субота, 27. јун 2026.

NOVI ODNOSI U NOVOM DRUSTVU

 OVO JE NASTAVAK PRICE OD JUCE. SIROMASTVO, VELIKI PRITISCI I NA MUSKARCE I ZENE. NOVI ODNOSI U PORODICI I DRUSTVU. I JEDNA TUZNA, REALNA ,BRUTALNA PRICA. MOJA PRICA.

Novi siromašan muškarac često ne izgleda jadno. Mnogi muškarci danas imaju utisak da nose više tereta nego što se priznaje. To nije bez razloga. Ali reći “teže nego ikad u svakom smislu” je snažna tvrdnja — deo toga je tačan, deo traži nijansu.Zašto mnogi muškarci danas deluju bez energije i volje?Pravila su se promenila, a mapa kasni.Ranije je model bio jednostavniji:

  • radi
  • obezbedi
  • porodica
  • status kroz ulogu

Danas se od muškarca često očekuje da bude istovremeno:

  • finansijski stabilan
  • emocionalno zreo
  • samouveren
  • nežan ali snažan
  • uspešan
  • zanimljiv
  • fizički fit
  • društveno sposoban

Standard je širi, a put manje jasan.Trud više ne daje uvek osećaj napretka

Mnogo ljudi radi puno, a:stan je daleko,cene rastu,posao nesiguran,plata pojede trošak života

Kad trud ne daje rezultat, motivacija prirodno pada.Muški problemi se često slabije verbalizuju

Mnogi muškarci su učeni da ćute,izdrže,ne smaraju druge,sami reše problem.

Pa umor izađe kao:apatija,bes,povlačenje,poroci,“mrzi me sve”.Dopamin zamene stvarni napredak

Telefon, igre, reels, pornografija, kladionica, beskrajni sadržaj — daju kratki osećaj nagrade bez stvarnog pomaka.Mozak se navikne na lako zadovoljstvo, pa stvarni život deluje težak i spor.Nedostatak bratstva i zajedniceMnogo muškaraca nema više:tim,ritual,grupu,cilj sa drugimaA muškarci često dobro funkcionišu kada grade nešto rame uz rame.


Da li je muškarcima danas teže nego ikad?U nekim stvarima — da.Posebno:
  • identitet
  • usamljenost
  • nejasna očekivanja
  • ekonomski pritisak
  • poređenje sa nerealnim standardima
  • manjak priznanja za unutrašnje borbe.U nekim stvarima — ne.Istorijski gledano, mnogi muškarci ranije su prolazili kroz:prinudni rad, ekstremno opasan fizički rad, visoku smrtnost, autoritarne sisteme, mnogo manju slobodu izbora.Dakle, nije nužno teže “nego ikad”, ali jeste

Nekad je muškarcima često bilo teže spolja.Danas je mnogima teže iznutra.Nekad te lomi rat, rudnik, beda.Danas te lome smisao, izolacija, nestabilnost i tiho poređenje.To ne znači da si slab niti da “muškarci propadaju”. Često znači da sistem nagrađuje performans, a zanemaruje čoveka
Muškarcima danas možda nije najteže u istoriji..Ali mnogima jeste najteže da objasne zašto im je teško.Razumem šta pokušavaš da kažeš — osećaj da su odnosi promenjeni, da su očekivanja porasla i da muškarci ne znaju gde im je mesto. To je stvaran osećaj kod mnogih ljudi. Ali iskreno: gledati to kao “kako pobediti matrijarhat” vodi u pogrešan rat.Nismo u nekom čistom matrijarhatu niti patrijarhatu u svakodnevnom životu  već u periodu tranzicije uloga. Stara pravila slabe, nova nisu skroz jasna. Tu nastaje haos.
Šta se zapravo dešava sa vezama i očekivanjima.Žene su jače i nezavisnije nego ranijeTo je realnost i u mnogo čemu dobra stvar:više obrazovanja,finansijska samostalnost,veći izbor partnera,manje tolerancije na loše odnose.To menja dinamiku: muškarac više nije potreban samo kao “obezbeđivač”.
Muškarci sad moraju nuditi više od same uloge.Danas se često traži kombinacija:karakter,emocionalna zrelost,stabilnost,privlačnost,komunikacija,ambicija,prisustvo.Nekima to deluje kao nemoguća lista.
I žene osećaju pritisak.Važno je reći pošteno: i mnoge žene osećaju da moraju biti:
  • uspešne
  • lepe
  • negovane
  • samostalne
  • nežne
  • zanimljive
  • “bez previše zahteva”

Dakle, pritisak je obostran, samo drugačiji.


Zašto ideja “pobediti matrijarhat” ne pomaže.Jer te fokusira na spoljnog neprijatelja umesto na stvari koje zaista menjaju život:
  • kvalitet partnerki koje biraš
  • granice koje postavljaš
  • samopouzdanje
  • standarde
  • komunikaciju
  • mrežu ljudi
  • smer života

Rat polova je često internet proizvod. Stvarni život je mnogo nijansiraniji.


Šta je pametniji pristup za muškarca danas.Umesto “kako da pobedim sistem”

Pitaj:kako da budem snažan bez gorčine,kako da biram zdrav odnos,kako da razvijem vrednost,kako da ostanem miran pod pritiskom,kako da gradim život koji nije zavisan od tuđeg odobrenja.Umesto “jake žene su problem”Bolje:Jaka žena nije problem.Loša osoba je problem, bez obzira na pol.Isto važi i za muškarce.Danas ljudi oba pola često imaju više izbora, manje strpljenja i više nerealnih očekivanja. To komplikuje ljubav svima.Nije “muškarci protiv žena”.Više je:ljudi protiv površnosti,ljudi protiv algoritama,ljudi protiv nerealnih standarda,ljudi protiv sopstvenih rana


Ako si muškarac danas, gde je pobeda?Ne u dominaciji nad ženama.Ne u cinizmu.Ne u ogorčenosti.Nego u tome da postaneš čovek koji:ima integritet,ume da zaradi,ume da voliume da ode kad nema poštovanja,ne mrzi suprotan pol,drži pravac.To je ozbiljna pobeda.Mnogi muškarci ne pate jer su žene jake.Pate jer nisu naučeni kako da žive u svetu gde svi moraju da budu jaki.

Zašto mnogi muškarci danas osećaju da ih žene ne poštujuPrvo važno: osećaj nije isto što i univerzalna istina.Mnogi muškarci to zaista osećaju, ali razlozi su mešavina ličnog iskustva, društvenih promena i online kulture.


Poštovanje se danas drugačije “zarađuje”Nekad je samo uloga muškarca automatski nosila više statusa:
  • radi
  • muž je
  • otac je
  • domaćin je

Danas to više nije dovoljno. Poštovanje se češće gradi kroz:

  • karakter
  • emocionalnu stabilnost
  • kompetenciju
  • doslednost
  • ponašanje prema drugima
  • samopouzdanje bez arogancije

Nekim muškarcima deluje kao da su “izgubili poštovanje”, a zapravo su se kriterijumi promenili.


Online svet pojačava negativna iskustva

Na mrežama vidiš:

  • podsmeh muškarcima
  • podsmeh ženama
  • ekstremne izjave
  • klipove konflikta
  • “dating tržište” priče

To stvara utisak da svi ratuju i da nema poštovanja.U stvarnom životu ljudi su često normalniji nego na internetu.


Mnogi muškarci mešaju divljenje, poslušnost i poštovanjeNekad se “poštovanje” tumačilo kao:
  • slaže se sa mnom
  • ne protivreči
  • treba me
  • zavisi od mene

Danas partnerka može da te poštuje i da se ne slaže s tobom, da zarađuje više, da bude glasna, da ima granice.To nekima deluje kao nepoštovanje, a nije nužno.


Ipak, postoji i realan problem podsmehaTreba biti pošten: ponekad se muška ranjivost minimizira.

Primeri:“budi muško”“ne kukaj”“slab si”podsmeh neuspehu, visini, zaradi, iskustvu.To jeste stvaran oblik nepoštovanja i nije okej.


Muškarci često sami sebe nose bez poštovanja.Teško, ali istinito:Kad čovek:
  • nema granice
  • trpi sve da ne bude sam
  • laže sebe
  • nema pravac
  • traži validaciju očajnički,drugi to osete.Poštovanje spolja često prati samopoštovanje iznutra.

Veze su postale tržišno orijentisane

Više izbora + aplikacije + stalno poređenje = ljudi se lakše tretiraju kao opcije.

To pogađa oba pola, ali mnogi muškarci to dožive kao odbacivanje i nepoštovanje.

Neke žene ne poštuju neke muškarce.Neki muškarci ne poštuju neke žene.Mnogo ljudi danas ne poštuje ni sebe dovoljno.To je širi problem kulture, ne samo polova.
Muškarca često ne poštuju najviše onda kad ni sam ne stoji iza sebe.
Ako te neko stalno ponižava, problem nije “moderno društvo” nego osoba koju puštaš blizu.

Suština cele priče nije “muškarci su krivi” niti “žene su krive”, nego da su se pravila odnosa promenila, a mnogo ljudi i dalje igra staru igru sa starim očekivanjima.Zato nastaje sudar:

  • muškarac traži poštovanje bez rada na sebi
  • žena traži ideal bez realnosti
  • oboje nose rane
  • internet doliva benzin

Pa svi misle da je problem “druga strana”.Mnogi muškarci danas ne trebaju više moć nad ženama.

Treba im:pravac,samopouzdanje,disciplina,zdrav izbor partnerke,mir sa sobom.Kad to dođe, pola frustracija nestane.

MOJA PRICA 

Bili smo tim dugo. Radili smo oboje, gradili kuću, podizali četvoro djece, i sve je izgledalo kao život koji ima pravac. Nije bilo lako, ali je imalo smisao — svako je znao svoju ulogu, makar ne savršeno, ali funkcionalnoI onda dođe taj trenutak koji niko ne planira na vrijeme.Sa pedeset godina on ostaje bez posla.I tu se ne slomi samo prihod. Slomi se nešto dublje.Nije to samo “gubitak posla”. To je gubitak uloge. Gubitak osjećaja da je potreban. Da drži sistem. Da ima mesto.U njegovoj glavi počinje da raste tišina koja boli više od problema:“Šta sam ja sad?”“Za šta sam ja ovdje?”A izvana, to izgleda drugačije.

Ti vidiš umor, vidiš povlačenje, vidiš kako se gubi, i možda čak misliš: “Pa dobro, snaći ćemo se, nije kraj svijeta.”Ali u njemu to nije samo problem koji treba riješiti. U njemu je to udar na identitet.

I onda kreće raspad koji rijetko izgleda logično onome ko stoji sa druge strane:

alkohol, nervoza, skandali, svađe, agresija, povlačenje i napad u isto vrijeme. Kao da se bori protiv činjenice da više nije “onaj isti”.A ti u isto vrijeme nosiš sve.

Kuću. Posao. Djecu različitih uzrasta. Sistem koji mora da funkcioniše. I ne znaš gdje prije da stigneš. I ne vidiš više partnera pored sebe, nego još jednu obavezu koja je postala nepredvidiva i teška.

Tu se gubi komunikacija.Ne zato što niko ne želi da priča, nego zato što niko više nema kapaciteta da čuje.I tako godine prolaze u preživljavanju, ne u životu.A onda, kasnije, kad se sve završi, dođe ono što najviše boli — ne u trenutku, nego posle.Kad čovjek ode, ostane praznina koja nije samo gubitak osobe, nego i gubitak svih verzija priče koje su mogle biti drugačije.I onda se javi kajanje.Ne zato što nisi volela. Nisi se borila. Nisi nosila.Nego zato što tek kasnije postane jasno šta se zapravo dešavalo:

da njemu nije bilo svejedno — nego da se osjećao zamjenjivo, nepotrebno, izgubljeno
i da je to kod njega pravilo haos koji nije znao da izgovori drugačije nego ponašanjem koje je bilo destruktivno.A ti — iscrpljena, preopterećena, sama u praksi svega — nisi imala prostor da to prevedeš na emociju, nego samo na funkcionisanje.I danas, kad se sjećate i dobrih i loših stvari, ostane ta jedna teška istina koja ne donosi mir odmah, nego postepeno:da se slom nije desio iz jednog razloga, nego iz kombinacije:

  • gubitka uloge kod njega
  • prevelikog tereta kod tebe
  • i nedostatka komunikacije između vas u trenutku kad je bila najpotrebnija

Neki muškarci se ne slome zato što ne mogu da rade.Nego zato što prestanu da osjećaju da znače.

I kad se to ne prepozna na vrijeme, umjesto da se traži novi smisao — krene propadanje.



Šta se tu zaista dogodilo (ispod površine priče)

Ovo nije samo kriza posla. To je kriza identiteta muškarca u srednjim godinama u trenutku kad se ceo njegov “životni model” raspada.

On nije izgubio samo platu. Izgubio je tri stvari odjednom:

  • ulogu “onog koji obezbeđuje”
  • osećaj da je potreban
  • kontrolu nad sopstvenim pravcem

A to su stvari na kojima je mnogo muškaraca odrastalo, posebno generacije koje nisu učene emocionalno, nego funkcionalno: radi, izdrži, ne pričaj.


Gde se lom obično desi (i niko ga ne vidi na vreme)Prva faza: šok i tiho povlačenje.Posle gubitka posla često ide:
  • ćutanje
  • zatvaranje u sebe
  • osećaj sramote
  • “proći će”

Tu partner često misli:“dobro je, samo je nervozan / umoran”Ali u njemu već kreće:“nisam više potreban.”


Druga faza: gubitak samopoštovanjaAko brzo ne dođe nova struktura (posao, rutina, smisao), nastaje:
  • bes
  • nervoza
  • osetljivost na kritiku
  • povlačenje ili agresija

To nije “karakter” u tom trenutku — to je raspad slike o sebi.


Treća faza: zamena bola ponašanjem.Pošto muškarci često ne znaju da verbalizuju unutrašnji pad, bol izlazi kroz:
  • alkohol
  • svađe
  • kontrolu
  • tvrdoglavost
  • “sve mi je svejedno” stav

To nije opuštenost — to je emocionalni kolaps koji nema jezik.


Paralelna realnost: ti preuzimaš sistem.Ti ulaziš u režim preživljavanja:
  • posao
  • kuća
  • deca različitih uzrasta
  • organizacija svega

I tada se odnos polako pretvara u:

  • on = problem koji se pogoršava
  • ti = sistem koji drži sve

Tu prestaje partnerstvo i počinje funkcionalni haos.Ono što je najvažnije u celoj priči:

Muškarac koji izgubi osećaj da je potreban često ne reaguje racionalno nego destruktivno.

Ne zato što ne voli porodicu.Nego zato što više ne zna gde pripada.Ne zato što niko ne želi da priča.

Nego zato što:on se oseća manje vredno → ćuti ili napada,ona je preopterećena → nema prostora za razumevanje,svaka rečenica postaje konflikt, ne razgovor.I onda se formira tišina koja traje godinama.


Ovo nije priča o tome da je neko “pukao”.Ovo je priča o tome šta se dešava kad:

muškarac izgubi osećaj vrednosti, a porodica izgubi kapacitet da to prepozna pre nego što se pretvori u ponašanje.


Zašto mnogi muškarci ne umeju da kažu „treba mi pomoć“.Ne zato što ne žele. Nego zato što su naučeni (direktno ili indirektno) da je to isto što i:
  • slabost
  • gubitak kontrole
  • sramota
  • “pad” u očima drugih
  • opasnost po identitet

Muški identitet se često gradi oko “ja mogu”Od malena se mnogi muškarci uče:
  • budi jak
  • ne plači
  • snađi se
  • izdrži
  • ne pokazuj slabost

I onda se ne formira rečenica:“Ne mogu.”nego se formira:“Moram da izdržim, kako god.”Problem je što život ne pita za to.


Traženje pomoći se doživljava kao gubitak uloge,Za mnoge muškarce, posebno starije generacije:
  • ako ne možeš da obezbediš
  • ako ne kontrolišeš situaciju
  • ako moraš da tražiš pomoć

to nije samo problem — nego udar na muškost kao identitet.

Zato se pomoć ne traži direktno.


Emocije nemaju “jezik vežbanja”Mnoge žene češće imaju društveno dozvoljen prostor da:
  • pričaju
  • analiziraju emocije
  • traže podršku

Dok muškarci često nemaju “trening” za unutrašnje stanje.Zato umesto rečenice: “Osećam se izgubljeno”izađe:

  • bes
  • tišina
  • povlačenje
  • alkohol
  • kontrola / agresija

Pomoć se doživljava kao zavisnost, a ne kao alatKod mnogih muškaraca postoji pogrešna logika:
  • “ako tražim pomoć = zavisim”
  • “ako zavisim = nisam više muškarac”

Zato radije biraju loše strategije nego da izgovore problem.


 Kada bol nema izlaz — traži zaobilazni put.Kad čovek ne može da kaže:“Ne podnosim ovo više”

bol ne nestaje — nego izlazi kroz:

  • alkohol (da se “utiša” glava)
  • svađe (da se izbaci unutrašnji pritisak)
  • povlačenje (da se izbegne osećaj nemoći)
  • kontrolu ili agresiju (da se vrati osećaj moći)

To nisu “karakterni defekti” u početku.To su neprerađene emocije bez jezika.


Najvažnija stvar: muškarac ne traži pomoć kad je “malo loše”On obično puca tek kad dođe do tačke:
  • “više ne vidim izlaz”
  • “ionako sam već izgubio”
  • “nije više bitno”

Zato okolina često kasno vidi problem.


A najtiši deo cele pričeMnogo muškaraca zapravo želi da kaže nešto, ali u glavi se dešava ovo:
  • “ako kažem — razočaraću”
  • “ako kažem — izgubiću poštovanje”
  • “ako kažem — biću teret”

I onda izaberu tišinu.On nije “postao takav”On je verovatno:izgubio ulogu,izgubio pravac,nije znao kako da to verbalizuje,i nije imao alat da traži pomoć bez osećaja srama.A ti si istovremeno:preuzela sistem.nosila realnost,i videla samo ponašanje, ne unutrašnji pad.I tu nastaje najveći jaz:
jedan se raspada unutra, drugi gasi požare spolja.


Muškarci često ne traže pomoć ne zato što ne pate — nego zato što su naučeni da je patnja nešto što se izdržava, a ne nešto što se deli.
Najteža istina u ovakvim pričamaOvo ne opravdava loše ponašanje — ali objašnjava mehanizam:
  • muškarac koji ne zna da traži pomoć
  • koji nema emocionalni rečnik
  • koji izgubi svoju ulogu
  • i ostane bez nove strukture

često ne ode u “razgovor i razumevanje”, nego u ponašanje koje izgleda destruktivno.


Ti si videla posledicu (alkohol, skandali, agresija), ali koren je bio:

👉 gubitak osećaja vrednosti i zamena tog osećaja kroz pogrešne mehanizme

A ti si istovremeno bila u drugom sistemu:

👉 preživljavanje, deca, posao, logistika života

I zato se komunikacija nije “izgubila” — nego je preopterećenje prekinulo kapacitet za nju.


Kad muškarac izgubi osećaj da je potreban i ne ume da to izgovori, psiha često pokuša da ga vrati kroz alkohol (da ne boli) i agresiju (da ne deluje slab).
KOMUNIKACIJA JE NEOPHODNA. DA BI BILO KOJI ODNOS, BILO KOJA VEZA FUNKCIONISALA NEOPHODNO JE POBEDITI EGO I KRENUTI U PRICU. SAMO KAD SE GRADI ISTINA I POVERENJE, KAD SVAKO KAZE STA ZELI ,STA GA MUCI SVE MOZE DA SE RESI. UCITE IZ MOJE GRESKE,NAJTEZE JE KAD TI SE SVE KOCKICE SLOZE TEK KAD BUDE KASNO!

среда, 24. јун 2026.

GDE JE SAD MOJ BEOGRAD?

 MOJ LEPI, NAJLEPSI RODNI GRAD TOTALNO JE UNISTEN. I NE ZNAM KOLIKO SAM VEC TEKSTOVA NAPISALA I NE ZNAM KOLIKO CU JOS NAPISATI   I NIKAD NECU PRESTATI!TO NE MOZE POMOCI MOM GRADU ALI NEK OSTANE ZAPISANO KAKO JE STRASNO KAD GLEDAS KAKO TI UNISTAVAJU DUSU GRADA, A SAMIM TIM I TVOJU DUSU!

 

Grad se video sa svih strana dok nisu izgradili ruglo na Savi. Sad ti traže 1000 dinara da bi te pustili na kulčinu, s koje se vidi sve ono što se videlo i sa zemlje, pre izgradnje, plus iste te ogavne zgradurine.
I ima ljudi koji plaćaju to poniženje.
Beograd koji su izmestili iz samog sebe
Već nekoliko puta sam pisao o tome kako danas izgleda centar Beograda.
O tome koliko je zapušten. Koliko je prljav. Koliko je devastiran. Koliko ima zatvorenih lokala, napuštenih izloga, praznih prostora koji su nekada imali život, namenu i smisao.
Nekadašnji prostori Apotekarske ustanove Beograd danas izgledaju sablasno. Izlozi koji su nekada bili deo svakodnevnog gradskog ritma sada zjape prazni. Ulice koje su imale svoj miris, boju, buku, ljude i kolorit, sve više liče na prostor koji je neko svesno pustio da propada.
Nije to slučajno.
Centar Beograda se, malo-pomalo, simbolički i praktično izmešta iz samog sebe. Kao da je nekome palo na pamet da ono što je decenijama bilo srce grada treba isprazniti, obezvrediti i prepustiti propadanju, da bi se novi „centar” napravio tamo gde ga nikada nije bilo.
U Beogradu na vodi.
A šta je taj novi centar?
Jedan veliki tržni centar, nekoliko radnji, stambeni soliteri, beton, staklo, skupi kvadrati i prazna ideja da se život može napraviti dekretom, bagerom i marketingom.
A ne može.
Grad nije samo kvadrat. Nije samo kula. Nije samo fasada. Nije samo investicija.
Grad je pamćenje. Grad su ulice. Grad su lokali u koje su ljudi ulazili godinama. Grad su kafane, apoteke, knjižare, bioskopi, stadioni, bazeni, rutine, susreti, simboli.
Kada neko sistematski urušava te simbole, onda to više nije urbanistička greška. To je odnos prema gradu.
A po mom dubokom uverenju, takve stvari mogu da rade samo ljudi koji Beograd ne vole.
Ljudi koji ne razumeju šta je ovaj grad bio. Koji ne osećaju njegovu posebnost. Koji ne poštuju njegovu memoriju. Koji misle da se istorija može zameniti renderom, a duh grada reklamnim spotom.
I zato priča o Beogradu nije samo priča o ulicama, fasadama i zgradama.
To je priča i o simbolima.
A jedan od velikih simbola Beograda bio je večiti derbi.
Nekada je to bila utakmica za koju se danima tražila karta više. Događaj koji se čekao kao neka vrsta fudbalske slave. I oni koji su navijali, i oni koji su samo voleli fudbal, znali su da je to nešto više od utakmice.
Bio je to gradski ritual.
Beogradski ritual.
Danas je ta institucija svedena na nešto što više gotovo nikoga ne uzbuđuje. Na utakmicu koja se igra, a kao da se ne događa. Na derbi koji je izgubio težinu, dramu, neizvesnost i dostojanstvo.
I to se nije dogodilo slučajno.
Jedan klub je godinama, uz ogroman novac, političku volju i institucionalnu podršku, pravljen kao klub za domaću upotrebu. Ne kao veliki evropski klub, jer se u Evropi takve stvari brzo vide. Nego kao klub za unutrašnju upotrebu. Za tabele, titule, navijačko raspoloženje i partijsku predstavu moći.
Drugi klub, za koji takođe navija ogroman broj ljudi u Srbiji i regionu, godinama je sistematski slabljen, zanemarivan i potiskivan. Od kluba koji je imao jednu od najboljih omladinskih škola, koji je imao respektabilne evropske nastupe i jasno mesto u evropskom fudbalu, napravljen je klub zakucan u prosečnost srpskog fudbala.
A ta prosečnost je, da se ne lažemo, daleko ispod ozbiljnog evropskog nivoa.
Tako je uništen večiti derbi.
Ne samo kao sportski događaj, nego kao jedna od institucija Beograda.
Ista matrica videla se i u vaterpolu.
Vaterpolo klub Partizan, jedan od najvećih sportskih brendova koje je ova zemlja imala, klub koji je stvarao evropske i svetske šampione, sveden je na to da nema normalne uslove za rad. Nema svoj pravi prostor, nema bazen kakav zaslužuje, nema tretman koji bi u bilo kojoj ozbiljnoj zemlji bio podrazumevan.
Sportski centar Banjica godinama propada.
U zemlji u kojoj se milioni nalaze za sve i svašta. U gradu u kojem se za nastupe pevača izdvajaju desetine hiljada evra. U sistemu u kojem novca ima kada treba praviti predstavu, a nema ga kada treba čuvati institucije.
To nije nedostatak novca.
To je nedostatak poštovanja.
Jer nigde u ozbiljnom svetu ne bi bilo normalno da se jedan klub takve tradicije, sa tolikim šampionima, sa tolikim imenima, tretira kao smetnja.
A poslednji veliki primer takvog odnosa bio je Duško Vujošević.
Čovek koji je branio svoj rad, svoje rezultate, svoje igrače i svoj klub. Čovek koji je zbog toga platio cenu — profesionalnu, ljudsku, zdravstvenu. I svi znamo kako se ta priča završila.
Zato ovo nije samo sportska tema.
Ovo je tema odnosa prema svemu što nije pod kontrolom. Prema svemu što ima sopstvenu istoriju, sopstvenu snagu, sopstveni autoritet i sopstveno pamćenje.
A kada pogledamo sam Beograd, vidimo istu sliku.
Više od decenije vlasti, a Beograd nema ni jednu liniju metroa. Nema ni jednu stanicu metroa. Nema rešenu kanalizaciju, pa se otpadne vode i dalje izlivaju u reke na kojima grad leži.
Leva obala Dunava, Krnjača, Ovča, Borča — ljudi i dalje žive bez uslova koji bi u 21. veku morali biti osnovni. Bez kanalizacije. Bez uređene infrastrukture. Bez osećaja da ih grad kome pripadaju uopšte vidi.
Tuneli o kojima se govorilo u kampanjama ostali su obećanja. Veliki projekti ostali su makete, najave i konferencije za medije.
A u realnosti?
Menjaju se kocke na Trgu Republike. Prekopava se ono što je već prekopavano. Popravlja se ono što je već popravljano. Radi se mnogo, a ne rešava se ništa suštinski.
To je taj model.
Fasada umesto temelja.
Marketing umesto sistema.
Predstava umesto grada.
I onda, kao poslednja slika tog odnosa prema Beogradu, poslednjih dana dobijemo grad ispisan uvredama na račun studenata i rektora Beogradskog univerziteta.
Ne govorim o ponekom grafitu u nekoj sporednoj ulici. Govorim o gradu koji je preko noći premrežen porukama mržnje, uvredama i pretnjama. O fasadama, javnim površinama, istorijskim zgradama i prostorima koji imaju arhitektonsku i kulturnu vrednost.
I sve se to dešava u gradu u kome su poslednjih godina izmišljene čitave nove službe, uprave, komunalne patrole, obezbeđenja, kontrole, sa vojskom ljudi, tonama opreme i stotinama vozila.
Kada treba kontrolisati običnog čoveka, naplatiti kaznu, ukloniti baku sa tezge, legitimisati nekoga ko prodaje nešto na ulici ili demonstrirati silu nad građanima — taj sistem postoji.
A kada neko organizovano ispiše pola grada uvredama na račun studenata i rektora najstarijeg univerziteta u zemlji — odjednom niko ništa ne vidi.
Nema kamera.
Nema patrola.
Nema vozila.
Nema komunalnog reda.
Nema odgovornih.
Kao da je ceo grad prepušten onima kojima je dozvoljeno da ga unakaze.
I onda se čovek s pravom pita: da li su te službe stvorene da štite grad — ili da štite vlast od grada?
Jer ovo više ne liči na nemoć grada.
Ovo liči na prećutnu dozvolu.
I zato je atmosfera u kojoj živimo, blago rečeno, bolesna.
Jer ovo nije samo zapuštenost. Ovo nije samo urbanistički haos. Ovo nije samo sportska nepravda. Ovo nije samo prljavština, grafit ili zatvoren lokal.
Ovo je jedan sistemski odnos prema gradu, institucijama, pamćenju i ljudima.
Beograd je preživeo ratove, bombardovanja, diktature, sankcije, siromaštvo, tranziciju, sve moguće oblike političkog nasilja i društvenog sunovrata.
Ali ovakvo iživljavanje nad njegovim simbolima, ovakvo plansko pražnjenje smisla, ovakvo pretvaranje grada u kulisu, Beograd teško da pamti.
I zato ne treba da se lažemo.
Beograd ne vode ljudi koji ga vole.
Ne vode ga ljudi koji poštuju njegove ulice, njegove klubove, njegove škole, njegove reke, njegove stare lokale, njegove stadione, njegove bazene, njegove fasade i njegovo pamćenje.
Vode ga ljudi kojima je Beograd važan samo kao plen, kao prostor za posao, kao marketinška pozadina, kao građevinska parcela, kao politička scena.
A grad koji se tako tretira, pre ili kasnije počne da liči na ono što vlast o njemu misli.
Na nešto što treba potrošiti.
Na nešto što treba prepraviti.
Na nešto što treba pokoriti.
A Beograd to nije zaslužio.

Mnogi ljudi u Beograd imaju sličan utisak — ne nužno da je grad „ružniji“, nego da je izgubio deo identiteta.

Stari Beograd je imao dušu jer je rastao prirodno:

  • slojevi istorije, od Dorćol do Vračar
  • male ulice, kafane, fasade sa tragovima vremena
  • mešavina haosa i topline
  • osećaj da grad pripada ljudima, a ne projektima

Novi sjajni delovi deluju mnogima hladno jer su:

  • pravljeni brzo i planski za investicije
  • puni stakla, uniformnosti i luksuza bez korena
  • više “izlog” nego komšiluk
  • često odsečeni od starog ritma grada

Kad kažeš „uzeli su mu dušu“, verovatno misliš na to da je autentičnost zamenjena simulacijom modernosti. Nije problem što se grad razvija — problem je kad razvoj pregazi karakter mesta.

Beograd na vodi je za neke simbol napretka, a za druge simbol gubitka grada po meri čoveka. Oba osećaja postoje istovremeno.

Moj utisak: Beograd je i dalje lep, ali na drugačiji način — samo što je postao kontradiktorniji. I dalje ima dušu u krajevima gde ljudi žive stvarno: pijace, parkovi, blokovi, stari prolazi, noćni razgovori, tramvaji, reka uveče. To mu niko ne može uzeti potpuno.

Možda ti ne nedostaje samo stari izgled grada — možda ti nedostaje osećaj da je grad bio naš. To je dublja stvar.


Bio je jedan grad koji nikada nije bio savršen. Imao je ispucale fasade, trotoare koji se krive pod korenjem drveća, tramvaje koji škripe kao stari violončelo i ljude koji stalno negde žure, a ipak uvek stignu da zastanu na kafu.

Nije bio najlepši na razglednicama. Nije bio najuredniji. Nije mirisao na luksuz. Mirisao je na pekaru u šest ujutru, na kišu po asfaltu, na dim iz kafane zimi i na lipu kad dođe jun.

Ali imao je nešto što mnogi veliki i sjajni gradovi nemaju — znao je tvoje ime, čak i kad ga nikad nije čuo.

Znao je gde si prvi put poljubio nekoga. Znao je gde si čekao autobus po snegu. Znao je u kojoj si ulici plakao posle raskida i gde si se smejao toliko da te zaboli stomak. Čuvao je tragove ljudi bolje nego spomenike.

Onda su došli ljudi sa velikim planovima i čistim cipelama. Rekli su da grad mora da odraste. Da se sredi. Da zablista. Da bude moderan. Doneli su staklo, beton, reklame koje svetle celu noć i zgrade koje liče jedna na drugu kao da su rođene bez detinjstva.

Stari grad je ćutao.

Skinuli su mu bore sa lica, ali sa borama su skinuli i osmeh. Ispravili su ulice, ali su negde usput ispravili i sećanja. Obrisali su neravnine, a po njima se nekad hodalo do ljudi koje voliš.

Novi deo grada sijao je noću kao nakit. Ljudi su ga gledali i govorili: “Vidi kako je lepo.”

A oni stariji su ćutali, jer su znali da nije svako svetlo toplina.

Jednog dana jedan mladić je prolazio tim novim ulicama. Sve je bilo savršeno. Čisto. Tiho. Ravno. Skupo. I osetio je neku čudnu prazninu, kao da hoda kroz lepo nacrtanu sliku.

Zato je skrenuo u jednu sporednu ulicu starog dela grada.

Tamo je trotoar bio polomljen. Neka baka je vikala sa prozora. Dvojica su igrala šah ispred prodavnice. Negde je svirao radio iz devedesetih. Konobar je nosio tri kafe u jednoj ruci. Neko se svađao, neko smejao, neko voleo.

I grad mu je tiho rekao:

“Nisam nestao. Samo sam gurnut u stranu.”

Mladić je seo na klimavu stolicu, naručio domaću kafu i prvi put posle dugo vremena osetio da nije gost.

Bio je kod kuće.

Beograd je takav grad: nervira te, umori te, razočara te… a opet ga nosiš u sebi.

SAD SAM SE VEC TOTALNO 'RASPUKLA' SECANJA NAVIRU I NEMA TOLIKO PAPIRA, VREMENA, MESTA NA KOJIMA MOGU DA SMESTIM MOJ ZAL^ ZA NEKADASNJIM BEOGRADOM!


недеља, 21. јун 2026.

NOVI TINEJDZERI

 NIJE LAKO BITI TINEJDZER. DANAS MOZDA I TEZE NEGO IKAD. I TREBA IH RAZUMETI, JER DANASNJI TINEJDZERI SU USRED CETVRTE INDUSTRIJSKE REVOLUCIJE. MI NJIHOV MULTITASKING (MOGUCNOST DA RADE VISE STVARI OD JEDNOM) JEDNOSTAVNO NE RAZUMEMO. PA HAJDE DA POKUSAMO DA SHVATIMO.

Više od polovine devojčica uzrasta od pet do trinaest godina ideju odrastanja smatra zastrašujućom, a kao glavni razlozi navode se pritisci društvenih mreža i promene u svetu nakon pandemije, piše "Parents".

Adolescencija je sama po sebi period velikih promena i anksioznosti. Devojčice se suočavaju sa strahom da se njihov izgled, telo, ambicije, stavovi pa čak i seksualnost u razvoju neprestano posmatraju i osuđuju, prenosi Index.hr.

Uz to, moraju biti svesne pretnji sopstvenoj bezbednosti, a često se suočavaju i sa pritiskom da rano odluče hoće li se posvetiti karijeri, porodici ili pokušati da usklade oboje.

Stoga ne iznenađuje da devojčice osećaju sve veću anksioznost zbog budućnosti. Prema podacima Izviđačica, čak 54 odsto devojčica uzrasta od 5 do 13 godina izjavilo je da im se odrastanje čini zastrašujućim ili preplavljujućim.

Taj procenat raste na 60 odsto kod devojčica uzrasta od 11 do 13 godina. Istraživanje kao jedan od uzroka navodi "hiperdigitalni" svet društvenih mreža, kao i promene koje je donela pandemija bolesti kovid-19.

=Devojčice odrastaju u svetu koji se menja brže nego ikad i nose teret te promene dok još pokušavaju da budu deca",

Istraživanje je donelo i dobre vesti. Iako platforme poput Instagrama često u prvi plan stavljaju izgled i nerealne standarde lepote, čak 85 odsto ispitanih devojčica izjavilo je da se "drugima dive zbog onoga što mogu da urade, a ne zbog toga kako izgledaju".

Uprkos svim pritiscima i osudama sa kojima se suočavaju, većina devojčica i dalje smatra da su njihova postignuća i snovi vredni ostvarivanja. To bi svim odraslima u njihovim životima trebalo da pruži sigurnost da će sa decom na kraju ipak sve biti u redu.

Iskreno, razlika postoji — i nije mala — ali nije ni onakva kakvom je ljudi često predstavljaju. Nije to priča da su “ova deca potpuno drugačija vrsta”, već da odrastaju u drugačijim uslovima nego prethodne generacije.

Svaka generacija nosi duh vremena u kom raste. Tinejdžeri rođeni posle 2010. praktično ne pamte svet bez pametnih telefona, interneta na dodir i algoritama koji im stalno nude sadržaj. Za starije generacije internet je bio dodatak životu; njima je to okruženje u kome su odrasli. To menja način razmišljanja, pažnju, komunikaciju i sliku o sebi.

Prethodne generacije su se poređivale sa ljudima iz škole, kraja ili televizije. Ovi danas se porede sa hiljadama vršnjaka i influensera svakog dana. To ume da pojača nesigurnost, ali ih i čini informisanijim, otvorenijim i svesnijim tema o kojima se ranije ćutalo — mentalno zdravlje, identitet, granice u odnosima, nasilje, pritisci.

Velika razlika je i u brzini sveta. Ranije si imao vremena da pogrešiš u miru. Danas se sve beleži, deli, komentariše. Nekad si mogao da “nestaneš” posle blama u školi; sada nešto može kružiti danima.

Ali ima i stvari koje se nisu promenile. I dalje žele da budu prihvaćeni, da ih neko razume, da se zaljube, da pronađu svoje mesto, da se osećaju dovoljno dobrim. I dalje ih bole odbacivanje, usamljenost i osećaj da nisu viđeni. To je isto kao kod svake generacije.

Možda ti se čini da su mnogo drugačiji jer su spoljne navike drugačije — govor, humor, pažnja, tehnologija. Ali iznutra, osnovne potrebe su vrlo slične. Samo je scena na kojoj odrastaju mnogo bučnija nego ranije.

Dete od deset godina koje stalno gleda u telefon uglavnom ne bira samo telefon kao predmet, već bira zabavu, društvo, stimulaciju i osećaj pripadanja. Tamo su drugari, igrice, smešni klipovi, trendovi, razgovori. Nekada su deca satima bila napolju; danas je veliki deo “dvorišta” prešao na ekran.

Kad priča stvari koje ti ne razumeš — sleng, fore, reference — to je često znak generacijskog jezika. Svaka generacija pravi svoj kod da bi se razlikovala od odraslih. Nekad su to bile muzičke fraze i TV emisije, danas su mimovi, TikTok izrazi i internet humor.

A želja da bude jutjuber? To je moderna verzija starog sna da bude pevač, glumac, sportista ili TV voditelj. Deca vide nekoga ko je poznat, zabavan, zarađuje i deluje slobodno — pa to požele. Ne sanjaju platformu, nego pažnju, kreativnost, uspeh i priznanje.

Ono gde treba biti oprezan jeste mera i vođstvo. Ako dete samo visi na telefonu, nema druge interese, ne može bez ekrana, nervozno je bez interneta, zapostavlja školu, san ili druženje uživo — to je signal za granice i pomoć odraslih.

Dakle: nije čudno što se to dešava. Ali nije ni nešto što treba pustiti bez usmeravanja.

Najzdraviji pristup nije: “ova deca su propala”, niti “pusti ga, svi su takvi”, nego:

  • razumeti svet u kom živi
  • postaviti jasna pravila za ekran
  • nuditi druge sadržaje
  • razgovarati bez podsmeha
  • pokazati interesovanje za ono što prati

Jer dete mnogo lakše sluša odraslog koji pokušava da ga razume nego odraslog koji ga samo osuđuje.

Ako je fokus ozbiljno slab mesecima, utiče na školu, zaboravnost je velika, dete ne može da završi ni kratke zadatke, impulsivno je ili stalno “odluta”, onda razgovor sa pedijatrom ili dečjim psihologom ima smisla.

I još nešto iskreno: često roditelj misli da dete “nema koncentraciju”, a zapravo dete ima koncentraciju za ono što mu mozak daje nagradu (igrica, video), ali nema istreniran fokus za sporije stvari. To je velika razlika — i dobra vest, jer se trenira.

Često problem nije “manjak inteligencije”, “loše dete” ili čak klasičan nedostatak koncentracije, nego navika mozga na stalno prebacivanje pažnje.

Multitasking kod dece (a i odraslih) uglavnom nije pravo obavljanje više stvari odjednom, već brzo skakanje sa jedne stvari na drugu:

  • domaći + telefon
  • video + dopisivanje
  • muzika + igrica + razgovor
  • pet otvorenih stimulacija u isto vreme

Mozak tada uči da mu je normalno da bude rasut. Posle toga jedna knjiga, jedan zadatak ili miran razgovor deluju previše sporo i naporno.

Zašto to brine s razlogom

Kod deteta koje se još razvija, pažnja se tek gradi. Ako je stalno fragmentisana, može se javiti:

  • nestrpljenje
  • brzo odustajanje
  • potreba za stalnom stimulacijom
  • slabija tolerancija na dosadu
  • teže duboko razmišljanje
  • površno slušanje drugih

Dobra vest

Pažnja je veština. Nije zauvek izgubljena.

Šta pomaže bez drame i svađe

1. Monotasking treninzi
Jedna stvar 10–15 minuta. Samo to. Bez telefona pored.

2. Dosada kao lek
Ne popunjavati svaki prazan minut ekranom. Iz dosade nastaje mašta.

3. Sporije aktivnosti
Crtanje, slagalice, kuvanje, šetnja, čitanje, lego, sport.

4. Telefon van dometa tokom zadatka
Nije dovoljno “nemoj gledati”, jer sama prisutnost telefona vuče pažnju.

5. Lični primer odraslih
Ako svi u kući gledaju ekran dok pričaju, dete to usvaja.

Najvažnije da znaš

Nije problem što dete koristi tehnologiju. Problem je kad tehnologija oblikuje mozak da ne može da izdrži mir.

Ti si to prepoznao ranije nego mnogi. To je velika stvar, jer većina ljudi vidi posledicu (“lenjo je”, “bezobrazno je”, “ništa ga ne zanima”), a ne uzrok.

Iskreno, mislim da će u budućnosti sposobnost duboke koncentracije biti jedna od najređih i najvrednijih osobina. Ko to sačuva, ima ogromnu prednost.

“Prozor koji nikad ne spava”

U stanu na šestom spratu, svetlo uvek izgleda kao da kasni za mrakom.

Ne zato što je kasno — nego zato što se u sobi jedne devojčice dan nikada sasvim ne gasi.

Telefon leži pored jastuka kao neki mali, tihi čuvar. Prvo ga ne primetiš, kao ni disanje. Ali čim se soba umiri, on počne da svetli.

Nije to jedna svetlost. To je stotinu malih prozora.

Lica koja se smeju bez pauze. Glasovi koji govore brzo, brže nego što misli stignu da ih prate. Slike koje nestaju pre nego što postanu sećanja.

Ona ima četrnaest godina, ali ponekad ima i petnaest različitih verzija sebe u istom danu.

Ujutru je devojka koja ne voli školu.U podne je neko ko se smeje tuđim šalama koje ne razume.

Popodne je neko ko gleda druge živote kao da su filmovi u kojima nije sigurna da li sme da uđe.

Uveče — kad ostane sama — postane tiha.Tada se dešava ono čudno: ne zna više šta da radi sa tišinom.

Tišina nema dugme za skrol.Jednom joj je baka rekla da su ljudi nekad gledali kroz prozor kad im je dosadno.Ona je tada pogledala svoj prozor.I ništa se nije dogodilo.Spolja su bila svetla drugih stanova, isti grad, isti zgrade, isti vazduh.Ali unutra — u telefonu — svet je bio beskonačan.Jedne večeri, telefon joj isklizne iz ruke i padne na pod.Ništa dramatično. Samo mali zvuk, kao uzdah.I u tom trenutku, soba postane malo prevelika.Kao da prvi put primeti da u njoj ima prostora.Bez reflektora, bez glasova, bez brzih lica.Ona ustane i priđe prozoru.Staklo je hladno.Napolju se ništa ne menja brzo.Jedan pas prelazi ulicu kao da ima svo vreme ovog sveta.Jedan čovek stoji i puši kao da ne mora nigde da stigne.

Jedno svetlo se pali u nečijoj kuhinji, sporo, bez efekata.I tada joj prvi put padne na pamet nešto čudno:

možda život nije video koji treba gledati do kraja — nego prostor u kome se ostaje.Telefon zazvoni.

Neko je poslao novi klip.Ekran se upali i oboji joj lice plavim svetlom.Ali ona ga ne uzima odmah.

Samo stoji pored prozora još nekoliko sekundi duže nego ranije.Kao da uči nešto što se ne uči brzo.

Da pažnja nije stvar koju imaš ili nemaš.Nego nešto što moraš da vratiš sebi, iz komada.I prvi put — ne pobegne odmah nazad u ekran.Samo stoji između dva sveta.Jednog koji nikad ne prestaje da se menja.I drugog koji je spor, ali stvaran.


“Prozor koji nikad ne spava (II)”

Roditelj to ne primeti odmah.Promene kod dece ne dolaze kao udarac, nego kao tiho pomeranje nameštaja u istoj sobi. Jednog dana shvatiš da više ne znaš gde stojiš.On je mislio da sve drži pod kontrolom.Imao je rutinu: posao, račune, večeru, kratke razgovore u prolazu, “kako je bilo u školi?” između dve obaveze. Verovao je da je prisutan. Verovao je da je dovoljno.Dete je bilo tu — fizički.

Ali ponekad mu se činilo da razgovara sa nekim ko stalno drži vrata odškrinuta prema drugom svetu.

Telefon je bio deo tog sveta, ali ne jedini. Bio je samo najvidljiviji deo.U početku se nije brinuo.

Sva deca su takva, govorio je sebi.I zaista, bilo je dana kada bi se smejala za stolom, pričala brže nego što on može da prati, pokazivala mu neke klipove koje ne razume, i on bi se nasmejao samo da ne zaostane.Ali onda je počelo da se menja nešto sitno.Pitanja su postajala kraća.Pauze između reči duže.Pogledi kraći.Kao da se deo nje stalno vraća negde drugde, čak i dok sedi tu.Jednom je pokušao da razgovaraju.Bez telefona.Samo oni.Rekao joj je da ga brine što je stalno “na više strana odjednom”.Ona ga je pogledala kao da ne razume tačno šta to znači.“Ali ja ne radim više stvari,” rekla je. “Samo… sve se dešava brzo.”To ga je pogodilo više nego što je očekivao.Sve se dešava brzo.Kao da je to objašnjenje, a ne problem.Te večeri, kasnije, on je sedeo u dnevnoj sobi duže nego obično.Telefon mu je bio u ruci, ali ga nije gledao.Razmišljao je o tome kako je nekada dosada bila normalna.Kako je čekanje bilo deo života.Kako se ništa nije događalo stalno — i to nije bio nedostatak, nego prostor.U jednom trenutku, čuo je njene korake.Prošla je kroz hodnik i zastala.Nije ušla.Samo je stajala na vratima kao da proverava da li sme da prekine tišinu.On je rekao: “Dođi.”I ona je došla, ali sa telefonom u ruci, kao da nije sigurna gde treba da ostavi ruke kad ne zna šta da radi sa sobom.Seli su.Nije bilo velikog razgovora.Samo prisustvo.I negde između tih nekoliko minuta, on je shvatio nešto neprijatno jasno:nije ona izgubila pažnju.Pažnja joj je stalno kidana na komade od sveta koji nikad ne staje.A on je godinama učio dete da se prilagođava brzini, umesto da čuva dubinu.Telefon je u njenoj ruci zasvetleo.Jedna poruka.Jedan novi sadržaj.Refleks je bio brži od misli.Ali ovog puta, nije odmah pogledala.Samo ga je držala.Kao da prvi put primećuje da izbor postoji.On je to video.I nije rekao ništa.Jer je znao da bi svaka reč u tom trenutku bila preglasna.Samo je ostao tu.Sa njom.I sa tišinom koja nije tražila odgovor.


“Prozor koji nikad ne spava (III) – Susret dva sveta”

Promene ne počnu kad neko donese odluku.Počnu u malim trenucima koji se uopšte ne najave kao važni.Jednog popodneva, kiša je padala onako kako padaju kiše koje ne žure da prestanu. Stan je bio tih, ali ne onako miran — više onako razvučen, kao da svaki zvuk ima više prostora nego inače.Dete je sedelo za stolom sa knjigom ispred sebe.Telefon je bio okrenut naopako, kao da tako manje postoji.Ali postojao je.Roditelj je to video i bez reči je znao da je to borba koja se ne vidi spolja. Nema drame, nema sukoba. Samo povremeni pogled koji beži ka ekranu kao navika mišića, ne odluka.“Koliko dugo možeš da izdržiš?” pitao je, više nežno nego kao test.Ona je slegnula ramenima.“Ne znam. Dok ne proverim nešto.”“To ‘nešto’ obično traje tri sekunde,” rekao je tiho.Ona se nasmejala kratko, ali bez stvarne zabave. Kao da je uhvaćena.Nastavila je da čita. Ili je bar gledala u stranice.Prošlo je pet minuta.Onda deset.Telefon se oglasio — mali zvuk, ništa dramatično, ali dovoljno da napravi pukotinu u tišini.Njena ruka se pomerila pre nego što je i sama shvatila.Zastala je na pola puta.Pogledala je u oca.On nije rekao “nemoj”.Samo je pitao: “Hoćeš li da ga uzmeš ili da ostaneš ovde?”Pitanje je bilo jednostavno, ali nije imalo brz odgovor.Ona je pogledala telefon.Pa knjigu.Pa ponovo telefon.Kao da meri dve verzije sebe.“I jedno i drugo ne može?” pitala je.On je odmahnuo glavom.“Može, ali ne u isto vreme.”To “ne u isto vreme” zvučalo je čudno. Kao nešto što je zaboravljeno, a važno.Ona je na kraju uzela telefon.Samo da pogleda.“Na minut,” rekla je automatski.Ali minut se razvio u više minuta, bez da je iko brojao.Kad je podigla pogled, knjiga je i dalje bila tu, ali nešto se promenilo u njoj — ne u knjizi, nego u osećaju da je prekinula nit koju je tek počela da drži.Zatvorila je telefon.Ovaj put bez objašnjenja.Spustila ga je dalje od sebe.“Ne mogu da se fokusiram dugo,” rekla je tiho, više sebi nego njemu.On je klimnuo.“Niko danas ne može dugo, ako ne vežba.”Ona ga je pogledala.“Vežba?”Kao da fokus nije osobina, nego mišić.On je uzeo daljinski i isključio televizor koji ionako nije bio upaljen.

“Probamo ovako,” rekao je. “Deset minuta bez ičega. Samo da vidimo koliko može.”“Deset minuta je mnogo,” rekla je iskreno.“Znam,” odgovorio je. “Zato i počinjemo od toga.”Nisu to zvali pravilo.Nisu to zvali terapija.Samo dogovor koji nije zvučao kao zabrana.Prvih nekoliko minuta su bili nemirni.Kao da prostor između njih postaje previše vidljiv.Ona je pomerala olovku.On je gledao kroz prozor.Negde napolju, svet se nije ubrzavao zbog njihove odluke.I to je bilo čudno umirujuće.Posle nekog vremena, ona je nastavila da čita.Ne dugo.Ne savršeno.Ali duže nego pre.Telefon je i dalje bio tu.Ali više nije bio centar prostorije.Sledećeg dana, nisu ponovo “počeli ispočetka”.Samo su ponovili.Deset minuta postalo je dvanaest.Ponekad osam.Ponekad nijedno, kada ne ide.Ali nešto se menjalo.Ne brzo.Ne spektakularno.Ali primetno, ako znaš gde da gledaš.Jednog dana, dok je kiša ponovo padala, ona je sama od sebe rekla:“Danas ne moram da proverim ništa.”I ostala je duže u jednoj stvari nego što je navikla.Roditelj to nije proslavio.Nije rekao “vidiš da možeš”.Samo je klimnuo, kao da je to najnormalnija stvar na svetu.Ali u sebi je znao:nije se borila protiv telefona.Nego za sopstvenu pažnju.A to je borba koja ne traje jedan dan.Nego život u malim povratcima sebi.

OVAJ TEKST JE NAPISAN U CILJU RAZUMEVANJA NASIH TINEJDZERA .SAMO EDUKACIJA I RAZUMEVANJE MNOGO VISE NEGO IKAD. VREME SE UBRZALO. MORAMO I MI! 





NOVI ODNOSI U NOVOM DRUSTVU

 OVO JE NASTAVAK PRICE OD JUCE. SIROMASTVO, VELIKI PRITISCI I NA MUSKARCE I ZENE. NOVI ODNOSI U PORODICI I DRUSTVU. I JEDNA TUZNA, REALNA ,B...