VRATITE SRAMOTU I OSECAJ STIDA

 IZGUBILI SMO TAJ OSCAJ ZA STID ISRAM ZATO NAM I DRUSTVO PROPADA MORALNO, TE SAM OSETILA POTREBU DA NAS SVE PODSETIM STA TO BEHU STID I SRAM .

Stid je jedna od najvažnijih ljudskih emocija. To je moralna maksima, koja po mnogo čemu određuje čovjekovo ponašanje. To je je univerzalno ljudsko osjećanje, koje pošteni osjeća i ispoljava, a manje pošten i nepošten ne osjeća ili ne ispoljava javno. Stid je izuzetno vrijedna čovjekova emocija, koju čovjek u trci za materijalnim dobrima sve više gubi, jer postaje pohlepan i beskrupulozan, pa zaboravlja da se stidi. A šta je čovjek bez stida? Lično mislim da bez stida nema ni poštenja ni čista obraza.
Kao duboko moralno osjećanje stid se ispoljava se kao sramota, osjećaj krivice, grijeh, kajanje, ljutnja na samog sebe, iz koje proizilazi i griža savjesti…I danas se stidim kad uradim neko loše djelo, kad mi otkriju neku svjesno ili nesvjesno načinjenu grešku, kada me uhvate da ne znam neku većini znanu stvar. Svi se mi manje ili više krijemo ili se pokrivamo osobinom stida.

Ranije smo često mogli susresti dijete, ali i odraslu osobu, koja se znala postidjeti ako je u nečijem prisustvu načinila neku grešku ili je zatečena u nekoj nedozvoljenoj radnji. Rumenilo obraza, greške znoja na čelu ili neki drugi tjelesni simptomi bili su izraz postiđenosti, nelagode, kajanja, izvinjenja…Nekad se i u nasilniku pojavi stid kad vidi šta je svojim nasilnim postupkom uradio. Nema stida samo onaj koji se i ne trudi da prikrije svoje loše ponašanje.

Sram je jedan od skrivenih ljudskih osjećaja. Osjećaj srama je drugačiji od osjećaja krivnje. Osjećaj srama je fokusiran na karakter osobe, na to kakva je osoba, a osjećaj krivnje je fokusiran na ono što je osoba uradila.

Stid a iz njega sram je subjektivni doživljaj zbog nesmotrenog ponašanja u nekoj situaciji. Obično nastaje u porodici u kojoj su roditelji skloni prepirkama i svađi. To je osjećaj sramote u čovjeku kad čini nešto nemoralno i bude otkriven, pa počinje da se kaje zbog učinjenog. U tom slučaju se osjećaj stida transformiše u kajanje.eko se stidi što je siromašan, neko se stidi svog porijekla, stidi se svojih roditelja, vlastitog izgleda, boje kože…Žene se stide velikog stomaka, prekomjerne debljine tijela…Takav stid je štetan i pretjeran i kao takav može dovesti do poremećaja ličnosti i depresije. Može izazvati i duševni poremećaj.tid je izvorno osjećanje veoma prisutno kod djece dok su mala, u dobi dječačkog i mladelačkog uzrasta, a kod nekih dok su živi. Osjećanje stida postoji u većoj ili manjoj mjeri kod svakog djeteta, a uslovljen je njegovom psihofizičkom prirodom. 

Stanje stida izvorno nastalo po rođenju dalje razvijaju roditelji, a nerijetko je i potstiču nesmotrenim primjedbama  – “Sram te bilo, šta si to uradio!” Da se oslobodi pretjeranog osjećaja stida djetetu treba pružiti mogućnost da izrazi svoje mišljenje u svim okolnostima i ne omalovažavati ga ako pri tome nešto pogriješi. Kada dijete odraste dječje osjećanje stida zamjenjuje osjećanje krivice…

U mojoj generaciji i nekoliko generacija prije ali i u kasnijim, rijetko je bilo sresti dijete koje se nije postidjelo kada je zatečeno u nekoj nedozvoljenoj radnji. Učenik se stidio kad učitelj pred njegovim roditeljima govori o njegovom lošem ponašanju, sklonosti tuči i pušenju ili iznosi njegove loše ocjene, a sve u težnji da izazove pozitivne promjene…

Stid tokom vremena prelazi u stidljivost. Crvelio lica, znojenje dlanova, knedla u grlu, zamuckivanje, snažno lupanje srca i drhtanje su često vidljivi tjelesni simptomi stidljivosti. Neki dobri đaci zastide se kad ih zovu štreberima…Stidljivost djeteta povezana je sa plašljivošću, nesigurnošću, osjećajem manje vrijednosti, zbog kojih dijete bježi u izolaciju i gubi vjeru u svoje sposobnosti. 

Dječji stid je često pretjeran. Pretjerano osjećanje stida je izraženo naročito kod djece sa govornim i tjelesnim manama. Ovaj osjećaj se često javlja kod djeteta previše zahtjevnih roditelja, koji od svog djeteta traže stvari koje su iznad njegovih stvarnih mogućnosti i kod roditelja koji su previše zaštitnički postavljeni prema svom djetetu. Da li će taj osjećaj nestati, razviti  se samo do potrebnih korisnih granica, ili prerasti u pretjeranu mjeru i postati štetan za moralni i intelektualni razvoj djeteta najviše ovisi od porodičnog odgoja.

.e dvije različite ljudske emocije obično se trpaju u isti koš, iako su različite. Stid je odnos prema budućnosti, a sram odnos prema prošlosti. Sramota govori o stanju bića. Sramotno je ne imati stida. Kad imamo osjećaj da smo nedostojni nekog djela, osjećamo se posramljeni.
Stid bi trebao spriječiti da se sutra zbog nečeg ne sramiš. Umjerena razina srama je znak vrline. Ako čin nije učinjen, ne možeš se ni sramiti, jer nemaš zašto.  Oni koji nemaju stida, ne mogu ga ni razumjeti.

U našem vremenu sistem vrijednosti je totalno poremećen. Od kad je društveni moral pao, stid je u mnogima nestao. Sve je više ljudi bez skrupula…Stid je ubijen vulgarnošću i beskrupuložnošću.. Ubijen je pomamom i pohlepom. Nedostatak srama je naročito vidljiv kod onih koji bi nam trebali biti uzor.

A nekad je čist obraz bio čovjekova neprocjenjivo vrijedna imovina, kojom je branio svoju čast i dostojanstvo, a koju su danas mnogi zauvijek izgubili. Ranije se događalo da čovjeka optuže za nešto zbog čega se postidi i zatvori u kuću, pa iz nje  ne izlazi, jer mu je ugled je u pitanju. Srami se susreta i izbjegava ih sa onima kojima je razlog njegova stida poznat. I ne samo da se on zastidi, već  je sva njegova familija nosila tu ljagu i pokušavala da se opravda i skine je sa sebe. U to vrijeme često se mogla čuti ona narodna “Čega se pametan stidi, time se budala ponosi”. Lično mislim da ova poslovica daleko više pristaje ovom vremenu, nego onom u kom je nastala. kstrenma bestidnost je sve prepoznatljivija osobina psihopatoloških osoba. Danas se ubice ponose što su ubijali, kradljivci što su pokrali, nevjerni supružnici što su varali, podmićeni čista obraza i dalje primaju mito…Sve je postalo dozvoljeno. Srama i stida ni za lijeka. Nema kajanja ni stida, ni za osvjedočene ubice i počinioce genocida. Kad nekom kažeš –  sram te bilo, on ti se u oči smije.

Stid muči posebno one koji se pretjerano stide. A društvenu zajednicu muče oni koji se ne znaju postidjeti. Uzroci  stida i sramote dobrim dijelom su rezultat društvenih prilika i moralnih normi koje vladaju u društvu. Dok stid kod mlađih ima pozitivan efekat, stid starijim umanjuje kvalitet  njihova života.

Stid je u nama povezan s težnjom da mi i naše djelo budemo prihvaćeni od drugih, i kad sumnjamo u sebe i kad smo skeptični zbog nečeg u nama za što bi mogli očekivati kritičan stav drugih, koji se manifestuje u vidu izrugivanja, podsmjeha, kritike… 

Pojedinac misli da je u nečem loš ili da nešto pogrešno radi, pa se stidi…

Neki se stide jer misle da nisu dovoljno lijepi, da imaju neku manu koja ih obilježava. Da ne bi drugi u nama prepoznali stid, izbjegavamo čak i razgovarati o razlozima zbog kojih se stidimo.. U nastojanju da pobjede stid ljudi se služe poricanjem, povlače se u sebe, idaljuju se od ljudi… 
Stid je posljednja brana; kada stid pukne, u čovjeku nije ostalo previše od čojstva. Gubi se i osjećaj krivnje, koji je važno imati ako smo učinili nešto pogrešno. Osjećamo se krivim jer znamo da smo se trebali ponašati  drugačije. Krivnja je koristan signal savjesti, jer nas upozorava da smo prešli granicu i ona nas može navesti da se popravimo. Pretvaranje krivnje u sram rijetko je korisno. Jedno je reći – lagao sam, a drugo vjerovati da sam lažov.udeći po stranoj štampi, u Americi se sredstvo kažnjavanja javnim ponižavanjem i izlaganjem na „stubu srama“, uveliko vraća u modu.  Ovo je naravno samo varijacija na temu „stuba srama“ koji se koristio još od pamtiveka kao način javnog ponižavanja prestupnika. Žrtva bi bila vezana za stub satima a posmatrači bi je gađali i povređivali različitim predmetima. Cilj je bio da se osoba stigmatizuje i na kraju postidi pred svojim (ne)delom. Fizički bol je bio neuporediv sa bolom koji je je proisticao iz osuđujućih pogleda gomile. Izazvati u nekome emociju stida, kazna je sama po sebi.

Stid je, prema opštem viđenju, štetna i loša emocija. Nije poželjno da se stidimo, a preteran stid utiče i na naše mentalno zdravlje. Sklonost ka stidu povezuje se sa besom, iritabilnošću, socijalnom fobijom, anksioznim poremećajem, depresijom, poremećajima ishrane, post-traumatskim stresnim poremećajem. Ispada da je stid definisan isključivo kao problematičan. Da li je onda moguće da postoji uopšte i pozitivna strana stida?

Evoluciono gledano, stid se razvio putem prirodne selekcije kao vid prilagođavanja – on pomaže da individua održi svoj status u grupi kao i odnose sa drugima. Stid se javlja onda kada je naš društveni self pod pretnjom a osećaj pripadanja ugrožen, tj onda kada nismo odgovorili društvenim standardima.  Samim tim, određena grupa autora smatra da ova emocija, kao i sve druge, može biti funkcionalna koliko i problematična. Stid je funkcionalan ukoliko nas motiviše da ispravimo svoje ponašanje, a postaje problematičan ukoliko nas motiviše na izbegavanje odgovora (izolujemo se ili napadamo i krivimo druge jer eksternalizujemo krivicu).  U racionalno-emotivno bihejvioralnoj terapiji, to bi se zvalo „zdravim“ i „nezdravim“ vrstama osećanja – doduše, prema ovoj teoriji, stid ostaje isključivo u kategoriji „nezdravih“, dok bi „zdrava“ verzija stida bilo osećanje razočaranosti.

Istraživanja na ispitanicima osetljivim na iskustvo stida, pokazuju da do izbegavanja kao reakcije dolazi onda kada uzrok stida vidimo kao nešto što se teško prevazilazi ili kao grešku koja se ne može ispraviti (na primer, ukoliko ispitanik nije imao priliku da se izvini onome koga je povredio). U suprotnom, sramota ih je motivisala da preduzmu neku akciju kako bi popravili sliku o sebi, odnos sa drugima ili status u društvu. Psihološko izbegavanje stida poricanjem, ignorisanjem ili potiskivanjem, ostavlja posledice na psihološko zdravlje.

Društveni značaj emocije stida evidentan je i po tome što se osoba koja izražava stid i sramotu, od strane drugih ocenjuje pozitivnije u odnosu na one koji takve emocije ne pokazuju. Ako jasno drugima damo do znanja da se osećamo postiđeno, bezvredno, i da imamo potrebu da se izvinimo, to nešto govori i o našem moralu i razumevanju situacije, zbog čega nas ljudi posledično prihvataju.

Koliko korisno može biti osećanje stida, najjasnije pokazuje istraživanje psihološkinje Džun Tengni sa Džordž Mejson Univerziteta, koja je poredila efekte osećanja stida i krivice na populaciji zatvorenika. Džun je zapravo htela da dobije odgovor na pitanje da li će kriminalci koji osećaju stid ponoviti zločin?

Prethodno je potrebno napraviti razliku osećanja stida i krivice. Krivica se naime povezuje sa određenom situacijom i činom koji smo napravili („Uradio sam nešto loše time što sam ukrao“), dok se stid povezuje sa procenom selfa, onim što mislimo sami o sebi („Ja sam loša osoba jer sam ukrao“). Džun je očekivala da će krivica biti efikasnija od stida u sprečavanju budućih kriminalnih dela.

Stid dakle može biti i funkcionalan i problematičan, u zavisnosti od toga na šta nas motiviše i koja uverenja stoje u njegovoj osnovi. Glavna funkcija stida je da nas spreči da ugrozimo društvene odnose, da vodimo računa o tome šta drugi misle, procenimo svoje ponašanje i budemo motivisani da ga ispravimo.

Uprkos lošoj reputaciji, stid je emocija kao i svaka druga, što znači da sam po sebi ne može biti negativna.  Pod određenim okolnostima, može biti od koristi.  Ne ustručavajte se, da se ponekad, bar malo, zacrvenite i postidite.edna od najčešćih situacija u kojoj će netko osjetiti sram je kad ga uhvate laganje. Stoga je ova riječ pomalo slična sramoti, iako je općenito bolniji osjećaj od ove posljednje. Sramota se također smatra socijalnim aspektom. To je vrlo širok pojam koji može imati mnoge podvrste poput istinske, lažne, toksične i opake sramote.

Suprotno tome, sramota se općenito koristi kao pridjev. To je kada neko osjeća krivnju ili stid. Kad se osobi to dogodi, sigurno je opisati da ju je sram. Dobar primjer upotrebe riječi sram vidi se u ovoj rečenici. "" Zar se ona uopće ne stidi što je u školi ukrala stvari iz razreda? "

Ukratko, sram i stid su dvije vrlo različite riječi zbog sljedećih razloga:

1. Sramota se općenito koristi kao imenica, a stid se obično koristi kao pridjev.

2. Sramota je stvarni osjećaj (afekt ili emocija) koji se smatra bolnim dok sramota osjeća sam sram.

PRVDA ZA STID I SRAM. VRATITE NAM  STID I SRAM U DRUSTVO. BEZ NJIH SMO TOTALNO MORALNO RASPALA MASA.