STA JA TU MOGU? II DEO

I TAKO SMO PRICALI O TOME DA SVAKI POJEDINAC MORA DA CUVA NASE MESTO ZA OPSTANAK, NASU PLANETU. A DANAS BIH PROBALA DA KAZEM NESTO O TOME KAKO SVAKI POJEDINAC MOZE DA UTICE NA DRUSTVO U KOME ZIVIMO I KOJE JE NA ZALOST VRLO BOLESNO! UBEDILI SU NAS DA NAM NE TREBAJU NI VASPITANJE NI OBRAZOVANJE,NI KULTURA. UBEDILI SU NAS DA NAM NE TREBA NI ISTINA NI PRAVDA NI POSTENJE!

 Svako progresivno društvo trebalo bi da teži ka tome da svoje pripadnike obrazuje u duhu moralne autonomije, kao slobodne i moralno odgovorne ličnosti. Samo su totalitarni režimi opsednuti održavanjem podaničkog mentaliteta i autoritarne svesti. Takvim režimima je neophodna dominacija moralne heteronomije i pojedinaca bez sopstvenog moralnog stava i bez mogućnosti samoodređenja. Dugotrajna moralna kriza može dovesti do potpunog moralnog raspada jednog društva.

Treba istaći da da istorija ne poznaje nijedan primer opstanka neke ljudske zajednice u kojoj je došlo do moralnog raspada.

Pravi problem ipak vidim u jednoj drugoj krizi – krizi morala slušajući dnevno zbrku: danas više nikome nije stalo do nikoga; nema više morala; svi su nepošteni i korumpirani. To čujem ne samo kao nezadovoljstvo i ogorčenosti nego što je još teže kao pokušaj prihvaćanja nemoralnog postupanja kao uobičajenog široko rasprostranjenog i normalnoga. Kriza morala nije kad mali broj pojedinaca postupaju kriminalno i krše zakone nego kad pošteni ljudi nezadovoljni sa stanjem počinju prihvaćati nemoralno ponašanje kao normalno te postaju zapravo pritajeni kriminalci: prepisuju u školi varaju na porezima gomilaju dugove ne misleći ih vraćati….

A opravdavaju se time što tvrde da je moral nestao. Kao što ni sunce na nebu nije nestalo kad ga zakriju oblaci tako ni moral ne može nestati. Kriza morala je kad pojedinci traže opravdanje za svoje nemoralno postupanje a većina šutljivo promatra ili tek licemjerno uzdahne zbog teških vremena i traži priliku da se i sama okoristi krizom morala. Tako gubimo glavni motiv našeg ljudskog nastojanja – smisleni moralni cilj.

Znamo mi i u krizi da je moralno ne činiti drugome što ne želiš da se tebi čini. I da se to pravilo ne može promijeniti pa ma koliko god mi lagali o tome.

Više se ne zna što je zdrav razum. Kako se ne bi znalo? Zdrav razum nije ni pjesnička figura ni komplicirana matematička formula. Zdrav razum nije podložan našim interesima kao ni moral.

Moralno postupanje nije borba za vlastite ciljeve nego za uspostavljanje pravila koja će omogućiti opstanak zajednice. Ako pobrkamo moralno i nemoralno dogodit će nam se da ćemo gubiti volju za život zajednice i za život sebe u toj zajednice jer će zajednica biti trula jabuka ili kako se to može reći – loš okvir orijentacije.

Samo smisleno moralno postupanje tjera apatiju i beznađe – to je meni psihologično, a vama?pornim ponavljanjem rečenica u kojima se spominje zastrašujuća riječ – kriza – punimo novine one malo žute i one koje su puno žute. Kriza nam je česta tema u emisijama na televiziji, tv-razgovorima i dnevnicima. O krizi pričamo s prijateljima izvan kuće. Krizu imamo za obiteljskim stolom za doručak, ručak i večeru. Neki krizu nose sa sobom i u postelju pa je žvaču prije nego što zaspu i nastave čim se probude. Kriza je postala popularna tema. Govorimo o njoj ozbiljno, zabrinuto, iskreno i zainteresirano. Ili nam ta riječ kriza služi za neke druge svrhe. Koristimo je da bi se opravdali:ne javljamo se prijateljima ni rodbini – kriza je; ne posjećujemo i ne pozivamo ni prijatelje ni rodbinu – kriza je. Zatvaramo se u svoj dnevni boravak ili još gore gotovo da ne izlazimo iz svoje spavaće sobe. Odlazak u kuhinju nam je – izlet. Šetnja do dućana – ekskurzija.

Što mi to svi skupa radimo? U prvom redu sebi a onda i drugima oko sebe, šaljemo tu poruku uporno i nezaustavljivo je ponavljajući. Ono što drugima govorimo – vraća nam se kao bumerang jer onda ti drugi to ponavljaju i govore nama. Ne komuniciramo uopće ili jedni drugima kukamo, žalimo se. Ako se neki naš poznanik ili kolega nasmije, dočekamo ga s čuđenjem: Na čemu si ti? Kome je još do smijeha?

Na nagovor nekih koji su sačuvali dio svojeg elana i koji su svjesni da nam kretanje u fizičkom i psihičkom smislu može učiniti dobro, odgovaramo negativno. Odbijamo pozive na druženje kad stignu do nas. Ne slušamo savjete da ima smisla tražiti posao iako je veliki broj osoba tvoje struke također nezaposleno.

Kriza nije – nemati. Kriza je odustati od želje da se pokuša naći i imati. Kriza je prestati željeti jer mislimo da se želje ne mogu ostvariti. Tako je u sferi materijalnoga.

Krizu iz sfere materijalnoga ne smijemo seliti u sferu emocionalnih odnosa. Nitko ne bi smio zaboraviti da se i u krizi može komunicirati na pozitivan i duhovit način. Nismo u emocionalnoj krizi ako to ne želimo biti. Ako imamo nekoga kome je stalo do našeg osmjeha – nasmiješimo se. Uvijek se možemo dragim ljudima nasmiješiti i zagrliti ih. Uvijek možemo jedni druge potapšati i ohrabriti. Ulijemo li dozu optimizma kod nekog tko nam je blizu time ćemo i za sebe napraviti nešto dobro. Emocionalno investirati se ne samo može i u krizi nego se, meni se tako čini, baš posebno mora ulagati pozitivne emocije.

Ako pokleknemo i odustanemo od želja, od smijeha, ako zaboravimo da su zagrljaji besplatni, ako pristanemo na opći trend kukanja i zapažanja beznađa i što je još gore – naglašavanja beznađa –bit će nam svima skupa još teže.

Uvjerit ćemo sebe i sve oko nas da smo u krizi i da za to ništa ne možemo.

A kriza je zapravo ona najniža točka iza koje se ne može dublje a to znači da možemo samo gore naprijed. I to uzdignuta čela! Kako ćemo dignuti glavu pitate me? Pa tako da se podsjetimo da je svima onima koji nisu osobno dio moralne krize obraz čist i da ga mogu s ponosom pokazati.

Strašnije od bilo kakve materijalne krize je moralna kriza. Onima koji su se moralno izgubili u bahatom stjecanju, treba moralni preporod jer inače neće moći ponosno podignuti svoje čelo pokazati svoj čisti obraz i krenuti dalje. Danas je jos gore nego od kada ja pamtim a to je dugih 60 godina. Poslednja godina i ovi dani sto teku ocekujuci brojke o zarazenim i umrlim od pandemije koja je vrlo zagonetna mislim da najvise ljudi umire sada zapravo od straha. Od straha za zivot i od straha u materijalnom smislu ( narocito zbog gubitka posla). Tako da ovo sto pise iznad ovih redova je potpuno suprotno onome sto se upravo dogadja, jer krizu ne mozemo resiti optimizmom i zagrljajima sa bliskim osobama. Prepusteni smo sebi samima jer su nas na to naterali. I oduzeli su nam slobodu, zdravlje, radost, srecu, optimizim, volju na zivot, nadu, sve su nam zapravo uzeli i ostavili samo strah i strepnju. A sta je to nego najnizi moguci moralni pad drustva. A sta ja tu mogu? Naravno nista, al svi zajedno bi mogli i te kako.azočarani građani varaju na porezima. Dugove prema državi ne smatraju prioritetnim Dugovi prema obitelji su česti stil života Prodavanje utakmica. Davanje mita. Kupovanje na dug koji dug kupac ne kani vratiti. Pokrivaju kriminalce, svjedoče u njihovu korist za novac. Traže vezu da bi dobili preko reda nešto na što   i drugi ljudi čekaju….Nemoguće je nabrojati sve te stvari koje radimo svakodnevno. Pokušaj da se takvo ponašanje nazove   pravim imenom se otvoreno napada kao pretjerano čistunstvo. To su ponašanja na koja smo tako navikli kao da su najnormalnije stvari. Pa zašto to uopće činimo? A imamo odličan alibi.   Svi to rade. Nema više morala. Svi bi mi se rugali kad ne bi   iskoristio priliku da prevarim. Marketinški nam se usađuju pseudo osjećaji:   sramota je pokazati prave emocije sramota je ne pratiti modu; tv-voditelji su na primjer svaki dan   u novoj odjeće i tako nas usput dodatno educiraju što bismo zapravo trebali i mi raditi – što je in osim engleskog jezika koji je naravno ultimativni in.

Na razne načine putem medije nam se sugeriraju pseudo osjećaji: moramo biti sretni, moramo se bojati opasnosti od nedostatka na primjer unosa dovoljno tekućine u organizam….Pseudo osjećaji nam stvaraju pseudo potrebe Iako imamo odličnu vodu kupujemo skupu vodu u plastičnoj ambalaži. Ti lažni osjećaji nam se marketinškim metodama nameću, a mi mislimo da su naši osjećaji autentični. Osjećamo se pametnima ili barem odlično informiranima o tome što treba činiti. I ti lažni osjećaji stvaraju u nama lažne potrebe. Ako   ih ne zadovoljimo, te naše zapravo lažne potrebe, mi smo onda stvarno autentično nezadovoljni! Kakav paradoks! Zašto ih ne zadovoljimo? Jer ih ne možemo zadovoljiti. Ne možemo ih legalno zadovoljiti. A pritisak ne prestaje. I što tada radimo onako nezadovoljni? Skrećemo. Moramo. Prisiljeni smo (ili nam   se tako čini) zaobići zakon. Nekad se jednostavno došlo do moralno ispravnog postupanja kroz sport. To je bilo jednostavno mjesto gdje su vrijednosti   bile očite a uspjesi neprijeporni. Sigurno je zbog tog Camusa – kad ga je pitao prijatelj što više voli kazalište ili nogomet odgovorio: „Nogomet. Bez kolebanja.“ Znate li da je Nobelovac Camus bio vratar i da je njegov tim osvoji Sjevernoafrička odličja i kup i   šampionat dvaput – to je bilo tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Osjećaj timskog duha bratstva i zajedništva se   veoma se sviđao Camusu i u izvještajima reportera s utakmice Camus je često dobivao pozitivne   komentare zbog hrabre i strastvene igre. Nažalost njegova su nogometna očekivanja prestala već u 17. godini života jer je obolio od tuberkuloze koja je   tada bila teška bolest. 1950. su ga tražili iz sportskog časopisa da kaže par riječi o svojoj sportskoj karijeri. On je između ostalog odgovorio: „Nakon mnogo godina u kojima sam vidio mnoge stvari ono što najsigurnije znam o moralu i dužnosti čovjeka to dugujem sportu i to sam naučio u svom   klubu.“ Te Camusijeve riječi su se odnosile na moralnost o kojoj je pisao u svojim ranim esejima, o principu da se zauzimamo za svoje prijatelje, o vrednovanju hrabrosti i fairplaya (ferpleja). Camus je vjerovao da nas politički i religiozni autoriteti zbunjuju s   prekompliciranim moralnim sustavima da bi stvari izgledale kompliciranije nego što zbilja jesu (što omogućava autoritetima da zadovolje svoje potrebe da budu važni.) Što bi danas rekao Camus kad bi čuo što se događa u nogometu? Nadam se da bi se složio sa svima koji razmišljaju da prekršaji moralnih pravila ne mogu, ne samo ukinuti ta pravila, nego povećavaju potrebu za njihovim poštivanjem. Nakon kiša želimo još više – sunčani dan.

ZALAZUCI SE ZA OCUVANJE MORALA I PRAVIH VREDNOSTI SVAKI COVEK PRENOSI SVOJE UCESCE NA DRUGOGA COVEKA U SVOJOJ OKOLINI I TAKO REDOM DOK SVI NE SHVATE DA JE VREDNO BORITI SE ZA POMENUTE STVARI JER ZIVETI U DRUSTVU KOJE SE RASPADA POD NALETOM MORALNE KRIZE JE PRETESKO. I ZATO NIKAD NE PITAJ STA JA TU MOGU?