понедељак, 6. јул 2026.

NAJMISTERIOZNIJI PATISPANJ

 MISTERIOZNI PATISPANJ JE NASTAO PRE 12 GODINA JEDNE VECERI KADA SAM PRAVILA PATISPANJ SVOJOJ PORODICI. BLOGOVI (NJIH 2500) NIZU SE LAGANO MENJAJUCI PONEKAD FORMU ALI OSTAJUCI VERNA PRVOBITNOJ IDEJI. VECERAS  SAM SE 'POIGRALA" UPOREDJUJUCI PATISPANJ SA NASLOVIMA NEKIH BLOGOVA. ZANIMLJIVO.

KAKO SE PRAVI PATISPANJ? 

 Jaja → sadašnji život

  • Jaja drže sve zajedno, daju strukturu.
  • Tvoj svakodnevni život, tvoje odluke i misli su jaja.
  • Ako ih promijeniš ili zanemariš, cijeli kolač se raspada.
  • Možeš kroz priče iz današnjice pokazivati kako “jaja” oblikuju svaki trenutak.

 Šećer → slatka sjećanja prošlosti
  • Šećer daje okus, sjećanja koja zaslađuju život.
  • Možeš ubacivati fragmente starih blogova, refleksije, uspomene — kao male “slatke zalogaje” između ozbiljnijih tema.
  • Čitalac osjeti emocionalnu toplinu i povezanost s tvojim iskustvom.

Brašno → neizvjesna budućnost
  • Brašno daje volumen, ali je “nepredvidivo” — premalo, previše, loša vrsta…
  • Baš kao u životu: planovi, ambicije, neizvjesnosti.
  • Tvoje refleksije o budućnosti i sistemu mogu biti tu — uvijek postoji element nesigurnosti, rizika i eksperimenta.
  • Omjer brašna određuje kakav će kolač ispasti — baš kao i odluke koje činimo danas oblikuju sutrašnji rezultat.

    Ja sam patispanj. Da, dobro ste pročitali — ja, tvoj stari prijatelj u rerni. Jaja su mi dali život, šećer slatka sjećanja, a brašno… ah, brašno je uvijek bilo mojhaos. Ponekad me naprave pretrudim, ponekad me raspadljivim, a ponekad me nabijenim ko da su htjeli dokazati da ništa u životu nije idealno.

    Ali znaš šta? Volim to. Volim svaki trenutak kada se miješam sa stvarima koje ne mogu kontrolisati. Jer upravo u toj nesavršenosti se krije čarolija. Svaki trzaj, svaki mrvljeni komad, svaki kap šećera što se rasipa po stolu — to je život. I ja, patispanj, učim svakog dana da ne mora biti savršen da bi bio vrijedan.

    I ako misliš da je ovo samo priča o kolaču… varate se. Ovo je dnevnik jednog patispanja, i ja ti kažem: ponekad je najbolje kad se omane, jer tada shvatiš koliko je slatko kada ipak uspije

    Patispanj i pandemija

    Danas sam u rerni pokušavao da se dignem. Jaja su bila smirena, šećer sladak, ali brašno… ah, brašno je ovoga puta pandemijsko — nepredvidivo i tvrdo. Svaki novi članak o virusu bio je kap u mojoj smjesi, miješam, provjeravam temperaturu, nadam se da će ispadnuti dobro. I kao i u životu, nije sve savršeno, ali svaki zagriz podsjeća: improvizacija je jedina konstanta, a i kada se kolač ne digne, ipak ostaje okus iskustva.


    Patispanj i društvene mreže

    Dok scrollam vijesti i blogove, šećer se lijepi za prste — sjećanja na stare postove, rasprave, komentare. Jaja drže strukturu, moj fokus i pažnja. Ali brašno, brašno algoritama, stalno mijenja oblik: što više klikova, to više težine. I opet se smijem: svijet možda želi da patispanj bude savršen, ali baš u tim nepredvidivim slojevima leži čarolija ljudskog iskustva.


    Patispanj i protesti

    Svaki put kada gledam kako ljudi izlaze na ulice i bore se za svoje pravo, osjećam kako se moj kolač pomalo trese u rerni. Jaja — sadašnjost — čvrsto drže osnovu. Šećer — uspomene na sve borbe koje sam zabilježio — daje slatkoću. A brašno… budućnost je nepoznata, ali isto kao kod pravih protesta, svaki mali pokušaj oblikuje konačni rezultat. I dok se smijem, shvatam: život i patispanj su isti — treba hrabrosti da se pustiš u neizvjesno.


    Patispanj i digitalni novac

    Danas su u vijestima pričali o novom standardu, digitalnom novcu. Jaja — moj fokus na sadašnje vrijeme — drže oblik, šećer — sjećanja na stare financijske tekstove — zaslađuje proces, ali brašno… budućnost, nepredvidiva i hrapava, stalno testira moju smjesu. I opet se smijem: možda neće biti savršeno, ali svaki pokušaj me uči kako balansirati između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti — baš kao kod svakog dobrog patispanja.



     Patispanj i vremenske prognoze

    Danas me prognoza iznenadila: sunce, kiša, grad… sve u istom danu. Jaja su bila mirna, šećer sladak, ali brašno je odlučilo da me zbuni — pretrud, rastresit, kao da i sama priroda ne zna šta hoće. Smijem se, jer svijet je poput mene: uvijek pomalo nelogičan, ali s dovoljno slatkih trenutaka da bude podnošljiv.


    Patispanj i politika

    Gledam vijesti: neki se svađaju, drugi obećavaju, treći prave planove koje niko ne razumije. Jaja drže oblik, šećer daje sladak osjećaj nostalgije za danima kad je svijet bio jednostavniji, a brašno… brašno je ludilo! Ponekad previše, ponekad premalo, ali barem ja ne lažem o tome da ću ispasti savršen. Smijem se, jer bolje biti iskren patispanj nego savršen kolač lažnih obećanja.


    Patispanj i moda

    Ljudi danas nose čudne stvari, kažu da je to trend. Jaja su mirna, šećer sladak, ali brašno… kao i moda, često omane. Ponekad je pretvrd, ponekad raspadljiv. Ali smijem se, jer život, baš kao i patispanj, ne traži savršen izgled — traži okus, karakter i hrabrost da budeš ono što jesi.


    .Patispanj i međunarodni sastanci

    Danas su lideri svijeta sjedili i pričali o miru. Jaja su bila nervozna, šećer sladak ali neubjedljiv, a brašno? Brašno je pobjeglo kroz prozor! Ispao sam pretvrd i svijet je još uvijek u haosu, ali smijem se, jer bar patispanj zna da je dogovor uvijek kompliciran — čak i kad su recepti zvanični.


    Patispanj i novi gadgeti

    Svi imaju telefone, satove koji mjere sve osim zdravog razuma, i frižidere koji pričaju. Jaja su se trudila da drže strukturu, šećer je pokušavao da zasladi situaciju, a brašno… brašno je uzeo selfie i pobjeglo. Smijem se, jer neki dani su jednostavno predodređeni za digitalni haos.


    Patispanj i viralni izazovi

    Ljudi skakuću po ulicama, prave plesove, izazove i ne znam šta još. Jaja pokušavaju da drže ritam, šećer se lijepi na prste, a brašno je odlučilo da bude previše ozbiljno i pretvori kolač u stenu. Smijem se jer samo ja znam tajnu: čak i kada se sve raspada, ipak možeš uživati u ludilu.


     Patispanj i “novi standardi”

    Čitam o globalnim regulacijama i novim sistemima. Jaja su čvrsta, šećer sladak, ali brašno… brašno se skriva u špajzu i pravi eksperiment. Ispao sam premekan, rastresit, ali smijem se jer patispanj zna: svijet voli pravila, ali haos je gdje se stvarno stvari događaju.


    Patispanj i vremenska prognoza ekstrem

    Kiša, sunce, snijeg i vjetar u istom satu. Jaja se tresu, šećer se topi, a brašno? Brašno je odlučilo da krene na solo avanturu i patispanj je sad ili pretrud ili rasut po kuhinji. Smijem se, jer baš kao život, svaki haos ima svoj okus — i upravo to ga čini zanimljivim.


    Patispanj i kuhinjski eksperimenti

    Novi recepti, nove ideje, eksperimentiranje. Jaja drže sve zajedno, šećer dodaje slatkoću, a brašno… odlučilo da sve pomuti. Smijem se jer svaki eksperiment, ma koliko omanuo, daje lekciju i okus.

    Patispanj i konferencije
    Ljudi pričaju, debate traju satima, papir se gomila. Jaja se znoje, šećer pokušava zasladiti, a brašno… brašno nestaje u zrakopraznom prostoru. Smijem se, jer čak i ozbiljne diskusije ne mogu pobijediti haos.

    Patispanj i tehnologija
    Roboti, AI, algoritmi — sve miješaju smjesu. Jaja pokušavaju držati ritam, šećer se lijepi, a brašno ide svojim putem. Smijem se jer ponekad je haos najbolji učitelj.

    Patispanj i protesti
    Ljudi na ulicama, borba za pravo. Jaja čvrsto drže osnovu, šećer podsjeća na stare uspjehe, a brašno je nepredvidivo. Smijem se jer život i patispanj zahtijevaju hrabrost da se pustiš u neizvjesno.

     Patispanj i ekonomija
    Novac, standardi, digitalni tokovi. Jaja drže fokus, šećer daje sjećanja, a brašno pravi mini haos u smjesi. Smijem se jer, baš kao i kolač, ekonomija je nepredvidiva, a ipak slatka kad je razumiješ.

    Patispanj i umjetnost
    Galerije, muzika, performansi. Jaja drže strukturu, šećer dodaje slatkoću, a brašno… odlučuje da bude apstraktno. Smijem se, jer ponekad najbolja umjetnost nastaje iz nesavršenosti.

    Patispanj i mediji
    Novine, portali, vijesti 24/7. Jaja se znoje, šećer zaslađuje, a brašno… nestaje negdje između naslova i reklama. Smijem se, jer čak i u apsurdu informacija, patispanj zna svoj recept.

    Patispanj i mir u kuhinji
    Nakon haosa, tišina. Jaja mirna, šećer topi sve napetosti, a brašno se konačno smirilo. Patispanj gleda svijet i smije se: možda nije savršen, ali svaki okus je priča, a svaki dan je nova šansa da kolač i život budu bolji.


    Ja sam patispanj. Ne običan, nego najmisteriozniji koji ćete ikada sresti. Jaja su moj sadašnji život — čvrsta ili klimava, zavisi od dana. Šećer su sjećanja, slatka i ponekad ljepljiva, ona koja daju okus svakom zalogaju. A brašno… ah, brašno je budućnost — nepredvidivo, nestašno, uvijek spremno da napravi haos u smjesi.

    Danas sam rastresit, juče premekan, a sutra? Tko zna… Ali jedno je sigurno: svaki zalogaj nosi priču, svaki trenutak je lekcija, a svaki smijeh koji izazovem dok se raspadam ili dižem — vrijedi više od savršenog recepta.

    Dobrodošli u moj svijet. Ako mislite da je patispanj samo kolač, pripremite se: ovo je dnevnik epohe, haosa i nepredvidivosti, sve u jednom, sa dozom slatkog ludila.



    Patispanj u rerni vremena

    Ja sam patispanj. Jaja drže moj sadašnji život, šećer zaslađuje sjećanja, a brašno… budućnost se stalno igra i testira me. Ponekad sam pretrud, ponekad rastresit, ali uvijek sladak u svojoj nesavršenosti. Dobrodošli u moj svijet, gdje se haos i nostalgija miješaju kao smjesa u rerni.


     Patispanj i tajna kuhinja

    U ovoj kuhinji niko ne zna šta će se sljedeće dogoditi. Jaja su nervozna, šećer sladak, a brašno… uvijek u bijegu. I baš u tom haosu nastaju priče — dnevnik epohe, svakodnevni izazovi, smijeh i nepredvidivost života. Ako mislite da je patispanj samo kolač, pripremite se: ovo je avantura za čula i mozak.


    Patispanj govori

    Slušajte pažljivo: ja sam patispanj i imam mnogo za reći. Jaja su sadašnjost, šećer prošlost, a brašno je misteriozna budućnost koja nikad ne miruje. Svaka smjesa koju napravim nosi priču, svaki zalogaj lekciju, a svaki neuspjeh šansu za smijeh. Uđite u moj dnevnik i otkrijte najmisteriozniji kolač ikada…



    Patispanj -Transformacija svesti

    Jaja su sadašnjost, šećer iskustva, a brašno budućnost koja se neprestano mijenja. Svaki put kad miješam, osjećam kako smjesa prelazi u novi oblik – patispanj se diže, puca, oblikuje… baš kao i svijest. Neizvjesno, mekano, ponekad rastresito, ali uvijek slatko.


    Patispanj -Blackout

    Jednog dana u kuhinji sve je nestalo — jaja, šećer, brašno, svjetlo. Patispanj je ostao sam u tami. Ali u tami se rađaju novi okusi: svaki zalogaj sada nosi tajnu, svaki komadić nepoznatog postaje avantura.


    Patispanj- Ejdzizam

    Jaja su stara, šećer sladak, a brašno… mlado, buntovno. Svijet stalno procjenjuje kolač po starosti, ali patispanj zna: vrijednost je u okusu, ne u etiketi.


    Patispanj-Zašto je lako?

    Jaja i šećer se lako miješaju, ali brašno stalno pravi problem. Ponekad misliš da je život lak, ali pravi kolač nastaje kad prihvatiš da ništa nije savršeno — tada je svaki zalogaj sladak.


    Patispanj -Sećanje i nesecanje

    Šećer daje slatkoću uspomena, jaja drže sadašnjost, a brašno… ono ponekad zaboraviš i zagrizeš nepoznato. Patispanj zna: samo balans pamćenja i zaborava daje pravi okus.


    Patispanj-Grčka mitologija

    Patispanj pleše sa bogovima — Zeus baca jaja, Afrodita posipa šećer, a Hades skriva brašno. Svaki zalogaj je ep, svaka smjesa drama, i opet smijeh u svakoj nesavršenosti.


    Patispanj-Bes je autoimuna bolest

    Jaja tresu od ljutnje, šećer se topi u besu, a brašno pravi haos. Patispanj shvata: ljutnja se jede, a kroz smijeh kolač ozdravlja.


    Patispanj-Adrenohrom i kabala

    Patispanj zaviri u mračne recepte svijeta. Jaja sadašnjost, šećer sjećanja, brašno misteriozna budućnost. I opet, svaki zalogaj nosi tajnu — ponekad zastrašujuću, ali uvijek poučnu.


    Patispanj- Fatalna migracija

    Smjesa putuje iz posude u posudu, jaja drže oblik, šećer dodaje slatkoću, a brašno nosi teret promjene. Patispanj se prilagođava — migracija kolača nije laka, ali daje okus svijeta.


    Patispanj-Arhonti i zavisnost od sistema

    Jaja pokušavaju biti slobodna, šećer želi slatkoću, ali brašno uvijek podmeće ruke. Patispanj zna: čak i u sistemu, svaka smjesa ima svoj mali bunt i svoj ukus slobode.


    Patispanj -Iz matriksa u matriks

    Patispanj pleše između posuda, prelazi iz rerne u rernu, nikad ne zna u kojem je sloju stvarnosti. Svaki zalogaj je podsjetnik: sve što misliš da znaš, može biti samo sloj smjese.


    Patispanj- FOMO

    Svaki kolač na stolu izgleda savršeno, ali ponekad previše gledam druge patispanje i zaboravim svoj. Jaja drže mene, šećer moje uspomene, a brašno podsjeća: najbolji kolač je uvijek tvoj.


    Patispanj- Grokipedija

    Jaja, šećer i brašno pričaju priče koje niko ne razumije. Patispanj piše vlastitu enciklopediju — komadić po komadić, sloj po sloj. Svaki zalogaj uči, smije, i naslijeđuje.


    Patispanj-Alergičan sam na XXI vek

    Svijet je prepun hemije, recepata i pritisaka. Jaja se tresu, šećer topi, a brašno pobjeđuje. Patispanj kaže: ponekad je najbolje stati, promiješati smjesu i napraviti vlastiti recept za preživljavanje.


    Patispanj-Postali smo glupi

    Smjesa ne misli, samo se miješa. Patispanj promatra ljude, pokušava objasniti da je recept jednostavan: jaja sadašnjost, šećer prošlost, brašno budućnost. Ali smijeh je jedino što može spasiti sve što je rasuto.


    Patispanj-Sve postoji oduvek

    Šećer je bio tu, jaja su uvijek bila, brašno… hm, uvijek nestašno. Patispanj shvata: sve što mislimo da je novo, samo je stari recept u novoj rerni.


    Patispanj-Kad algoritam vodi svet

    Patispanj gleda dok robotska ruka miješa smjesu. Jaja drže strukturu, šećer daje okus iskustva, a brašno… ono stalno pravi haos. Algoritam možda zna recept, ali patispanj zna: samo ljudska nesavršenost daje pravi ukus.


    Patispanj-Konformizam i isključivanje

    Svi kolači na stolu izgledaju isto, pazeći da ne istupe iz reda. Jaja se bore da budu jedinstvena, šećer pokušava zasladiti monotoni red, a brašno… pravilo se ne da ignorisati. Smijem se, jer patispanj zna: najbolji okus dolazi kad si hrabar i različit.


    PATISPANJ -Šta se krije, svedok epohe

    Ispod sloja šećera i brašna, patispanj nosi tajne. Jaja sadašnjost, sjećanja prošlosti, a brašno budućnost koja šapuće priče. Svaki zalogaj je svedok, svaki okus memoar epohe — sladak, gorak, i uvijek istinit.

    NADAM SE DA JE BILO ZANIMLJIVO. PATISPANJ JE NAJBOLJI MOGUCI SLATKIS. GOVORIM IZ ISKUSTVA. CETVORO DECE, SKROMNE FINANSIJE IZISKIVALE SU MNOGO SNALAZENJA. OD NICEGA NAPRAVITI NESTO SLATKO. I ONDA IDE MASTA. JAJA,BRASNO, SECER. NEKAD NISTA PREKO PATISPANJA, NEKAD PUDING, NEKAD DZEM, NEKAD KREM, NEKAD SLAG I BANANE.....MOGUCNOSTI NEISCRPNE. TAKO JE BILO I SA BLOGOVIMA.TAKO JEDITE PATISPANJ, CITAJTE PATISPANJ, ZIVITE PATISPANJ! 














петак, 3. јул 2026.

DATA CENTAR KRAGUJEVAC

 OVO CE MOZDA BITI DUGACAK TEKST. NE ZNAM KOLIKO IMATE VOLJE I ZELJE DA CITATE ,ALI MENI SE OVA TEMA CINI VEOMA VAZNOM. IAKO KASNIM SA PRICOM O DATA CENTRU U KRAGUJEVCU KOJI JE OTVOREN JOS 25.APRILA OVE GODINE IPAK SE NADAM DA CE OVA TEMA NAJZAD DOCI DO SVIH LJUDI I DA CE JE SVI SHVATITI KAO UPOZORENJE.DA NE ZABORAVIMO DA SE PLANIRA DA KRAGUJEVAC 'BUDE PAMETAN GRAD',

Крагујевац, Нови сад и Ниш и гасну електрану Крушце и Мрамор код Ниша, снаге 500 мегавата, за напајање и бољи дигитални логор (666)⭐☠️☠️☠️
Када говоримо о инсталираном капацитету од 1 гигавата (1 GW), више не говоримо о обичном центру, већ о „суперскаларном“ дата центру, који је у самом светском врху.
Па ево шта нам сама вештачка интелигенција говори колико јој је струје и воде потребно...🙂
Ево процене потрошње енергије за такав центар на годишњем нивоу:
1. Потрошња електричне енергије
Дата центри раде 24/7. Ако центар од 1 GW ради пуним капацитетом (са фактором оптерећења од око 80-90%), прорачун је следећи:
Годишња потрошња: Између 7,8 и 8,7 терават сати (TWh) електричне енергије.
Поређење: То је више него што цео град Ниш потроши за годину дана...
Заправо, један такав центар би потрошио око 40-50% укупне годишње потрошње електричне енергије целе Србије.
2. Потрошња воде за хлађење...
AI чипови (као што су Nvidia H100 или B200) генеришу огромну топлоту. Постоје две главне методе хлађења:
Испаравајуће хлађење ваздухом: Троши огромне количине воде. Процењује се да за сваки kWh потрошене електричне енергије, такви центри „испаравају“ око 1,5 до 2 литра воде.
Потрошња: Око 12 до 15 милиона кубних метара воде годишње.
Затворени системи (течно хлађење): Модернији центри користе течно хлађење у затвореном колу. Троше знатно мање воде за допуњавање, али им је и даље потребан систем за одвођење топлоте.
Занимљива чињеница: Један AI центар од гигавата може потрошити онолико воде дневно колико и град од 100.000 становника.
3. Захтеви за простор и инфраструктуру
За центар ове моћи, „енергија“ је сам простор:
Површина: Такав пројекат би захтевао десетине хектара земље само за зграде, плус огромну трафостаницу директно повезану на високонапонску преносну мрежу (400 kV).
Резервна копија (дизел/гас): Из безбедносних разлога, такви центри имају стотине огромних дизел генератора у случају нестанка струје, што захтева милионе литара складиштеног горива.
Зашто је вештачка интелигенција центар „жеднији“ од обичног?
Обични центри података (на пример, Фејсбук или Џимејл) обрађују податке линеарно. вештачка интелигенција центри тренирају моделе, што значи да хиљаде графичких картица раде пуном снагом месецима без заустављања. Ово ствара „вруће тачке“ где је густина топлоте толико висока да ваздух више не може да је хлади – због чега је потрошња воде у вештачким центрима често већа него у класичним.
Економски и еколошки изазов
Изградња центра од 1 GW 2026. године кошта између 10 и 15 милијарди долара. Највећи проблем није само цена, већ где набавити ту струју, а да се не уруши локална енергетска мрежа. Зато се такви центри данас граде искључиво поред великих извора енергије (нпр. нуклеарних електрана или огромних соларних поља са батеријама).
»Нико није питао људе који живе у кругу од десет километара од вештачке интелигенције, да ли желе да буде топлије. Нико није питао за јелене, опрашиваче, земљиште или птице селице. Не. Нису добили право гласа. Након што постројење почне да ради, температура површине тла у околном подручју се повећава у просеку за 2 степена Целзијуса. У најгорим случајевима, температуре у близини расту и до 9 степени Целзијуса. Загревање се не зауставља ни на линији ограде - шири се и до 10 километара, утичући на околну средину.
Студију је спровео Универзитет у Кембриџу, а водио ју је Андреа Маринони из Групе за посматрање Земље. Истраживачи то називају „ефекат топлотног острва података“ и кажу да је стваран, доследан и да се дешава свуда где ови објекти постоје.
Један хиперскалабилни центар података - онакав какав је потребан за покретање вештачке интелигенције - може потрошити од 100 до 300 мегавата електричне енергије. Та енергија (као и сва енергија) не нестаје. Уместо тога, она постаје топлота. Сервери је генеришу, системи за хлађење је избацују, а резервни генератори додају још. Све ово улази у животну средину, дан за даном, годину за годином.
Повећање температуре те запремине мења хемијски састав земљишта. Ремети циклусе раста биљака. То истискује дивље животиње из станишта која су их одржавала генерацијама.
Поред топлоте, центри података доносе буку - стално зујање вентилатора сервера и HVAC система - што ремети комуникацију животиња, мења понашање и приморава врсте да напусте територије. Бука, топлота и уништавање станишта из објеката који се могу простирати на 500 до 1.000 хектара онога што је раније била шума, пољопривредно земљиште или отворени простор.
Сви бисмо требали бити веома забринути."
 
Titulu najvećeg data centra na svetu često nose različiti objekti u zavisnosti od toga da li se meri površina, potrošnja energije ili kapacitet skladištenja.
Prema dostupnim podacima iz 2024-2025. godine, među najvećima se ističu:
  • China Telecom Data Center (Unutrašnja Mongolija, Kina): Često se navodi kao jedan od najvećih po fizičkoj površini, prostirući se na preko 1 milion kvadratnih metara.
  • China Mobile (Unutrašnja Mongolija, Kina): Takođe gigantski objekat koji se fokusira na ogromne kapacitete za podatke.
  • The Citadel Campus (Nevada, SAD): Jedan od najvećih data centara u SAD-u, dizajniran da bude izuzetno energetski efikasan. [1]
Trendovi i novi projekti:
  • Indija: U toku je izgradnja novih, masivnih data centara u Indiji koji imaju za cilj da postave nove svetske rekorde u kapacitetu i AI procesiranju.
  • AI centri: Kompanije poput Amazon-a grade "AI čudovišta" u Indijani (SAD), koji se prostiru na desetinama hektara i sadrže stotine hiljada servera za potrebe veštačke inteligencije. [1, 2]
Važno je napomenuti da se baza podataka o data centrima svakodnevno menja i da su kineski operateri dominantni po fizičkoj veličini, dok američki tehnološki giganti grade najgušće i tehnološki najnaprednije objekte. [1, 2]

Prema podacima IEA, potražnja za električnom energijom u data centrima već sada iznosi 1,4 odsto ukupne globalne potrošnje, a očekuje se da bi do 2030. mogla dostići čak tri odsto. Jedan AI data centar u proseku može da potroši onoliko struje koliko i 100.000 domaćinstava. Birol, direktor IEA, upozorio je da bez adekvatnog planiranja i izgradnje nove energetske infrastrukture, postoji rizik da će mnogi AI projekti biti usporeni ili obustavljeni.

Pored sve većeg energetskog opterećenja, veštačka inteligencija donosi i velike mogućnosti za transformaciju načina na koji proizvodimo, trošimo i distribuiramo energiju. AI može da unapredi prognozu vremenskih uslova i efikasnost u razvoju novih tehnologija, uključujući nuklearnu energiju (uključujući male modularne reaktore) i geotermalna rešenja, kao i da optimizuje rad električnih mreža.

U Indiji je trenutno u toku izgradnja najvećeg data centra na svetu, čiji je cilj da omogući ogromne kapacitete za skladištenje, procesiranje i analizu podataka, a sve to radi razvoja veštačke inteligencije i drugih naprednih digitalnih tehnologija. Lokacija ovog data centra nalazi se u blizini Mumbaja, jednom od najvažnijih poslovnih i tehnoloških čvorišta Indije, te je na samitu direktor IEA pohvalio prisutnog premijera Indije za ovaj poduhvat.

Glavna svrha projekta jeste obezbeđivanje pouzdane IT infrastrukture koja će podržati eksponencijalni rast AI aplikacija, ali i da Indiji osigura stratešku prednost u globalnoj trci za tehnološkom inovacijom, privuče međunarodna ulaganja i otvori nova radna mesta u brzo rastućem IT sektoru.

1. Digital Reality Main Data Center, San Francisco

Sa sloganom “Connecting your business to the world”, kompanija Digital Reality je najveći data centar provider, koji u svom posjedu ima 166 data centara, smještenih u Americi, Europi, Aziji i Australiji.

Jedan od najvećih je Glavni data centar u San Franciscu, strateški lociran u blizini Silicijske doline, svjetski poznatog područja s najvećom koncentracijom visokotehnoloških tvrtki na svijetu (oko 1900 njih).

SFR2 je naziv zgrade koja je smještena u samom financijskom centru San Francisca, a koja je prvobitno bila namijenjena za sklapanje vojnih tenkova, a danas je jedan od najvećih data centara u svijetu! Zgrada je izrađena od čelika i betona i njena je sigurnost na najvišoj razini, a baza izolirana od poda tako da može osigurati neometan rad servera čak i u slučaju velikog seizmičkog potresa (tijekom i nakon njega). Čitav objekt prostire se na ukupno 227.000 kvadratnih metara uključujući i 86.000 kvadratnih metara izdignutog, sigurnosnog poda, o kojem smo govorili. Ovakav jedan prostor ukupno generira oko 7800 kW struje koja pokreće servere u punom kapacitetu. Možete li zamisliti sve ovo?


TEK SADA DA VIDIMO STA SU DATA CENTRI

 

Šta je zapravo data centar?
To je velika zgrada puna računara (servera) koji:

  • čuvaju podatke
  • obrađuju informacije
  • omogućavaju rad interneta i digitalnih servisa

Bez njih ne bi radili:

  • aplikacije koje koristiš svaki dan
  • banke i plaćanja
  • bolnice i njihovi sistemi
  • komunikacija (poruke, mejlovi, cloud)
  • pa i sama veštačka inteligencija

Drugim rečima: data centri su “infrastruktura modernog sveta”, kao što su nekad bili putevi ili električne mreže.


Zašto troše toliko vode i struje?
Tu dolazi problem koji osećaš:

  • serveri rade non-stop → greju se
  • moraju da se hlade → često vodom ili jakim rashladnim sistemima
  • troše ogromnu količinu električne energije

 postoji realna napetost između tehnologije i prirodnih resursa


Zašto ih ipak grade (npr. u Državni Data Centar Kragujevac)?
Razlozi su uglavnom:

  • čuvanje državnih podataka u zemlji (bezbednost)
  • razvoj IT industrije
  • brži digitalni servisi za građane
  • privlačenje kompanija

Znači, sa njihove strane — to je “moć i kontrola nad informacijama”.


Ono što osećam nije samo bes zbog jednog objekta, nego pitanje:

 da li napredak opravdava cenu koju plaćamo prirodom i sobom?

To je već filozofsko pitanje, 

nekad se rat vodio bombama,danas se vodi informacijama,nekad si mogao da vidiš neprijatelja, danas ga osećaš kroz “protok” koji ti ne deluje istinito.Data centri imaju svrhu — ali to ne znači da su automatski “dobri”. Moj nemir oko toga je zapravo vrlo legitiman i deli ga sve više ljudi.

Ovih dana čitam o otvaranju Državni Data Centar Kragujevac. Ogromna stvar, kažu. Napredak. Budućnost. A ja ne mogu da ne pomislim — koliko vode treba da bi se ohladili svi ti serveri? Koliko struje da bi radili bez prestanka? I za šta tačno?

Kažu: za podatke. Za čuvanje sveta u digitalnom obliku.

Ali koji svet?

Onaj koji živimo ili onaj koji nam se servira?

Pokušavam da razumem. Data centri su, kažu, neophodni. Bez njih nema interneta, nema komunikacije, nema sistema koji drže društvo na okupu. Oni su nova infrastruktura — nevidljiva, ali svuda prisutna.

I baš ta nevidljivost me uznemirava.

Jer ono što ne vidiš, ne možeš ni da kontrolišeš.

Sećam se vremena kada je sve bilo brutalno jasno. Devedesete. NATO bombardovanje Jugoslavije 1999. Sirene, eksplozije, strah koji ima oblik. I, koliko god to zvučalo paradoksalno, postojala je neka vrsta jasnoće. Znao si šta se dešava. Znao si gde si.

Danas nema sirena. Nema eksplozija.Ali osećaj bombardovanja nije nestao.

Samo je promenio oblik.Dolazi kroz vesti, kroz naslove, kroz beskonačan tok informacija koje ne mogu da proverim, ali koje me oblikuju. Tiho, uporno, svakodnevno.

I onda čitam o tehnologiji, o napretku, o svetu koji ide napred. O nekakvim modernim „hramovima“ podataka. I ne mogu da ne pomislim na građevine koje su ljudi pravili kroz istoriju da bi dokazali svoju moć — kao Partenon. Samo što su tada bar bili iskreni u toj potrebi. Gradili su nešto što možeš da vidiš, dodirneš, razumeš.

Danas gradimo nešto što ne vidimo, a verujemo mu više nego sopstvenim očima.

Možda je problem u meni. Možda samo pokušavam da pronađem smisao u svetu koji se prebrzo menja. Ali ne mogu da ignorišem osećaj da smo prirodu — vodu, vazduh, tišinu — podredili nečemu što ni sami do kraja ne razumemo.

Možda je to cena napretka.A možda je to samo drugačiji oblik nemoći.

Jer što je sistem veći, to se čovek u njemu oseća manji.

I negde između svega toga — između tehnologije koja obećava kontrolu i stvarnosti koja izmiče — ostaje samo jedno pitanje: da li smo mi ti koji upravljamo svetom, ili smo odavno postali deo nečega što upravlja nama?“

Nije to više ni obična ljutnja. To je osećaj da si konstantno izložen nečemu što ne možeš da isključiš. Kao da informacije ne dolaze do mene da bih razumela svet, nego da bi me preplavile. I što ih je više, to mi manje liče na istinu.

Nekada sam mislila da je moć u tome da znaš. Danas više nisam sigurna. Danas mi deluje da je moć u tome da filtriraš — da odlučiš šta nećeš da pustiš u sebe.

Ali kako filtrirati nešto što dolazi sa svih strana?

Ovih dana čitam o otvaranju Državni Data Centar Kragujevac. Ogromna stvar, kažu. Napredak. Budućnost. A ja ne mogu da ne pomislim — koliko vode treba da bi se ohladili svi ti serveri? Koliko struje da bi radili bez prestanka? I za šta tačno?

Kažu: za podatke.Za čuvanje sveta.Ali koji svet?Onaj koji živimo ili onaj koji nam se servira?

Pokušavam da razumem. Govore da bez takvih sistema nema savremenog života. Da bez njih ne bi radile banke, bolnice, komunikacija. Da je to nova infrastruktura — nevidljiva, ali neophodna.I baš ta nevidljivost me uznemirava.Jer ono što ne vidiš, ne možeš ni da kontrolišeš.

A možda je upravo u tome stvar — možda kontrola više nije ni predviđena za nas.

Sećam se vremena kada je sve bilo brutalno jasno. Devedesete. NATO bombardovanje Jugoslavije 1999. Sirene, eksplozije, strah koji ima oblik. I, koliko god to zvučalo paradoksalno, postojala je neka vrsta jasnoće. Znao si šta se dešava. Znao si gde si.

Danas nema sirena. Nema eksplozija.Ali osećaj bombardovanja nije nestao.Samo je promenio oblik.Dolazi kroz vesti, kroz naslove, kroz beskonačan tok informacija koje ne mogu da proverim, ali koje me oblikuju. Tiho, uporno, svakodnevno.

I možda je to nova vrsta moći.Moć da oblikuješ nečiju percepciju bez ijednog ispaljenog metka.U tom svetu, istina više nije nešto što otkrivaš — nego nešto što biraš.I to me plaši.

Jer ako svako bira svoju istinu, šta nam onda ostaje zajedničko?Čitam, razmišljam, povezujem. Nailazim na slike velikih građevina iz prošlosti, poput Partenon. Ljudi su oduvek gradili simbole moći. Nešto što će nadživeti njih same. Nešto što će pokazati da su postojali, da su bili jaki, da su mogli.Ali ti simboli su bili vidljivi. Opipljivi. Stajali su pred tobom.

Danas su naši simboli moći skriveni u server salama, u kablovima ispod zemlje, u podacima koje nikada nećemo videti.Možda smo napredovali.

A možda smo samo izgubili kontakt sa onim što razumemo.Jer kako da se osećaš moćno u svetu koji ne možeš ni da sagledaš?I tu dolazim do onoga što me najviše muči.Moć više ne izgleda kao moć.Ne vidi se.Ne čuje se.Ali se oseća.Kao pritisak.

Kao konstantna buka u pozadini.Kao osećaj da nešto utiče na tebe, a da ne znaš tačno šta.

I onda ostaješ sa sobom.Sa svojim mislima.Sa svojim besom.I sa pitanjem koje ne odlazi:

da li je prava moć u tome da menjaš svet —ili u tome da uspeš da sačuvaš sebe u svetu koji se menja brže nego što možeš da ga razumeš?Možda je nemoć samo druga strana iste medalje.Možda nije u tome što ne možemo da promenimo sistem.Možda je u tome što ga previše puštamo u sebe.I možda je jedina prava pobuna — tiha.Da ne prihvatiš sve što ti se servira.Da ne poveruješ u svaku verziju stvarnosti.Da zadržiš pravo da sumnjaš.Jer u svetu u kome je sve dostupno,najveća moć možda nije znanje.Možda je izbor.

Dugo sam verovala da je istina nešto stabilno. Nešto što postoji nezavisno od nas. Kao kamen koji stoji, bez obzira na to ko ga gleda.Sada više nisam sigurna.

Jer sve češće imam osećaj da istina zavisi od ugla iz kog je posmatraš. Od izvora, od jezika, od namere, od konteksta koji nikada nije potpun.

I što više informacija imam, to mi se čini da je manje jasno šta je stvarno.

Postoji previše verzija sveta.I sve zvuče ubedljivo.

To je možda najčudnija promena ovog vremena — ne to što ne znamo istinu, nego to što imamo previše kandidata za istinu.

Informacije dolaze bez prestanka. Slike, naslovi, tvrdnje, analize. Sve deluje hitno. Sve traži reakciju. A u toj buci, teško je ostati miran i reći: “čekaj, da proverim”.

Ponekad se pitam da li je to slučajno.Ili je to nova vrsta sistema — sistem u kojem nije važno šta je tačno, nego šta je dovoljno ubedljivo da preživi pažnju.

U takvom svetu, percepcija postaje važnija od činjenica.A percepcija se može oblikovati.

Polako. Postepeno. Bez sile.Kroz ponavljanje.Kroz izbor reči.Kroz ono što se vidi, i još više — kroz ono što se ne vidi.I tu počinje moja nelagodnost.Jer ako je percepcija promenljiva, gde sam ja u svemu tome?Da li ja gledam svet?Ili svet prolazi kroz filter koji nikada nisam sama izabrala?Ponekad imam osećaj da se nalazim između dve stvari: onoga što osećam i onoga što mi se govori da treba da vidim. I ta razlika ume da bude ogromna.

U toj pukotini nastaje sumnja.A iz sumnje — stalno pitanje.Da li je problem u svetu?

Ili u načinu na koji ga doživljavam?Možda oba.Možda ni jedno nije odvojivo.

U svakom slučaju, sve se svodi na isto:koliko verujem sopstvenom osećaju kada sve oko mene pokušava da ga preoblikuje?I tu više ne tražim konačan odgovor.Samo pokušavam da zadržim pravo da pitam.Jer u svetu u kojem je sve objašnjeno,
pitanje postaje jedina stvar koja još nije potpuno zauzeta.


Postoji buka koju čuješ, i postoji buka koju nosiš u sebi

Ova druga je najopasnija. Jer ne znaš tačno kada počinje, niti kada prestaje.

Samo primetiš da ti je teško da razmišljaš do kraja jedne misli, kao da se između svake rečenice ubacuje nešto što odvlači pažnju. Ne spolja — nego iznutra.

Danas je tišina postala luksuz.Ne zato što je nema, nego zato što je retko zaista imamo.

Čak i kada sve utihne, nešto i dalje radi u pozadini. Informacije, obaveštenja, slike, naslovi, tuđa mišljenja. Sve to nastavlja da postoji, kao da nikada ne prestaje da te doziva.

I vremenom više ne znaš kako izgleda potpuna tišina.Nekada sam mislila da je tišina praznina.Sada mi više liči na prostor u kome prvi put možeš da čuješ sebe.Ali do tog prostora je teško doći.Jer pre toga moraš da prođeš kroz sve ono što se nakupilo.U mislima.U reakcijama.U stalnom osećaju da nešto moraš da znaš, da ispratiš, da razumeš odmah.

I onda se pitaš — da li sam ja ta koja bira da bude u toj buci, ili sam samo prestala da primećujem da imam izbor?Ponekad pokušam da se povučem.Da isključim.Da ne gledam.Da ne čitam.Ali čak i tada, buka ne nestaje odmah.Samo promeni oblik.Postane unutrašnja.

Kao eho svega što si već čula.I tu dolazi ono najčudnije: tišina ne dolazi kada sve nestane, nego kada prestaneš da reaguješ na sve.Kada informacije više ne upravljaju tvojim ritmom.

Kada prestaneš da žuriš da razumeš ono što možda i ne moraš odmah da razumeš.

U tom trenutku, prvi put se pojavi nešto nalik prostoru.Ne praznina.Nego prostor između misli.

I u tom prostoru shvatiš koliko je buka zapravo oblik kontrole.Ne uvek namerne.

Ali stalne.Jer dok si zauzet reakcijom, nema mesta za pitanje.A bez pitanja — nema ni distance.I možda je to ono što me najviše zanima sada:da li je moguće živeti u svetu koji nikada ne utihne, a da ipak zadržiš sopstvenu tišinu?

Ne kao bekstvo.Ne kao izolaciju.Nego kao unutrašnji prostor koji niko ne može da prekrije.

Možda je to jedini oblik slobode koji još ima smisla.Ne da pobegneš od sveta.Nego da ne dozvoliš da svet stalno živi umesto tebe.I možda tišina nije nešto što nalaziš.Možda je nešto što gradiš.Polako.U sebi.Uprkos svemu.


Čitam dalje, povezujem, tražim smisao u slikama moći koje su ljudi kroz istoriju ostavljali za sobom. Poput Partenon — vidljiv, opipljiv dokaz postojanja, snage, ambicije.

Danas su naši simboli moći skriveni. U serverima, kablovima, sistemima koje ne vidimo, ali im verujemo više nego sopstvenim očima.Samo primetiš da ti je teško da razmišljaš do kraja jedne misli, kao da se između svake rečenice ubacuje nešto što odvlači pažnju. Ne spolja — nego iznutra.Danas je tišina postala luksuz.

Ne zato što je nema, nego zato što je retko zaista imamo.

Čak i kada sve utihne, nešto i dalje radi u pozadini. Informacije, obaveštenja, slike, naslovi, tuđa mišljenja. Sve to nastavlja da postoji, kao da nikada ne prestaje da te doziva.

I vremenom više ne znaš kako izgleda potpuna tišina.Ali možda je tišina nešto drugo.

Možda nije praznina.Možda je prostor.Prostor u kojem prvi put čuješ sebe bez posrednika.

Do tog prostora se ne dolazi lako.Jer pre toga moraš da prođeš kroz sve ono što te stalno vuče napolje.I tek kada prestaneš da reaguješ na sve, buka počne da gubi snagu.

Ne nestane odmah.Ali se povuče.Kao da shvati da više nema koga da vodi.I u tom trenutku, prvi put se pojavi nešto nalik slobodi.Ne kao bekstvo.Nego kao izbor.

Da ne moraš da budeš stalno uvučen.Da ne moraš da odgovoriš na sve.Da ne moraš da budeš deo svakog toka koji ti se nudi.Možda je to jedina moć koja još ima smisla.

Ne moć da kontrolišeš svet.Nego moć da ne dozvoliš da svet stalno kontroliše tebe.

 

Da — Kragujevac se često pominje kao jedan od nekoliko gradova u Srbiji koji ulaze u projekte „pametnog grada“. To obično uključuje stvari poput digitalne uprave, pametne rasvete, upravljanja saobraćajem, e-usluga i slično. Pored njega, tu su najčešće Beograd, Novi Sad, Niš i još poneki veći centar.

E sad, zašto baš Kragujevac?

Nije slučajno, ali nije ni misterija:

1. Državni data centar kao „magnet“
Kragujevac ima taj veliki državni data centar, što automatski privlači projekte digitalizacije. Logično je da država tu „testira“ i razvija pametne sisteme.

2. Dovoljno velik, ali ne prevelik
Za razliku od Beograd, koji je kompleksan i skup za eksperimentisanje, Kragujevac je taman – ima oko 150k+ stanovnika, pa možeš realno da testiraš rešenja na „pravom gradu“, ali uz manje rizika i troškova.

3. Industrijska i obrazovna baza
Univerzitet u Kragujevac i prisustvo kompanija poput Stellantis znače da već postoji tehnička radna snaga. To je ključno za smart city projekte.

4. Regionalna ravnoteža
Država pokušava da ne centralizuje sve u Beograd. Jačanje Kragujevca ima politički i ekonomski smisao — da Šumadija dobije jači centar.

5. Lakša implementacija
Manji grad = manje birokratije, brže donošenje odluka, lakše uvođenje novih sistema (npr. pametni parking, senzori, digitalne usluge.

Kragujevac nije još „pametan grad“ u punom smislu — više je grad koji ide u tom pravcu.

Ako bi morao jednom rečenicom: više je „digitalizovani grad u razvoju“ nego pravi smart city.Ali mi nije jasno zaista kako ce to da funkcionise!

Ne ide redosled kako bi trebalo.

Idealno:

prvo infrastruktura → pa digitalizacija

Kod nas često ide:

digitalizacija (jer je vidljiva i politički „seksi“) → infrastruktura kasni

Zato dobiješ situaciju:

  • imaš online prijavu problema
  • ali rupa na putu i dalje stoji 

Što se tiče struje —

Ako nema dovoljno stabilne energije:

  • data centri troše OGROMNO
  • industrija (npr. Stellantis u Kragujevac) troši sve više
  • grejanje/hlađenje ide na struju

A sistem u Serbia je već napregnut:

  • zastarela infrastruktura
  • gubici u mreži
  • spor razvoj novih kapaciteta

znači: „smart“ projekti povećavaju potrošnju, a baza ne prati dovoljno brzo.


Najpoštenije objašnjenje.To što vidimo nije kontradikcija — nego polovičan razvoj:
  • digitalno ide napred (jer je brže i vidljivije)
  • fizička infrastruktura ide sporije (jer je skupa i komplikovana)

Brutalno iskren zaključak/Ako nema:
  • dobre vode
  • kanalizacije
  • stabilne struje
  • puteva

onda „pametan grad“ nije stvarno pametan — nego delimično modernizovan.


Evo zašto država gura digitalizaciju pre „kopanja zemlje“ u gradovima kao što su Kragujevac, Beograd, Novi Sad i Niš:


1. Mnogo je jeftinije i brže
  • aplikacija ili IT sistem = meseci rada
  • kanalizacija, putevi, elektro-mreža = godine + ogromni troškovi

Za isti novac: možeš digitalizovati pola države,ili srediti nekoliko ulica

Zato politički i finansijski „pobednik“ bude digitalno.


Brže donosi političke poene
  • eUprava radi → vidi se odmah
  • novi data centar → zvuči moćno
  • „smart city“ → dobro izgleda u vestima

A kad zameniš cevi: niko to ne vidi, nema „wow efekta“


Lakše dolaze strani fondovi i partnerstva

EU i međunarodne institucije često:

  • finansiraju digitalizaciju
  • guraju e-upravu, open data, IT projekte

Mnogo je teže dobiti pare za:

  • kompletnu rekonstrukciju vodovoda
  • elektroenergetsku mrežu

Digitalno „krpi rupe“ u sistemu

Kad infrastruktura nije idealna, digitalizacija pomaže da se upravlja problemima:

  • prijava kvarova online
  • bolje praćenje potrošnje
  • optimizacija postojećih resursa

nije rešenje problema, ali ga malo ublaži


Energetika i infrastruktura su najteži deo

U Srbiji:

  • elektro-mreža = stara i skupa za modernizaciju
  • vodovod/kanalizacija = ogromni radovi ispod zemlje
  • putevi = kompleksni projekti + eksproprijacija

To su decenijski projekti, ne mandatski.


Strategija: „kreni od lakšeg“

Postoji i realna logika:

  • napravi digitalni sistem
  • pa ga kasnije poveži sa boljom infrastrukturom

Ali problem je što:to „kasnije“ često kasni


Suština svega.Država ne bira digitalizaciju zato što je važnija —nego zato što je:
  • brža
  • jeftinija
  • vidljivija
  • lakša za sprovođenje

Najrealniji zaključak

To što vidiš nije greška u razmišljanju —
nego razlika između:onoga što je lakše uraditi sada
i onoga što je stvarno potrebno dugoročno



Ako gledamo hladno i bez navijanja, narednih 5–10 godina u Srbija će verovatno biti mešavina stvarnog napretka i dosta marketinga.

Ne bih očekivao nagli skok tipa „odjednom svi gradovi postaju pametni“. Infrastruktura jednostavno ne radi tako brzo. Cevi, trafostanice, distributivna mreža, putevi — to su spori i skupi sistemi. Ne menjaš ih kao softver.

Vidim tri realna scenarija.

Prvi, najverovatniji: nastavak polovične modernizacije.
Gradovi poput Kragujevac, Novi Sad, Niš i delovi Beograd dobijaju još digitalnih servisa, više automatizacije, više data infrastrukture, možda pametnije upravljanje saobraćajem na pojedinim lokacijama.

To znači da ćeš moći više stvari da završiš preko telefona, administracija će biti manje haotična, a neki gradski sistemi efikasniji.

Ali paralelno:

  • kvarovi na mreži ostaju
  • lokalni vodovodi i dalje pucaju
  • pojedini delovi gradova zaostaju

Drugim rečima: lepši interfejs, isti backend problemi.


Drugi scenario: ozbiljniji infrastrukturni zaokret.
Ovo bi zahtevalo masivna ulaganja u:

  • elektrodistribuciju
  • vodovod
  • kanalizaciju
  • javni prevoz

To je moguće, ali traži kontinuitet mnogo duži od jednog političkog ciklusa. Tu je najveći problem: takvi projekti ne donose brzu vidljivost.

Ako bi se to desilo, onda bi termin „smart city“ konačno imao smisla.


Treći scenario, koji nije nemoguć: energetski pritisak uspori sve.

Ovo je deo koji si baš dobro nanjušio.

Ako raste:

  • broj data centara
  • elektrifikacija industrije
  • potrošnja zbog klimatizacije i grejanja
  • broj digitalnih sistema

a mreža ne prati...onda se dolazi do situacije da digitalni razvoj udara u plafon fizičke infrastrukture.To je kao da ugradiš najnoviji operativni sistem na računar iz 2010. Radi neko vreme, pa počne da štuca.


Šta mislim da će se konkretno desiti sa Kragujevac?

On ima dobre šanse da postane jedan od glavnih regionalnih digitalnih centara Srbije baš zbog državnog data centra i industrijske baze.Ali to ne znači automatski da će prosečan stanovnik za 7 godina reći:„živim u futurističkom gradu.“Verovatnije je nešto prizemnije:više online servisa, nešto bolja organizacija, jači IT sektor, ali i dalje vrlo prepoznatljivi balkanski infrastrukturni problemi.Ako mene pitaš, pravi test nije broj senzora ili aplikacija.Pravi test „pametnog grada“ je vrlo dosadan:
kad nestanak struje postane redak, voda stabilna, prevoz pouzdan i put bez rupa.

Kad to postane normalno — e tad priča stvarno počinje.

U Kragujevcu je otvoren i "CERN-ov" čvor za čuvanje podataka. Zvanično, to je za nauku. Nezvanično, to je infrastruktura koja omogućava da se ogroman protok informacija iz celog regiona sliva na jedno mesto gde AI može da "uči" na nama.
Ti centri su zapravo novi hramovi moći. Ranije su vladari gradili katedrale i palate da pokažu snagu, danas grade neupadljive sive kocke bez prozora koje usisavaju energiju države da bi procesuirale naše živote.



DA LI RAZUMETE TRI VELIKA PROBLEMA KOJA NASTAJU GRADNJOM OVOLIKO DATA CENTARA? PRVO PRIRODNI RESURSI SAMO ZA NJIH A NE ZA LJUDE KOJI CE BITI GLADNI I BEZ OSNOVNIH USLOVA ZA ZIVOT, DRUGO -MENJA NAM SE NA SILU PERCEPCIJA SVETA OKO NAS DO TE MERE DA POCINJEMO DA MENJAMO I PERCEPCIJU SEBE U ODNOSU NA SEBE   I SVET OKO NAS. I TRECE NACI CEMO SE  U KONSTANTNOJ BUCI KOJA PODRAZUMEVA I FIZICKU BUKU OD KOMPJUTERA I BUKU OD INFORMACIJA. TISINE VISE BITI NECE!




 


 

NAJMISTERIOZNIJI PATISPANJ

 MISTERIOZNI PATISPANJ JE NASTAO PRE 12 GODINA JEDNE VECERI KADA SAM PRAVILA PATISPANJ SVOJOJ PORODICI. BLOGOVI (NJIH 2500) NIZU SE LAGANO M...