недеља, 16. октобар 2022.

ODLAZAK VEOMA POSEBNE OSOBE

 ISTINA JE  DA SE NIKADA NE MOGU NACI PRAVE RECI KADA UMRE OSOBA KOJA NAM JE DRAGA. IPAK PROBACU DA SAKUPIM NEKE EMOCIJE OD NAS KOJI SMO JE POSTOVALI I VOLELI JER ONA JE BILA 'ZENSKI DUSKO RADOVIC' ILI DUSA BEOGRADA, GORICA NESOVIC NIJE BILA OBICNA VODITELJKA (OD NEKIH VODITELJKI DANAS MENE JE SRAMOTA UMESTO NIH) ONA JE UNOSILA SVOJOM TOPLINOM RADOST U TMURNA JUTRA SADASNJICE. UMRLA JE DAN PRE SVETSKOG DANA OSMEHA ZENA PRELEPOG ISKRENOG OSMEHA KOJA BI I NAMA UVEK IZMAMILA OSMEH. VELIKA TUGA U MOM  SRCU I VELIKA PRAZNINA NA MEDIJSKOM PROSTORU,

Svetski dan Osmeha 😊 ustanovio ga je Harvi Bol, grafički umetnik iz Masačusetsa koji je i autor čuvenog smajlija.
On je pomislio kako bi bilo lepo da postoji dan, kada će ljudi jedni drugima činiti samo dobre stvari i kada će se potruditi da obraduju jedni druge.
Početkom oktobra 1999. godine, rođen je „praznik“ osmeha koji se obeležava prvog petka u oktobru.
„Nikad nemojte žaliti zbog nečega što vam je jednom izmamilo osmeh.“ kineska poslovica

EVO MALO INTERVJUA, PRICA, SECANJA KOJI MOGU DA DOCARAJU SAMO DELIC VTLOPOSEBNE GORICE NESOVIC - ZELIM DA ZADRZIM SECANJE NA NJU.

- Htela sam da budem učiteljica. To je najromantičnije zanimanje. Ali, upisala sam 8. gimnaziju, prevodilački smer. U moje vreme se dosta čitalo, nije bilo ni kompjutera, ni bilo kojih drugih tehnologija. Radio, TV i knjiga. Promenila sam nekoliko fakulteta. Najpre sam studirala spoljnu trgovinu, ostalo još malo, pa sam odustala. Posle gimnazije sam počela da radim u Omladinskoj emisiji na Studiju B “Ritam srca”. Iako o novinarstvu nisam razmišljala, nekako se desilo. Toliko sam se zaljubila u radio, da je sve drugo bilo manje inspirativno. Onda sam upisala pedagogiju, ali pošto je bio samo test znanja bez najavljenih tzv.psiho testova... Demonstrativno sam podigla dokumenta. To je bilo doba kad smo svi mislili da možemo i moramo da menjamo svet "možda među upisanima ima psihopata, latentnih ubica...a to niko ne proverava, već samo traže definicije..." Onda sam upisala poljski jezik i književnost.Bilo je divno, nas petoro, profesori fenomenalni... U svom tom traženju sebe, radila sam sve više. Dobijala sam i klasične smene u Studiju B. Bilo je perioda kada sam u sedam radnih dana imala osam smena na radiju. Takav tempo je morao nešto da žrtvuje, a ja Radio nisam ni po koju cenu htela da žrtvujem. Ali, gotovo svi u mojoj, toj radijskoj generaciji, su prošli kao ja. Svi smo studirali, menjali fakultete ne bi li mogli da uskladimo obe stvari...nemoguće. Na Studiju B sam počela 1982. U “Ritmu srca” smo učili osnovne novinarske forme, dobijali zadatke ali ih i sami smišljali. Prvi urednik bio nam je Vladislav Bajac, muzički je bio Petar Janjatović...Bilo je fino društvo. Onda su nas urednici Studija B angažovali i za "pravi radio". Trema me je razbijala u početku, ali što je sigurnost rasla, to se trema pretvara u prijatne žmarce.Svi su nas učili i mi smo učili od svih. Spontanost i neposrednost od Dragana Jelića, provokaciju od Marka Jankovića, perfekcionizam od Slobe Konjovića, muziku od Fakija i Vučka, da je važnije šta pričaš nego kako pričaš od Đoke Vještice, da nije teško rano ustajati od čika Duška Radovića. Dobri duh i večita mladost Velje Pavlovića, pomogla nam je da se ne osećamo kao "klinci" koji nemaju pravo na reč. Na Studiju B sam bila do 1989. godine, a onda smo mi iz “Ritma srca” i ekipa iz Indexa 202 napravili B92. Tako smo svi prirodno prešli. '92. sam otišla iz zemlje, bila 3,5 godine na Kipru, a onda se '95. ponovo našla u Studiju. B. Osnivanje nove gradske radio stanice bio je izazov, zato sam presla na City radio i tamo bila 3 godine, a onda se opet vratila na B92. Kad sam se vratila na B92, radila sam vikendom Jutarnji program. Moj sin je bio mali i bilo je zgodno što je sve moglo da se uskladi. Dragana sam upoznala kada sam se vratila u B92. Trebalo je da se nađu dva voditelja koja će svakog jutra da rade. Nije bilo nekog raspoloženja za rano buđenje, ali mi koji smo imali malu decu, znamo da to nije najstrašnija stvar, tj. da je jutro najlepše doba dana. Dragan i ja smo se prepoznali po energiji, po sličnim modelima vaspitanja kojih se sa radošću sećamo, kao i svih "gluposti" iz prošlosti koje nekako više u našim glavama.Sami smo sebe predložili i u prvom razmatranju te ideje smo odbijeni kao "matori". Međutim, naš koncept je ipak pobedio i evo, deset godina kako radimo punom parom. - U 92-jci sam provela najlepše dane svoje rane i kasne mladosti, kao i dobar deo zrelog doba. To je kao kad živite u stanu, lepo ga sređujete, renovirate po više puta, prekrajate sobe i zidove i shvatite da je vreme za novi stan, pa sve ponovo. To je ekstra adrenalin koji pokreće ceo organizam. Mi smo napravili svoju malu produkciju i odlučili da probamo. Više puta sam rekla, da mi koji radimo u elektronskim medijima, često ostajemo sami sebi nedorečeni. Sve je brzo, kratko, jasno...

KOLUMNA NAPISANA 2 DANA PRE PRERANE SMRTI 06.10.2022.

Želim da imam i trošim prilike. Ako se ne dese same od sebe, ja ću da ih proglasim. Ne mora svaka da bude specijalna. Uostalom, tih specijalnih u životu ima jako malo.

Kad otvorim ormar, pun kʼo oko. Po dve-tri stvari na jednoj vešalici, nema mesta ni za šta. Kad treba da se obučem i izađem, po petnaest minuta razbijam glavu, ne znam (nemam) šta da obučem.

Lep, novi sako, kupljen pre više od petnaest godina u L. Ashley, nežan cvetni dezen… ccc… nije mi to za dan, to čuvam za neku priliku.

Pantalone, tri puta obučene, nove… i njih čuvam za neku priliku.

Od tuceta belih košulja, dve su mi velike, tri imaju preveliki dekolte, jedna se malo ofucala, tri su mi već dosadile, a tri čuvam za neku priliku. Majice ispadaju na sve strane… Ormar mi je krcat stvarima koje ne nosim, već ih čuvam za neku specijalnu priliku.

Šta u Srbiji znači prilika?

Nekada se za mladog, zgodnog, situiranog momka govorilo da je „dobra prilika”. Sad je ta prilika uglavnom u besnom automobilu, stariji, ne mora da bude zgodan… 

Prilika je bila kad sam išla u banku da potpisujem ugovor o kreditu za stan, kad slavim svoj ili detetov rođendan (ali tada obučem farmerke i nešto komotno da mogu da jurcam, da mi bude udobno kad imam goste), razgovor za novi posao, Nova godina, pa godišnjica firme… Svega nekoliko prilika u jednoj godini.

Kad pričam s prijateljima, onako dnevno – šta se radi, šta ima i tako to… svi se žale na „male gluposti koje zagorčavaju život i dan”. Te svekrva zove tri puta dnevno da pita da li se dete sprema za maturu, te komšija se stalno parkira na „mom mestu” , „u pošti gužva do ulaznih vrata, da poludiš”, „gužva u saobraćaju petkom”… Realno, kad pogledam – sve same sitnice. Na svu sreću.

Često se pitam zašto lepe sitnice manje primećujemo od onih loših. Zašto pamtimo loše sitnice, a ne one lepe? A ima tih dnevnih sitnica napretek. Prva jutarnja kafa vikendom – kad osetim miris, već mi lepo. Dok se kuva, uzmem kašičicu maminog slatkog od višanja. Poslednja tegla, pa ga štedim. Uz popodnevnu kafu ide ratluk od ruže, mekan kao duša (od Bosiljčića).

Kuća mi je puna nekih sitnica-uspomena. Čuvam čak i karte sa koncerata kad sam bila devojka. Imam i kolekciju „sakupljača prašine” koje sam dobijala u raznim prilikama. 

Nešto sam stavila u kutije, a nešto mi stoji na policama. Znače mi i ako su male i bezvredne, ali svaka ima pričicu – gde i od koga sam dobila, u kojoj prilici…

Želim da imam i trošim prilike. Ako se ne dese same od sebe, ja ću da ih proglasim. Ne mora svaka da bude specijalna. Uostalom, tih specijalnih u životu ima jako malo. Svadba, krštenje, slava… Čekajući te velike, one male, lepe prilike prolaze više puta pored nas, samo što ih i ne vidimo. Mislimo da su sitnice. Prilika je i kad sa drugaricama idem na kafu, kad mi drugovi dođu na gibanicu i pivo, kad iznenada otputujem na dva dana van grada.

U ovih mojih pedeset i kusur godina, stalo je dosta toga, krupnog i sitnog, lepog i ružnog, radosnog i tužnog. Kao kod svakog.

U životu ima nekoliko krupnih stvari koje podrazumevaju radost – diplomiranje, svadba, prva plata, rođenje dece, novi stan… a ostalo su valjda sitnice.

U svakom danu postoje sitnice koje izmame sjaj u očima.

Taj sjaj – to je život.

PRVI DAN BEZ NJE- KOLEGA DRAGAN ILIC

 Novinarka i voditeljka Gorica Nešović je sa kolegom Draganom Ilićem vodila jutarnji program Buđenje, a prvu emisiju nakon njene smrti, njen kolega je posvetio njoj. Dragan je odlučio da tokom cele emisije pušta pesme koje je Gorica volela, ali i da priča brojne anegdote koje su doživeli radeći godinama zajedno. On je podelo zanimljve situacije slušaocima koje su se desile sa Dadom Topićem i Radetom Šerbedžijom.

da li ste znali?

Umela je da izmami osmeh i u nezgodnim trenucima: Goricu Nešović nijedan gost nije odbio, ali su ONI napravili pometnju

Podeli:






Radijska voditeljka Gorica Nešović preminula je u 59. godini, a vest o njenoj smrti pogodila je mnoge.

 
foto: Youtube Printscreen

Novinarka i voditeljka Gorica Nešović je sa kolegom Draganom Ilićem vodila jutarnji program Buđenje, a prvu emisiju nakon njene smrti, njen kolega je posvetio njoj.

 

Dragan je odlučio da tokom cele emisije pušta pesme koje je Gorica volela, ali i da priča brojne anegdote koje su doživeli radeći godinama zajedno. On je podelo zanimljve situacije slušaocima koje su se desile sa Dadom Topićem i Radetom Šerbedžijom


- Jednog vikenda je Gorica pozvala u emisiju "Zagrej stolicu" Dada Topića. I sad sve u redu, on je obećao da će da dođe, međutim, pred emisiju vidim ja njega nema, uzvrtela se Gorica, zove ga, ne javlja se, pa se onda javi, kaže da traži parking. Nama je tu bio upaljen TV, pogledamo ide na njemu "Žikina šarenica". Kad u jednom trenutku vidimo Dado Topić izvodi svoju pesmu, a iza njega folklor igra. Gorici je vilica pala! Posle smo se stalno zezali, pričali kako ju je Dado Topić ispalio zbog "Žike seljaka", je l' treba da obučemo nošnje kad dođe Dado - ispričao je Dragan, a potom otkrio i još jednu sitaciju sa slavnim Šerbedžijom.  Rade Šerbedžija je bio najavljeni gost, sve to u redu, međutim, njega nema, ne možeš da ga dobiješ na telefon, ne javlja se. U jednom trenutku se pojavljuje na ulazu B92, pošto je prilično zakasnio, kaže mu Gorica "Gde ste, Rade, kasnite?!, a on joj odgovara "Ma pustimo sad to!". I to je bio smeh, posle smo svi samo ponavljali "Ma pustimo sad to" - zaključio je voditelj.

Gorica Nešović preminula je juče u 59. godini, a njen dugogodišnji kolega Dragan Ilić obećao je da će doći na posao i da će puna četiri sata pričati o njom, puštati njene omiljene pesme i prisećati se zajedničkih trenutaka. "Jutro za Goricu i one koji prisluškuju".

Gorica Nešović preminula je juče u 59. godini, a njen dugogodišnji kolega Dragan Ilić obećao je da će doći na posao i da će puna četiri sata pričati o njom, puštati njene omiljene pesme i prisećati se zajedničkih trenutaka. "Jutro za Goricu i one koji prisluškuju".

Blic preporučuje
  Foto: Zoran Lončarević / Ringier
.

I mogli smo da se nasmejemo mnogo puta danas u emisiji, jer smo čuli razne anegdote vezane za Goricu kojih se Dragan seća kroz osmeh.

- Kad postoji sličnost onda se rađa rivalitet. Gorica i Madona su bile slične, u nekom trenutku su bile kao dvojnice, mnogo su ličile jedna na drugu. U tom periodu je Gorica i bila na njenom koncertu. Gorica je često kroz šalu volela da kaže da je visoka plavooka žena od 185 centimetara. A verujte bila je visočija od Madone, pa barem pet centimetara - prisetio se Ilić i prikladno priči pustio Madoninu stvar.

Nadalje, iz njenog života je otkriveno da je volela Kita Ričardsa i Gerija Oldmana. Takođe, nije previše volela svoje ime pa je maštala da ga promeni u Nina. To je bio njen alter-ego.

Gotovo cela emisija je bila setna, ali i lepa. Mnogo dobrog zvuka i zanimljivih anegdota iz života voditeljke. Do kraja. Odjava je ta koja je odjeknula Srbijom.

- Ovo će sada biti najteže. Treba da odjavim emisiju. Gorica je dosta pisala, ja sada ovo ne bih mogao da pročitam, poslednja njena priča se zove "Život". Jako je teško da kažete kako da se završi program i sa kojom pesmom da ispratim Goricu. Jedan takav rastanak smo imali sa Vladom Divljanom. Ni on, ni Gorica nikad nisu hteli da pokazuju da im nije dobro, uvek su govorili da se dobro osećaju, a kada ih pitaš zašto neće da kažu istinu, uvek je bilo isto: "Da ne smaram".

Znam da nas sluša i sa ovom pesmom završavam današnje buđenje. Ništa Goco, čujemo se u ponedeljak u šest - završio je drhtavim glasom Ilić.

Emisija je završena numerom Vlada Divljana "Odnesi me".


 

Podsetimo, Gorica Nešović se dugo borila sa dijabetesom koji je bio prekasno otkriven, a u jednom trenutku je čak bila potpuno slepa tri meseca. Iza sebe je ostavila sina Marka. Čitaćete svuda o tome gde je sve radila, na kojim televizijama, radijima, u kojim novinama, za koga je sve pisala, koje je knjige objavila. Biće danima na svim tim televizijama, radijima i novinama. Ali ovo nigde nećete pročitati.Volela je da sadi cveće. Na najmanjoj prozorskoj polici koju je imala. U saksije po stanu. Naročito ono cveće bez cveta, ono nezapamtljivog imena koje je samo ona pamtila, ono što raste i u mraku. I ponosno mi pokazivala svaki novi santimetar dotičnog, izrastao u senci nekog ćoška njenog stana.

Jednog od mnogih stanova koje je dugo, kao podstanarka, menjala. I od svakog od njih, u roku od treptaja, uspevala da napravi dom, ušuškanu kuću punu sitnica.

Kako je volela sitnice. Svakojake. Od majušnih činija, tacnica na sitno cveće, šolja za čaj na ptice i držača za sveće na tufne.

Volela je tufne. Tačke velike i male. Sve na njih kad bi moglo. Od šerpi i činija do bluza i ešarpi.

Ešarpe je tako volela i tako su joj lepo stajale. I kad god sam probala da ih jednostavno samo obmotam oko vrata, kao ona, nikada mi nije uspelo. Sa mene su sa otporom klizile, a na njoj stajale kao izvajane, slagale joj se sa osmehom.

Imala je tako lep, dobar, pravi osmeh. Osmeh koji nikada ne laže, ne pretvara se, srećan, iskren i topao.

Kako je bila topla kada je celi svoj mali stan zatrpavala nama, jer zaboga ja sam njena najbolja drugarica i kada dođem u Beograd moram da spavam kod nje. Zajedno sa svom ostalom pripadajućom porodicom. Zbog čega je ona insistirala da mi odrasli par zauzmemo kauč i krevet, a da ona na dušecima spava na podu sa četvoro dece jedno drugom do uveta. Jednim njenim i troje mojih. Tako da je ujutru pogled na njenu i glave četvoro dece ličio na prizor zaspale prodavačice lubenica na pijaci.

Pijace je volela taman onoliko kao majušne radnje, one veličine veće kartonske kutije. U njih me je vodila kao kad srećni arheolog povede kolege da vide šta je iskopao i pronašao. Od korpi i cegera, čajnika, kičastih šustikli i goblena do trouglastih šalova na rese, onih za ogrtanje baba.Poslednjih godina smo se oslovljavale sa »baba«. Pre toga smo jedna drugu zvale »mala«, to je bila šifra. Ona je bila mala, a ja sam se solidarno prilagođavala. Ali jednog dana se pojavio vic na temu kako se, u sadašnja moderna vremena, javlja na fiksni telefon. Nekada je bilo sa »daaa«, »mooolim«, a sada se na fiksni javlja sa »reci, baba«. Jer samo babe koriste fiksni, kao nas dve što smo ga zlostavljale satima. »Baba« je bila lozinka, tako smo se prepoznavale, a onda kada sam se ja obabila i stekla pravo na korišćenje tog naziva, Gorica je punopravno zahtevala da ga podeli, jer nije valjda džabe spavala na patosu sa mojom decom, i njeno je unuče, zar ne? I to i ono kasnije pristiglo, ono žensko, kom smo se obe obradovale kao da smo se opet rodile.

Tada kada je rodila Marka je bila najsrećnija na svetu. Nije tada bilo mobilnih telefona, ona je bila na Kipru, ja u Sloveniji. Zato smo jedna drugoj pisale pisma. U njenima je svaki Makijev pokret bio zapisan kao osmo čudo ovog sveta, svaki njegov glas i pogled. Rastao je Marko brže od vremena, pa smo razmenjivale vapaje o pubertetu, zvale jedna drugu tetka Goricom i tetka Jelicom, zasmejavale našu decu. Zatvarala me je u sobu sa Markom da savladamo »Početak bune protiv dahija«, jer »ti si to pročitala, znaš napamet, ti mu objasni, analiziraj, ti si štreber«.

Ja sam za nju bila i ostala štreber. Sa najvećim zadovoljstvom je mojoj deci postavljala pitanje: » Je l vi znate da vam je majka bila štreber?« Jer smo bile u istom razredu, trećem i četvrtom gimnazijskom, Osme beogradske gimnazije koja je sad Treća, jer je pre Osme i bila Treća. Nikada mi nije oprostila višak poena na upisu, koji je mogao da je spusti ispod liste primljenih po Šuvarovom sistemu usmerenom. Ona je bila ostatak hipi pokreta, a ja šminker-štreber. Što nije nimalo smetalo tome da jedna drugoj pričamo sve.

Da pričamo sve, do kasno u noć, ali subotom jer je ona radnim danima morala da ustaje pre rudara i ide na radio. Taj petak na subotu i subota na nedelju su bile najlepše večeri i noći, kada smo zamotane u njenu ćebad na cveće, rupe, rese, jelenove i slučajne prolaznike, pričale, pričale i pričale...Vas dve pričate kao kiša«, rekao nam je jednom moj Žmu. Što jes jes, pričale smo, i bez džingla i bez reklame, mogle smo da pričamo bez kraja i konca i da zaspimo u priči, jer Priči nikad kraja.

Ni sada. Nema je. Za sve druge je nema, ali za mene će biti tu dok me ima. I pričaću sa njom bez kraja, makar to drugima izgledalo kao da pričam sama sa sobom.

Oni neće znati, ali ja znam – pričam i pričaću sa Najboljom.

 

 Voditeljka je početkom ove godine gostujući u RTS Ordinaciji ispričala da je često pitaju zašto stalno koristi priliku da priča o dijabetesu, s obzirom na to da u Srbiji nije naročito popularno da pričaš "kako ti nešto fali", a pogotovo da si bolestan.

"Ja sam pre tačno tri godine osećala neki blagi umor, al' ko velim, ustajem svako jutro u 4, nemam više ni 25 godina, je l', pa nekako je i logično da sam umorna. To je bio jedini simptom koji sam ja osećala. Nisam imala predstavu da to može da ima veze sa dijabetesom", počela je tada voju priču Gorica.

Gorica je u emisiji istakla da uopšte nije imala one klasične simptome dijabetesa. Međutim, desilo joj se nešto drugo: "I onda krenu da mi otiču noge, ali ne samo stopala dole, nego cele noge i donji deo stomaka. I to je bilo kao da neko pumpa dušek leti za more. Tom brzinom se nekako (sve dešavalo), u par dana bilo mi je loše, jedva sam hodala, al` to pripisujem tim otocima. I odem u laboratoriju i zovu me, kažu: 'Gospođo, vi pod hitno u bolnicu, vama je šećer skoro 30".

Nekoliko godina pre toga imala je i polineuropatiju, što je takođe posledica šećera, ali ne mora da bude samo posledica šećera. Seća se da su je još tada pitali da li je šećeraš, na šta je ona odgovorila: "Ne, da ja znam".

Krenula je na fizioterapiju, jogu, promenila režim ishrane i osećala se odlično. „U stvari, dijabetes se sakrio“, objasnila je ona.

Tom prilikom je objasnila i kako izgleda sama neuropatija. "Ne osećate prste na rukama i na nogama, kao da su utrnuli. Zapravo osećaj je kao kad promrznu šake zimi pa vi osećate, to nije trnjenje klasično, nego kao da su malo tuđe ruke, jagodice, i tako je i na rukama i na nogama. A pre toga me je zabolela neka tačka na leđima i kao to se upalila brahijalna tačka. Nisam ja to sama sebe lečila, ali niko da me pošalje da izmerim šećer. Pitaju me da li ste vi dijabetičar, a ja kažem – ne da ja znam", rekla je Gorica još jednom. Jasno je, ipak, da u tom trenutku jeste bila dijabetičar, navodi RTS.

Polineuropatije je imala pre šest-sedam godina, a posle nekoliko godina su počeli otoci. Da je znala da ima dijabetes, za te tri godine je mogla već da počne sa tretmanima, ali se on "krio", sve dok nije bilo kasno.ok je bila u bolnici i saznala kakva je njena bolest, Gorica se uplašila i trgla, jer je shvatila da nije znala na vreme dovoljno o tome kada je trebalo.

"Spadam u onu grupu koja kad (na TV-u) naiđe nešto vezano za bolesti, menjam kanal. To je neki strah od bolesti. Umesto da pobeđujemo taj strah tako što ćemo naučiti, saznati nešto pa onda samim tim i prepoznati kod sebe ili kod drugih neke naznake, ili, ako ništa drugo, prepoznati kad se ide kod lekara i zbog čega dizati paniku ili ne. Ja sam okretala glavu, zato što sam znala da nezdravo živim, da malo spavam i da može nešto od svega toga da mi se desi. To je u podsvesti. Ali kao, 'neće to meni da se desi' sto posto, ja ću da to popravim", ispričala je kako nije htela da "čačka mečku".

Gorica Nešović je bila potpuno slepa nekoliko meseci. "Tri meseca ništa nisam videla. Mrak totalni. I to je stvarno jedan mučan period".

Ona je i dočarala sa kakvim problemima se susretala.

"Neko vam donese pun tanjir hrane i kaže: 'Izvoli, jedi', a ti kažeš: 'A šta imam na tanjiru?'. A onda mi kažu: 'Imaš OVDE piletinu, OVDE ti je boranijica, OVDE ti je salata'. A ja pitam: 'A gde je to OVDE?', jer ja ne znam šta znači to OVDE. Kaži mi – ispred tebe je piletina, pa mi uzmir ruku i pokaži (mojom rukom) OVDE ti je to, a OVDE ti je to", dala je konkretno i tačno uputstvo koje će svima olakšati komunikaciju sa slabovidim i slepim ljudima

Tada je otkrila da su bubrezi u problemu, odnosno da ne rade kako treba, znala je već da ima polineuropatiju, a otkrila je i povišen krvni pritisak, iako je pre toga uvek imala nizak.

"Odemo na Očnu kliniku. Na jedno oko vidim 100 posto, drugo oko – 80 posto. Znači, soko mi nije ravan. Vidim super! Ali objasne mi tu da šećer mnogo utiče na te krvne sudove u očima, da su oni uopšte nežni, krhki i da treba da idem na još jedan pregled da vidimo nivo ošteđenja. Mislim se 'ma ja da izađem samo iz ove bolnice, kakvi pregledi, malo da se odmorim'. Dobijem insulin – ja srećna, ima rešenja za mene", opisala je svoje prvo iskustvo.

Pošto je od starta imala insulin zavisni dijabet, odnosno nije bilo uvođenja lekova već je odmah dobila insulin.

"To je ono penkalce, toliko nežna, tanka igla da ne osećate ništa. Izbrojim do 10 u sebi, izvadim iglicu, lepo sednem, jedem i idemo dalje. Znači, super i super se osećam. I šta je tu teško? Meni je teže neki put da uzmem tabletu nego ovo da uradim, tako da je insulin stvarno moja najbolja drugarica", bila je jasna Gorica.

Pošto joj je televizor uključen uvek, i danju i noću, kada se jednom probudila usred noći i ugledala crven ekran, pomislila je da joj se pokvario televizor. Uspela je nekako da zaspi ponovo, a kada se ujutru probudila, shvatila je da na jedno oko ne vidi.

Na lekarskom pregledu je ustanovljeno da joj je zbog povišenog šećera u krvi pukao krvni sud u oku. Dobila je injekciju u oko i trebalo je posle mesec dana da dođe do oporavka. Međutim, u međuvremenu joj je pukao krvni sud i u drugom oku, a pošto nije htela da prihvati operaciju, nastavila je da prima injekcije. Kada je primila treću injekciju, oko se inficiralo i morala je hitno na operaciju.

"Stvarno, ta jedna ljudskost koju osetite od strane lekara vam zapravo nahrani dušu i da vam energiju. Ja sam sto puta rekla – meni dr Kovač ne samo što je spasio oko, spasao mi je život, pogled moj. Ne mislim bukvalno život u smislu da bih umrla, ali pogled na život i na odnos prema sebi i prema drugima", podelila je tada svoje iskustvo.

Zatim je operisala i drugo oko.Kad sam poslednji put bila na kontroli kažu da ovo što sada vidim je spektakl, a vidim tako da mi je sve u magli. Vidim obrise, vidim i oči, frizuru, ali... Sad vidim 50 posto. Tako kažu. E, sad, da li će biti i koliko bolje od ovoga, to je individualno, ali ja se nadam", bila je iskrenapoznata voditeljka.

Ceo problem sa vidom trajao je godinu i po dana, a potpuno slepilo trajalo je tri meseca.

"Sticajem okolnosti, pre dve godine se preselim, sa sestrom živim, imamo porodičnu kuću sa velikim dvorištem, pa smo malo renovirali. Sad, ona je na poslu pre podne, recimo, i ja sam sama sve vreme. Ne mogu da telefoniram, zato što su aparati na tač (dodir), a ja ne vidim ništa. Da su oni reljefni telefoni mogla bih da pipnem. Onda, recimo, daljinski. Stavljala sam gumice za tegle tamo gde je plus i minus, da mogu da napipam gde menjam program i gde se pojačava i utišava. To je jedino što sam mogla. I sedim u fotelji. Na svu sreću znam gde mi u kući šta stoji i onda lako napipavaš, napipavaš pa onda dođem do kuhinje. Znači, jedna totalna pasiva, sam sa sobom u glavi i slušam TV. Nisam htela da se predam nekakvom očaju, mada povremeno jesam bila – a šta ako mi ovo ostane ovako do kraja života?

Onda razmišljam koliko ima slepih ljudi, pa kako se snalaze... Ništa, ima audio knjige, pa sam neke audio knjige našla na Jutjubu, pa sam malo slušala. Tako, prilagođavaš se. Postoje stvari na koje možemo da utičemo, a postoje stvari koje ne možemo da promenimo i onda čovek mora da im se prilagodi, napravi sebi nekakav mali kosmos, novi, u kome će takođe da mu bude i prijatno i da može da se oseća dobro", zaključila je Nešović pre smrti. 

 Budimo realni, Gorica je bila pravi naslednik Duška Radovića, samo što je još bila i jedna šarmantna i neodoljiva žena. Baš ono kako je on video tipičnu Beograđanku.

Pokoj duše, našem najpoznatijem glasu na
radijskom nebu. Gorice, kako je
bilo divno
slušati tvoj glas, kojim si umela da pričaš o svemu i svačemu, a da pritom nikada ne narušiš pesmu koja je počinjala "u pozadini"
Nije trebalo da odeš tako mlada, nisi ni dodirnula 60-tu godinu života 😢
Tvoj glas je značio "Beograd", kao i Duška Radovića.
🙏 
Radio-voditeljka Gorica Nešović koja nas je iznenada napustila u 59. godini, deceniju je provela u braku sa Slobodanom Nešovićem Lokom, koga mnogi znaju kao jednog od učesnika emisije „Četiri i po muškarca“.

Posle razvoda, nastavila je da živi sa njihovim sinom Markom, suočavajući se sa epitetima „samohrana majka“ i „raspuštenica“. O tome je, svojevremeno, pisala na svom blogu. Kad sam se razvela, upala sam u status „samohrane majke“. Kako to glupo zvuči, kao – hrani se sama. Ima i gora varijanta – raspuštenica. Raspuštena, radi šta hoće. Ponizavajuce rekla je, za muskarce koji zive sami sa detetom se kaze samohrani roditelj,dok zene u istom polozaju "sazaljevaju"-sta ce one jadne same?

Alimentacija govorila je- kakva ruzna rec.Asocira na nesto mucno nemoguce,na bol u stomaku ,na nepravdu, na sistem koji ne funkcionise.Vise zvuci kao bolest nego pravda za decu.Alimentacija kao demencija - napisala je uz opasku - da se razumemo ne duguju oni te pare svojim bivsim zenama,vec svojoj zauvek deci.

NIKAD SE ZAPRAVO NISMO OPROSTILI NI OD DUSKA RADOVICA, NI OD NEKADASNJEG STUDIJA B, PA NECEMO NI OD GORICE NESOVIC. ZAUVEK CE BITI U NASIM SRCIMA KAO DUH SLOBODARSKOG BEOGRADA!

 

 

четвртак, 13. октобар 2022.

ORGIJE

 LJUDI NA OPASNOST REAGUJU RAZLICITO. STO JE OPASNOST VECA TO SU REAKCIJE LUDJE. PRE NEGO STO PRONADJEM NEKE TAKVE REAKCIJE EVO JEDNE POTPUNO TAZE, DA ZAPISEM U BLOG JER JE ON NEKA VRSTA DNEVNIKA DA JE RAT IZMEDJU RUSIJE I UKRAJINE POCEO U FEBRUARI 2022-GODINE I TRAJE I DALJE. NE ULAZIM SADA U PRICU O TOME KO JE U PRAVU JER RAT I NE TREBA DA POSTOJI, NEGO VAM SADA PRICAM O LUDOJ REAKCIJI NA OPASNOST OD NUKLEARNOG RATA.

Dok zemlje širom Evrope preispituju svoje zalihe tableta za zračenje pod pretnjom nuklearnog napada Vladimira Putina, Ukrajinci su odlučili da odgovore sa humorom – i planiraju orgiju na brdu izvan Kijeva.

Više od 15.000 ljudi se prijavilo na Telegram grupu „Orgija na Šćekavici: Official“, koja je postavljena 26. septembra, a namera je da se tamo upute u slučaju nuklearnog napada – umesto da se odu u najbliži bunker.

U uvodnoj objavi rečeno je članovima da ukrase ruke prugama kako bi označili šta su njihovi interesi uoči posete brdu – tri trake simbolizuju analni seks, a četiri oralni seks. Zatim su objavili: „Kažu da su svi stanovi sa pogledom na Ščekavicu iz nekog razloga nestali sa sajtova za nekretnine.

Radio Slobodna Evropa je intervjuisao ženu iz kraja o grupi, koja je rekla: „To je suprotno od očaja. Čak i u najgorem slučaju, ljudi će tražiti nešto dobro. To je megaoptimizam Ukrajinaca.

Jedan čovek je rekao: „To je pokušaj da se pokaže da što više pokušavaju da nas uplaše, mi ćemo to više transformisati u nešto drugo”.

Grupa Telegram objavljuje novosti o ratu, u kojem su kontraofanzivni napori ukrajinske vojske u Hersonu nedavno opisani kao „BDSM zabave za Ruse“. Slika napredovanja ukrajinske vojske u grupi je nazvana „fotografija masturbacije“.Kada se oglasio vazdušni alarm 30. septembra, objavili su: „Da li je vreme?“ uz smajlije. Odazvalo se 582 osobe, takođe sa smajlijem.

Ukrajinska komičarka Verka Serdučka postavila je pre četiri dana objavu u znak podrške grupi. Kijev je takođe uložio napor da se zaštiti od moguće nuklearne eksplozije; apoteke su opskrbljene tabletama za zračenje, a podrumi su otvoreni da služe kao skloništa ako je potrebno.

Izvan granica Ukrajine, zemlje poput Poljske su takođe poslednjih nedelja popunile jodom apoteke širom zemlje, a u narednim danima će stići još više.

Ali čak i udaljenije zemlje počinju da brinu; lokalni mediji na Kipru javljaju da tablete joda nisu dostupne na ostrvu, te da su farmaceuti imali na raspolaganju samo dijetetske suplemente, koji ne pružaju zaštitu u slučaju nuklearnog događaja.

Tajms je u ponedeljak objavio da se veruje da je NATO upozorio svoje članice da bi Putin mogao da izvede nuklearnu probu na ukrajinskim granicama.

U međuvremenu, grupa za orgiju na Telegramu nastavlja da objavljuje i sada izgleda da postoje razdvojene grupe, od kojih je jedna proglasila orgiju u Deribasivskoj ulici u Odesi.

Ako ste pod stresom evo jedne lude pomoci,ali kazu da pomaze.

 

Oslanjajujući se na teoriju Roberta E. Tajera, psihologa koji se bavio biološkim objašnjenjem raspoloženja, Dilon tvrdi da je paralisanost sasvim prirodna ljudska reakcija na stres. Kada nam preti realna opasnost, to pomaže jer imamo vremena da odlučimo šta ćemo uraditi – boriti se ili pobeći.

Slična stvar se dešava i kada smo nervozni ili pod stresom, pa su sitni, nervozni pokreti kao što su lupkanje prstima, mrdanje noge ili puckanje folije načini da mišićna napetost popusti, čime se smanjuje i nivo stresa.

„To je kompulsivna stvar. Viđala sam sekretarice koje se svađaju zbog pucketave folije. Očigledno je adiktivna i svi je žele“, zaključila je Dilon.

Međutim, sada se otišlo korak dalje, pa je napravljeno specijalno odelo po uzoru na čuvenu foliju koje možete da puckate kad god poželite.

Odelu je nazvano "Bubble Wrap Suit" i ono će čitavo vaše telo prekriti balončićima vazduha koje možete da puckate u svakom trenutku.

Na odelu se nalazi na stotine balončića. Odelo dolazi sa dva različita dela - jaknom i pantalonama. Kad god osetite stres, samo ga navucite i ono će vam pomoći da se smirite.Licno iskustvo ne primerene reakcije na opasnost bilo je 1999-te godine kada je bilo bombardovanje  izazvano bog zna cim. Sa cetvoro dece izmedju 1 i 11 godina setala sam svaki dan usprkos stalnom zavijanju sirena. Nikada nismo otisli u skloniste. I nikada nismo menjali rutinu nasih zivota .

Jos jedna totalno neprimerena reakcija na opasnost je samoubistvo ili cak kolektivno samoubistvo,. Najstrasnije od svega kad od straha da necete preziveti u smrt povedete svoju decu.

Svet ima dva problema – nepoznati virus i poznati, već viđeni strah. I jedno i drugo može se objasniti, samo će za ovo prvo medicini trebati meseci, možda i godine. Ovo drugo je bolje poznato – panika niče tamo gde ljudi suočeni sa potencijalnom opasnošću hoće sve odgovore odmah, ali ih odmah ne mogu dobiti. Bili okidači društvenog straha realni ili ne, sam strah jeste sasvim realan.

Logika masovnih medija if it bleeds, it leads – figurativno, što krvavije, to bolje – uprizorila je virus kroz puste ulice Vuhana, medicinsko osoblje odeveno u zaštitna odela, vapaj porodica umrlih ili dirljivo horsko pevanje Bella Ciao sa balkona u Italiji. Armagedonske slike preplavile su medije i društvene mreže te potisnule sve ostale vesti i pre nego što su za to dobile opravdanje.


"Ono što vidimo se donekle graniči sa histerijom", rekao je Andreas Gasen, predsednik nemačkog Saveznog udruženja lekara. "U Berlinu stotinu ljudi stoji u redu jer misle da se moraju testirati. Suočavamo se sa masovnim talasom uznemirenih i zabrinutih ljudi koji podstiče medijska infekcija."


STRAH JE TU

"Ne možeš da ga vidiš, ne možeš da ga omirišeš", kaže Monika Šoh-Spana iz američkog Centra za zdravstvenu bezbednost "Džon Hopkins". "Tornado možeš da vidiš i šteta je maltene momentalna. Ali kada je u pitanju nevidljivi patogen, čije je otkrivanje i razumevanje rezervisano za profesionalno obučene specijaliste, ljudi se malo više uzbude.

Psiholozi Danijel Kaneman i Amos Tverski sedamdesetih godina su definisali heuristiku dostupnosti (availability heuristic). Po njihovim rečima, osoba može procenjivati "verovatnoću događaja ili frekventnost ponavljanja odmeravajući lakoću s kojom se može izvesti relevantna mentalna operacija prisećanja, konstrukcije ili asocijacije". Prosto rečeno, kada nam je nešto stalno pred očima, to nam deluje kao goruće, ponekad i kao jedino pitanje.

Američki psiholog Dejvid Majers, služeći se tom tezom, izračunao je da SAD od napada na Njujork i Vašington troše 500 miliona dolara po smrti u terorističkom napadu – na vojsku, službe, naoružanje – a 10.000 dolara po smrti od raka. "Najčešće se plašimo pogrešnih stvari", piše Majers. "Plašimo se onoga što spremno čeka u našoj memoriji. Žive, kognitivno dostupne slike – stravična avionska nesreća, masovni pokolj – remete našu procenu rizika."



SMRTNOST

Svetska zdravstvena organizacija je početkom marta izašla sa računicom da novi virus ubija 3,4 odsto zaraženih. Malo ko je čitao sitna slova gde se kaže da je ovo samo prva procena. Nadalje se ispostavilo da sve zavisi od zahvata – da li se testira šire ili se testiraju samo ljudi sa ozbiljnim simptomima, te oni iz rizičnih grupa. U ponedeljak (16. mart) Francuska i Nemačka imale su jednak broj otkrivenih slučajeva (oko 5.500), ali je naspram 127 smrtnih slučajeva u Francuskoj, u Nemačkoj bilo trinaest.

Nemački pulmolog i dugogodišnji poslanik Socijaldemokrata Volfgang Vodrag računa da razni korona virusi – koji u talasima sezonskog gripa učestvuju između 7-15 odsto – godišnje u Nemačkoj ubiju dve do tri hiljade ljudi. Prema Vodragu, novi korona virus ni po čemu za sada ne odskače i cela dževa se digla samo jer je nakon reakcije kineskih vlasti osmišljen test za ovu specifičnu vrstu virusa.



Dok je nemačka kancelarka na konferenciji za štampu govorila o prvim merama prošle sedmice, na televiziji N24 išla je telefonska anketa (50 centi po minutu sa fiksne mreže) sa pitanjem: da li Vlada preduzima dovoljno mera? Sedamdeset odsto ljudi se izjasnilo da Vlada ne preduzima dovoljno mera. Veliki je to broj dobrih građana koji misle da znaju šta je činiti i šta je "dovoljno". Država je onda uradila svašta, kao i druge države. Sme li jedna vlast uopšte da uradi manje nego što građani nalaze za shodno?

Hrana za opšti strah su i zbunjujuće poruke nadležnih, u čemu su oni u Srbiji nezvanično postali svetski šampioni. Između obraćanja u kojem je ženama savetovano da skoknu do Milana u šoping, a svima da drmnu rakijicu dnevno, i melodramatičnog uvođenja vanrednog stanja ("Srbija je u ratu") i nabijanja penzionera u karantin, kao da je režim Aleksandra Vučića smetnuo s uma da nije pametno izmotavati se dok je narod u strahu.

U Nemačkoj je prošlo bez loših pošalica nadležnih. Ali zbunjivanja je i ovde na pretek. "Korona – prosvetitelj nacije", tako je ugledni "Zidojče cajtung" odao priznanje šefu Instituta za virologiju berlinske klinike "Šarite" Kristijanu Drostenu, koji je javnim nastupima preko noći postao medijska zvezda. No, i Drosten je pre desetak dana rekao da nikako nema potrebe da se zatvaraju škole i bolnice, da taj potez mora da se čuva za leto ili jesen, a onda se valjda predomislio.



Sa svih strana stižu upozorenja da ne treba praviti zalihe, da ne preti nikakva nestašica. Ipak, prazni rafovi sa WC papirom, brašnom i testeninom odaju dašak distopije. U nemačkoj varoši Hilter (sic!) čovek se potukao sa kasirom koji nije hteo da mu proda pedeset kilograma brašna već samo dvadeset. Čovek je kazao da na regalu nema pisanog "befela" da je prodaja ograničena. Došla je policija, brašno je ostalo u prodavnici.

Slavoj Žižek je podsetio na anegdotu iz socijalističke Jugoslavije kada je kružila glasina da će nestati toalet papira. Vlast je rekla da to nije tačno i narod je, piše Žižek, verovao vlastima, ali su ljudi razmišljali ovako: Šta ako mnogi ipak poveruju glasinama pa pokupuju sav papir? Onda ga stvarno neće biti. Pa su i oni požurili da se obezbede.


Priziva se atmosfera gladijatorskog okršaja, borbe čoveka i virusa do istrebljenja. Ali, taj voz je davno otišao, možda baš sa železničke stanice u Vuhanu nedaleko od pijace sa koje je, kako se smatra, potekla zaraza. Kako tada nisu na vreme izolovani prvi zaraženi, više se ne može istrebiti ni virus.

Prema procenama stručnjaka, virus je tu da ostane, da kruži zajedno sa stotinom drugih koji svake godine napadaju većinu ljudi. Nemačke vlasti su prve saopštile šta kažu stručnjaci – tek kada se dve trećine stanovnika zarazi i stekne delimični imunitet, obolele osobe će u proseku moći da zaraze manje od jednog sugrađanina. Tada virus polako gubi bitku. To je imunitet krda i čitava akcija sada, kažu stručnjaci, ima za cilj da se prvi udar virusa uspori kako zdravstveni sistemi ne bi kolabirali.

Svako pri zdravoj pameti potpisao bi da "život nema cenu". Vodeći narativ kaže da, u sudaru sa smrtonosnim virusom, život mora da stane. Višak vremena za tastaturom ostavlja prostora da se na društvenim mrežama dele saveti kako se umesto maske preko nosa i usta može staviti i ženski higijenski uložak i kako je najbolje da se đonovi dezinfikuju varikinom. Provejava moralna nadmoć – ljude dovoljno voli samo onaj ko se bez greške pridržava svih, ponekad i protivrečnih, uputstava.

Izvesno je da bi, uz karantin i policijski čas, svake godine bilo manje mrtvih od "običnog" gripa, manje stradalih u saobraćaju i noćnim tučama. Teško prihvatljiva istina je da život u modernom društvu ipak ima cenu u vidu raznih rizika i da svi tu cenu plaćamo svakog dana. Možda su pustinjaci jedini sasvim moralmi.


TRAJANJE STRAHA

Osećaj vanrednog stanja i opšteg straha traje po pravilu četiri sedmice, kaže nemački psihijatar i stručnjak za strah Borvin Bandelov. Opisuje da osećaj straha opada čak i kada znamo da opasnost nije prošla – kao recimo posle nuklearne havarije u Fukušimi.

"Precenjuje se statistička opasnost da se strada od ovog virusa, kada pomislite da 9000 ljudi (u Nemačkoj) svake godine strada u nesrećama u svom domaćinstvu. Na to ne mislite kada ujutru sednete da ogulite krompir. Ljudi skijaju i svakog dana se voze auto-putem jer to drže za uračunljiv rizik, za razliku od virusa." 

Super da se podsetimo pocetaka korana histerije obzirom da smo vec dve i po godine u strahu od virusa koji nije nista strasniji od gripa.Neprimerena i luda reakcija ljudi na citavoj planeti. Ko je bio u pravu jos se pouzdano ne zna ali karantin 2020-te doneo je vece traume nego bombardovanje 1999-te jer smo tada imali slobodu kretanja uz ogroman rizik,ali po svojoj volji i izboru. OD 2020-te  slobodna volja nam je ukinuta.a obavezno ponasanje nametnuto.

Imam brda anegdota ia oba perioda sa toliko ludih reakcija da se nekad stvarno cudim zbog cega smo toliko ludo i potpuno suprotno razumu cinili stvari koje nisu bile u skladu sa prihvacenim ponasanjem. Zapravo ovde nije nikako rec o buntovnosti mladih, naprotiv. Najludji smo bili mi ,tada od 30 do 40 godina, a posle mi preko 60.

OVA PRICA ZASLUZUJE JOS MNOGO PRIMERA LUDOG I NEPRIMERENOG PONASANJA KOJE JE ZAHVATILO I PRINCA HARIJA POSLE SMRTI KRALJICE ELIZABETE DRUGE (IZAZVANO VEROVATNO VELIKIM STAHOM) ,A PONASANJEM  U FAZONU - MA OPUSTENO. PA NISTA ONDA. RAZMISLITE O OVOJ TEMI I O SVOJIM NACINIMA DA POBEDITE STRAH OD OPASNOSTI (REALNE NARAVNO) JER POTPUNO JE DRUGA PRICA O NEREALNOJ OPASNOSTI KOJA ZADIRE U NASU PSIHU. VIDECETE DA GORE POMENUTE IRGIJE NIKAKO NISU SAMO PITANJE NEMORALA I DRUGACIJIH SHVATANJA NEGO I ISKONSKOG STRAHA  I BORBE ZA PREZIVLJAVANJE. MOZDA IZRAZENO NA VRLO JAK  I NEOBICAN NACIN AL IPAK  POMISLITE SAMO NA NUKLEARNU PRETNJU. KAKO SE OSECATE POVODOM TOGA? ZAR NE BISTE IZ STRAHA OD TAKVE OPASNOSTI CINILI BAS SVASTA?

понедељак, 10. октобар 2022.

OPTIMUS

 OPTIMUS JE PROTOTIP ROBOTA IZ KOMPANIJE 'TESLA' CUVENOG ILONA MASKA. I BEZ OBZIRA NA NJEGOVU 'TRAPAVOST' MASK JE U PRAVU DA SE SUOCAVAMO SA  NOVIM NACINOM ZIVOTA NA ZEMLJI.

Milijarder Ilon Mask predstavio je najnoviji prototip robota humanoida koji je razvila kompanija Tesla čiji je vlasnik.

Optimus se pojavio na bini na događaju u Silikonskoj dolini, gde je mahnuo publici i podigao kolena.

Izvršni direktor kompanije rekao je da je rad na ovom modelu još u toku i da će biti pušten u prodaju za nekoliko godina.

Tesla roboti za široko tržište biće testirani na poslovima u fabrikama za proizvodnju automobila, saopštila je kompanija.

Prototip robota je predstavljen tokom Dana veštačke inteligencije koji svake godine organizuje kompanija Tesla.

Na snimku sa predstavljanja vidi se kako Optimus izvodi neke jednostavne zadateke, zaliva cveće, nosi kutije i podiže metalne šipke.

Mask je rekao da će pokrenuti masovnu proizvodnju ovakvih robota, a cena po komadu biće nešto niža od 20.000 dolara.

Dodao je da očekuje da masovna prodaja krene za tri do pet godina.

Šef Tesle govorio je o „budućnosti obilja koja je pred nama".

„Ovo su zaista fundamentalne promene za civilizaciju kakvu smo poznavali do sada", istakao je Mask.

'Put Terminatora'

Investitori i finansijski analitičari izrazili su određenu dozu skepse prema planu kompanije Tesla da se okrene robotici.

Pojedini stručnjaci savetuju Maska da se kompanija usredsredi na njenu osnovnu delatnost - proizvodnju električnih automobila.

Ali Mask je rekao da želi da reši jedan od najtežih problema veštačke inteligencije - kako napraviti mašinu koja može da zameni čoveka.

Biznismen, koji je svojevremeno upozoravao javnost da veštačka inteligencija predstavlja pretnju za čovečanstvo, kazao je da Tesla želi da osigura traniziciju kao bezbednom društvu u kojem će roboti obavljati poslove, a ljudi ubirati plodove tog rada. Mi uvek želimo da budemo pažljivi, da ne bi krenuli putem Terminatora", istakao je Mask mislivši na holivudski filmski hit o kiborgu ubici.

Mask je dodao da je njegova kompanija ugradila i sigurnosni mehanizam sa stop dugmetom.

On je najavio i da će akcionari Tesle utvrditi da li je kompanija društveno odgovorna.

Cilj Teslinog Dana veštačke inteligencije je regrutovanje novih stručnjaka i predstavljanje najnovijih proizvoda.Kompanija "Tesla" u vlasništvu Ilona Maska predstavila je protitip svog prvog humanoidnaog robota nazvanog "Optimus". Robot je izašao na scenu i demonstrirao svoj opseg pokreta, mašući rukama i držući ih u vazduhu.Iz Tesle kažu da je robot zasnovan na sličnom auto-pilot sistemu kakav već postoji u Teslinim automobilima, a tokom prezentacije je demonstrirano kako robot nosi kutiju, zaliva biljke i pomera metalne šipke u fabrici automobila.Ovo znači budućnost izobilja“, objašnjava Mask. „Budućnost u kojoj nema siromaštva i gde ljudi mogu da imaju šta god požele u pogledu proizvoda i usluga.“

Tesla kaže da najnovija generacija robota radi na Teslinom kompjuterskom čipu, podržava Wi-Fi i 4G slično mobilnim telefonima, zajedno sa audio i naprednim opcijama za sajber-bezbednost.

Robota napaja baterija od 2,3 kilovat-časa, koja je mnogo manja od one koju koriste automobili.

Iz kompanije kažu da je robot dizajniran sa ciljem masovne proizvodnje i da bi mogao da se koristi za obavljanje mnogih poslova u fabrikama koje zapošljavaju hiljade proizvodnih radnika.Investitori i analitičari su neposredno pre predstavljanja izrazili skepticizam da će Tesla uspeti da napravi robota, savetujući da se umesto toga fokusira na projekte bliske osnovnoj delatnosti kompanije – proizvodnji električnih automobila.

„Robot može da uradi mnogo više od onoga što smo pokzali“, rekao je Mask na događaju.

Ruke slične ljudskim su „biološki inspirisan dizajn“ za koje inženjeri kažu da će biti pogodne za dizanje predmeta različitih oblika i veličina, kao i precizno nošenje malih predmeta.

Uz nove generacije idu i nove tehnologije. One bi mogle za nekoliko godina potpuno da izmene naše živote – funkcionisanje saobraćaja, tržišta, radnog okruženja, komunikacije, ali i životnih navika. Dok mnogi strahuju da će veštačka inteligencija smanjiti potrebu za ljudskom radnom snagom, stručnjaci ističu da je reč o novoj industriji čiji cilj je da olakša i unapredi naše živote.

Želeli ili ne, svi već koristimo veštačku inteligenciju u svakodnevnom životu. Od Gugl mapa koje nam pokazuju kraći put do algoritama koji nam daju preporuke za gledanje nekog filma. Čovek, ističu stručnjaci, ima ograničene resurse, a veštačka inteligencija može da doprinese napretku društva i da nam olakša živote.

„Veštačka inteligencija je inteligencija koju pokazuje mašina. Zapravo ona ima sposobnost da primi informacije iz spoljašnje sredine, da ih procesuje i da na osnovu njih na neki način autonomno rezonuje, pre svega, sugestije za čoveka kako da unapredi nešto ili koja je, na primer, dijagnoza u medicini“, kaže dr Branka Rakić, stariji istraživač u Institutu za veštačku inteligenciju Srbije.

Veštačka inteligencija zameniće čoveka u rutinskim poslovima. Prema objavama Svetskog ekonomskog foruma, ugasiće se oko 65 miliona zanimanja, ali i stvoriti oko 85 miliona novih.

„Ima veliku primenu u istraživanju lekova, na primer, gde postoje testovi koji zahtevaju od čoveka da sedi i ručno broji broj preživelih ćelija. To vreme jedan istraživač može mnogo pametnije da potroši od jednostavnog prebrojavanja“, objašnjava Rakićeva.

Prema indeksu spremnosti država za veštačku inteligenciju za 2021. godinu Srbija je na 52. mestu od 160 zemalja.


U Danskoj je osnovana nova politička stranka (partija) čija politika je vođena veštačkom inteligencijom. Ova partija namerava da se kandiduje na sledećim opštim izborima u junu 2023. godine…

Pokrenuta u maju od strane umetničkog kolektiva Computer Lars, Sintetička partija želi da dopre do oko 15% Danaca koji nisu iskoristili svoje pravo glasa u prethodnoj anketi 2019.

Stranka smatra da nisu glasali jer im se nijedna od tradicionalnih partija nije dopala. Analizirajući sve pisane publikacije danskih marginalnih partija od 1970. godine, veštačka inteligencija Sintetičke partije osmislila je program za koji veruje da predstavlja “političke vizije svakodnevne osobe”, rekao je jedan od članova kolektiva, Asker Brild Staunaes.

Među predlozima stranke je i uvođenje univerzalnog osnovnog dohotka od 100.000 kruna (13.700 dolara) mesečno – što je više nego duplo više od prosečne danske plate.


Stranka Sintetička partija takođe podržava dodavanje 18. cilja održivog razvoja UN koji bi omogućio da “ljudi i algoritmi koegzistiraju direktnije nego sada”, rekao je Staunaes. Ostaje da se vidi da li stranka ima dovoljno podrške da se kandiduje na izborima 2023. godine – za to joj je potrebno 20.182 potpisa, a trenutno ima samo četiri.

“Ideja je da uzmemo ovu ogromnu političku i ekonomsku snagu (algoritme) i pokušamo da je upišemo u tradicionalni politički sistem“, rekao je Staunaes. Trenutno “nemamo načina da se pozabavimo ljudima i veštačkom inteligencijom u demokratskom okruženju“, dodao je on prenosi portal techxplore

Ljudi mogu direktno da komuniciraju sa AI partije u aplikaciji Discord. Stranka planira da održi prvi miting “za ljudsku publiku“ u septembru ove godine. Kazu stalno Danska zemlja u kojoj zive najsrecniji ljudi na svetu. Da nije ipak AI umesao svoje prste? Stimovanje rezultata za njega je sitnica. Lako je tako doseci srecu!

Sistemi veštačke inteligencije su sve napredniji, pa smo sve bliži AGI (Artificial general intelligence) konceptu. U pitanju je AI koji može da uradi sve što i čovek, a verovatno i više.Dok jedni veruju da je AGI moguć, drugi pak tvrde da zbog trenutnih ograničenja u mašinskom učenju sisteme koji mogu da se takmiče s ljudskom inteligencijom nećemo dobiti uskoro. Skeptici dakle tvrde da nećemo dočekati mašine koje misle kao ljudi, te dodaju da to i nije tako loše, budući da niko ne bi mogao da predvidi u kojem bi smeru počele da deluju jednom kad dostignu samostalnost u razmišljanju.Oni koji misle da je AGI već tu, nadomak ruke, kažu da će nas do mašina koje misle kao ljudi odvesti rešavanje aktuelnih problema koji su u vezi sa sistemima veštačke inteligencije. Neki stručnjaci iz OpenAI idu još dalje, pa kažu da su neke neuralne mreže „već pomalo svesne“, a tu je i DeepMind koji je Google otkupio 2014. i koji bi mogao da dovede do toga da ovaj gigant bude prvi koji će stići do pravog AGI sistema.Na DeepMind blogu se pre nekoliko dana pojavio post o novom AI sistemu koji je sposoban za obavljanje velikog broja zadataka – od igranja video igara, preko pokretanja mehaničkih udova, pa sve do komuniciranja s ljudskim klijentima. U pitanju je Gato, sistem koji zna čak 604 različite operacije, a kreatori tvrde da većinu može da obavlja bolje od ljudi.Stručnjaci tvrde da je ovo veliki korak ka sistemu veštačke inteligencije koji će moći da radi mnogo toga što su dosad mogla samo ljudska bića. AGI je ipak možda mnogo bliže nego što mislimo.

NE ZNAM VISE KOLIKO SAM TEKSTOVA O VESTACKOJ INTELIGENCIJI URADILA. I NARAVNO DA SAM STALNO U DILEMI VEROVATI ILI NE. DODUSE OTKAKO SE OSTVARUJE VECINA FILMOVA . KNJIGA SF  SADRZINE  JASNO MI JE DA U MNOGO TOGA TREBA VEROVATI. OSTAJE SAMO JOS MALO VREMENA KADA CEMO SE UVERITI U SVE DOBROBITI VESTACKE INTELIGNCIJE ILI U POTPUNO UNISTENJE LJUDSKE VRSTE. PA STA SE PRVO ZBIJE!

петак, 7. октобар 2022.

PRVO MI NJIMA PA ONDA ONI NAMA

 OCEKIVANJA SU VELIKA SA OBE STRANE. SAD SLATKO JE BLISATI BEBINU GUZU. STARO I BOLESNO DUPE JE BRISATI MNOGO TEZE. A U STVARI TREBALO BI BITI JEDNAKO. PRICA SE ODNOSI NA OCEKIVANJA DECE I OCEKIVANJA RODITELJA. DECA OCEKUJU DA IH RODITELJI PODRZAVAJU U VEZI SVEGA OD PRVOG DANA DA IH  NEGUJU I OMOGUCAVAJU SEM LJUBAVI I PAZNJE I MATERIJALNU DOBROBIT I TO NE SAMO DO PUNOLETSTVA. RODITELJI KAD OSTARE ILI SE RAZBOLE ILI JEDNO I DRUGO ( STO JE NAJTEZE) OCEKUJU OD DECE, LJUBAV, PAZNJU NEGU I MATERIJALNUY DOBROBIT DO SMRTI.BEREALNA OCEKIVANJA OBE STRANE ZBOG CEGA NASTAJU VELIKI NESPORAZUMI, SVADJE PA I PRESTANAK KOMUNIKACIJE.

Deca od roditelja često imaju velika očekivanja koja se podrazumevaju pod “moranjem”, iako se van odgajanja, školovanja i vaspitanja ne mora ništa. Neretko nije drugačije ni obrnuto – roditelji smatraju da im deca duguju mnogo u budućnosti samim tim što su im podarili život.

Šta se “treba”, a šta “mora”, deli tanka linija koji mnogi ne primećuju, pa se ono što “može, ali nije nužno” lako uobliči u “mora po svaku cenu”. Upravo se o ovome povela rasprava među našim građanima na Tviteru nakon što je jedan korisnik pomenute društvene mreže izneo javno svoje mišljenje u vezi sa tim šta jeste i šta nije dužnost roditelja, odnosno deteta.

“Srbin nikad neće prihvatiti da:

  • Deca nisu dužna da vam “brišu d**e kad ostarite”
  • Roditelj nije dužan da vam obezbedi nekretninu
  • Babe nisu dužne da vam čuvaju decu. Lepo je ako dobijete pod 2 i 3, ali nije ničija obaveza”, stajalo je u inicijalnom tvitu koji je ubrzo podstakao mnoge komentare.a li su deca dužna da brinu o roditeljima u starosti.

    Prvo su se javili oni koji mogu da urade komparativnu analizu života u Srbiji i SAD-u.

    Zato se ovde u Americi zna red. Hranio sam te, odgajao i platio ti školovanje, pokušao da ti usadim radne navike još dok si bio tinejdžer terajući te da radiš za džeparac. Ako si nešto naučio, snaći ćeš se. Moja obaveza kao roditelja prema tebi je završena. Sada je sve na tebi.

    Neki su svesno iz konteksta izvukli problem koji je, nažalost, čest na našim prostorima, a tiče se “vraćanja usluge” roditeljima zbog toga što su nas odgajali i čuvali.

    Problem je kad se to predstavlja kao transakcija: ja sam ti dao/dala zivot i ti si dužan da mi vratis. Neki roditelji pate od mentaliteta zrtve i prakticno nabijaju detetu krivicu sto je rodjeno, pa ako neko tretira svoje dete kao stoku, onda ne moze mnogo da ocekuje zauzvrat.

    Potom su se javili oni koji bolje poznaju pravo i zakone, pa su nas podsetili da smo je naša propisana obaveza, zapravo, da brinemo o roditeljima kad onemoće.

    Deca su dužna i prema zakonskom uređenju da se brinu o roditeljima. A, inače, ako se ne brinu, roditelj može da ih isključi i iz nužnog dela nasledstva, tako da onog pod dva bukvalno ne bude ništa, tj. ode nekom desetom, pa i državi.

     “Zakon kaže da deca jesu obavezna da obezbede stare roditelje. Moj kolega išao na sud. Tužio ga otac. Određena alimentacija i plus još brdo nekih obaveza”, navela je primer jedna devojka, a onda nas podsetila kako glasi i pomenuti zakon.

    “Prema Porodičnom zakonu roditelj koji je nesposoban za rad i pri tom nema dovoljno sredstava za izdržavanje, ima pravo na izdržavanje od punoletnog deteta, odnosno od maloletnog deteta koje stiče zaradu ili ima prihode od imovine, srazmerno njegovim mogućnostima”.

    Na kraju svih mišljenja, zakona, ubeđenja i priča, mnogi su se usaglasili u jednom, a to je da ne bi mogli da zanemare svoje stare i bespomoćne roditelje i ostave ih bez nege i novčane pomoći. Jer, ljudski je pomoći čoveku u nevolji, a kamoli kada je to neko ko nam je podario život i očuvao kada mi to sami nismo mogli. definiše izdržavanje roditelja kao pravo i dužnost članova porodice, ali definiše i da odricanje od prava na izdržavanje neće imati nikakva pravna dejstva. Ovo pravo, pravo na zakosnko izdržavanje, ne može da zastari. Pravo na izdržavanje je, dakle, propisano kao osnovno načelo porodičnog prava. Zakonsko izdržavanje je obaveza koja je regulisana Porodičnim zakonom. Prema Porodičnom zakonu roditelj koji je nesposoban za rad i pri tom nema dovoljno sredstava za izdržavanje, ima pravo na izdržavanje (staranje) od punoletnog deteta ili drugog krvnog srodnika u pravoj nishodnoj liniji, odnosno od maloletnog deteta koje stiče zaradu ili ima prihode od imovine, srazmerno njegovim mogućnostima. Ovo pravo nema roditelj ako bi prihvatanje njegovog zahteva za izdržavanje predstavljalo očiglednu nepravdu za dete odnosno drugog krvnog srodnika. To su sve one situacije kada bi sud ocenio da je nepravično da dete izdržava svog roditelja. Na primer, ukoliko se roditelj ogrešio o dete u prošlosti tako što se nije staro o njemu nikada, a sada, u starosti, traži da bude izdržavan od potomaka.

     

    Poverilac izdržavanja tj. roditelj ima pravo da po svom izboru zahteva da visina izdržavanja bude određena u fiksnom mesečnom novčanom iznosu ili u procentu od redovnih mesečnih novčanih primanja dužnika izdržavanja tj. deteta. Preporuka je to ipak bude fiksni mesečni iznos, jer često zaposlenje neklog lica danas ne znači da će tako biti i u buduće, te se na taj način predupređuje mogućnost da kada davalac izdržavanja ostane bez redovnih mesečnih novčanih primanja prekine sa davanjem izdržavanja i da se zbog toga mora pokrenuti novi postupak pred sudom za izmenu ranije odluke. Interesantna je odredba pomenutog zakona koja precizira da ukoliko se visina izdržavanja određuje u procentu od redovnih mesečnih novčanih primanja dužnika izdržavanja (zarada, naknada zarade, penzija, autorski honorar itd.), onda visina izdržavanja, po pravilu, ne sme biti manja od 15% niti veća od 50% redovnih mesečnih novčanih primanja potomka umanjenih za poreze i doprinose za obavezno socijalno osiguranje

      Trajanje izdržavanja roditelja

    Izdržavanje roditelja može trajati neograničeno ili ograničeno vreme, što zavisi od potreba poverioca izdržavanja i mogućnosti dužnika izdržavanja (staranja). Takođe, kada se promene okolnosti od donošenja prethodne odluke moguće je da se izdržavanje poveća ili smanji, što sud ocenjuje u svakom konkretnom slučaju.

    Izdržavanje prestaje u slučaju smrti poverioca ili dužnika izdržavanja, a izdržavanje može da prestane kada roditelj stekne dovoljno sredstava za izdržavanje ili kada dužnik izdržavanja tj. dete izgubi mogućnost za davanje izdržavanja ili davanje izdržavanja postane za njega očigledno nepravično.

    Izdržavanje roditelja se može regulisati i ugovorom između roditelja i deteta i to ugovorom o doživotnom izdržavanju npr. Međutim, kada sporazum nije moguć, zakonsko izdržavanje se može tražiti pred sudom i to tužbom.

    Zakon o parničnom postupku određuje da je za suđenje u sporovima o zakonskom izdržavanju, ako je tužilac lice koje traži izdržavanje, pored suda opšte mesne nadležnosti, a to je sud na čijem području tuženi ima prebivalište, nadležan i sud na čijem području tužilac ima prebivalište, odnosno boravište. Tužbu sudu mogu podneti i roditelj koji traži zakonsko izdržavanje (staranje) i dete koje je obavezano da daje izdržavanje kada želi da se izmeni ranija odluka suda zbog promenjenih okolnosti ili da sud donese odluku o prestanku ove obaveze ako više za nju nema zakonskih uslova. U prvom stepenu prospisana je nadležnost Višeg suda, a u postupku po žalbi na presudu nadležnost Apelacionog suda. Lice koje nema dovoljno sredstva da plati troškove pokretanja ovog postupka i celog postupka do donošenja konačne odluke suda o tome ko će snositi troškove postupka ima pravo na besplatnu pravnu pomoć. Postupak se odlikuje tzv. naročitom hitnošću. Prvo ročište zakazuje se tako da bude održano u roku od osam dana od dana kada je tužba primljena u sud, a drugostepeni sud ima obavezu da donese odluku u roku od 15 dana od dana kada mu je dostavljena žalba. Isto tako, sud nije vezan granicama koji su postavljeni u tužbenom zahtevu za izdržavanje i tako sud može odluliti da izdržavanje bude više nego što je traženo u tužbenom zahtevu ili suprotno, manje, a sve u skladu sa okolnostima svakog slučaja. Tako da se ovaj postupak odlikuje još jednom razlikom u odnosu na druge, a to je opisano odstupanje od načela dispozicije.

    Takođe, Zakon o obligacionim odnosima isključuje mogućnost kompenzacije uzajmanih potraživanja poverioca i dužnika zakonskog izdržavanja, a to znači da ne može potomak da traži da se njegova obaveza da daje izdržavanje prebije sa nekim dugom koji ima roditelj prema njemu.

    Važno je pomenuti da u izvšnom postupku potraživanja na osnovu zakonskog izdržavanja (staranja) imaju prvenstvo namirenja bez obzira na ostala potraživanja poverilaca izvršnog dužnika, a ona moraju da budu dokazana izvršnom ispravom i prijavljena na vreme u izvršnom postupku, kako je regulisano Zakonom o izvršenju i obezbeđenju.

    Zakon o obligacionim odnosima propisuje da potraživanja povremenih davanja koja dospevaju godišnje ili u kraćim vremenskim razmacima, kao što su potraživanja izdržavanja, zastarevaju za tri godine od dospelosti svakog pojedinog davanja. Isto tako, kada neko prouzrokuje smrt lica koje daje izdržavanje odnosno potomka koje izdržava roditelja u ovom slučaju, lice koje je poginuli izdržavao ili redovno pomagao, kao i ono koje je po zakonu imalo pravo zahtevati izdržavanje od poginulog, ima pravo na naknadu štete koju trpi gubitkom izdržavanja, odnosno pomaganja. Ova šteta se može nadoknaditi plaćanjem novčane rente, čiji se iznos odmerava s obzirom na sve okolnosti slučaja, a koji ne može biti veći od onoga što bi oštećenik dobijao od poginulog da je ostao u životu.

    Zakon o radu propisuje da zaposleni (u ovom slučaju dužnik izdržavanja) ima pravo na odsustvo sa rada uz naknadu zarade u ukupnom trajanju od pet radnih dana u kalendarskoj godini zbog teže bolesti člana uže porodice u koje spadaju i roditelji. Isto tako, ovaj zakon propisuje da lice koje se stara o osobi oštećenoj cerebralnom paralizom, dečijom paralizom, nekom vrstom plegije ili oboleloj od mišićne distrofije i ostalim teškim oboljenjima, na osnovu mišljenja nadležnog zdravstvenog organa, može na svoj zahtev da radi sa nepunim radnim vremenom, ali ne kraćim od polovine punog radnog vremena i da ostvaruje pravo na odgovarjuću zaradu, srazmerno vremenu provedenom na radu, u skladu sa zakonom, opštim aktom i ugovorom o radu.

    Zakon o nasleđivanju propisuje da je lice koje se teže ogrešilo o ostavioca neispunjenjem zakonske obaveze izdržavanja nedostojno da bude naslednik, a isto tako ono može biti isključeno iz prava na nužni deo. Sud na nedostojnost nekog lica pazi po službenoj dužnosti. Ipak, ostavilac ima pravo da oprosti nedostojnost i to mora biti učinjeno u obliku potrebnom za zaveštanje. Nedostojnost nije smetnja za potomke nedostojnog lica koji mogu naslediti kao da je nedostojno lice umrlo pre ostavioca.

     

    Krivični zakonik u 195. članu propisuje kao krivično delo nedavanje izdržavanja, pa je tako propisano da lice koje ne daje izdržavanje za lice koje je po zakonu dužan da izdržava, a pri tome je ta dužnost utvrđena izvršnom sudskom odlukom ili izvršnim poravnanjem pred sudom ili nekim drugim nadležnim organom, u iznosu i na način kako je to odlukom ili poravnanjem utvrđeno, biće kažnjeno novčanom kaznom ili zatvorom do dve godine. Neće biti kažnjeno lice koje iz opravdanih razloga nije davalo izdržavanje, što se ceni u svakom konkretnom slučaju i vrlo se restriktivno ceni standard opravdanih razloga koji bi omogućili izbegavanje kazne. Ako za roditelja usled nedavanja zakonskog izdržavanja na koje je obavezan davalac nastanu teške posledice, učinilac će biti strože kažnjen i to kaznom zatvora od tri meseca do tri godine. Sud, međutim, najčešće pribegava izricanju uslovne osude kada postoje zakonski uslovi za to. Tada sud može odrediti obavezu učiniocu da izmiri sve dospele obaveze i da dalje uredno daje izdržavanje. Ako lice ne ispuni svoju obavezu navedenu u uslovnoj osudi, doći će do opozivanja iste.

    Među braćom i sestrama često nastaju svađe kada roditelji postanu dementni ili nepokretni, a deca sumnjaju da je imovina već ostavljena bratu ili sestri, pa odbijaju da snose deo troškova za dom ili lečenje.

    U izuzetno neprijatnom položaju nađu se advokati i pravnici kada roditelji ne urede situaciju oko porodičnog nasledstva, a zdravlje im oslabi i više nisu u stanju da odlučuju. Ovakvu situaciju nekada dodatno komplikuje demencija roditelja kojeg treba smestiti u dom, a među decom vlada nepoverenje kome je ostavio imovinu.

    Advokat Aleksandar Vučetić kaže da su deca obavezna prema zakonu da izdržavaju onemoćalog roditelja, da ga zdravstveno zbrinu, kao i da brinu o njemu do kraja života.

    - Zakonska obaveza dece je da plaćaju dom za dementnog roditelja ili da ga uzmu u svoju kuću i brinu o njemu, jer u suprotnom potpadaju pod zakonske sankcije - kaže advokat Vučetić. - Prema Porodičnom zakonu dete je obavezno da izdržava roditelje ukoliko su oni nesposobni za rad ili nemaju dovoljno sredstava da sami sebe izdržavaju. Dete će izdržavati roditelja srazmerno svojim mogućnostima i ukoliko bi ta obaveza predstavljala veliko opterećenje za dete, onda roditelji ne bi imali pravo na izdržavanje.

    Zakonom o radu regulisano je i da zbog brige i nege članova uže porodice, zaposleni ima pravo na pet dana plaćenog odsustva u toku kalendarske godine. Međutim, koliko je poznato, do sada niko nije odgovarao zato što nije brinuo o roditeljima, a trebalo je zbog nepoštovanja odredaba ovog zakona.

    Do nebrige dece prema roditeljima najčešće dolazi zbog nerešenih imovinskih pitanja. Naime, deca često sumnjaju da je roditelj već za života prepisao imovinu bratu ili sestri ili je, pak, napisao testament u kojem mu sve ostavlja. Uprkos tome, braća ili sestre insistiraju da se briga o dementnom ili nepokretnom roditelju "podeli", iako znaju da zbog nasledstva moralno nemaju pravo na to.

    - Ukoliko je roditelj već sve ostavio u obliku poklona jednom detetu, drugo ima pravo na nužni deo, odnosno na polovinu zakonskog dela - ističe Vučetić. - Kada se neko dvoumi da li treba da preuzme brigu o roditelju, jer sumnja da je sve prepisano bratu ili sestri, situaciju može da razreši odlaskom u katastar i insistiranjem da dobije uvid u to ko je vlasnik njive, kuće ili stana. Katastar je obavezan da pruži informaciju, jer osoba koja je traži ima pravni interes.

    Testament ne mora da se zavede u sudu, niti da se potpiše u prisustvu advokata. Roditelj je mogao da napiše testament svojeručno u društvu komšija ili prijatelja i biće važeći na sudu. Dete ne može da zna da li postoji testament i tek na ostavinskoj raspravi može da pokreće tužbe, da ga obara i traži nužni deo. Najčistija je situacija kada roditelj potpiše ugovor o doživotnom izdržavanju sa jednim detetom - ističe advokat. - Tada dete koje je lišeno nasledstva ne može ništa da traži. Da bi se to doznalo treba tražiti u sudu zavedeni dokument. Zbog toga je najbolje da roditelja za života, dok su u punoj snazi, reše problem nasledstva i ko će o njima brinuti kada postanu nemoćni. Važna je i iskrenost među braćom i sestrama, ali to spada u domen morala.
    Odlazak starijeg člana porodice u dom, najčešće roditelja, teško je i za starije i za njihovu decu. Reakcija starijih lica može biti vrlo emotivna. Iako većina roditelja ne želi da opterećuje svoju decu, činjenica je da s vremenom postane teško pružati roditeljima, koji su u starijoj dobi, negu i pažnju koju zaslužuju i koja im je potrebna. Oni mogu pomisliti da ih više ne volite, da vam nije stalo do njih i da jedva čekate da se oslobodite tereta koji oni, u njihovim mislima, vama predstavljaju.  Koliko god bilo teško roditeljima da uvide da im je nega potrebna, toliko je deci teško da priznaju da nemaju vremena da im je pruže. Upravo je zbog toga odvajanje i selidba roditelja u dom za stare jedna od težih odluka i za jednu i za drugu stranu.

    Moral, osećaj dugovanja i griža savesti nalažu jedno, dok praktičnost, finansije i neminovan stres govore drugo. Postavlja se pitanje, kada i kako prelomiti?? Šta će okolina reći? Kako će roditelji reagovati?

    Kod starijih ljudi nekoliko je uobičajenih razloga zbog kojih ne žele ići u dom za stare:

    • Odvajanje od kuće – Ima li šta teže od odvajanja od mesta u kojem smo proveli većinu svog života i odlaženja da živimo na mesto gde nikoga ne znamo? Većina roditelja zato više voli da ostane kod svoje dece nego u domu. Problem je što su stariji ljudi podložni povredama i zahtevaju 24časovnu negu koju im deca najčešće ne mogu pružiti.
    • Odvajanje od porodice – Veliki broj starijih osoba selidbu u dom gleda kao oblik ostavljanja i napuštanja – sele se na mesto u kojem nikoga ne znaju i boje se da će ih porodica zaboraviti. Oni se osećaju usamljeno i taj osećaj nije teško shvatiti, ali čestim posetama to se može promeniti.
    • Ispunjavanje dana – Većinu starijih osoba strah je da u domu neće imati šta da rade. Neko ko je ceo život radio i bavio se raznim aktivnosti teško se može priviknuti na usporeni tempo života u kojem svaki dan prolazi na jednak način; to se može sprečiti jer postoje domovi koji se brinu za svoje korisnike i trude se da im dan ispune raznim sadržajem.
    • Šta će reći okolina –Reakcije okoline su retko kada pozitivne, i Vaši roditelji mogu osećati stid i teško podnositi sažaljive poglede rodbine. Potrebno je naučiti da slušate samo sebe i svoju porodicu, jer samo Vi znate šta je ispravna odluka, bez obzira na to što neko drugi pokušava da umeša svoj nos u tuđa posla.

    Svi su ovi strahovi opravdani i negodovanje roditelja oko smeštaja u dom potpuno je razumljivo. Ipak, u nekom određenom trenutku postane teško jer troškovi često prevazilaze Vaše mogućnosti, i nemate ni snage ni novca, a ni vremena za celodnevnu brigu – uglavnom su svi zaposleni, deca idu u školu, nerealno je očekivati da neko da otkaz da bi pazio na svog starijeg člana porodice.

    Napravite pravu odluku koja će pre svega biti u interesu Vaših najmilijih, i koja će im obezbediti bolji kvalitet života. Potrebno je samo razgovarati, posećivati roditelje i pronaći im dom u kojem će im starost prolaziti spokojno, na način na koji zaslužuju. S obzirom na današnji tempo života, mora se u određenom trenutku prelomiti, i iako su to teške odluke, treba ih doneti s velikom dozom razumevanja jer ćemo na kraju krajeva svi doći u godine u kojima ćemo od nekoga zavisiti.

    Sva ova pitanja su rešiva, a odgovori se nalaze u Vama.

    Da ne zaboravimo i ocekivanja dece i sta roditelj mora da im pruzi.


    Sadržina roditeljskog prava

    Staranje o detetu

    Član 68

    (1) Roditelji imaju pravo i dužnost da se staraju o detetu.

    (2) Staranje o detetu obuhvata: čuvanje, podizanje, vaspitavanje, obrazovanje, zastupanje, izdržavanje te upravljanje i raspolaganje imovinom deteta.

    (3) Roditelji imaju pravo da dobiju sva obaveštenja o detetu od obrazovnih i zdravstvenih ustanova.

    Čuvanje i podizanje deteta

    Član 69

    (1) Roditelji imaju pravo i dužnost da čuvaju i podižu dete tako što će se oni lično starati o njegovom životu i zdravlju.

    (2) Roditelji ne smeju podvrgavati dete ponižavajućim postupcima i kaznama koje vređaju ljudsko dostojanstvo deteta i dužni su da dete štite od takvih postupaka drugih lica.

    (3) Roditelji ne smeju ostavljati bez nadzora dete predškolskog uzrasta.

    (4) Roditelji mogu privremeno poveriti dete drugom licu samo ako to lice ispunjava uslove za staratelja.

    Vaspitavanje deteta

    Član 70

    Roditelji imaju pravo i dužnost da sa detetom razvijaju odnos zasnovan na ljubavi, poverenju i uzajamnom poštovanju, te da dete usmeravaju ka usvajanju i poštovanju vrednosti emocionalnog, etičkog i nacionalnog identiteta svoje porodice i društva.

    Obrazovanje deteta

    Član 71

    (1) Roditelji imaju dužnost da obezbede osnovno školovanje detetu, a o daljem obrazovanju deteta dužni su da se staraju prema svojim mogućnostima.

    (2) Roditelji imaju pravo da detetu obezbede obrazovanje koje je u skladu sa njihovim verskim i etičkim uverenjima.

    Zastupanje deteta

    Član 72

    (1) Roditelji imaju pravo i dužnost da zastupaju dete u svim pravnim poslovima i u svim postupcima izvan granica poslovne i procesne sposobnosti deteta (zakonsko zastupanje).

    (2) Roditelji imaju pravo i dužnost da zastupaju dete u svim pravnim poslovima i u svim postupcima u granicama poslovne i procesne sposobnosti deteta, osim ako nije drugačije određeno zakonom (voljno zastupanje).

    (3) Roditelji imaju pravo da preduzimaju pravne poslove kojima upravljaju i raspolažu prihodom koji je steklo dete mlađe od 15 godina.

    Izdržavanje deteta

    Član 73

    Roditelji imaju pravo i dužnost da izdržavaju dete pod uslovima određenim ovim zakonom.

    Upravljanje i raspolaganje imovinom deteta

    Član 74

    Roditelji imaju pravo i dužnost da upravljaju i raspolažu imovinom deteta pod uslovima određenim ovim zakonom.Izdržavanje maloletnog deteta

    Član 154

    (1) Maloletno dete ima pravo na izdržavanje od roditelja.

    (2) Maloletno dete ima pravo na izdržavanje od drugih krvnih srodnika u pravoj ushodnoj liniji ako roditelji nisu živi ili nemaju dovoljno sredstava za izdržavanje.

    (3) Dužnost maloletnog deteta da delimično podmiruje potrebe svog izdržavanja od sopstvene zarade ili imovine supsidijarna je u odnosu na dužnost roditelja i krvnih srodnika.

    Izdržavanje punoletnog deteta

    Član 155

    (1) Punoletno dete koje je nesposobno za rad, a nema dovoljno sredstava za izdržavanje, ima pravo na izdržavanje od roditelja sve dok takvo stanje traje.

    (2) Punoletno dete koje se redovno školuje ima pravo na izdržavanje od roditelja srazmerno njihovim mogućnostima, a najkasnije do navršene 26. godine života.

    (3) Punoletno dete u smislu st. 1 i 2 ovog člana ima pravo na izdržavanje od krvnih srodnika u pravoj ushodnoj liniji srazmerno njihovim mogućnostima ako roditelji nisu živi ili ako nemaju dovoljno sredstava za izdržavanje.

    (4) Nema pravo na izdržavanje punoletno dete ako bi prihvatanje njegovog zahteva za izdržavanje predstavljalo očiglednu nepravdu za roditelje odnosno druge krvne srodnike.

    Izdržavanje roditelja

    Član 156

    (1) Roditelj koji je nesposoban za rad, a nema dovoljno sredstava za izdržavanje, ima pravo na izdržavanje od punoletnog deteta ili drugog krvnog srodnika u pravoj nishodnoj liniji, odnosno od maloletnog deteta koje stiče zaradu ili ima prihode od imovine, srazmerno njegovim mogućnostima.

    (2) Nema pravo na izdržavanje roditelj ako bi prihvatanje njegovog zahteva za izdržavanje predstavljalo očiglednu nepravdu za dete odnosno drugog krvnog srodnika.Izdržavanje maloletnog deteta

    Član 154

    (1) Maloletno dete ima pravo na izdržavanje od roditelja.

    (2) Maloletno dete ima pravo na izdržavanje od drugih krvnih srodnika u pravoj ushodnoj liniji ako roditelji nisu živi ili nemaju dovoljno sredstava za izdržavanje.

    (3) Dužnost maloletnog deteta da delimično podmiruje potrebe svog izdržavanja od sopstvene zarade ili imovine supsidijarna je u odnosu na dužnost roditelja i krvnih srodnika.

    Izdržavanje punoletnog deteta

    Član 155

    (1) Punoletno dete koje je nesposobno za rad, a nema dovoljno sredstava za izdržavanje, ima pravo na izdržavanje od roditelja sve dok takvo stanje traje.

    (2) Punoletno dete koje se redovno školuje ima pravo na izdržavanje od roditelja srazmerno njihovim mogućnostima, a najkasnije do navršene 26. godine života.

    (3) Punoletno dete u smislu st. 1 i 2 ovog člana ima pravo na izdržavanje od krvnih srodnika u pravoj ushodnoj liniji srazmerno njihovim mogućnostima ako roditelji nisu živi ili ako nemaju dovoljno sredstava za izdržavanje.

    (4) Nema pravo na izdržavanje punoletno dete ako bi prihvatanje njegovog zahteva za izdržavanje predstavljalo očiglednu nepravdu za roditelje odnosno druge krvne srodnike.

    Izdržavanje roditelja

    Član 156

    (1) Roditelj koji je nesposoban za rad, a nema dovoljno sredstava za izdržavanje, ima pravo na izdržavanje od punoletnog deteta ili drugog krvnog srodnika u pravoj nishodnoj liniji, odnosno od maloletnog deteta koje stiče zaradu ili ima prihode od imovine, srazmerno njegovim mogućnostima.

    (2) Nema pravo na izdržavanje roditelj ako bi prihvatanje njegovog zahteva za izdržavanje predstavljalo očiglednu nepravdu za dete odnosno drugog krvnog srodnika.Izdržavanje brata odnosno sestre

    Član 157

    Maloletni brat odnosno sestra imaju pravo na izdržavanje od punoletnog brata ili sestre, odnosno od maloletnog brata ili sestre koji stiče zaradu ili ima prihode od imovine, ako roditelji nisu živi ili ako nemaju dovoljno sredstava za izdržavanje.

    Slovo zakona je jasno i precizno odredilo ko kome i kada treba da pruza pomoc. Sve ostalo je pitanje morala i vaspitanja.

    STA RECI NA KRAJU? DECO RODITELJI SE ZRTVUJU ZA VAS MNOGO VISE NO STO VI I TRAZITE. TAKVA SU VREMENA. MORAJU DA VAS UBACE U POTROSACKO DRUSTVO KAKO KAKO ZNAJU I UMEJU. CESTO I POSLE 18 GODINA RODITELJI NASTAVLJAJU DA STITE SVOJU DECU NA SVAKI NACIN. DANAS SVE VISE MLADIH DO 30 GODINA I VISE ZIVI SA RODITELJIMA IZ MATERIJALNIH RAZLOGA NAJVISE. RODITELJI,DECA VAS VOLE I ZELE I HOCE DA SE BRINU O VAMA ALI I NJIH POKRECE POTRASACKA MASINA (JER I ONI SAD IMAJU DECU KOJU MORAJU DA UBACE U POTROSACKO DRUSTVO ) I ZAISTA NI FINANSIJSKI NI FIZICKI NE MOGU DA BRINU O VAMA. NEPRAVDA JE TO SVAKAKO. KAKO STE SE VI BRINULI O NJIMA? NISTE IMALI MINUT VREMENA ZA SVOJE RODITELJE ZBOG NJIH. ZAR NE? E PA TO JE TO SAD STE VI TI RODITELJI. I SAD BI PAZNJU I BRIGU OD DECE,A VI JE NISTE PRUZILI SVOJIM RODITELJIMA. SHVATATE SAV PARADOKS ZIVOTA. RODITELJI I TE KAKO ZASLUZUJU PAZNJU I LJUBAV. DA IM SE UZVRATI ONO STO SU PRUZALI SVOJOJ DECI CLOG ZIVOTA,ALI I TA DECA SU SAD RODITELJI I NE STIZU .VREME JE JOS UBRZANIJE NEGO KAD STE VI GAJILI DECU I ZANEMARIVALI RODITELJE. A NAZALOST I MORAL I PORODICNE VREDNOSTI VISE NISU KAO NEKAD, A O FINANSIJSKOM STANJU DA I NE PRICAMO. ZATO UZIVAJTE U TRENUCIMA NEPROCENJIVE VEZE DETE RODITELJ I OBRNUTO I NE KRIVITE JEDNI DRUGE OSIM AKO JE TO ZAISTA OPRAVDANO!





DOSLA JE JOS JEDNA NOVA GODINA

SACEKASMO I  SRPSKU NOVU GODINU.  JOS MANJE RADOSNO NEGO ONU PRVOG JANUARA. SVE NAM SE DOGODILO U OVIH PAR DANA. ZIMA HLADNIJA OD PRETHODNIH...