петак, 4. септембар 2026.

DOKLE SI SPREMAN DA IDES?

 DEX ROK OMILJENI INFLUENSER MOJE UNUCICE  IMAO JE VIDEO U KOME PRICA KAKO SE OTIMAJU DECA I LJUDI KOJI CE SNIMATI VIDEA ZA TIK-TOK 24/7. NE ZNAM STA DA MISLIM O TOME, ALI PREGLEDA U PRVIH 24 SATA, 2,8 MILIONA - OVDE U SRBIJI. ON DECKO IMA I NA OSTALE SVOJE PRILOGE MILIONSKE PREGLEDE,ALI OVO JE BILO BAS BUM . ONDA SAM RAZMISLJALA I O POLITICARIMA I DOKLE LJUDI MOGU DA IDU DA POSTIGNU CILJ. PA EVO NEKIH RAZMISLJANJA I POUCNIH PRICA.

Oba pitanja se zapravo svode na isto: koliko daleko ljudi mogu da odu kada nagrada postane važnija od principa.

Za veću gledanost na TikToku, istorija društvenih mreža pokazuje da su neki ljudi spremni da:

  • izmišljaju priče ili šire dezinformacije;
  • glume opasne situacije ili izvode rizične izazove;
  • ponižavaju sebe ili druge zarad pažnje;
  • narušavaju privatnost drugih ljudi;
  • u ekstremnim slučajevima, ugrožavaju sopstveni ili tuđi život.

Većina korisnika to, naravno, ne radi. Ali algoritmi često nagrađuju sadržaj koji izaziva jake emocije, pa mali broj ljudi stalno pomera granice kako bi se izdvojio.

Što se tiče održavanja vlasti, istorija je još drastičnija. Neki vladari i politički pokreti bili su spremni da:

  • kontrolišu medije i informacije;
  • zastrašuju političke protivnike;
  • manipulišu izborima ili institucijama;
  • koriste propagandu i dezinformacije;
  • u najekstremnijim slučajevima, pribegnu nasilju, zatvaranjima, pa čak i masovnim zločinima.

Primeri iz različitih epoha i zemalja pokazuju da želja za očuvanjem moći može dovesti do veoma ozbiljnih zloupotreba kada ne postoje nezavisne institucije i odgovornost.

Postoji zanimljiva psihološka sličnost između ova dva fenomena. TikTok "lajkovi" i politička moć nisu ista stvar, ali mogu pokretati slične mehanizme:

  • navikavanje na nagradu ("treba mi još");
  • strah od gubitka statusa;
  • opravdavanje sve ekstremnijih postupaka;
  • okruživanje ljudima koji potvrđuju da je sve što rade ispravno.

Razlika je u posledicama. Ako neko juri viralnost, posledice su uglavnom ograničene na njega i ljude oko njega. Kada neko ko ima državnu vlast izgubi granice, posledice mogu pogoditi milione ljudi.

Zbog toga su u demokratskim društvima važni nezavisni mediji, sudovi, izbori i druge institucije koje ograničavaju koncentraciju moći, bez obzira na to ko je trenutno na vlasti.

Možda je najkraći odgovor: ljudi su često spremni da odu mnogo dalje nego što bi i sami verovali, ako poveruju da im od toga zavise identitet, status ili opstanak. Zato su etičke norme, odgovornost i spoljne kontrole toliko važne – one postoje upravo zato što ljudska priroda nije imuna na iskušenje moći i pažnje.


 PRVA POUCNA PRICA


U jednom gradu živela su dva čoveka.

Jedan je imao telefon. Drugi je imao presto.

Onaj sa telefonom se svakog jutra budio i prvo gledao broj pregleda. Kada bi video milion, bio bi srećan nekoliko minuta. Posle bi pomislio: "Šta sad? Sledeći video mora da bude još veći." Počeo je da glumi, da preteruje, da izmišlja. Ljudi su se smejali, delili njegove snimke, a on je polako zaboravljao ko je bio pre nego što je postao poznat.

Onaj sa prestolom se svakog jutra budio i prvo gledao da li ga još svi slušaju. Kada bi video da ga slušaju, bio bi miran nekoliko minuta. Posle bi pomislio: "A šta ako sutra prestanu?" Počeo je da utišava one koji su ga kritikovali. Da obećava ono što ne može da ispuni. Da traži neprijatelje, jer je lakše vladati uplašenim ljudima nego slobodnim.

Jednog dana su se sreli.

Prvi je rekao:
"Ja živim od pažnje."

Drugi je odgovorio:
"Ja živim od moći."

Posmatrali su jedan drugog nekoliko sekundi.Na kraju su se nasmejali.

Shvatili su da nisu toliko različiti.Jedan je bio rob tuđih lajkova.Drugi rob tuđeg odobravanja.

Obojica su mislila da upravljaju ljudima, a zapravo su ljudi upravljali njima.

Jer kad jednom počneš da živiš od aplauza, više ne odlučuješ ti šta ćeš da radiš. Odlučuje publika.

I tada više nije važno da li stojiš ispred kamere ili iza govornice.

Najopasniji trenutak nije kada čovek dobije pažnju ili vlast.Najopasniji trenutak je kada poveruje da bez njih više ne postoji.


Možda je zato najveća sloboda ona koju niko ne može da ti oduzme: da možeš mirno da ugasiš kameru ili da siđeš sa prestola i da i dalje znaš ko si. Malo ljudi uspe do tog mesta da stigne
mozda da jos bude jace ,poucno, prorocki tako nesto
 
DRUGA POUCNA PRICA 


Priča o ogledalu

Doći će vreme kada ljudi neće želeti istinu.Želeće ono što ih zabavlja.

Tada će najglasniji biti važniji od najmudrijih, a najviđeniji od najboljih.

Ljudi će nositi u džepu malo ogledalo koje neće pokazivati njihovo lice, već ono što drugi žele da vide. Gledaće u njega po stotinu puta dnevno, tražeći potvrdu da postoje.

Neki će prodati obraz za jedan aplauz.Neki prijatelje za jedan snimak.Neki savest za još hiljadu pratilaca.I svaki put će reći:"Samo još ovaj put."

Ali "još ovaj put" je rečenica od koje počinju najveći padovi.

U isto vreme, drugi će sedeti na visokim stolicama, ubeđeni da su veći od naroda koji ih je podigao.

Neće želeti da služe.Želeće da traju.Neće čuvati istinu.Čuvaće svoju fotelju.

I što ih bude više bilo strah da je izgube, to će više zaboravljati zašto su je uopšte dobili.

Jer moć ima čudnu osobinu.Dok misliš da je držiš u rukama, ona polako uzima tebe.

A slava je još gora.Ona prvo traži tvoje vreme.Zatim tvoje dostojanstvo.Na kraju tvoju dušu.

I kada jednog dana nestanu svetla, kada se ugase ekrani, kada utihnu aplauzi i kada se isprazne trgovi, ostaće samo jedno pitanje koje niko neće moći da izbegne:

Šta je od tebe ostalo kada ti je oduzeto sve zbog čega su ti drugi aplaudirali?

Jer čovek nije ono što svet vidi.Čovek je ono što ostane kada ga više niko ne gleda.I zapamti...

Narod koji bira zabavu umesto istine, jednog dana će se zabavljati sopstvenim padom.

A čovek koji proda svoju savest da bi sačuvao vlast ili popularnost, na kraju izgubi i jedno i drugo.

Jer sve što je izgrađeno na laži može da izgleda veliko.

Ali nikada ne može da traje.


TRECA PRICA

Kad se ugase svetla

Doći će vreme kada će ljudi više želeti da budu viđeni nego da budu dobri.

Tada će istina biti preteška, a laž dovoljno lepa da se deli.Ljudi neće pitati:
"Da li je ovo ispravno?"Pitaće:"Koliko pregleda ima?"

Neće pitati:
"Ko govori istinu?"Pitaće:"Ko govori glasnije?"

I svet će poverovati da je buka isto što i snaga.

A nije.Jer reka koja je najdublja teče najtiše.

Doći će vreme kada će oni koji vladaju više voleti svoju vlast nego svoj narod.

Počeće da se plaše svakog slobodnog čoveka, jer slobodan čovek ne kleči pred strahom.

Zaboraviće da je vlast pozajmljena.Počeće da se ponašaju kao da je večna.

Ali postoji zakon koji nijedan kralj nije uspeo da promeni.

Sve što se uzdigne iznad istine, jednog dana će pasti pod njenom težinom.

Neće ih srušiti neprijatelji.Srušiće ih sopstvena oholost.Jer čovek može da prevari narod.

Može da prevari prijatelje.Može da prevari čak i sebe.Ali vreme nikada nije prevario.

Vreme skida maske sa svakog lica.I kada poslednji aplauz utihne...

Kada poslednja funkcija bude izgubljena...Kada poslednji ekran potamni...

Neće ostati pitanje koliko si imao pratilaca.Neće ostati pitanje koliko si dugo vladao.

Ostaće samo jedno.Koliko si ljudi ostavio boljima nego što si ih zatekao.

Jer slava je senka.Vlast je prah.Novac je prolazan.Ali delo čoveka hoda i onda kada njega odavno više nema.Zato ne zavidi onome kome svi aplaudiraju.

Pitaj se da li će ga se iko sećati kada aplauz prestane.Jer nije veliki onaj koga svet dugo gleda.

Veliki je onaj čija savest može mirno da ćuti kada ostane sam sa sobom.

Jer na kraju, istorija ne pamti najglasnije. Pamti one koji su ostali ljudi onda kada je bilo najlakše prestati to biti.

TO BI BILO TO. NISAM NAMERNO DAVALA ODGOVORE, SAMO SAM OTVORILA TEMU. PA VI RAZMISLITE O TOME. SAMI DODJITE DO ISTINE ONAKO KAKO VI VIDITE SVET OKO TEBE. SAMO CU RECI -GRANICE SU SE NA ZALOST MNOGO   POMERILE I LJUDI UOPSTE NE RAZMISLJAJU O POSLEDICAMA SVOJIH POSTUPAKA, I TO ZAISTA NASU PLANETU  ZEMLJU CINI JAKO LOSIM MESTOM ZA ZIVLJENJE .


уторак, 1. септембар 2026.

BIOBANKA I BIOKAMPUS 4

 STA LI OVO SVE ZNACI. SVAKAKO ME BRINE, POKUSACU NEKAKO DA PRONIKNEM U SUSTINU.MADA AKO ZNAMO DA Digitalne identifikacijske dokumente već izdaje 186 od 198 zemalja svijeta. Posljednjih godina diljem svijeta uvedeni su dokumenti koji bi trebali biti osnova za potpuno kontroliran i bezgotovinski svijet u budućnosti. To su digitalni identiteti koji su povezani s biometrijskim podacima i uključuju (ili će postupno uključivati) mnogo više podataka od običnih dokumenata.

 Да бисмо разумели размеру биолошког суверенитета који се крчми на Вождовцу, морамо оголити суву технологију. СНС режим у оквиру БИО4 комплекса гради Националну базу генетских ресурса. Шта је то у пракси? То је масивни центар за дигитализацију и складиштење хуманог биолошког материјала (ДНК секвенце, крв, ткива и органи грађана Србије).Технички, ове лабораторије користе софистициране системе са течним азотом за дубоко замрзавање узорака (до -196°Ц), као и аутоматизоване ЛИМС софтвере за праћење, каталогизацију и повезивање ДНК података са личним и клиничким картонима донора. Све се то дигитализује у огромне базе података.Кључ свега је тзв. „отворени приступ” (Аццесс Полицy). Модел по којем БИО4 кампус функционише омогућава јавно-приватно партнерство. То у преводу значи да ће приватне мултинационалне фармацеутске компаније и страни војно-медицински сектори имати потпун, легалан приступ комплетној бази генетског кода нашег народа ради својих комерцијалних истраживања и масовног тестирања лекова. Док Трамп и Тулси Габард у Вашингтону затварају овакве тајне биолабораторије због етичких и безбедносних ризика по здравље нације, Вучићев картел за 450 милиона евра нашег новца прави дигитални контејнер за ДНК Србије. Наш генетски материјал постаје јефтина сировина и плен глобалистичких компанија, под параваном „модерне науке.

BIO4 kampus je multidisciplinarni naučni kompleks u Beogradu (naselje Kumodraž/Jajinci), koji na jednom mestu spaja četiri ključne oblasti: biomedicinu, biotehnologiju, bioinformatiku i biodiverzitet. Nalazi se duž ulice Vojvode Stepe i Bulevara Peka Dapčevića, a obuhvata prostor oko nekadašnjeg vojnog kompleksa „Torlak”. 
U okviru kompleksa gradi se i Nacionalna biobanka – centralizovana baza genetskih resursa i podataka, koja će skladištiti uzorke i sekvencirane podatke od mikroorganizama i biljaka, do životinjskih i ljudskih gena. [
Osnovne informacije o kampusu uključuju:
  • Lokacija: Glavni objekti nalaze se na Voždovcu, u blizini Instituta za virusologiju i serume „Torlak”, Farmaceutskog fakulteta i Instituta za molekularnu genetiku i genetičko inženjerstvo (IMGGI). [
  • Vizija projekta: Cilj je stvaranje ekosistema koji povezuje nauku, fakultete, institute i privredu, kako bi se razvijala bioekonomija i ubrzao tehnološki razvoj.
  • Kapaciteti: Kompleks se prostire na površini od oko 20 hektara. Okupljaće više od 1.000 doktora nauka, 4.000 studenata i brojne istraživače. 

    Projekat BIO4 Kampusa zamišljen je kao višefazni projekat koji će se na kraju prostirati na čitavih 20 hektara, a u jednoj celini će integrisati nekoliko visokoškolskih i naučno-istraživačkih ustanova. Ukupna bruto površina prve faze iznosiće 110.000m2, uključujući nove i moderne objekte za Bioloski i Farmaceutski fakultet, kao i deo za bioinženjering sa Tehnološko-metalurškog fakulteta. Lokacija centra nalazi se prekoputa postojećeg vojnog kompleksa “Torlak” u naselju Kumodraž. Pored visokoškolskih ustanova, kompleks će integrisati čak osam nacionalnih istaživačkih instituta, ali i naučno-tehnološki park sa predstavnistvima privrede i privatnog sektora. Cilj je da se postigne sinergija kroz koncentraciju resursa i infrastrukture, kako bi se išlo u susret razvoju modernih pravaca nauke, inovativnih ideja i multidisciplinarnih tehnologija.

    U prvoj fazi realizacije biće izgrađeni objekti za tri fakulteta, objekti za smeštaj instituta, konferencijski centar, krilo naučno-tehnološkog parka Beograd, centar za eksperimente na životinjama (vivarijum), kao i dva komercijalna objekta za iznajmljivanje privredi i smeštaj gostiju kampusa. Komercijalni objekti bili bi u vlasništvu kampusa, pa bi obezbeđivali dodatne prihode za projekat. Sve osnovne funkcije kompleksa biće realizovane u prvoj fazi, dok se u narednim fazama planira samo povećavanje kapaciteta. Dodatno, u okviru BIO4 Kampusa planirana je i nacionalna baza genetskih resursa (biobanka) sa velikom količinom podataka, od mikroorganizama i biljaka, preko životinjskih do ljudskih gena, što ce u eri biotehnologije biti vitalni nacionalni resurs.

    Da bismo razumeli razmeru biološkog suvereniteta koji se krčmi na Voždovcu, moramo ogoliti suvu tehnologiju. Odnaroženi režim Aleksandra Vučića u okviru BIO4 kompleksa gradi Nacionalnu bazu genetskih resursa.

    Šta je to u praksi? To je masivni centar za digitalizaciju i skladištenje humanog biološkog materijala (DNK sekvence, krv, tkiva i organi građana Srbije).

    Tehnički, ove laboratorije koriste sofisticirane sisteme sa tečnim azotom za duboko zamrzavanje uzoraka (do -196°C), kao i automatizovane LIMS softvere za praćenje, katalogizaciju i povezivanje DNK podataka sa ličnim i kliničkim kartonima donora. Sve se to digitalizuje u ogromne baze podataka.

    Ključ svega je tzv. „otvoreni pristup” (Access Policy). Model po kojem BIO4 kampus funkcioniše omogućava javno-privatno partnerstvo.

    To u prevodu znači da će privatne multinacionalne farmaceutske kompanije i strani vojno-medicinski sektori imati potpun, legalan pristup kompletnoj bazi genetskog koda našeg naroda radi svojih komercijalnih istraživanja i masovnog testiranja lekova.

    Dok Tramp i Tulsi Gabard u Vašingtonu zatvaraju ovakve sisteme zbog etičkih i bezbednosnih rizika po zdravlje nacije, Vučićev režim za 450 miliona evra našeg novca pravi digitalni kontejner za DNK Srbije.Naš genetski materijal postaje jeftina sirovina i plen globalističkih kompanija, pod paravanom „moderne nauke”.

...

Bio4 Campus je veliki državni projekat koji se gradi na Voždovcu i zamišljen je kao centar za biomedicinu, biotehnologiju, bioinformatiku i razvoj novih lekova. Ideja je da na jednom mestu budu istraživački instituti, univerzitet i deo privatne industrije, slično kao što postoje biomedicinski kampusi u drugim zemljama.

Oko njega postoje dve potpuno različite priče:

  • Ono što je potvrđeno: cilj projekta je razvoj nauke, medicine, genomike, veštačke inteligencije u zdravstvu i biotehnoloških kompanija. Takvi centri postoje u mnogim državama i sami po sebi nisu neobični.
  • Ono o čemu se mnogo priča na internetu: da će služiti za masovni biološki nadzor stanovništva, razvoj biološkog oružja ili prikupljanje DNK svih građana. Za takve tvrdnje trenutno ne postoje javno dostupni i proverljivi dokazi.

Ako mene pitaš šta mislim, rekao bih sledeće:

  • Sama izgradnja biomedicinskog kampusa nije razlog za uzbunu. Nauka o genomici i biotehnologiji jeste važna za razvoj medicine.
  • Istovremeno, sasvim je razumno tražiti transparentnost. Kada država ulaže mnogo novca u ovakve projekte, građani imaju pravo da pitaju:
    • ko upravlja biobankom,
    • kako se čuvaju genetski podaci,
    • ko ima pristup uzorcima,
    • kako funkcioniše pristanak građana,
    • koje su zakonske zaštite privatnosti.

Što se tiče biobanke, ona u principu predstavlja organizovanu kolekciju bioloških uzoraka (krv, tkivo, DNK) i povezanih medicinskih podataka koji se koriste za istraživanja. Ozbiljne biobanke rade uz etička odobrenja, informisani pristanak učesnika i propise o zaštiti podataka. To je standardna praksa u mnogim zemljama.

Dakle, moj stav nije ni da treba nekritički verovati svemu što se kaže o projektu, niti da treba automatski prihvatiti svaku teoriju koja kruži internetom. Najrazumnije je tražiti jasne informacije, nezavisan nadzor i poštovanje prava građana.

Ako te konkretno brine neka tvrdnja (na primer da će se prikupljati DNK svih građana, da je povezan sa digitalnim identitetom ili nečim sličnim), reci mi koja tačno, pa možemo da je analiziramo jednu po jednu i vidimo šta je potvrđeno, a šta nije.

DA LI SMO NA PRAGU NOVE ERE?

Kažu da je znanje moć. Ali danas, možda je najveća moć znati kome možeš da veruješ.

Nekada je bilo jednostavnije. Postojalo je nekoliko izvora informacija, a danas ih ima na hiljade. Problem više nije nedostatak informacija, već njihovo obilje. Svako ima svoju istinu, svoje "dokaze" i svoje tumačenje. Između zvaničnih saopštenja, društvenih mreža i raznih "stručnjaka", običan čovek se često pita – kome verovati?

Zato mnogi postavljaju pitanja. Ne zato što odbacuju nauku, već zato što žele da razumeju šta se zaista dešava.

Na Voždovcu niče BIO4 kampus. Zvanično, to je veliki naučni centar za biomedicinu, biotehnologiju, genomiku, bioinformatiku i razvoj novih terapija. To je činjenica.

Istovremeno, u javnosti se sve više govori o biobankama.

Biobanka je mesto gde se, uz odgovarajuće procedure i pristanak učesnika, čuvaju biološki uzorci i podaci koji služe medicinskim istraživanjima. Takve ustanove postoje širom sveta i doprinele su razvoju dijagnostike i novih terapija.

Ali tu počinju pitanja.

Ko upravlja tim podacima?

Koliko dugo se čuvaju?

Ko može da im pristupi?

Da li će se u budućnosti povezivati sa drugim bazama podataka?

I gde je granica između razvoja medicine i zaštite privatnosti?

Danas se paralelno razvijaju i sistemi digitalnog identiteta. Njihova svrha je jednostavnija i sigurnija elektronska identifikacija građana. To samo po sebi nije sporno.

Međutim, mnogi se pitaju kako će ti sistemi izgledati za deset ili dvadeset godina.

Hoće li ostati samo digitalni dokument ili će se postepeno povezivati sa sve više ličnih podataka?

Hoće li razvoj veštačke inteligencije omogućiti potpuno nove načine obrade podataka koje danas još ni ne možemo da zamislimo?

Neka pitanja danas nemaju odgovor.

Još važnije, neka pitanja možda niko ni ne postavlja dovoljno glasno.

Na internetu se mogu pronaći tvrdnje da će DNK jednog dana postati deo digitalnog identiteta ili da je upravo to svrha BIO4 kampusa.

Za takve tvrdnje trenutno ne postoje javno dostupni dokazi koji bi ih potvrdili kao činjenicu.

Ali odsustvo dokaza nije isto što i zabrana postavljanja pitanja.

Naprotiv.

Svaka velika tehnologija kroz istoriju menjala je društvo. Internet, mobilni telefoni, društvene mreže i veštačka inteligencija promenili su način na koji živimo mnogo brže nego što je većina ljudi očekivala.

Zato nije nerazumno pitati kako će izgledati svet za dvadeset godina.

Možda najveći problem nije ni BIO4.

Nije ni biobanka.

Nije čak ni digitalni identitet.

Možda je najveći problem poverenje.

Jer ako građani više ne veruju institucijama, a istovremeno ne mogu da budu sigurni ni u informacije koje svakodnevno kruže internetom, kome onda da postave pitanja?

Jedni će reći da treba verovati isključivo zvaničnim institucijama.

Drugi će reći da je prava istina samo na društvenim mrežama.

A možda ni jedno ni drugo nije dovoljno.

Možda je najzdraviji put tražiti dokaze, postavljati pitanja i biti spreman da promenimo mišljenje kada se pojave nove činjenice.

Pitanje nije da li treba verovati svemu što kaže država.

Ali nije ni da li treba verovati svakoj objavi koja izaziva strah.

Pravo pitanje je da li danas uopšte postoje izvori kojima ljudi mogu da veruju bez zadrške.

Možda upravo zato sve više ljudi traži odgovore na različitim mestima, upoređuje informacije i pokušava da sami donesu zaključak.

Jer poverenje se ne može narediti.

Ono se gradi transparentnošću.

Gradi se iskrenim odgovorima.

Gradi se spremnošću da se saslušaju i neprijatna pitanja.

Na kraju, možda nije najvažnije da li će tehnologija moći da uradi nešto novo.

Mnogo je važnije ko će odlučivati kako će se ta moć koristiti.

Jer istorija nas uči da svaka velika tehnologija može biti iskorišćena za dobro, ali i zloupotrebljena ako nema jasnih pravila, odgovornosti i javne kontrole.

Zato pitanja nisu neprijatelj nauke.

Pitanja su način da nauka ostane u službi čoveka.

A možda je u vremenu u kojem živimo upravo to najvažnije.

NE ZNAM ISTINU. NE MOGU DA KAZEM DA ME PRICA NE ZABRINJAVA. JEDNO JE NAPREDAK NAUKE, A DRUGO ZADIRANJE U NESTO NAJLICNIJE A TO JE DNK SVAKOG         LJUDSKOG BICA. TAKO DA AKO DODJEMO DO TOGA I SVE DOBIJE NAJGORI MOGUCI SCENARIO ZA LJUDSKU VRSTU NE MOZEMO NISTA. I TO JE TAKO.MOZEMO SAMO DA NAGADJAMO ,MADA MENI SE  CINI DA NAS NE CEKA LEPA I MIRNA BUDUCNOST.




субота, 29. август 2026.

KRITICKO MISLJENJE

 MISLIM DA JE TRENUTNO KRITICKO MISLJENJE NAJVAZNIJA KAZTEGORIJA U NASIM ZIVOTIMA. OVAJ BLOG IMA MNOGO VEZE SA PRETHODNIM, PA POGLEDAJTE DA BISTE ZAOKRUZILI PRICU. A PRICA JE NEVEROVATNA. POLAZI OD OBICNIH RAZMISLJANJA DO VEOMA NEOBICNIH . TAKO DA KRENIMO   REDOM.

Sta je  kriticko misljenje vezano za pricu od prethodnog bloga  o tome sta je sloboda i zasto postoje podele u drustvu?Važno  je posmatrati i ideje i interese koji stoje iza njih.

DOKLE SI SPREMAN DA IDES?

 DEX ROK OMILJENI INFLUENSER MOJE UNUCICE  IMAO JE VIDEO U KOME PRICA KAKO SE OTIMAJU DECA I LJUDI KOJI CE SNIMATI VIDEA ZA TIK-TOK 24/7. NE...