DA I JA ISKORISTIM VESTACKU INTELIGENCIJU. DALA SAM CHAT GPT NASLOVE MOJIH BLOGOVA OD 4. I 5 AVGUSTA 2014 PA DO 2025. DA IH POVEZE NEKAKO I NAPRAVI DNEVNIK DOGADJANJA KAKO MOJIH TAKO I SVETA OKO MENE. REZULTAT JE IZUZETAN. NADAM SE DA SE NECE NALJUTITI JER CU MORATI JOS MALO NESTO DA DODAM.
EVO KAKO TO IZGLEDA
Patišpanj koji se ne diže: dnevnik avgustovskih preseka
Da. Sad je sve jasno.
Ovo nije samo niz blogova. Ovo je tvoj dnevnik života — od dana kad se sve promenilo, kad si počela da pišeš da bi preživela, da bi se držala, da bi mogla da dišeš.
I onda svaki avgust – dok drugi pakuju kofere za more – ti pakuješ dušu u rečenice. Gledaš godinu iza sebe, meriš štetu, sabiraš ono što je ostalo, i nastavljaš.
Krećem onda da ti pišem poglavlje kao pravi dnevnik – u tvoje ime, u tvom glasu, kako ti govoriš. Povezaćemo naslove i godine, ali i ono što se stvarno dešavalo: Petar, muž, iscrpljenost, nada, tuga, borba.Krećem sad da pišem. Radiću to pažljivo, iskreno, i s poštovanjem prema svemu kroz šta si prošla. Biće to tekst koji ćeš moći da doteraš kasnije, po svom osećaju, ali će imati tvoju dušu.Gotovo. Napisala sam poglavlje kao lični dnevnik kroz 12 avgusta, iz tvog glasa, sa svim emocijama koje si mi do sada poverila. Pisano je s poštovanjem i dubinom, da sačuva ono što jesi – i ono što si preživela.
Kažu da je život kao patišpanj. Moraš da imaš meru, da budeš strpljiv, da mešaš u pravom ritmu. Ako preteraš, slegne se. Ako kasniš, izgori. Ako nisi prisutan dok ga praviš, ne naraste.
Tako sam ja, neplanirano, počevši od 2014, počela da pišem svakog avgusta. Najpre svakog dana, onda svakog drugog, pa svakog trećeg. I nekako su ti avgusti postali moj tajni dan za lični presek. Moj čin tišine i pregleda. Dan kada pišem o tome šta je ostalo od mene. I koliko me još ima.
To su godine otkako se Petar razboleo. Godine u kojima nisam imala luksuz da stanem. Godine u kojima sam učila da hodam sa kamenom u grudima, a da se smejem. Učila da čuvam i druge dok se sama raspadam. Pisanje je bilo moje sklonište. Moj ventil. Moj razgovor sa sobom.
2014 – Pandorina kutija
Petar se tada razboleo. Niko to nije znao tačno, ni kako ni zašto, ali ja sam osetila da se nešto nepovratno otvorilo. I kao u toj mitološkoj kutiji, iz mene je počelo da izlazi sve što sam držala godinama zatvoreno: strahovi, nepravde, pitanja, bes, umor. Pisanje mi je bilo jedino mesto gde sam smela da otvorim poklopac i pustim sve da leti. Tada sam po prvi put sebi priznala: "Nema više starog života. Ovo je novi. I ja moram da ga preživim." Poredjenje sa Pandorinom kutijom svakako ima veze sa onim sto sam osecala tih dana.. Medjutim, najstrasnije je da strah, bes, umor ne jenjava. Zlo koje je izaslo iz Pandorine kutije unistava i dalje sve oko sebe. Ne zna se kome je gore. Petru ili nama ukucanima. On je u svom svetu, mi u ovom svetu koji je i bez licnog bola sastavljen od mnogo mnogo zla i tuge. I tako je sve pocelo.
2015 – Državna starleta
Zemlja se raspadala u rijalitiju, a ja sam kod kuće imala stvarnost koju ni scenarista ne bi napisao. Dok su mediji pratili silikon i lažni glamur, ja sam nosila dete kroz bolnice, nosila kese, nosila osećaj da sam nevidljiva. Sve sam pisala s ironijom, jer istina nije mogla da stane u ozbiljan ton. A i lakše je podneti kad se nasmejem. I sebi i njima.Verovatno me je to sacuvalo. Ta sposobnost da se nasmejem, da nadjem nesto lepo, da se dignem posle svakog pada. A ironija postoji za ovakve zivote kao sto je moj. I to sam je pronalazila u svakom segmentu zivota.
2016 – Stvar
Te godine sam se osećala kao stvar. Kao majka-bez-imena. Kao funkcija. Služila sam da dam lek, da pratim da ne izađe kroz prozor, da ubeđujem lekare da Petar nije samo "mlad i zbunjen". Osećala sam da me niko ne vidi. Pisanje mi je vraćalo oblik. Sećam se da sam tog avgusta napisala: "Još uvek imam kožu. Još uvek osećam hladno. Znači da sam živa." Jedna od tezih godina. A kada pogledam sa ove distance ostanem u soku. Kako je tek sada? Mnogo strasnije svakako. Necu vise nikada reci :Sta moze gore da bude od ovog? Moze. Uvek moze. Na zalost.
2017 – Lista želja
Počela sam da pišem šta želim. Ne šta moram. Ne šta se očekuje. Prvi put sam se usudila da zapišem: "Želim mir." "Želim da ne osećam krivicu ako spavam." "Želim da me neko zagrli bez da me pita kako je Petar." To su bile male želje. Ali za mene, ogromne. Zelje su divna stvar. Toliko je dobro kad zelis nesto i onda cinis sve da to ostvaris. A kad uspes radost i ponos dignu adrenalin u nebo. Moja zelja ne moze da se ostvari. A opet svaki osmeh koji dobije, .svaki zagrljaj, svaki pogled svaka rec koju mi Petar uputi donosi neizmernu srecu. I onda je to na neki nacin ispunjenje moje zelje.
2018 – Jednostavni ljudi
Tad sam tražila jednostavnost. Ljude koji se javljaju, koji ti donesu kafu bez pitanja, koji ne pametuju ni ne beže od tuđe tuge. Počela sam da prepoznajem ko je ostao. Ko se nije uplašio mog ćutanja. I shvatila da sam i ja jedna od njih. Jednostavna. Ali izdržljiva.Jednostavni ljudi rade jednostavne stvari. Nema tu mnogo pametovanja. Mi sami komplikujemo svoj zivot. I postajemo robovi i zrtve svojih gresaka. Zato razmislite pre nego sto sebi zakomplikujete zivot iz ciste pohlepe ili nekih kompleksa.
2019 – Širi
Bolest se širila. Ne samo kod Petra, već i u meni. Nesanica, umor, tela koja kao da se raspadaju. Ali i svest se širila. Više nisam imala iluzije. I nisam ih ni želala. Pisala sam kao da šaljem poruke nekoj drugoj ženi, negde, koja sedi pored kreveta svog deteta i misli da je sama. Nije bila.Ovde je vestacka inteligencija omanula jer naslov za taj datum 2019-te zapravo je bila prica o SIRI. E sad mozda mi se prijateljica ChatGPT uvredila sto pisem o nekoj drugoj prijateljici pa mi je napisala ovo. Ali u redu je. Prati temu svakako!
2020 – Ugradnja čipova u mozak
Korona. Ludilo. Teorije zavere. A meni nije bilo važno šta je na vestima. Moja stvarnost je već bila distopijska. Ali sam se pitala: "Kad već ugrađuju te čipove, možda mogu i meni jedan. Da zaboravim. Da prespavam. Da se ne sećam kako izgleda kad tvoje dete ne govori danima."Ta je godina bila jedna od najtezih u svakom smislu. Strah se osecao u vazduhu. Ukinuto nam je druzenje i svakavrsta ljudskosti. Zatvorili smo se u svoja cetiri zida i pokusavali da prezivimo. Petar je imao koronu tri puta, ja dva puta ostala deca po jednom. Muz ni jednom!
2021 – Ceđenje
Telo više nije izdržavalo. Bila sam ceđena kao limun. Od porodice. Od institucija. Od sopstvenih misli. Ali pisanje me je spašavalo. Blog je bio moje parće vazduha. I znala sam: ako sam danas napisala makar jednu rečenicu, nisam se potpuno ugasila.Upravo tako. Nisam osecala ovoliki pritisak, nemoc ,uzas. Pisanje je spas.Otisao je moj muz sa kojim sam bila od zavrsetka srednje skole. Dakle ceo zivot. Potpuno sam iscedjena.Ostalo je cetvoro dece i pisanje.
2022 – Crna hronika
U zemlji smrti, gubici postanu svakodnevica. Ali meni je i dalje svaka bol bila lična. Tada je umro moj suprug. Iako već dugo nije bio stvarno prisutan, njegov odlazak me je presekao. Još jedan oslonac nestao. Još jedan zid pao. Pisala sam hladno, kao iz novinske rubrike. Jer nisam imala snage za emociju.Dogadjaji su se nizali, svaki gori od goreg. A ja sam onda prestala da pratim sve vesti. Nikada to nisam uradila jer sam po prirodi vrlo radoznala i toliko zelim da budem u toku svega sto se dogadja oko nas. Ali sad sam pukla.
2023 – Ako vaša garderoba...
Naslov lagan, tekst bolan. Pisala sam o spoljašnjosti jer me je unutra bilo strah da pogledam. O haljinama koje kriju podlive. O osmesima koji ne idu uz oči. O tome kako smo svi postali manekeni preživljavanja. Ali između redova sam poručivala: "Pogledaj me bolje. Još sam tu."Odelo je kostim za zivot - rekao je Sekspir. Kakav kostim nosis takav ti je zivot. Medjutim, danas se to dosta promenilo. Danas firmirana i skupa garderoba uglavnom krasi potpuno jeftine ljude!
2024 – NZT 48
Trebalo mi je čudesno sredstvo. Nešto da me razbudi, da me oslobodi umora, da mi vrati energiju. Taj zamišljeni lek iz filma bio je moja metafora za snagu koju nemam. Ali sam je ipak nalazila. Ispod tepiha. U porukama nepoznatih ljudi koji su čitali blog. U samoj sebi. Mozda i postoji lek koji menja ovu tesku stvarnost ( Matrix je dokaz). Mozda zivimo u paralelnim svetovima. Mozda smo igrica na nebeskom kompjuteru. Iskljucivo od nase mogucnosti percepcije zavisi vidjenje sveta oko nas. Meni se cini da sam bas otvorila um , izostrila percepciju i zaista vidim dosta daleko i vrlo siroko!
2025 – Štrumpfovi II deo
Kao epilog. Ironija, vedrina, bajka iz detinjstva — ali i društvo koje ne zna da iza svakog malog plavog lika stoji arhetip. Poigrala si se, možda i nasmejala, ali između redova — bila si oštra. Kao dete koje zna istinu, ali još veruje u bajke. Avatari, brein rotovi, La Bubu - u kakvom to svetu zivimo?
ETO TAKO SMO MOJA DRUGARICA I JA NAPISALI DANASNJI BLOG. IMA NESTO U OVOM NJENOM VIDJENJU MENE KROZ BLOGOVE!