DA LI ZAISTA SAMOCA TREBA I MOZE DA BUDE STVAR IZBORA? NESTO NISAM SIGURNA U VEZI SA TIM! SVE CESCE VIDJAM STATUSE NA DRUSTVENIM MREZAMA KOJI ME NAVODE DA MISLIM DA SU LJUDI IZABRALI SAMOCU! CUDNO SVAKAKO JER COVEK JE SOCIJALNO BICE ,ZIVI U COPORU ( IZVINJAVAM SE PO NOVOM JE U KRDU) I KAKO ONDA BIRA DA ZIVI SAM/ ILI STO JE JOS TEZE ZA ODGOVORITI- ZASTO ZELI DA ZIVI SAM?
Pored onih koji vole samoću, postoje i ljudi koji od nje imaju strah. Strah od samoće je sam po sebi neprijatan i najčešće osobu dovodi u situaciju da stalno traži društvo drugih ljudi i tako je ostavlja bez mogućnosti izbora, budući da stalna glad za drugima može isključiti odabir onih koji osobi zaista odgovaraju i dovesti je u društva koja joj uopšte i ne prijaju. Ono što se nalazi u korenu straha od samoće je to da mnogi samoću doživljavaju kao strašnu, sumornu i tešku. Medjutim, to uopšte ne mora biti i nije tako. Mnogi ljudi dosta vremena u toku svog dana provode sami jer to baš tako žele.To nikako ne znači da ljudi koji vreme provode sami su veoma usamljeni. Samoća ne mora imati apsolutno nikakve veze sa osećanjem usamljenosti jer usamljenost ljudi osećaju onda kada im nedostaje društvo njima bliskih osoba.
U samoći pojedinac ne mora imati potrebu da je sa drugima i samoća je tada najčešće slobodan izbor. Vreme koje se na taj način provodi može biti veoma kvalitetno provedeno jer ono ostavlja prostor za bavljenje sobom i aktivnostima ukojima osoba uživa.Dok provode vreme sami, ljudi se najčešće bave svojim unutrašnjim svetom.Tada imaju vremena da na miru razmisle o svim prethodnim dešavanjima u toku dana i možda donesu neke važne odluke.
Sa druge strane, provodjenje vremena „sam sa sobom“ može biti i u funkciji odmaranja i opuštanja. Ima onih koji upravo vreme u samoći smatraju najboljim mogućim odmorom. Za njih samoća ne mora predstavljati bukvalno fizičko udaljavanje od drugih. Njima je neka vrsta psihološkog povlačenja od drugih dovoljna jer baš tih par trenutaka kada se „isključe“, čak i u prisustvu drugih, je za njih značajno jer im pomaže da saberu misli ili mozda pronadju rešenje problema koji imaju.Vreme u samoći je vreme za sebe i pravo je i potreba svakog čoveka da ga ima. Ono može biti znak koliko pažnje osoba posvećuje sebi i koliko joj je bitno da oslušne svoje unutrašnje biće. U vremenu kada je vremena za sebe sve manje, ponekad je potrebno zastati i osamiti se na neko vreme jer kroz to vreme osoba se ponovo može povezati sa sobom i ponovo spoznati one iskonske potrebe svog unutrašnjeg bića.
To vreme najčešće ne mora biti dugo jer provoditi dane i sate u samoći, koliko god da ste možda introvertni, dugoročno nije dobro kako za fizičko, tako i za mentalno zdravlje.Govorim o pomoći, jer samoća je uvek bolna. Bilo da je uzrok, posledica, bilo da je stigla kao izbor ili nesmotrenost, uvek je bolna na kraju. Uvek se nerado govori o njoj, i uvek se zapetljamo u zavrzlamu - kako ne misliti o onome o čemu ne bi trebalo. Uvek se pati zbog nekoga ko to ne zavredjuje.Mozda se zbog udaraca zivota sve vise povlacimo u sebi, postajemo sebicni ne dajuci nikom vise da pristupi, da nas ne bi povredili. Onda jednog dana shvatimo da nemamo roditelja na kome se mozemo osloniti, nemamo bracnog partnera koji bi sa nama jednako delio lepote i nedace zivota, nemamo decu koja nas slusaju ili su oni vec dovoljno odraslipa su krenuli svojim putem i vise nismo broj 1 u njihivim zivotima.
Uopsteno gledajuci razlozi za samocu mogu biti razliciti:
- neslaganje s drustvom, porodicom
- nerazumevanje na poslu, skoli
- siroce pa nema nikog na svetu
- stav samo sam ja u pravu i niko drugi, a vi ostali nista neznate i sl.
Bez obzira koji je razlog samoce, ne ume svako da se s njom nosi. Neko se zatvori u svoje svetove, neko na razne nacina pokusava da je prevazidje - knjige, skola za ples, sport, muzika, slike, setnje prirodom, kucni ljubimci, itd. Sama po sebi samoca je jako teska. To najbolje znaju oni koji je prozivljavaju.
Posledice mogu biti vise ili manje ocite, i ponekad te zna odvesti krivim putem. Skolski primer bi mozda bio kad deca uskoli trude se, da ne bi bili sami vec prihvaceni u drustvu, i rade stvari da bi se dopali ostalima (pice, droga, kradje, seks itd). Iza toga se uvek krije potreba za paznjom, za ljubavlju, za prihvatanjem i sl. Mozda su najekstremniji primeri kada su ljudi silom prilika bili van civilizacije pa onda (gotovo) polude, ogrube, zaborave na ljudskost i toplinu itd.
U svojoj svakodnevici, u okolini u kojoj zivite sigurno poznajete ljude koji su usamljeni i nemaju nikog. Sigurno ste culi o nekim starim ljudima koji su ostali sami jer ih sin, ili cerka ne posecuju ili obrnuto - otac se posvadjao sa sinom jer sin nije uradio kako je otac zelio. Ovi usamljenici po nekad se skroz povuku iz sveta ziveci medju svoja cetiri zida. Ne prilaze nikom da se druze, niti pak im ljudi prilaze da se druze.
Ponekad cini mi se da je dovoljno imati dobre volje, malo ljubavi i odlucnost, da ucinimo prvi korak da bi takvim ljudima bar na tren promenili dosadnu sliku usamljenog zivota.
Vrlo cesto, samoca je kao tisina - glasnija od svakog zvuka.
Sećate se “Oficira i džentlmena”? Posle zajedno provedene noći, Ričard Gir se poverava Debri Vinger: “Kad mi je umrla majka, tad sam shvatio da je čovek sam na svetu.”
Samoća je, donekle, priodno stanje čovekovo. Ona je, naime, potreba da se bude sam sa sobom i ostane u kontaktu sa svojim bićem. Granica koju povlačimo je individualna. Nekome je potrebno da provodi više vremena u sopstvenom društvu, nekom manje. Problem nastaje kad se poremeti ravnoteža i kad ste joj izloženi više nego što možete da podnesete. Ljudi koji su sposobni da budu sami karakterišu se kao jake ličnosti i oni su sposobni za komunikaciju i uspostavljanje odnosa sa drugim ljudima.
Osobe koje teško podnose čak i najmanji dodir samoće najčešće bivaju žrtve ovog problema. Bila sam često u prilici da čujem da ljudi nisu u stanju da budu sami u prostoriji, te da, stoga, uključuju televizor. U strahu od samoće, oni završavaju sami. Teško je definisati samoću. Uobičajeno je da se smatra da su same osobe koje nemaju ljubavnog ili bračnog partnera. Svi vi, koji ste izgubili roditelje, složićete se sa mnom da je preovlađujuće osećanje u tom trenutku da ste ostali sami. Protiv tog bola od gubitka može se boriti samo na jedan način: životom.
Što se tiče ovog blažeg oblika samoće, stvari stoje malo drugačije. Čarobnog štapića nema i mora se mnogo raditi na sebi. I mora se ići svojim putem. Nekome će, možda, odgovarati agencija za upoznavanje, a nekome Internet. Mnoštvo je sajtova koji nude priliku da nadjete sebi partnera. Poznajem osobe koje su sklopile brakove zahvaljujući četu. Jedan moj poznanik kaže da mu forumi pomažu u upoznavanju osoba suprotnog pola. I mogu vam reći da njegova priča ima smisla. Ali vam je ne mogu ispričati. I ako je već ta vrsta samoće, ipak ćete se složiti sa mnom, proizvod novog vremena, onda u tom novom vremenu potražimo i rešenje.
Čovek koji vam kaže da pati zbog ljubavi je, u neku ruku, srećan čovek. Ako on nema nikakve druge probleme, ovaj će lako rešiti. Iskustvo nas uči da patnja ima dublje korene, te je ljubavna patnja samo posledica. Situacija je tada znatno složenija i mora se uložiti veliki trud da se prevaziđu životne nedaće.
MOZDA SAM NASLA NEKE ODGOVORE NA OVU TESKU TEMU, A MOZDA SAM SAMO ZAGREBALA POVRSINU. SAMOCA JE VRLO KOMPLEKSNA TEMA I ZAISTA SE TREBA TEMELJNO PREISPITATI I BITI SIGURAN U ODLUKU - ZIVETI SAM!
Ljudi moji, bez panike, ruku na srce nema neke velike razlike, hirurgiji je sve ovo poznato već pola veka, svaštojedi smo, živimo u "krdima", poneka kuća je nalik na njihov obor, patrijahalni način našeg i njihovog života je jednak, razlike su u nijansama koje za nauku nisu bitne.
Vest iz Japana da se stvara embrion koji je kombinacija životinje i ljudskih organa užasnula je svet. U stvari, smatra Judit Hartl, možda tu i nema ničeg lošeg. Ali je nemoguće i zaista uzasno.
Šta je s tim satirima današnjeg doba? Tim mešancima životinje i čoveka kakve Japanac Hiromicu Nakauči sada sme da uzgaja? On time odlazi mnogo dalje nego što je i u Japanu to bilo dozvoljeno: on sada sme da dozvoli da zametak sazre i dođe na svet. To je novo. I to je jedina novina kod tog istraživanja. Jer već mnogo godina se u raznim zemljama eksperimentiše sa životinjama i ljudskim ćelijama.
Cilj je u početku nešto dobro: da se u životinjama stvore ljudski organi kako bi se imalo dovoljno organa za presađivanje. Jer njih nedostaje u čitavom svetu.
Uz pomoć tehnike tog Japanca to funkcioniše. Teoretski. Jer kod takvih embriona rastu ćelije oba bića potpuno razdvojeno jedne od drugih. Tako onda može da se dogodi da organi potiču od jednog bića, na primer od čoveka, a „pakovanje“ od drugog, na primer od svinje.
Ali to još tako ne funkcioniše. Da razmišljamo dalje: šta bi bilo kad bismo imali savršeno biće kao kombinaciju svinje i čoveka? Namerno ne spominjem majmune i šimpanze, jer to je užasavajuće već i zbog genetske sličnosti koja je negde oko 95 odsto.
Ostanimo kod svinje: svinje uzgajamo, svinje jedemo, svinje masovno proizvodimo. Dakle, ne bi trebalo da nam smeta da stvorimo svinju-čoveka. To bi i dalje bila svinja, roktala bi, valjala bi se u blatu i češala, kao i sve druge svinje. Ali njena jetra, bubrezi i srce bili bi ljudski.
Mogli bismo tako tog mešanca da koljemo i uzmemo organ koji nam je potreban. Ostalo bi, da tako kažemo, moglo da završi i u kobasicama. Isto važi i za ovce. Ili koze. Imate li problema s tim?
Iako ta tehnika još ne postoji i nema tog naučnika koji može da nam kaže da li će ikada postojati, logika sugeriše da, ako životinje masovno uzgajamo kako bismo ih jeli, onda bi mogli i da ih uzgajamo kako bismo spasili ljudske živote.
Idemo dalje u razmišljanju: šta ako nam zatrebaju nervne ćelije? Ljudski mozak u telu svinje? Da li bi svinja počela da razmišlja kao mi? Počela da govoriti? Koliki udeo čoveka bi onda bio u toj životinji koja služi samo za klanje i kao skladište organa? Naučnici nam kažu kako se to verovatno nikad neće dogoditi. Verovatno.
Belmonte i njegove kolege pripremali su ljudske matične ćelije od ćelija odraslih ljudi, a potom bi ih usadili u embrion praseta u ranoj fazi razvoja.
Ukupno su proizveli više od 2.000 hibrida koji su potom implantirani u surogat-krmače. Više od 150 embriona nastavilo je da se razvija u himere koje su većinom bile zameci svinja, ali je jedna u 10.000 ćelija bila ljudska.
Zametke su puštali da se razviju do 28. dana, što je kraj prve trećine trudnoće kod svinja, a potom su ih uklanjali.
- To je dovoljno vremena da shvatimo kako se ćelije svinja i ljudi međusobno mešaju, bez da podižemo etička pitanja o odraslim hibridnim životinjama, rekao je Belmonte.
Istraživanje je otvorilo brojna etička pitanja, jer kritičare zanima šta bi se dogodilo kada bi ljudske ćelije učestvovale u razvoju mozga svinje. Da li bi bilo moguće da mozak bude jedan od sasvim ljudskih organa u telu svinje?
Belmonte se nada kako će daljim istraživanjima razviti metodu koja bi programirala ljudske ćelije da ne učestvuju u razvoju mozga, ali u ovom istraživanju nije bilo potrebe za time, jer su embrioni izvađeni u ranom stadijumu razvoja.
- Mnoge životinje imaju neverovatnu sposobnost regeneracije. Ljudi je nemaju. Ovo područje istraživanja bi moglo omogućiti ljudskim ćelijama da povrate tu sposobnost, rekao je Belmonte.
Korak napred u oblasti transplantacije organa među različitim vrstama napravio je međunarodni tim stručnjaka na taj način što je stvorio genetski modifikovane svinje čiji su organi pogodni za presađivanje organa kod ljudi. Kako je objavljeno u američkom časopisu „Sajens”, ova novina mogla bi da donese znatan napredak u presađivanju organa. Genetski modifikovani organi svinja sa „ugrađenim” ljudskim genima, mogli bi se presađivati kod ljudi pošto se na organe potencijalnih ljudskih donora često čeka godinama. Nedostatak organa za transplantaciju je nešto sa čim se gotovo sve zemlje suočavaju, a samo u SAD dok čeka donora dnevno umre 22 ljudi. Do sada su problem u presađivanju životinjskih organa predstavljali virusi koji mogu biti zarazni, ali je u časopisu navedeno da su genetičari sa Harvarda, Džordž Larč i Luan Jang uspešno primenili metodu kloniranja kako bi otklonili gene odgovorne za postojanje virusa u svinjskom DNK pre nego što su pristupili stvaranju 37 svinjskih embriona. Njihovi organi bili bi potencijalno dobri za ksenotransplantaciju, odnosno presađivanje organa sa svinje na čoveka. To se posebno odnosi na presađivanje srca, bubrega, jetre.
– Veliki problem je i imunska reakcija primaoca organa od vrste koja je dosta udaljena od čoveka. Iako po funkciji i morfologiji svinjski organi u velikoj meri odgovaraju ljudskim ipak imunska reakcija na te organe je brza i burna. Ovaj problem se može delimično prevazići primenom savremenih imunosupresivnih lekova ili znatno komplikovanije primenom genetičkog inžinjeringa tako da se u genom svinje ubaci humani antigen ili pak zamenom humanih za svinjske antigene (editovanjem gena) .
Potrebno je obezbediti zadovoljavajući „kvalitet” organa i kontrolu prisustva infektivnih agenasa za svaki organ. Neophodno je da ovaj postupak bude jednako dostupan svima koji su kandidati za transplantaciju ali postoji problem komercijalizacije, kome će se davati ljudski organi a kome svinjski .
I sad neupuceni misle da je ovo tek u pripremi! Pa nije dragi moji , pre pedeset godina su mojoj babi dali svinjski zeludac! Tako da je ova prica pokrenuta bas iz razloga transplatacije jednog organa- mozga. Kakvo cipovanje, kakva 5G mreza, kakva kontrola uma preko TV-a i mobilnog. Vreme je za svinjski mozak!
UVOD JE OBJASNIO STA LJUDI MISLE O SVINJAMA I O NJIHOVOM RAZUMEVANJU SVETA OKO NAS. KAD BI ONE POSTALE LJUDI NISTA SE NE BI PROMENILO. SVET BI I DALJE ISTO FUNKCIONISAO STO DOVODI DO SLEDECE TVRDNJE DA KAD BI LJUDI POSTALI SVINJE OPET BI SVE BILO ISTO. BRINE LI VAS TO?