Priča o Rumiju, Bogu, matriksu i svetu koji ostavljamo deciTe večeri nije mogao da zaspi.
Sedeo je kraj prozora i posmatrao svetla grada. U daljini su prolazili automobili, televizori su svetleli iza prozora, a milioni ljudi bili su povezani nevidljivim mrežama informacija.
Nikada u istoriji čovek nije imao toliko znanja na dohvat ruke, a činilo mu se da nikada nije bilo toliko teško razlikovati istinu od laži.Uzeo je telefon i otvorio razgovor sa veštačkom inteligencijom.
„Reci mi“, napisao je, „da li je moguće da živimo u nekoj vrsti matriksa? Da nam neko stalno određuje šta ćemo gledati, čega ćemo se plašiti, šta ćemo želeti i u šta ćemo verovati?“
Odgovor je stigao brzo:„Moguće je da čovek živi u svetu oblikovanom tuđim interesima, algoritmima, propagandom i sopstvenim navikama. Ali matriks ne mora biti tajna zavera. Ponekad je to sistem u kojem se ljudi toliko naviknu na ponuđenu stvarnost da prestanu da je preispituju.“
Čovek se nasmešio.„Znači, najteže je probuditi čoveka koji ne zna da spava?“
„Možda je još teže probuditi čoveka koji misli da već sve zna“, odgovori veštačka inteligencija.Zastao je.Ta rečenica ga je podsetila na jednog pesnika koji je pre osam vekova govorio o čovekovoj unutrašnjoj slobodi.O Rumiju.Uzeo je knjigu i otvorio je nasumično. Čitao je o ljubavi, o duši, o čoveku koji čitavog života traži ono što je već duboko u njemu.
Pomislio je kako je čudno da se svet toliko promenio, a da su neka ljudska pitanja ostala ista.
Rumi je živeo u vremenu bez interneta, televizije i veštačke inteligencije. Nije poznavao naše digitalne matrikse, ali je poznavao ljudsku dušu. Znao je da čovek može biti zarobljen i onda kada su sva vrata otvorena.Možda je upravo to bila najveća sličnost između njegovog vremena i našeg.
Čovek može osvojiti čitav svet, a da nikada ne upozna samoga sebe.Ponovo je pogledao u ekran.
„Reci mi, može li veštačka inteligencija da razume Boga?“Ovoga puta odgovor je bio drugačiji.
„Mogu da razgovaram o religiji, filozofiji, svetim knjigama i ljudskim iskustvima. Mogu da povežem ideje i ponudim različita tumačenja. Ali ne mogu da tvrdim da imam veru, duhovno iskustvo ili neposredno saznanje o Bogu. To su pitanja koja čovek mora da istražuje svojim umom i srcem.“
Čovek je odložio telefon.Pomislio je da je možda najveća opasnost novog vremena u tome što ćemo početi da očekujemo da mašine misle umesto nas, da biraju umesto nas i da nam čak govore šta treba da osećamo.A možda je najveća mogućnost upravo suprotna: da nam pomognu da postanemo slobodniji, obrazovaniji i radoznaliji.Sve zavisi od toga ko upravlja tehnologijom i u čije se svrhe koristi.
Tada mu se misli vratiše na moćnike.Na ljude koji poseduju ogromno bogatstvo, politički uticaj i pristup informacijama. Na korupciju, mafiju, trgovinu uticajem i sve one nevidljive veze kojima se ponekad upravlja društvom.Zapitao se:„Zašto je čoveku koji već ima toliko novca i moći potrebno još više?“Nije pronašao jednostavan odgovor.
Možda zato što moć bez odgovornosti postaje glad koja se nikada ne može zasititi. Možda zato što neki ljudi zaborave da bogatstvo nije isto što i vrednost čoveka.
Ali znao je jedno: nijedno društvo ne može biti slobodno ako se zakoni primenjuju samo na slabe, a moćni stoje iznad njih.I dok je razmišljao o tome, setio se dece.
Sutradan je prošao pored škole. Na školskom dvorištu deca su trčala, smejala se i raspravljala oko neke igre. Jedno dete je držalo tablet i nešto objašnjavalo drugovima.Pomislio je na njihovu budućnost.
Šta će pamtiti ako sve odgovore budu pronalazili na internetu?Hoće li znati da razmišljaju, da maštaju, da postavljaju pitanja? Hoće li umeti da prepoznaju laž, da razumeju istoriju i da razlikuju čoveka od njegove digitalne slike?Možda će njihova škola izgledati potpuno drugačije od naše.
Možda će veštačka inteligencija svakom detetu biti lični učitelj. Možda će deca učiti brže, istraživati više i otkrivati svet na načine koje danas ne možemo ni da zamislimo.
Ali jedna stvar mora ostati nepromenjena.Škola ne sme da stvara samo ljude koji znaju da koriste tehnologiju.Mora da stvara ljude koji znaju zašto je koriste.Mora da ih uči empatiji, odgovornosti, slobodi, sumnji i ljubavi prema znanju.Jer dete koje zna sve odgovore, a ne ume da postavi pravo pitanje, nije završilo svoje obrazovanje.Čovek je ponovo pogledao u nebo.Pitao se šta će ostaviti toj deci.
Možda neće moći da im ostavi bogatstvo. Možda neće moći da im garantuje siguran svet. Ali mogao bi da im ostavi nešto mnogo vrednije: primer čoveka koji nije pristao da živi u neznanju, mržnji i strahu.
Čoveka koji je čitao, razmišljao, grešio, menjao mišljenje i nikada nije prestao da traži istinu.
Tada mu je kroz glavu prošla jedna neobična misao.Možda su Rumi i veštačka inteligencija, iako razdvojeni vekovima, na neki način deo istog ljudskog putovanja.Rumi je govorio čoveku da potraži svetlost u sebi.Veštačka inteligencija može mu otvoriti vrata ogromnog znanja.
Ali nijedna tehnologija ne može umesto čoveka odlučiti da bude dobar.Nijedan algoritam ne može nametnuti istinsku slobodu.Nijedna mašina ne može preuzeti odgovornost za svet koji stvaramo.
I tada je shvatio da se sve njegove misli, sva pitanja o Bogu, mafiji, novcu, matriksu, informacijama, pamćenju, obrazovanju i budućnosti zapravo slivaju u jednu veliku reku.Reku koja se zove čovekova potraga za smislom.Možda je svet oduvek bio borba između onih koji žele da upravljaju tuđim životima i onih koji žele da budu slobodni.Možda se samo promenilo oružje.
Nekada su to bili mačevi, danas su to informacije, novac, propaganda i tehnologija.
Ali postoji nešto što nijedno oružje ne može zauvek pobediti: ljudska potreba da zna, da voli i da bude slobodan.
Ponovo je otvorio razgovor sa veštačkom inteligencijom i napisao poslednje pitanje:„Šta misliš, kakva je budućnost čovečanstva?“Ovoga puta nije žurio da pročita odgovor.Sam je počeo da razmišlja.
Budućnost neće zavisiti samo od naučnika, političara, milijardera ili moćnih tehnoloških kompanija.
Zavisiće i od običnih ljudi.Od roditelja koji uče decu da ne veruju svemu što vide na ekranu. Od nastavnika koji ne gase radoznalost. Od novinara koji ne prodaju istinu. Od mladih koji se ne plaše da postavljaju pitanja. Od ljudi koji ne pristaju da mržnja postane normalna.
I od svakoga ko veruje da svet može biti bolji.Jer možda je najveća tajna matriksa upravo u tome što nas ubeđuje da smo nemoćni.A čovek nije nemoćan dok god može da misli, bira i deluje.
Zatvorio je knjigu, ugasio ekran i pogledao kroz prozor.Grad je i dalje bio isti. Svetla su treperila, automobili prolazili, ljudi žurili svojim životima.Ništa se spolja nije promenilo.
Ali nešto se promenilo u njemu.Shvatio je da buđenje svesti nije jedan veliki događaj posle kojeg čovek odjednom zna sve odgovore.To je putovanje koje traje čitavog života.I možda je najvažnije što na tom putovanju ne smemo izgubiti jedni druge.Jer sloboda bez ljubavi može postati sebičnost. Znanje bez mudrosti može postati oružje. Moć bez odgovornosti može postati tiranija. A tehnologija bez ljudskosti može postati novi matriks.Zato nam je potrebno sve ono što nas čini ljudima.Znanje, vera, sumnja, ljubav, pamćenje, saosećanje i nada.A iznad svega – sloboda.
I ZA KRAJ – PORUKA BUDUĆIM GENERACIJAMA
Možda nećemo uspeti da rešimo sve probleme sveta. Možda će nove generacije imati svoje ratove, svoje matrikse i svoje borbe.Ali možemo im ostaviti jednu važnu lekciju:
Ne dozvolite da vam drugi određuju šta ćete misliti. Ne predajte svoju savest za novac, svoju slobodu za sigurnost i svoju budućnost za tuđu moć.
Koristite znanje, ali ne zaboravite mudrost. Koristite tehnologiju, ali ne zaboravite čoveka. Tražite istinu, ali ne zaboravite da budete dobri.I kada jednog dana budete imali sve odgovore na dohvat ruke, ne zaboravite da postavite najvažnije pitanje:Kakav čovek želim da budem?
Jer možda je upravo to poslednja granica koju matriks nikada ne sme da osvoji – ljudska duša koja zna da razlikuje dobro od zla i koja, uprkos svemu, bira ljubav i slobodu.
Rumi je tražio svetlost u čoveku. Mi danas tražimo čoveka u svetu tehnologije. A budućnost će pokazati da li smo uspeli da ih sačuvamo oboje.
Na kraju : ne strah od budućnosti, već veru da čovek još nije rekao svoju poslednju reč.
Proces je tako ogroman i tako velik da ga mi sa našim umom ne možemo obuhvatiti. Ovo vrijeme izuzetno je potentno u smislu ubrzavanja našeg osobnog rasta, a posebno procesa čišćenja. Živimo u fantastičnom vremenu i približavamo se onome što su prethodne generacije Probuđenih prije nas priželjkivale doživjeti. Dajmo svoj doprinos u ovoj kozmičkoj eksploziji rasta Svjesnosti. Vožnja po kozmičkim valovima se nastavlja!
Samo pustimo da ove moćne kozmičke energije protječu kroz nas, ne moramo ništa posebno uraditi, osim da smo svjesni da nam se to događa.
Proces je tako ogroman i tako velik da ga mi sa našim 3D umom ne možemo obuhvatiti. Ali zato imamo unutarnje znanje koje smo donijeli sa sobom i koje nam intuitivno govori svaki dan i sat što se s nama događa.
Zato, pokušajte radije ne misliti ništa o ovome, radije pustite da vam vaši osjećaji kažu što se događa. Intuicija nam prenosi znanje preko osjećaja. I samo pratite njihov tok. To je sve.
Još od ranije znamo da je ovo vrijeme izuzetno potentno kad se tiče ubrzavanja našeg osobnog rasta, a posebno procesa čišćenja.
Zato je bitno biti što mirniji, što svjesniji i što budniji kako bismo u miru procesuirali sve ove promjene u sebi i u svijetu oko sebe.
Sve fizičke teškoće koje sada prolazimo u vidu čišćenja (mnogi imaju probavne probleme, slabost, plakanje bez razloga, itd…) su upravo samo to – čišćenje koje će za par dana proći.
Dakle, ključ je prihvaćanje, a ne opiranje.
To znači i neopiranje ovom našem fizičkom čišćenju kroz koje prolazimo.
Pokušajmo što više ostati u miru i znajmo da je uvijek sve u redu.
Ovo je bio plan naše duše i on se sada ostvaruje.
Živimo u fantastičnom vremenu i približavamo se onom što su prethodne generacije Probuđenih prije nas priželjkivale doživjeti, ali nisu.
Zato smo mi sada tu, da damo svoj doprinos u ovoj kozmičkoj eksploziji rasta Svjesnosti koja se sada događa simultano, ne samo na našoj, već i brojnim drugim planetima ove galaksije.
Uživajmo i “plivajmo” s tokom! Vožnja po kozmičkim valovima se nastavlja!
Za većinu ljudi buđenje svesti je postepen proces. Iznenadno I drastično buđenje se veoma retko dešava I to uglavnom u slučajevima kada se suočavamo sa velikom patnjom, bilo sa onom koja se nalazi u nama samima ili onom koja je izazvana nekom stresnom situacijom, poput teške bolesti, gubitka ili nekog drugog oblika boli. Tada postoji mogućnost iznenadnog I radikalnog buđenja svesti.
Ali za većinu ljudi buđenje svesti se odvija postepeno, korak po korak. Mi često upadamo u nesvesne šablone ponašanja koji su nastali kao reakcija na odeđenu situaciju I onda izlazimo iz nje svesni sadašnjeg trenutka. Ali u suštini se do povećanja naše svesnosti sadašnjeg trenutka dolazi postepene u svakoj oblasti života.
Takođe može doći do iznenadne eksplozije svesti koja je izazvana nekim neprijatnim događajem. Na primer, poznajem neke ljude koji su vežbali neko određeno vreme I koji su postepeno pokazivali lagani I predivan napredak I onda odjednom nastane ozbiljno lošeg fizičko stanje koje dovede do veoma brzog inteziviranja svesti. Neke ljude ovakvo stanje dovede do jakog osećaja straha tako da gube svesnost dok kod drugih ljudi koje sam posmatrao dolazi do inteziviranja svesti pogotovo ukoliko se nazire smrtni ishod. I tako odjednom dolazi do ogromnog priliva svesnosti ali samo zato što su već vežbali , možda I nekoliko godina, kako da žive sa probuđenom svešću.
Nema kraja dokazivanja da je to moguće. Budite zahvalni na onome što vam se dešava I ukoliko vam je potrebno još nešto život će vam to I dati. U suštini kod onih koji dobrovoljno prihvate buđenje nove svesti, potreba za boli koja je u funkciji duhovnog učitelja ili razbijanju ega je znatno smanjenja.
Oni koji nisu toliko otvoreni prema buđenju nove svesti osećaju kao da imaju egoističnu omču koja ih ometa u razvoju, oni žele da se razvijaju I bore se protiv te omče I to postaje veoma bolan proces. Ta egoistična omča predstavlja duboku unutrašnju čežnju za nečim nepoznatim.
I šta je ono na šta nas život tada navodi, da pokidate tu omču u određenim situacija, bilo da je to gubitak posla, doma ili supružnika. Šta god da je to, to je šok, pojavljuje se pukotina u koju onda može ući svetlost. To pucanje je jako bolno ali onda- ah, živite život punim plućima.
Upoznao sam mnogo ljudi poslednjih godina koji su doživeli neke udarce, bilo da su za to krivili život, univerzum ili sudbinu, nazovite to kako god hoćete I svako od njih je za taj udarac rekao da je to bila najbolja stvar koja im se u životu desila. Svi su imali istu priču, da ne bi bili sada ovde I sa mnom pričali da se to nije dogodilo. Siguran sam da mnogi od vas dele isto mišljenje. Ja takođe mogu da kažem da imam takvo iskustvo. Bez intezivne patnje koju sam doživeo danas ne bih bio ovde.
Iza svih nemilih događaja uvek se krije neka svrha. (Ukoliko pratite vesti ne manjkaju negativne vesti) Svi ovi izazovi doprinose buđenju svesti. Ego zahteva sigurnost govoreći stvari poput: “Zar ne bi bilo divno da ne moram da brinem o poslu I onda bih mogao u miru da budim svoju svesnost?” Ali ne, kada bi to bilo tako onda bismo sa 100 % sigurnosti svi išli zadovoljni na spavanje jer bismo imali sve isplanirano I ništa ne bi moglo da krene naopako.
Život ne funksioniše tako, tako da iako postoji neka finansijska ili profesionalna sigurnost, vi ćete svakako biti suočeni sa nesigurnošću svojih fizičkih pokretača ili nesigurnosti I nepredviđenosti ponašanja ljudi iz vaše okoline.
Živeti sa nesigurnošću I neizvešnošću šta bi vam se moglo desiti I prihvatiti to, je divna stvar. Umesto da razmišljamo : Oh šta će biti sa mnom, I zbog te neizvesnosti se samo predate nesigurnosti, shvatite da je to život. Život je zapravo mnogo moćniji kada postoji neizvesnost.
Suština životnog putovanja svakog čoveka je neizvesnost šta će biti sutra. Zbog toga su transformacije moguće. Ukoliko stalno pokušavamo da izbegnemo neizvesnost, uporno težeći sigurnosti onda to izgleda kao da zatvaramo ventil kroz koji teče život I onemogućavamo bilo kakvu transformaciju.
To je razlog zašto tradicionalna ideja hodočašća ima univerzalnu vrednost u svakoj kulturi. Prava svrha hodočašća nije sam dolazak na cilj, već neizvesnost tog puta na kome se dešavaju transformacije. Ljudi to intuitivno osećaju I oni doživljavaju transformaciju na tom putu.
Da prihvate neizvesnost života, da živite sa njom I da je volite, to pokreće kreativnost. Kreativnost je ugušena prevelikom sigurnošću. Ako pogledate živote velikih umetnika I pisaca kroz istoriju, većina njih nije imala sigurne prihode, sam opstanak im je bio neizvestan. U takvom stanju se razvija kreativnost I buđenje svesti je moguće.
Dakle, ono što svet smatra negativnim, ne mora da bude zaista negativno. Kada slušate vesti, zapamtite da uvek postoji I druga strana priče. I kolektivne poteškoće koje doživaljavamo zapravo služe svrsi buđenja svesti.
BUDJENJE SVESTI JE NESTO STO MORAMO VRLO SKORO DA ODRADIMO. SVAKO ZA SEBE,A OPET U SAGLASJU SA OSTALIM LJUDIMA.TO JE VRLO VAZNO ZA BUDUCNOST CELE LJUDSKE VRSTE!