PETNAESTOMINUTNI GRADOVI

 PORED PAMETNIH GRADOVA OD KOJIH SE JEZIM POJAVILI SU SE I PETNAESTOMINUTNI GRADOVI KOJI POSTOJE ZBOG ZASTITE PLANETE! STA JE ISTINA A STA LAZ KAO I UVEK TESKO JE DOKUCITI. MADA REKLA SAM DA IZA SVAKE TEORIJE ZAVERE MORA DA POSTOJI BAR DEO ISTINE ( A NEKAD JE I CELA ISTINA).

Zamislite da vam se na svega petnaest minuta hoda od kuće nalaze posao, škola, supermarket, doktor, omiljeni restoran, frizer i sva ona mesta zbog kojih u prevozu utrošite pola svog dana kako biste došli do njih, posebno ako živite u milionskom gradu. Ukoliko ste takve sreće da vam je sve bilzu, onda znate koliko vam to olakšava svakodnevno funkcionisanje, a verovatno utiče i na kvalitet života. Upravo se zbog svih navedenih pogodnosti razvio koncept „15-minutnih gradova”.

Naime, koncept je veoma jednostavan, u velikim gradovima postojalo bi više manjih oblasti u kojima bi se stvorila mogućnost da na svega petnaest minuta hoda ili vožnje bicikle dođete do najvažnijih stvari koje su vam svakodnevno neophodne. Svako takvo naselje treba da ispuni šest društvenih funkcija: život, rad, snabdevanje, brigu, učenje i uživanje.

Za odlazak u teretanu ili bioskop ne bi bilo potrebno da prethodno sebe pola sata ubeđujete da je to ipak nešto što radite zbog sebe (uprkos tome što će vam oduzeti par sati, jer su gužve u velikim gradovima postale nemoguće), već biste za maksimum petnaest minuta već bili tamo. Ovaj koncept posebno je značajan za ljude koji u velikim gradovima žive na periferiji jer bi se i za njih stvorile podjednake mogućnosti kakve imaju ljudi koji žive u centru.

Naša populacija raste neprestano, a nedavno smo dostigli 8 milijardi stanovnika. Migracije se pretežno vrše iz manjih mesta u gradove zbog boljeg životnog standarda i većih mogućnosti, te tako jedan od vodećih problema današnjice jeste zagađenje životne sredine koje podjednako utiče na sve nas. Koncept 15-minutnih gradova nudi jednu vrstu rešenja koja podrazumeva kretanje bez upotrebe automobila, ali i mogućnost vođenja kvalitetnog života, kao i smanjenje negativnog uticaja na životnu sredinu.

Koncept „15 minutes city” razvio je urbanista i profesor Pariskog Univerziteta Panteon-Sorbona, Karlos Moreno, kako bi se smanjile svakodnevne gužve u saobraćaju, a prevashodno i zagađenje koje nastaje usled sagorevanja fosilnih goriva iz automobila. Pored toga što bi život u ovakvim gradovima bio funkcionalniji, uticao bi i na životnu sredinu, o čemu više nego ikada ranije moramo da vodimo računa. Karlos razmišlja o gradovima na drugačiji način i smatra da moraju biti dizajnirani tako da svako ima pristup neophodnim stvarima. Ritam grada, takođe, treba da prati ljude, a ne automobile, a sve treba da ima svoju svrhu (bezbroj je zgrada koje su prazne i mogle bi se koristiti u različite svrhe). On, takođe, u svom konceptu želi da ulice koje su pretrpane automobilima postanu pešačke zone ili mesta na kojima će se proširiti terase kafića i restorana. Praktično, želi da grad prilagodi ljudima i na taj način pospeši koheziju u društvu.

Moreno ovaj koncept gradova naziva policentrični grad – grad u kome svaka osoba može da ide gde god želi, ali ne mora da putuje sat vremena da bi zadovoljila potrebu, kao što to trenutno čini.

„Grad od 15 minuta će smanjiti nejednakost jer želimo da teritorija postane policentrična. Želimo da poboljšamo kvalitet života u depriviranim naseljima postavljanjem co-working prostora, stvaranjem zelenih zona sa parkovima, otvaranjem preduzeća, kulturnim i sportskim aktivnostima i stvorimo prostor za kvalitetne biciklističke staze. Oni koji žive u centru imaju ovaj izbor, ali oni koji žive u predgrađu nemaju”, navodi Moreno u tekstu na sajtu Euronews-a.

Delovi Pariza, Londona, kao i Klivlenda već rade na usvajanju ovog koncepta. Kopenhagen je još 2016. godine usvojio model „5 minuta do svega“, (svakoj osobi potrebno je najviše 5 minuta hoda do svih sadržaja i javnog prevoza). Za Melburn, cilj je bio 10 minuta, odnosno 20-minutni povratak do svih sadržaja. Ostali gradovi, uključujući Glazgov, Portland i Hamilton (Novi Zeland) ciljaju na 20 minuta, kako navodi Forbes.

Gradonačelnica Pariza Ane Hidalgo radi na tome da do 2024. godine svaka ulica u Parizu ima biciklističku stazu i predlaže da se ukloni oko 60.000 parking mesta koje se nalaze uz ulicu. Pariz je već zabranio vožnju automobila jednom u mesecu, uz reku Senu.

Međutim, postoje i teorije koje zagovaraju da ovo ipak nije najidealniji vid urbanističkog uređenja, već pokušaj lockdown-a i otuđivanja.

Brojne dezinformacije šire se putem društvenih mreža, pretežno na TikToku, ali i na konvencionalan način, kritike ne izostaju ni putem televizije i brojnih portala. Različite su interpretacije, a najčešće se vode tezom da će nas ovaj vid života ograničiti jer ćemo za svako napuštanje zone u kojoj živimo morati da tražimo dozvolu – što direktno utiče na naše neotuđivo pravo na slobodu izbora. Takođe, ovaj koncept nazivaju i Climate lockdown.

Između ostalog, spekuliše se da u 15-minutnim gradovima ljudi ne bi smeli da poseduju automobile, što bi ograničilo njihovo kretanje u druge gradove ili države. Druga verzija se odnosi na to da bismo automobile morali da prijavimo i da bismo imali mogućnost da samo 100 puta u godini napustimo svoj distrikt, za sve više od toga morali bismo da platimo novčanu kaznu. Međutim, za sada ne postoje jasni podaci da bi život u 15-minutnim gradovima bio tako rigorozan, te je sve na nivou nagađanja.

Vesti ovog tipa stigle su i do domaćih portala, te je portal Istinomer objasnio da ovi navodi ipak nisu istiniti. U okrugu Oksfordšir u Velikoj Britaniji posredstvom medija, podigla se lažna uzbuna da na ovaj način žele da ograniče kretanje ljudima. Sporna izjava u tekstu sa portala Vision News koju je Istinomer izdvojio glasi:

„Veće okruga Oksfordšir juče je odobrilo planove za zaključavanje stanovnika u jednu od šest zona kako bi se „spasila planeta” od globalnog zagrevanja. Najnovija faza u agendi 15-minutnog grada je postavljanje elektronskih kapija na ključnim putevima u gradu i van njega, ograničavajući stanovnike na njihov lokalni kraj. Svakome ko želi da napusti svoju zonu biće potrebna dozvola saveta, koji odlučuje ko je dostojan slobode, a ko nije. Veća mogu da diktiraju koliko puta godišnje možete da vidite prijatelje i porodicu. Bićete sprečeni da se družite sa bilo kim izvan vašeg okruga, a ako želite vezu na daljinu u budućnosti, zaboravite, ograničeni ste na zabavljanje samo sa onima koji su na 15 minuta hoda od vaše kuće.”

Istinomer je su svom tekstu pojasnio da članak pogrešno tumači podatke iz novog plana za regulaciju saobraćaja koji je u novembru 2022. godine odobrio Oksfordski savet okruga u Oksfordširu, te je sporni pasus neistinito interpretiran.

Uprkos tome, većina svetskih megalopolisa već usvaja neke delove ovog koncepta, ali očigledno nisu svi pristali na ideju hiper-lokalnih pristupačnih naselja. Kritičari sugerišu da bi to moglo dovesti do vrste plemena i pogoršati postojeće urbane nejednakosti između okruga.

Kao odgovor na ovo, Moreno u tekstu na sajtu Euronews-a, ističe da je u gradovima poput Pariza nejednakost između onih koji žive na periferiji i bogatijih zajednica koje naseljavaju urbani centar već činjenica. Kao jedno od objašnjenja ističe i to što su kancelarije, društvene aktivnosti i kulturni prostori visoko centralizovani oko urbanog jezgra i na taj način favorizuju bogatije zajednice koje mogu da priušte visoke kirije u centru grada. Ovaj koncept bi to omogućio i ljidima koji žive dalje od centra i svakodnevno putuju do posla preko sat vremena.

U Beogradu još uvek zvanično ne postoji tendencija da se primeni ovaj koncept. Posebno je upitno kako bi Beograđani reagovali na ovaj vid života bez upotrebe automobila. Međutim, ono što ne bi bilo loše usvojiti jeste razvoj biciklističkih staza na teritoriji glavnog grada. Beograd kao jedan od najzagađenijih gradova na svetu trebalo bi da povede malo više računa o saobraćaju i urbanizaciji, posebno u užem centru grada, a o ovoj temi pisali smo u tekstu u kom pokušavamo da odgovorimo na pitanje: Koliko urbanizam i saobraćaj utiču na zagađenost vazduha u Beogradu?

Urbanista i arhitekta RERI-ja Dragomir Ristanović je za potrebe pomenutog teksta, između ostalog, naveo da se u Beogradu dešava upravo suprotna situacija, te se nauštrb zelenih površina i javnih prostora grade zgrade, poslovni i ugostiteljski objekti i kompleksi. Tako raste broj stanovništva, a samim time i automobila – što dovodi do preopterećenja grada i saobraćajnica, a sve to vodi do života u gradu u kome su gužve ogromne, a kvalitet vazduha sve lošiji.

Iako trenutno deluje kao nemoguć i neostvariv, moramo priznati da koncept 15-minutnog grada privlači dosta pažnje. Da li biste vi živeli u jednom ovakvom gradu?

Na sajtu ruskog državnog medija Raša tudej (RT) koji je nedavno u Srbiji otvorio svoju balkansku podružnicu u subotu je objavljen tekst koji se na manipulativan način bavi urbanističkim konceptom petnaestominutnih gradova. Kombinujući nekoliko netačnih informacija, kolumnista RT-a zaključuje kako će zbog ovakvih ideja u budućnosti ljudima u gradovima biti ograničeno slobodno kretanje, podsećajući pritom na zaključavnja zbog kovid krize koju naziva „najsofisticiranijom propagandom akcijom u istoriji“. Ovu kolumnu proverili smo na zahtev čitaoca koji je posumnjao u verodostojnost iznetih tvrdnji.

Kako je koncept petnaestominutnih gradova predstavljen u kolumni RT-a?

U tekstu se tvrdi kako koncept petnaestominutnih gradova podrazumeva da urbana naselja budu „izdeljena na zone u kojima je slobodno pešačko kretanje ograničeno 15-minutnom daljinom“ pod izgovorom borbe protiv klimatskih promena. Nadalje, autor navodi kako je „Savet okruga Oksfordšir u decembru rutinski, kao da se radilo o bilo kojoj tački dnevnog reda, odobrio planove da se stanovnici zaključaju u jednu od šest zona kako bi se ‘spasila planeta’ od globalnog zagrevanja“. Ovi navodi aktuelizovani su pretpostavkom autora da će se o pomenutom konceptu govoriti i na Svetskom ekonomskom forumu u Davosu koji se danas završava.

U kolumni RT-a tvrdi se i da je koncept petnaestominutnih gradova „najavljen i u agendi UN 2030“, iako se u tekstu agende dostupnom na sajtu UN on nigde ne spominje. Tekst je zaokružen pričom o koncentracionim logorima: čitaocima se poručuje da „ne budu slepi kod očiju“ osim ako željno ne iščekuju „tu izuzetnu novost ’15-minutini grad’, pa da čekaju dva meseca da odu na ljutu i pršut kod kuma na Bežanijsku kosu“. Kolumnu manipulativnog sadržaja u izvornom obliku preneli su i portali Nova srpska politička misao, Borba za veru i ISKRA. 

Šta je zapravo koncept petnaestominutnih gradova?

Karlos Moreno, profesor na Sorboni koji je nagrađivan za uokviravanje ideje o petnaestominutnim gradovima, objašnjava da bi trenutni monocentrični gradovi trebalo da se transformišu u policentrične gradove. Unutar ovakvih urbanih centara stanovnici bi mogli da petnaestominutnom šetnjom ili vožnjom biciklom dođu do svih objekata koji su im potrebni kako bi ispunjavali šest osnovnih urbanih društvenih funkcija: obitavanje, rad, snabdevanje, zdravstvenu negu, učenje i uživanje. Prosto rečeno, koncept petnaestominutnih gradova teži tome da eleminiše probleme građana koji svakodnevno gube dragocene sate svog života na transport iz jednog dela grada u drugi kako bi obavili neku od pomenutih osnovnih aktivnosti.

Prema pisanju Politika, inicijative za redizajniranje gradova po ovom modelu poslednjih godina pojavile su se u mnogim gradovima Evrope među kojima su Pariz, Dablin, Milano, Lisabon, ali i Barselona, gde Neda Kostandinović već deset godina radi u timu glavnog gradskog arhitekte Sekretarijata za urbanu ekologiju u Skupštini Barselone. Ona radi na promociji projekta „Superblok“ koji funkcioniše po modelu petnaestominutnih gradova, a o njemu je govorila i za Danas. Ova ideja već je primenjena u jednoj četvrti Barselone gde su stare industrijske građevine zamenjene objektima potrebnim stanovništvu, a velika avenija od šest traka svedena je na dve trake u korist parkova, dečijih igrališta i drugih sadržaja koji su sada na prostoru nekadašnje avenije. Rezultat? Broj automobila u bloku smanjen je za 82% jer je sve što je potrebno stanovnicima udaljeno petnaestak minuta od kuće, što je u konačnici smanjilo i zagađenje azot-dioksidom, PM10 česticama i bukom, navodi ona.

Da li su u Oksfordu zaista odobreni planovi da se stanovnici zaključaju u jednu od šest zona kako bi se ‘spasila planeta’?

Varnica koja je pokrenula plamen teorija zavere sada dostupnih i na našem jeziku je probno uvođenje takozvanih sabraćajnih filtera u Oksfordu. Oni bi trebalo da budu postavljeni na šest prometnih lokacija u Oksfordu i njihovo testiranje verovatno će početi 2024. godine.  Zamišljeno je da privatnim automobilima ne bude dozvoljeno da kroz njih prolaze više od 100 puta godišnje u periodu od 7 ujutru do 7 uveče. Ali to ne znači da građani Oksforda neće moći slobodno da se kreću svojim gradom.

„Na sve lokacije u gradu i dalje će moći da se ide automobilom, iako će neki vozači privatnih automobila možda morati da koriste drugu rutu tokom radnog vremena filtera za saobraćaj. Svako, gde god da živi, i dalje će moći da se vozi od i do bilo koje destinacije u Oksfordu, ili bilo gde drugde, kad god želi, koliko god često želi”, rekao je portparol Saveta okruga Oksfordšir Rojtersu. Članak kojim se kolumista RT-a poslužio pri izradi svog teksta osporio je sam Savet okruga Oksfordšir u opširnom saopštenju za javnost. Pogrešnim tumačenjima iz tog teksta bavile su se i agencije Rojters i AP.

Petnaestominutni gradovi se pojavljuju svuda, a Svetski ekonomski forum je oduševljen njima. Prošle godine je najavljeno da će Pariz u Francuskoj postati 15-minutni grad, a sada je na redu britanski grad Oksford. Međutim, ogorčeni Britanci uzvraćaju. Kako je ranije objavljeno u Fondaciji RAIR USA, gradsko veće je najavilo da će podeliti Oksford na 15-minutne četvrti ili male 15-minutne gradove koji se označavaju kao “zeleniji, čistiji i bezbedniji”. Da bi dodatno preuzeli kontrolu nad životima ljudi, globalisti guraju lažnu ideju da će ovi „zeleni“ gradovi – koji čine usluge dostupnim stanovnicima u roku od 15 minuta od njihovih domova – „spasiti planetu“ i pomoći čitavom čovečanstvu. Уместо тога, они нису ништа друго до начин да ограниче, принуде, новчано кажњавају, надзиру и ограниче основно право на слободу кретања становника. На пример, становницима није дозвољено да напуштају ваш 15-минутни град аутомобилом више од предвиђеног броја пута годишње. У супротном, бићете кажњени. Поред тога, влада ће пратити и контролисати сваки ваш покрет путем паметних телефона и технологије препознавања лица.

Концепт „15-минутног града“ је кључан у Агенди Уједињених нација 2030 и њиховој зеленој агенди Нет Зеро. Светски економски форум такође гура овај нови концепт. Оксфорд, који је прогласио „климатску ванредну ситуацију“, нада се да ће њихови 15-минутни градови помоћи да се постигне визија „Нет Зеро царбон Оксфорд“ до 2040.

Оксфорд ће бити подељен на шест зона „да би се спасила планета“ од „глобалног загревања“. Електронске ограде постављене су на приступним путевима како би се осигурало да становници остану у својој зони.

Становницима је дозвољено да напусте свој 15-минутни град највише 100 пута годишње, али тада морају прво да региструју свој аутомобил, који се путем паметних камера прати у целом граду.

Иако почетна додела карата за бекство некима може изгледати разумно, када јавност прихвати да држава има право да вас затвори, гарантовано је да ће поставити додатна ограничења и мање дозвола за напуштање ваше зоне. Ово је врло јасно и брзо успостављено у многим западним земљама у последњих неколико година под изговором Ковид ограничења.Становници Оксфорда су бесни због планова Савета да град претвори у зоне под контролом „15 минута“. Савет је то одбацио и игнорисао је њихово негодовање.

15-minutni grad novi je urbani model koji promovira urbanu budućnost usmjerenu na čovjeka i ekološki održivu sredinu.

U osnovi je ideja da gradove treba dizajnirati – ili redizajnirati – tako da stanovnici svih dobi, podrijetla i sposobnosti u svim dijelovima grada mogu pristupiti svojim svakodnevnim potrebama (stanovanje, posao, hrana, zdravlje, obrazovanje, kultura i slobodno vrijeme) na udaljenosti od 15 minuta hoda ili vožnje biciklom.

Model podržava decentralizirani grad i modalni pomak od privatnih vozila, što ujedno smanjuje korištenje fosilnih goriva i povećava kvalitetu života građana.

Međutim, model ne poziva na povratak seoskom životu. Umjesto toga, 15-minutni grad izrazito je urbana teorija koja najavljuje urbani život sa svim njegovim prednostima: živost, kreativnost, raznolikost, inovativnost, aktivno građanstvo i tehnologija koja se koristi za opće dobro. 15-minutni model grada ponovno uvodi kvalitete starijih gradova, prilagođenih suvremenom načinu života.

15-minutni grad temelji se na univerzalnim ljudskim potrebama i dovoljno je fleksibilan za funkcioniranje u svim gradovima bez obzira na veličinu, zemljopisne i kulturne razlike. Također se može primijeniti i pri redizajniranju postojećih gradova kao i pri planiranju novih gradova ili urbanih područja. Osim toga, model je lako prevesti na specifične urbane politike i potiče sudjelovanje građana i međudisciplinarnu akciju između arhitekata, krajobraznih arhitekata, urbanista, drugih stručnjaka, političara, tvrtki, developera i vlasnika.

Decentralizirani, policentrični 15-minutni grad s više usluga promiče opće dobro kako bi se zajamčio grad za sve i izbjegla gentrifikacija.

Prednosti 15-minutnog grada

• Bolje zdravlje i kvaliteta života: manje vremena koje se troši na putovanje do radnog mjesta, što ljudima omogućuje da imaju više slobodnog vremena na raspolaganju; dobrobiti aktivnog putovanja za fizičko i mentalno zdravlje, čišći zrak, jednostavan pristup mogućnostima zdrave hrane, kvalitetna zelena površina i jače veze u zajednici koje smanjuju usamljenost ljudi.
• Ekološki održiviji grad:manje emisije iz automobila iz prometa; više drveća, vegetacije i zelenih površina, što također olakšava efekt urbanog toplinskog otoka, smanjuje rizik od poplava i poboljšava biološku raznolikost.
• Pravedniji i inkluzivniji grad:više javnih prostora, kako unutra tako i na otvorenom, u kojima se možete igrati, družiti, rekreirati i zabavljati; podrška susjedskim tvrtkama i poduzetnicima; dizajn ulica i sheme aktivnog putovanja za ranjive korisnike i osobe koje si ne mogu priuštiti automobil; poticaji građanima za sudjelovanje u kreiranju lokalne politike; jači osjećaj zajedništva.
• Poticaj lokalnom gospodarstvu:više ljudi na lokalnim glavnim ulicama; više lokalnih i raznolikih mogućnosti zapošljavanja; produktivnije korištenje zgrada i uličnog prostora.

Relevantnost i hitna potreba za novim urbanim modelom

• Petnaestominutni grad raskida s primatom automobila i disfunkcionalnim urbanim obrascima nastalim kroz desetljeća modernog urbanog planiranja velikih razmjera. Predugo su ljudi prihvaćali nefunkcionalnosti i nedostojnosti modernih gradova i prilagođavali se apsurdnoj organizaciji i velikim udaljenostima većine današnjih gradova, kaže Moreno u svom TED govoru.
• “Smiješno je ako razmislite o tome: način na koji su mnogi moderni gradovi dizajnirani često je određen imperativom uštede vremena, a ipak se toliko vremena gubi na putovanje na posao, sjedenje u prometnim gužvama, vožnju do trgovačkog centra, u mjehuru iluzorno ubrzanje”, kaže Moreno.
• Mnoge kvalitete 15-minutnog grada bile su norma prije nego što su automobili postali dominantni, a gradovi su bili podijeljeni na nepovezana područja rezervirana za svaku svoju svrhu: stambena područja odvojena od maloprodaje, poduzeća, industrije i zabave. Ovakav režim urbanog planiranja povećao je vrijeme prijevoza i prometne emisije te pojačao stres na okoliš.
• Petnaestominutni grad dijeli ideje s drugim urbanim teorijama, poput razmišljanja Jane Jacobs o urbanom životu i rada nobelovke ekonomistice Elinor Ostrom o upravljanju zajedničkim dobrima, kao i drugim pristupima usmjerenim na ljude. Međutim, 15-minutni grad također odgovara na nove izazove kao što su klimatske promjene, COVID-19 i globalizacija – i njihove potencijale. Petnaestominutni grad prihvaća promjene u životnim i radnim stilovima, kao i nove tehnologije i inovacije poput električne mobilnosti, digitalizacije i ekonomije dijeljenja. Nadalje, 15-minutni grad uključuje kulturne i društvene potrebe i zabrinutost za okoliš.
• Suprotno mnogim urbanističkim teorijama, 15-minutni grad je lišen političke ideologije i odnosa prema estetici arhitekture te se suzdržava od konkretnih uputa o oblikovanju urbanog prostora. Petnaestominutni grad samo definira niz univerzalnih ljudskih potreba i funkcija te poželjnu udaljenost do njih, te je na taj način lako prilagodljiv svim gradovima.

15-minutni model detaljno

Petnaestominutni grad temelji se na šest osnovnih ljudskih potreba, tri cilja ili značajke i četiri vodeća načela, kako ih je definirao Carlos Moreno.

Šest bitnih urbanih društvenih funkcija koje su potrebne u svim gradovima:

Živjeti, raditi, opskrbljivati, brinuti se, učiti i uživati. Odnosno stanovanje, rad, hrana, zdravlje, obrazovanje te kultura i slobodno vrijeme.

Tri ključne karakteristike koje definiraju dobar grad:

1. Ritam grada treba pratiti ljude, a ne automobile.
2. Svaki četvorni metar trebao bi služiti u različite svrhe.
3. Susjedstva bi trebala biti osmišljena tako da se u njima živi, ​​radi i napreduje bez potrebe za stalnim putovanjem drugamo

Četiri vodeća načela koja su ključni gradivni blokovi za projektiranje 15-minutnog grada :

1. Ekologija: za zeleni i održivi grad.
2. Blizina: živjeti sa smanjenom udaljenosti od drugih aktivnosti. 3. Solidarnost: stvoriti veze među ljudima.
3. Sudjelovanje: uključiti građane u transformaciju njihovih susjedstava.

C40 Cities, mreža svjetskih metropola posvećenih rješavanju problema klimatskih promjena, upotrijebila je 15-minutni gradski model za definiranje konkretnijih rješenja:

• ‘Kompletna’ susjedstva: pružiti sve pogodnosti kroz zoniranje, mješovitu namjenu, korištenje zemljišta.
• Ulice usmjerene na ljude i mobilnost: pružaju infrastrukturu za pješake i bicikliste.
• Mjesto za sve: osigurajte svima sve, izbjegnite društvene podjele, uključite građane u društvene aktivnosti kako bi se povezali i osjećali korisno.
• Povezana mjesta: 15-minutni gradovi pružaju svima javni prijevoz i internet.

Usvajanje modela u cijelom svijetu – globalni pokret

• Pokazalo se da je 15-minutni model grada lako prevesti iz teorije u urbanu politiku i u političke programe koji odjekuju kod građana. Od Pariza do Houstona, Milana, Bruxellesa, Valencije, Chengdua i Melbournea, ideje iza 15-minutnog grada implementirane su u gradovima s velikim uspjehom, generirajući globalni pokret.
• Izraz ’15-minutni grad’ najčešće je korišteni termin u svijetu, a popularizirali su ga gradonačelnica Pariza Anne Hidalgo i Carlos Moreno. Međutim, gradovi koriste mnoge druge izraze za opisivanje istog skupa načela – ‘ciudad a escala humana’ (‘grad po mjerilu čovjeka’, Buenos Aires), ‘cijela susjedstva’ (Portland, Oregon), ‘Barrios Vitales’ (‘ vitalne četvrti’, Bogotá), ’20-minutne četvrti’ (Melbourne). U Kini, Šangaj i Chengdu realiziraju ovaj koncept s 15-minutnim šetnjama ili ’15-minutnim životnim krugovima u zajednici’.
• Dublin, Ottawa, Busan i Seattle su među onim gradovima koji su objavili plan za provedbu ovog koncepta.Kritičari ovog koncepta istaknuli su da bi model mogao dovesti do povećane marginalizacije susjedstava dovodeći ih u nepovoljan položaj. Međutim, to se može izbjeći tako da se prvo usredotočite na nedovoljno poslužena područja grada prilikom implementacije modela 15-minutnog grada. Upravljanje resursima s urbanom politikom temeljenom na urbanim dobrima ključno je za 15-minutni grad za sve.“

  Evo kojim je riječima sam autor koncepta 15-minutnog grada Carlos Moreno objasnio spomenuti koncept:

  „Predugo smo mi koji živimo u velikim i malim gradovima prihvaćali neprihvatljivo. Prihvaćamo da je u gradovima naš osjećaj za vrijeme izobličen, jer moramo gubiti toliko vremena samo prilagođavajući se apsurdnoj organizaciji i velikim udaljenostima većine današnjih gradova. Zašto se mi moramo prilagođavati i degradirati potencijalnu kvalitetu života? Zašto grad nije taj koji odgovara našim potrebama? Zašto bismo se mi prilagođavali gradu, umjesto da se grad prilagodi nama? Zašto smo tako dugo ostavljali gradove da se razvijaju na pogrešnom putu?

  Želio bih ponuditi koncept gradova koji ide u suprotnom smjeru od modernog urbanizma, pokušaj konvergiranja života u prostor ljudske veličine, umjesto da ga se razbije u neljudsku veličinu i potom prisili na prilagodbu. Ja to zovem “15-minutni grad”. Ukratko, ideja je da gradove treba dizajnirati ili redizajnirati tako da unutar udaljenosti od 15 minuta hoda ili vožnje biciklom, ljudi trebaju moći živjeti  okruženi svim onim pogodnostima koje čine urbano iskustvo: trebaju imati pristup poslu, stanovanju , hrani, zdravlju, obrazovanju, kulturi i kvalitetnom slobodnom vremenu.

  Jeste li se ikada zapitali: Zašto bučna i zagađena ulica mora biti bučna i zagađena ulica? Samo zato što ona to jest? Zašto to ne može biti ulica puna zelenila, obrubljena drvećem, gdje se ljudi zapravo mogu sastajati i hodati do pekara, a djeca mogu hodati do škole? Naše prihvaćanje nefunkcionalnosti i nedostojnosti modernih gradova doseglo je vrhunac. Moramo to promijeniti. Moramo ga promijeniti radi pravde, našeg blagostanja i klime.

  Što nam je potrebno za stvaranje 15-minutnih gradova? Prvo, moramo početi postavljati pitanja koja smo zaboravili. Na primjer, moramo dobro paziti na to kako koristimo svoje četvorne metre. Čemu služi taj prostor? Tko to koristi i kako? Moramo razumjeti koje resurse imamo i kako se koriste. Zatim trebamo pitati koje su nam usluge dostupne u blizini – ne samo u centru grada, u svakoj blizini. Zdravstveni djelatnici, trgovine, zanati, tržnice, sport, kulturni život, škole, parkovi. Ima li zelenih površina? Postoje li postavljene fontane za hlađenje tijekom čestih vrućina? Također se moramo zapitati: Kako radimo i koliko smo učinkoviti? I gdje – radimo? Zašto je mjesto gdje živimo ovdje, a naš posao daleko od kuće?

  Moramo ponovno razmisliti o gradovima u odnosu na četiri vodeća načela koja su ključni elementi 15-minutnog grada. Prvo, ekologija: za zeleni i održivi grad. Drugo, blizina: živjeti sa smanjenom udaljenošću od drugih aktivnosti. Treće, solidarnost: stvoriti veze među ljudima. Naposljetku, sudjelovanje (uključivost) – treba aktivno uključiti građane u transformaciju njihova susjedstva.

  Nemojte me krivo shvatiti – ne želim da gradovi postanu ruralna sela. Urbani život je živahan i kreativan. Gradovi su mjesta ekonomske dinamike i inovacija. Ali urbani život moramo učiniti ugodnijim, okretnijim, zdravijim i fleksibilnijim. Da bismo to učinili, moramo se pobrinuti da svi – a ovdje doslovnom mislim na sve, dakle i oni koji žive u središtu grada i oni koji žive na rubu – imaju pristup svim ključnim uslugama u blizini.

  Kako ćemo to učiniti? Prvi grad koji je prihvatio ideju 15-minutnog grada je Pariz, Francuska. Gradonačelnica Anne Hidalgo predložila je veliku blizinu, koja uključuje, na primjer, veliku decentralizaciju, razvoj novih usluga za svaki od okruga, smanjenje prometa povećanjem biciklističkih staza, povećanje prostora za slobodno vrijeme; novi ekonomski model za poticanje lokalnih trgovina; izgradnju više zelenih površina; transformaciju postojeće infrastrukture, na primjer, pretvaranje proizvodnih laboratorija u sportsko-rekreativne centre ili pretvaranje škola u večernje centre u svim četvrtima. To je zapravo zlatno pravilo grada od 15 minuta: svaki kvadratni metar koji je već izgrađen treba koristiti za različite stvari i prenamijeniti sve prostore u funkcionalne prostore koji će biti od veće koristi stanovnicima nego što su to sada. Petnaestominutni grad pokušaj je pomirenja grada s ljudima koji u njemu žive i svojevrsne prilagodbe grada ljudima.

  Petnaestominutni grad trebao bi imati tri ključne karakteristike. Prvo, ritam grada treba pratiti ljude, a ne automobile. Drugo, svaki četvorni metar trebao bi služiti u različite svrhe. Konačno, četvrti bi trebale biti dizajnirane tako da u njima možemo živjeti, raditi i napredovati bez potrebe da stalno putujemo negdje drugdje i gubimo vrijeme.

  Smiješno je ako razmislite o tome: način na koji su mnogi moderni gradovi dizajnirani često je određen imperativom uštede vremena, a ipak se toliko vremena gubi na putovanje na posao, sjedenje u prometnim gužvama, vožnju do trgovačkog centra, u mjehuru iluzornog ubrzanja. Ideja o gradu od 15 minuta odgovara na pitanje uštede vremena tako što ga preokreće naopako, sugerirajući drugačiji tempo života. Sve nam je blizu i na dohvat ruke, sve je tu, na korak do nas, na korak od 15 minuta.“

  Carlos Moreno

  Što se zapravo krije iza ideje 15-minutnih gradova?

  Kao što vidimo iz priloženog prikazuje nam se jedna dobro osmišljena bajkovita priča o 15-minutnim gradovima u kojima je susjed susjedu prijatelj, u kojima ljudi žive u ljubavi i slozi brinući se o zajedničkom okolišu, u kojima imaju dovoljno vremena za slobodne aktivnosti jer ne troše više nepotrebno vrijeme za odlazak na posao ili u shopping u druge dijelove grada. Šeću se zelenim površinama i voze bicikle, a automobila gotovo da i nema, jer tu je svima dostupan javni prijevoz. Sve to zvuči jako primamljivo, ali istina je uvijek drugačija od onoga što vidimo na prvu, pogotovo kada nam netko priča o svom projektu na način na koji se o ovom konceptu priča. Evo koju je ilustraciju uz svoju prezentaciju 15-minutnih gradova objavio Svjetski ekonomski forum Klausa Schwaba.

  

  Dana 15. ožujka 2022. godine na službenim web stranicama WEF-a izlazi afirmativni članak o 15-minutnim gradovima kojega možete pročitati OVDJE. Mnoge nam stvari postaju jasnije čim pročitamo predmetni članak. Sve je povezano, apsolutno sve, a pandemija je poslužila kao savršena platforma za lansiranje urbanog koncepta 15-minutnog grada. 

  Zanimljivo je ovdje primijetiti kako su ljudi diljem svijeta prihvatili tzv. ‘zaključavanja’ za vrijeme pandemije te bez problema sami sebe zatvorili u svoje domove, misleći valjda da se zrakom širi opasna zaraza, kako su neki ljudi čak i u strahu govorili. Glavni mediji uspješno su posijali strah među ljude, a ljudi kao ljudi, većina ih se u potpunosti predala tom strahu.

  Preko noći su stavili maske na lica jer im je tako bilo naređeno putem režimskih medija. Poslušno su stajali u redovima za PCR testiranje i cijepljenje jer im je tako bilo rečeno. Poslušnici su pokazali zavidnu razinu poslušnosti te dokazali svjetskim liderima da je manipulacija masama u ovom trenutku više nego moguća. Ideološke i društvene razlike već su prije pandemije doprinijele eroziji međuljudskih odnosa i otuđile društvo, tako da su nove pandemijske društvene podjele (na cijepljene i necijepljene osobe) došle manipulatorima kao šlag na tortu.

  Naime, moćnici su najsretniji kada se ljudi međusobno sukobljavaju oko bilo čega – jer tada oni mogu lakše manipulirati svima nama. Žalosno je da smo im to dozvolili. Žalosno je da ne vidimo da je naša moć u našem zajedništvu, a ne u našoj razjedinjenosti koja se svakim danom sve više produbljuje, sa svakim novim udarom moćnika na nas i naše živote. Ne zaboravimo ovdje spomenuti i to da je neravnomjerna raspodjela dobara na ovome svijetu također jedan od načina na koji moćnici postižu produbljivanje društvenih razlika.

  Sada, kada su vidjeli kako se ljudi ponašaju kada im vlasti nešto narede, moćnici imaju još veću vjeru u sebe i svoje planove. Sada će još lakše manipulirati masama. Sada imaju razriješene ruke da čine što god ih je volja sa svjetskim stanovništvom koje će i opet masovno pristati na sve što im se naredi, ne razmišljajući o tome što i tko te zbog i u ime čega stoji iza svega što nam se servira kao ‘novo normalno’. Uopće ne sumnjamo da će u bliskoj nam budućnosti iz šešira ‘novog normalnog’ izaći još brojne ‘čarolije’ čiji okus će mnogim ljudima biti više nego gorak.

  Svaka će ideja moćnika nama biti prezentirana kao nešto spasonosno i pozitivno kako bismo ju što lakše prihvatili. Tako je i u slučaju tih tzv. 15-minutnih gradova. Glavni je cilj staviti svjetsko čovječanstvo pod još veću kontrolu, učiniti ljude u potpunosti ovisnima o umjetnoj inteligenciji zahvaljujući kojoj će moći biti lakše praćeni i kontrolirani od strane nadzornika. Ljudi će biti primorani na samozarobljavanje putem raznih aplikacija i QR kodova koij će određivati količinu njihove slobode, odnosno zarobljenosti.  Bit ćemo izloženi neviđenom klimatskom, odnosno zelenom teroru na temelju kojeg će nas globalisti ograničavati u mnogočemu, naravno, ako im to dozvolim

  U pozadini cijele priče je klimatska agenda i naš osobni ugljični otisak koji će biti povezan sa sustavom socijalnog kreditiranja, odnosno naših društvenih bodova i bonova našeg univerzalnog dohotka usklađenih s društvenim bodovima, a njih će se zarađivati jedino i isključivo poslušnošću prema sustavu te gubiti neposlušnošću prema istome. Stvari su u biti tako jednostavne. Ušutkuje se svatko tko o konceptu 15-minutnih gradova otvoreno kritički progovara, kao da se doslovno radi o zabranjenoj temi, kao da je zabranjeno kritički se osvrnuti na ovaj ‘revolucionaran koncept’. O tome se očito smije govoriti samo afirmativno – kao o ‘revolucionarnoj ideji poboljšanja kvalitete života ljudi’, a ne o porobljavanju ljudi, ograničavanju ljudi u kretanju i korištenju osobnih automobila, jednom riječju – o kontroli svih aspekata života ljudi.

  Nakon pandemijske diskriminacije necijepljenih ljudi i getoizacije istih, sada je na redu nova diskriminacija i nova getoizacija. Čovječanstvo je palo na testu borbe za vlastitu slobodu života, govora, izbora, kretanja… Čovječanstvo je u velikom broju za vrijeme pandemije pokazalo da voli biti porobljeno i zlostavljano. Zato se nemojmo čuditi novim neugodnim iznenađenjima koja tek imaju uslijediti.

  Možda nas izvježbaju s još kojom pandemijom, a nakon toga slijedi klimatski teror i nova zaključavanja u gradske četvrti, obezvrjeđivanje naše ‘neposlušne’ imovine u nekretninama u odnosu na energetske certifikate i još brojna vrlo neugodna iznenađenja koja će doživjeti svi oni ljudi koji do tada ne odu u vječna lovišta doprinoseći tako što bržoj depopulaciji. Nekada davno smrt je imala težinu i izazivala žaljenje i poštovanje do pokojnika, a danas je smrt samo statistika, jer je ovaj svijet postao bešćutan. Utilitaran pristup ljudima i ljudskom životu gdje se na ljude gleda samo kao na pogonsko gorivo sustava, učinio je svoje pretvorivši ljude u zombije ispranih mozgova.

  Kada govorimo o 15-minutnim gradovima, govorimo o getoizaciji. Jer, priznajmo, 15-minutni okruzi unutar kojih bi se ljudi kretali ako dođe do realizacije ove ideje, nalikovali bi svojevrsnim getoima iz kojih ljudi ne bi smjeli izlaziti bez neke dozvole, odnosno ako ne bi imali dovoljno socijalnih kredita za izlazak van, u druge kvartove, u prijevodu – u interakciju s ljudima iz drugih getoa. Evo jednog primjera iz Kine gdje su ljudi primorani predočiti svoje QR kodove kako bi izasli iz svoje cetvrti.
  

SHVATILI STE O CEMU PRICAM. UVEK KAZU DA JE ZA NASE DOBRO. I OVO NA PRVI POGLED IZGLEDA SUPER,ALISTA JE POZADINA TE LEPOTE?