OVO JE TEMA O KOJOJ SE ZAPRAVO MALO PISE. VEST U NOVINAMA, PONEKA TRIBINA, STATISTIKA I TO JE TO. CEO PROSLI MESEC SAM PISALA OZENAMA (CAK I ONIM SPECIFICNIM -CRVENOKOSIM),O TOME DA SU ZENE, MAJKE, KRALJICE,SPOSOBNE DA BDIJU NAD PORODICOM, DA RADE I ZARADJUJU I TO SVE ODJEDNOM PUNIH 24/7. UMESTO ZAHVALNOSTI VRLO CESTO SU MALTRETIRANE I PSIHICKI I FIZICKI. I ONE SE NE ZALE. NI KAD SU PONIZENE, NI KAD IH TRETIRAJU KAO DA JE NORMALNO DA JE SAV TERET I SVI PROBLEMI PORODICE BAS NIHOVA BRIGA (A NE ZAJDNICKA, PARTNERSKA).ONDA DOZIVE FIZICKO NASILJE, PA SE POZALE, POLICIJI, CENTRU ZA SOCIJALNI RAD, ALI TO NE ZNACI DA SU SE SPASLE. NAPROTIV. SVE TE INSTITUCIJE SU U NASEM DRUSTVU ZAKAZALE(KAO I CELO DRUSTVO U SVIM SEGMENTIMA). I ONDA BUDU UBIJENE , I ONDA SE SVI CUDE - PA KAKO TO? ZASTO? JEDINO U SLUCAJU FEMICIDA NE VAZI PRAVILO - BOLJE SPRECITI NEGO LECITI. I TO JE STRASNO! O DECI KOJA SU UCESNICI OVIH TRAGEDIJA DA I NE PRICAM.
. I mislim da je ovo mnogo šira tema od same statistike femicida. Ona strašna rupa između trenutka kada žena prvi put kaže „ovo je nasilje“ i trenutka kada društvo, posle njenog ubistva, kaže „kako se ovo dogodilo?“.
Najgore je što tada često tražimo poslednji čin, a ne čitav niz činova koji mu je prethodio.
Žena najpre bude omalovažavana, kontroliše joj se novac, telefon, kretanje, prijatelji, način oblačenja. Onda dolaze pretnje, guranje, šamar, ozbiljnije batine. Ona prijavi. Sistem napravi zapisnik. Izrekne se neka mera. Nasilnik se vrati ili pronađe drugi način da nastavi. Žena pokušava da zaštiti decu, da zaradi, da pronađe stan, da izdrži sramotu, da objasni roditeljima, da ne traumatizuje decu. I onda jednog dana više nema prilike da uradi ništa od toga.
Zato mi je posebno važna tvoja rečenica: „Bolje sprečiti nego lečiti“ — kao da za femicid prestaje da važi. Upravo tu bih napravio okosnicu teksta.Sistem zaštite prečesto ne uspeva da prepozna stepen opasnosti, poveže informacije i reaguje dovoljno brzo. Jer tada ne optužujemo apstraktno — nego pitamo vrlo konkretno: ko je znao, šta je znao, kada je znao i šta je posle toga uradio?
- Podaci UN Women za Srbiju pokazuju da je 17% žena starosti 18–74 godine koje su ikada bile u partnerskom odnosu doživelo fizičko i/ili seksualno nasilje od intimnog partnera tokom života.
- Žene u Srbiji i dalje obavljaju nesrazmerno veći deo neplaćenog rada i brige: UN Women navodi 17,9% vremena žena naspram 8,7% vremena muškaraca provedenog u neplaćenom radu i brizi o domaćinstvu.
- Postoji i zanimljiva razlika u javno dostupnim brojkama za 2024: Vlada je početkom 2025. saopštila da je 21 žena bila žrtva nasilja u porodici, dok se u podacima koji se odnose na femicid u porodično-partnerskom kontekstu pojavljuje brojka od najmanje 17 žena. To nije nužno kontradikcija — različite institucije koriste različite definicije i obuhvate, što je upravo jedan od problema: Srbija još nema dovoljno precizan i centralizovan sistem praćenja femicida.
- Poverenik je još 2024. pokrenuo inicijativu za uspostavljanje nacionalnog mehanizma „Femicide Watch“, upravo zato što centralizovano prikupljanje podataka može pomoći da se bolje sagleda problem i planiraju preventivne mere.
Ako ne znamo precizno koliko žena je ubijeno, u kakvom odnosu sa ubicom, da li je nasilje ranije prijavljivano, da li su postojale mere zaštite, da li je bilo dece i šta se sa njima dogodilo — kako možemo ozbiljno govoriti o prevenciji?
KADA JE ŽENA PRIJAVILA NASILJE, A MI SMO ČEKALI DA UMRE
O ovoj temi se zapravo malo piše.Ima vesti u novinama. Ima poneka tribina. Ima statistika. Ima 8. mart. Ima 18. maj. Ima nekoliko dana u godini kada se svi setimo da postoje žene koje trpe nasilje.
A onda se život vrati u normalu.Sve do sledećeg ubistva.Onda opet čujemo isto pitanje:Kako je moguće da se to dogodilo?Moguće je.Zato što ubistvo žene najčešće nije počelo onog dana kada je podigao ruku na nju poslednji put.Počelo je mnogo ranije.Počelo je rečenicom: „Gde si bila?“Pa: „S kim si pričala?“Pa proveravanjem telefona.Pa zabranom da ide kod drugarice.Pa novcem koji joj daje na kašičicu.Pa uvredama.Pa ponižavanjem pred decom.Pa onim čuvenim: „Ti si kriva što sam ja takav.“Pa šamarom.Pa izvinjenjem.Pa cvećem.Pa još jednim šamarom.Pa pretnjom.Pa obećanjem da se više nikada neće ponoviti.I tako, malo-pomalo, nasilje postane deo svakodnevice.A žena se prilagođava.Kao što se žene, uostalom, često prilagođavaju svemu.Deci.Poslu.Računima.Bolesnim roditeljima.Muževoj nervozi.Šefovom raspoloženju.Kvaru veš-mašine.Temperaturi.Školi.Vrtiću.Kuvanju.Peglanju.Svakodnevnom životu.Žena može da radi osam sati, da se vrati kući i radi još pet.Može da zaradi.Da kuva.Da pere.Da pegla.Da pomaže detetu oko domaćeg.Da vodi majku kod lekara.Da brine o ocu.Da plaća račune.Da zna gde je koja potvrda, gde su rezervni ključevi i kada detetu počinje trening.
Može da bude majka, supruga, ćerka, radnica, prijateljica, negovateljica, psiholog i računovođa jedne cele porodice.Dvadeset četiri sata dnevno.Sedam dana u nedelji.I još će joj neko reći da „ništa ne radi“.
A kada na sve to dođe nasilje, od nje se često očekuje još nešto.Da bude jaka.Da ćuti zbog dece.Da ne rastura porodicu.Da razmisli.Da oprosti.Da ne preteruje.Da ne provocira.Da ga ne naljuti.Da sačeka da prođe.A kada više ne može da čeka, žena prijavi.Policiji.Centru za socijalni rad.Nekome.Bilo kome.
I tada bi, zapravo, trebalo da počne njena zaštita.Ali tu dolazimo do najvažnijeg pitanja:Šta se događa posle prijave?Jer prijaviti nasilje nije isto što i biti bezbedan.To moramo konačno da razumemo.
Žena može da izgovori sve ono čega se godinama plašila.Može da pokaže modrice.Može da kaže da joj je pretio.Može da kaže da je rekao da će je ubiti.Može da kaže da deca sve gledaju.Može da kaže da joj je oduzeo novac.Može da kaže da joj kontroliše telefon.Može da kaže da ne sme da ode.I ona tada ne traži teoriju.Ne traži saosećajnu rečenicu.Traži da je neko zaštiti.
Jer šta znači reći ženi „prijavi nasilje“ ako joj posle prijave nasilnik i dalje zna gde živi, gde rade njena deca, kada se vraća sa posla i gde kupuje hleb?Šta znači reći joj „napusti ga“ ako nema novca za drugi stan?Ako nema kome da ode?Ako je sa njom troje dece?Ako joj je nasilnik godinama govorio da je nesposobna i da bez njega neće preživeti?Ako se boji da će joj ubiti decu?Ako joj je već rekao da će je, ako ode, „naći bilo gde“?Zato femicid ne počinje nožem.Ne počinje pištoljem.Ne počinje poslednjim udarcem.Počinje mnogo ranije.U društvu koje je naviklo da ženu pita zašto je ostala, umesto muškarca zašto je tukao.U porodici koja kaže: „Nemoj da se mešaš, to je njihov brak.“U komšiluku koji čuje viku, ali zatvara prozor.U instituciji koja vidi pojedinačni incident, ali ne vidi obrazac.U sistemu koji ne poveže deset upozorenja u jednu ozbiljnu opasnost.I zato nije dovoljno pitati šta se dogodilo kada je žena ubijena.Moramo pitati:Šta se događalo pre toga?Koliko puta je nasilje prijavljeno?Da li je bilo pretnji?Da li je nasilnik posedovao oružje?Da li je žena pokušala da ode?Da li je nasilnik bio ljubomoran, posesivan i kontrolisao svaki njen korak?Da li su deca bila prisutna?Da li su institucije međusobno razmenile informacije?Da li je procenjen rizik?Da li je neko zaista poverovao ženi kada je rekla:„Plašim se da će me ubiti.“Jer žena koja kaže da se plaši da će je partner ubiti ne bi smela da bude još jedan broj u fascikli.Ona bi trebalo da bude alarm.Podaci koje imamo dovoljno su strašni.
Poverenik za zaštitu ravnopravnosti naveo je da je tokom 2025. u Srbiji ubijeno 18 žena, uz 13 pokušaja femicida. Godinama ranije brojke su takođe bile zastrašujuće: prema podacima koje je Poverenik objavio 2024, od početka 2011. do tada je u porodičnom i partnerskom nasilju ubijeno 415 žena i devojčica. Više od polovine ubijenih stradalo je u sopstvenom domu od ruke sadašnjeg ili bivšeg partnera, a neke su nasilje prethodno prijavljivale nadležnima.I onda mi kažemo:„Strašna tragedija.“
Jeste.Ali nije samo tragedija.Ako je žena ranije prijavljivala nasilje, a ipak je ubijena, onda je to i pitanje sistema.Ako je neko znao da je nasilnik pretio, a niko nije reagovao dovoljno ozbiljno, onda je to pitanje sistema.Ako su deca gledala nasilje i posle ostala bez majke, onda je to pitanje sistema.
Ako svi posle ubistva znaju da je on bio „problematičan“, „ljubomoran“, „težak“, „bolesno posesivan“, onda moramo da se zapitamo zašto smo to znali tek kao komšije, rođaci i poznanici, a nismo znali kao društvo koje je trebalo da je zaštiti.I tu dolazimo do dece.O njima se najmanje govori.A ona su često najtiši učesnici ove tragedije.Dete koje sluša majku kako plače.Dete koje stoji iza vrata dok otac viče.Dete koje zna kada treba da ćuti.Dete koje nauči da po zvuku ključa u bravi prepozna kakvo će veče biti.Dete koje sutradan ide u školu i pravi se da se ništa nije dogodilo.Dete koje možda jednog dana pronađe majku mrtvu.I onda mi odrasli kažemo:„Deca ne treba da se mešaju u bračne probleme.“
Kako da se ne mešaju kada su ti problemi njihov život?Kada dete odrasta u strahu, nasilje više nije „problem između dvoje odraslih“.To je detinjstvo.A kada majka bude ubijena, dete ne ostaje samo bez majke.Ostaje bez jednog dela svog sveta.Zato mi se čini da smo kao društvo pogrešno naučili šta znači prevencija.Prevencija nije konferencija nakon ubistva.Nije saopštenje.Nije minut ćutanja.Nije crna traka na društvenim mrežama.Prevencija je ono što se događa pre nego što žena postane vest.Prevencija je kada joj poverujemo.Kada ozbiljno shvatimo pretnju.Kada institucije razmenjuju informacije.Kada se proceni rizik, a ne samo evidentira događaj.Kada nasilnik shvati da prijava nije papir koji će nestati u fioci.Kada žena koja odlazi od nasilnika ima gde da ode.Kada ima od čega da živi.Kada zna da joj deca neće ostati bez zaštite.Kada ne mora da bira između sopstvenog života i krova nad glavom.I kada konačno prestanemo da ženama govorimo da budu hrabre dok od njih očekujemo da same urade ono što čitav sistem nije uspeo.Zvala se Ana.Ili Marija.Ili Jelena.Možda Milica.Nije važno.
Mogla je da bude bilo koja.Imala je dvoje dece.Jedno je imalo devet, drugo šest godina.
Radila je u prodavnici.Nije zarađivala mnogo, ali je umela da rasporedi svaki dinar.Znala je kada treba platiti struju.Kada dete ima kontrolni.Kada je mlađem rođendan.Znala je da joj starije dete ne voli koru od hleba.I da mlađe ne može da zaspi bez male lampe pored kreveta.Znala je sve njihove sitnice.
Samo nije znala kako da spase sebe.Prvi put ju je udario posle deset godina braka.Rekao je da je bio pijan.Sutradan je plakao.Kupio joj cveće.Molio.Rekao da neće više nikada.Ona mu je poverovala.
Drugi put nije bilo cveća.Treći put je rekla sestri.Četvrti put komšinica je čula viku.Peti put je otišla u policiju.Rekla je da se plaši.Rekla je da joj je pretio.Rekla je da ima decu.Rekla je da ne zna gde da ode.
Rekla je ono najvažnije:„Mislim da će me jednog dana ubiti.“Tog dana je uradila ono što smo joj godinama govorili da treba da uradi.Prijavila je.I vratila se kući.Jer život ne može uvek da stane dok institucije rade svoj posao.Deca su sutradan išla u školu.Ona je otišla na posao.Kupila hleb.Platila račun.Skuvala ručak.Uveče je proverila da li mlađe dete ima temperaturu.
A onda je legla pored čoveka kojeg se plašila.Jer prijava nasilja nije automatski značila da je njen život postao bezbedan.Nekoliko nedelja kasnije više nije mogla da se javi sestri.Nije mogla da ode po decu.Nije mogla da kupi hleb.Nije mogla ništa.Postala je vest.„U porodičnoj tragediji stradala žena.“
Porodičnoj?Ne.Nije to bila porodična tragedija.To je bila žena koja je živela u strahu.Žena koja je pokušala da traži pomoć.Žena koja je rekla da se plaši.Žena kojoj je trebalo pomoći dok je još bila živa.
A njena deca?Njima će neko jednog dana možda objasniti da je majka „stradala“.Ali oni će znati.
Znati će da je jednom davno postojala žena koja je mogla da ih zagrli.I da je jednog dana više nije bilo.
Zato nemojmo sledeći put, kada žena bude ubijena, pitati samo:„Kako je moguće?“Pitajmo mnogo ranije.Kada još ima vremena.„Gde je ona?“„Da li je bezbedna?“„Ko je štiti?“„Šta smo uradili kada je prvi put rekla da se plaši?“
Jer za većinu stvari u životu zaista važi:Bolje sprečiti nego lečiti.Samo kod žene koja je ubijena više nema šta da se leči.A tada je već kasno za sve.Za nju.Za njenu decu.Za njenu porodicu.I za naše čuđenje.: Femicid nije svako ubistvo žene. To je rodno zasnovano ubistvo žene — kada je njena smrt povezana sa činjenicom da je žena, najčešće u kontekstu partnerskog ili porodičnog nasilja, mržnje, kontrole, dominacije ili kažnjavanja. Zato je toliko važan: on govori ne samo o tome ko je ubijen, nego i o obrascu nasilja koji je do ubistva doveo.
IZUZETNO KOMPLEKSNA TEMA. PROSLA SAM I SAMA MNOGO GODINA BATINA, PONIZAVANJA, MALTRETIRANJA ,LJUBOMORE BEZ GRANICA, ALI SRECOM OSTALA SAM ZIVA.MNOGO ZENA NA ZALOST TO NE USPEJU. O DECI DA NE PRICAM.