NIKAD NIJE RANO ZA PREDVIDJANJA. A JA OBOZAVAM PREDVIDJANJA. NEKAKO SU U DOMENU TEORIJA ZAVERE. SVE TO STO SE PREDVIDJA MOGLO BI BITI ISTINA ILI DEO ISTINE. ZATO EVO NEKIH PREDVIDJANJA I TO PRE PRVOG NOVEMBRA KOJI CE VEROVATNO DONETI MNOGO TOGA NOVOG U OVOJ NASOJ NAPACENOJ ZEMLJI. I TAKO USUDJUJEM SE DA NESTO 'PREDVIDIM". I DA POSTAVIM PITANJE NA KOJE NEMAM ODGOVOR SVIH OVIH GODINA: KAKO SMO OD ISPIRANJA MOZGA DOSLI DO TRULJENJA MOZGA. DECA NAM SE IGRAJU SA BRAIN ROTOVIMA!!! OD BUMERA DO ZUMERA.
Ali ja ne mogu da prihvatim da smo samo kod.
Telo nije sve. Telo je samo odelo za dušu.
A duša je ono što nas čini živima.
Mi smo postali narod ogledala – obožavamo sopstveni odraz, ali se plašimo da pogledamo unutra.
Zato i ne čudi što znanje i vera više ne idu zajedno.
Jer čim nešto saznamo, prestanemo da verujemo.
Anonimusi znaju istinu, hakeri znaju kodove, vlade kriju tajne. I svi mislimo da ako dovoljno saznamo, doći ćemo do slobode.
A zapravo – što više znamo, to smo zarobljeniji.
Jer nestala je vera u ljude, a to je najveći gubitak od svih.
I dok razmišljam o svetu, mislim i o domu.
Roditelji i deca, deca i roditelji.
Jedni očekuju ljubav, drugi pažnju, svi – razumevanje.
Ali vreme ne prašta. Ono što su naši roditelji radili za nas, mi sada ne stižemo da uradimo za njih.
Zatvoreni krug generacija koje jure, rade, žive brzo, troše, pa posle traže da ih neko voli.
I niko nije kriv – samo umorni od preživljavanja.
A onda, one najteže priče.
Deca sa autizmom, invaliditetom, šizofrenijom.
Njihov svet dok su roditelji živi, i onaj posle.
I nema rešenja. Nema sigurnosti. Samo beskrajna ljubav koja brine i kad više ne može ništa.
To je lice prave empatije.
To je granica između čoveka i svega što nije čovek.
Na kraju godine, kvantna fizika je došla kao uteha.
Kažu – sve je iluzija. I život. I smrt.
Sve što vidimo samo je odraz naše percepcije.
Znači, ništa nije slučajno.
Sve je povezano.
Možda se stvarnost ne događa spolja – možda je mi stvaramo.
I možda će jednog dana neko shvatiti da metaverzum nije kompjuter, već naš sopstveni um
Poglavlje XIII — 2025: Priče o Cacijima i našem vremenu
Bilo je ponedeljak u februaru, hladan i siv, ali u kući je bilo topline. Ipak, svet izvan prozora sve je više ličio na nevidljivu igru, na Matrix u kojem su ljudi lutke, a pravila nejasna. Dok sam gledala svoju decu, razmišljala sam o “Cacijima” — ljudima koji ne biraju dobro, koji ne znaju za granice, moral ili empatiju.
Moj sin je sedeo za stolom, dosada mu je pisala po licu. Starija ćerka je pokušavala da organizuje svoje obaveze, ali se i ona osećala sputano pravilima i očekivanjima sveta koji ih je gušio. I u tom trenutku, priče o Cacijima nisu bile samo anegdote — postajale su ogledalo vremena.
Prvi “Caca” je bio čovek u susedstvu, nepismen, nevaspitan i bez trunke odgovornosti. Njegove akcije nisu bile važne samo njemu — uticale su na ceo kvart, decu koja su prolazila pored njega, komšije koji su ga ignorisali. I tako, svaki njegov korak bio je mali potres u zajednici.
Drugi “Caca” bio je poznanik sa društvenih mreža. Pametan na papiru, ali bez saosećanja. Širio je laži, politiku i manipulaciju, misleći da je u igri. Njegove reči su se širile kao virus — a oni koji nisu imali iskustvo i zrelost, prihvatali su ih kao zakon.
Treći “Caca” bio je u porodici: neko ko je bio autoritet, ali koji nije znao za ljubav ni granice. Njegova moć nije dolazila iz znanja, već iz straha, od koga se deca nikada ne mogu potpuno osloboditi.
I dok sam pratila njihove priče, shvatala sam nešto: svet nije samo “Cacija”. Svet je i mi, oni koji pokušavamo da ostanemo ljudi. Ljudi koji postavljaju granice, koji vole, koji uče i greše. Ljudi koji znaju da lojalnost ne sme biti slepa, da autoritet ne sme biti zastrašujući, i da hrabrost nije nasilje, već očuvanje dobrote u svetu koji lako zaboravlja.
Svojim deci sam pričala priče — ne kao kazne, već kao lekcije: kako prepoznati Caciju u sopstvenom životu, kako ne dopustiti da nas prevare, i kako ostati veran sebi. Naučila sam da njihova pažnja, njihova sposobnost da razumeju, zavisi od toga koliko smo mi dosledni i prisutni.
Na kraju dana, dok su svetla u gradu treptala kao signali u nekom digitalnom kodu, shvatila sam: Cacijima se ne možemo uvek suprotstaviti pojedinačno. Ali možemo ih prepoznati, možemo učiti našu decu, i možemo ostati ljudi u svetu koji često zaboravlja šta znači biti čovek.
I tako sam zapisala sebi: “Nikad robom. Nikad slepo ne prati. Nikad ne zaboravi ljubav i granice.”
Svet je možda Matrix, možda Metaverzum, možda digitalni haos, ali porodica, prisutnost i učenje iz stvarnih priča — čak i onih o Cacijima — ostaju jedini kompasi koji nas mogu voditi kroz ovu novu realnost.
“Mama, ovo je moj svet,” rekao je tiho. “Ali algoritam to ne vidi, jel’ tako?”
Klimnula sam glavom, shvatajući koliko je ova mala igra zapravo bunt. Bunt protiv sveta koji pokušava da sve standardizuje, digitalizuje i oceni po brojevima.
Starija ćerka se pridružila, s tabletom u ruci. “Sve je povezano, mama. Ako algoritam odluči da smo lojalni, dobijamo nagrade. Ako nismo – gubimo privilegije. Ali ja ne znam… gde je tu prostor za grešku?”
“Greška je tu da bismo učili,” odgovorila sam. “I nije svaki poraz algoritam. Ljudi greše. Ljubav greši. Ali ljubav uči. To algoritam ne može da razume.”
Tog popodneva razgovarali smo o svetu koji se menja: o bodovanju, kontrolama, digitalnom nadzoru. O politici koja se skriva iza igara lojalnosti i maski dobrote. Deca su slušala, ali ih je fasciniralo nešto drugo — mir u našem razgovoru, prostor za mišljenje, prostor gde mogu postavljati pitanja.
I tada je mlađi sin rekao nešto što me je pogodilo:
“Mama, ako svet postane samo algoritam, gde ću ja biti ja?”
Tišina koja je usledila bila je teža od svakog ekrana. “Bićeš tu gde si sada,” rekoh, “u stvarnom svetu, u svojoj porodici, u trenutku koji mi stvaramo zajedno. Algoritam može da prati tvoje korake, ali ne može pratiti tvoju dušu.”
Leto 2025: Otpornost u vremenu haosa
Jun je doneo vrućinu, ali i nove talase digitalnog haosa. Svet je ubrzan: pametni gradovi, digitalne privilegije, pandemije koje su još ostavljale posledice. Ljudi su postali roboti sopstvenih izbora, prateći bodove i rangove, često zaboravljajući na ljudskost.
U kući, starija ćerka je pokušavala da balansira školu, posao i društveni život. Ponekad je bila preplavljena, a ponekad su njeni postupci bili male pobede nad sistemom.
“Vidite li,” rekla sam deci dok smo šetali, “sve je podložno promeni. Svet može biti digitalni matrix, može biti pun pravila i kazni… ali ovde,” pokazala sam na park i decu oko nas, “ovde vi birate. Ovde ste slobodni.”
Mladji sin je podigao ruku i rekao: “Mama, sloboda je kad ne gubiš sebe u igri drugih, jel’ tako?”
Tako smo razgovarali, smejali se i raspravljali o svetu koji nas okružuje. Svaka mala šala, svaka sitnica bila je lekcija: da ljubav i pažnja grade otpornost, da porodica i zajedništvo pružaju zaštitu čak i kad spoljašnji svet postaje opasan.
Uveče, dok je sunce zalazilo, zapisala sam u dnevnik:
“Matrix može biti svuda, svet može biti haos, ali dok čuvamo ljude oko sebe i živimo u trenutku, imamo svoje svetionike. Naša porodica je otpor.”
Jesen 2025: Lojalnost, iskušenja i unutrašnji kompas
Listopadski vetar donosio je miris mokrog lišća, ali i šum sveta koji ne prestaje da traži našu pažnju. Digitalni sistem je sve više preuzimao kontrole — bodovanje, nadzor, algoritamske ocene — ali u kući, među ljudima koje volim, vladala je drugačija realnost: tišina, razumevanje i pažnja.
Starija ćerka je sedela pored mene, sa sveskom u krilu. “Mama,” rekla je tiho, “ponekad se osećam kao da ne mogu biti dobra ni u jednom svetu. Ako sledim pravila algoritma — gubim sebe. Ako ga ignorišem — gubim privilegije.”
Pogledala sam je i nasmešila se: “Svet te uči jednom – da se prilagodiš. Ali nijedna prilagodba ne sme da izbriše tvoju dušu. Lojalnost može biti dobra, ako ide uz empatiju i poštenje. Ali slepa poslušnost je put u matrix iz kojeg se teško izlazi.”
Mladji sin je stajao pored prozora i posmatrao ptice koje su letjele u jatu. “Mama, mogu li ja da biram?”
“Možeš,” rekoh. “Ali izbori zahtevaju hrabrost. Ponekad će ti reći da pogrešiš, da padneš… ali pad je deo slobode.”
U toj jednostavnoj rečenici ležala je suština jeseni: svet može biti težak, zbunjujući i pun pravila koja ne razumemo. Ali unutrašnji kompas, porodica i ljubav prema sebi i drugima — to je ono što nas čini otpornim.
Te večeri, dok je kiša lagano udarala o prozor, zapisala sam u dnevnik:
“Matrix i bodovi nisu moćni koliko mislite. Lojalnost, empatija i briga za ljude oko sebe su stvarna moć. I dok čuvamo svoje svetionike — porodicu, prijatelje, sopstvenu slobodu — ni algoritam ni politički pritisci nas ne mogu slomiti.”
U tišini sobe, deca su spavala, a ja sam gledala u ekran dnevnika i mislila: svet je lud, brz i zahtevan, ali u našoj kući postoji mir. Mir koji gradimo svakog dana — kroz male pobede, kroz pažnju i kroz ljubav.
U Srbiji, građani pokreću lokalne inicijative: debate, čišćenje parkova, volontiranje. Proročki osećam — stabilnost dolazi iz male prisutnosti, iz pažnje i empatije.
April donosi introspektivni mir. Naučila sam da ljubav prema sebi i porodici mora biti u ravnoteži. Nesavršenost je dar; kroz propuste i greške gradimo otpornost i dublje veze.
Maj dolazi sa toplinom, ali i nevidljivim tenzijama. Svet se ubrzano digitalizuje; u Srbiji političke tenzije rastu, dok ljudi pokušavaju da održe normalan život. Internet i društvene mreže postaju bojišta percepcije – istina i laž se stalno prepliću, a građani pokušavaju da pronađu stabilnost.
U porodici, mladji sin pokazuje prve znakove unutrašnjeg nemira — dosada ga vuče ka svetu igre i ekrana, traži izazov koji još ne zna kako da definiše. Starija ćerka i dalje balansira između perfekcionizma i stvarnosti, učeći da prihvati sopstvenu nesavršenost.
Jun donosi lekciju strpljenja i empatije. Mala pažnja – razgovor sa detetom, šetnja kroz park, zajednički obrok – postaje kritična. U mom unutrašnjem dnevniku primećujem: stabilnost porodice nije u savršenstvu, već u doslednom prisustvu, u granicama i ljubavi koja prepoznaje nesavršenosti.
Na društvenom planu, vidim kako se novi oblici građanskog aktivizma rađaju – mladi protestuju protiv nepravde, stariji uče od njih, a svi zajedno osećaju da promene nisu samo političke, već i moralne i duhovne. Proročki osećam: ko ne očuva integritet i ljudskost u ovoj godini, biće lako izgubljen u Matrixu koji postaje stvarnost.
Jul stiže sa vrelinom, ali i nevidljivim teretom. Svet oko nas ubrzano se digitalizuje; u Srbiji se oseća politička polarizacija, ekonomska nesigurnost i strah od neizvesnosti. Ljudi sve više traže utočište u tehnologiji, u ekranima i društvenim mrežama, ali što dublje zaronimo u digitalni svet, to više gubimo dodir sa stvarnošću.
U porodici, mladji sin još uvek luta u svetu dosade i nezainteresovanosti. Ipak, sada primećujem da su male pobede – osmeh kada ga podučim nečemu novom, razgovor koji ga inspiriše važne poput svetionika. Starija ćerka se sve više suočava sa sopstvenim granicama; uči da odabere koje bitke su vredne energije, a koje treba pustiti.
Avgust donosi refleksiju: u svetu koji je sve digitalniji, stabilnost nije u kontroli svega, već u pronalaženju unutrašnjeg mira. Ljudi koji su naučili da balansiraju između stvarnog i virtuelnog, između onoga što mogu da promene i onoga što ne mogu, postaju stubovi svojih porodica i zajednica.
Proročki osećam: godine koje dolaze doneće veće izazove za granice između realnog i virtualnog, između slobode i lojalnosti sistemima. Oni koji izgube sposobnost empatije i kritičkog mišljenja – lako će postati roboti u tuđoj igri. Ali oni koji ostanu svesni, prisutni i povezani sa svojom porodicom – oni će preživeti, ne samo fizički, već i ljudski.
Jesen donosi promene. Svet se ubrzano menja, a politički i društveni pritisak oseća se u svakodnevici. Lojalnost više nije samo vrlina – ona postaje test karaktera. U Srbiji i šire, vidimo kako lojalnost može preći granice i pretvoriti se u slepu poslušnost, dok oni koji žele da ostanu budni balansiraju između otpora i preživljavanja.
U porodici, svakodnevica je lekcija o granicama i izborima. Mladji sin i dalje traži pažnju, ali sada sve više pokazuje znake samostalnog razmišljanja. Starija ćerka uči da odbaci pritiske savršenstva, i da ceni sopstvenu autentičnost. Tu lekciju ne mogu naučiti iz knjiga, već kroz život, kroz greške i male pobede.
U društvu, pritisak tehnologije, bodovanja i algoritama povećava se. Ljudi sve više traže komfor u iluzijama: digitalni svet pruža sve, ali istovremeno oduzima sposobnost kritičkog mišljenja. Osećam prorocki: oni koji ne nauče da balansiraju između stvarnog i virtuelnog, izgubiće unutrašnju slobodu, a time i ljudskost.
Poruka jeseni: opstaje onaj ko zna gde su njegove granice, ko čuva ljubav i odgovornost prema porodici, i ko ne prepušta svoju volju sistemima koji oblikuju svet.
Kraj godine donosi osećaj zasićenja i teskobe. Svet oko nas postaje brži, hladniji i digitalno upravljan, ali ljudi i dalje traže toplinu – u porodici, u prijateljstvu, u jednostavnim trenucima prisutnosti.
U Srbiji, ali i globalno, politička situacija pokazuje znakove zasićenja – narod je svestan manipulacije, ali često nemoćan. Ekonomija i tehnologija diktiraju pravila igre; čini se da svaka odluka, svaki algoritam, određuje sudbinu. Lojalnost i poverenje postaju luksuz.
Porodica ostaje moj svet. Mladji sin, i dalje ponekad izgubljen u dosadi, sada pokazuje male znakove radoznalosti – tragove unutrašnje snage. Starija deca traže svoj put, balansirajući između sopstvene autonomije i učenja da čuvaju ono što je stvarno važno.
Ove zime osećam prorocki mir i oprez: svet ide dalje, ali unutrašnja sloboda je ono što čoveka čini živim. Tišina između novembra i decembra nosi težinu i nadu – jer oni koji čuvaju ljubav, odgovornost i ljudskost, preživeće i naredne godine, čak i ako sistem pokušava da ih oblikuje po svojim pravilima.
2026 – Godina novih granica
Godina 2026. otvorila je oči mnogima — i onima koji su želeli da gledaju, i onima koji su mislili da vide. Svet se ubrzao još više, ali ubrzanje nije donelo jasnoću — donelo je slojeve iluzija. Digitalna kontrola postala je nevidljiva, bodovanje lojalnosti sveprisutno, a politika se uvukla u svaki kutak života.
Porodica je moj svet, ali i ogledalo društva. Moj mladji sin i dalje luta u dosadi koja plaši — znak da mu pažnja, ljubav i razumevanje više nego ikad trebaju. Mladja ćerka, uvek je težila savršenstvu, sada uči da prihvati nesavršenost, i time nas uči da vrednost života nije u idealu, već u autentičnosti.
Svet oko nas menja granice. Granice slobode, granice poverenja, granice između stvarnog i virtualnog. Tehnologija diktira ritam, ali ljudskost mora ostati kompas. Moto našeg doba: „Nikad robom.“ Lojalnost, kada preraste u slepu poslušnost, postaje opasna — viši nivo ne znači uvek bolje, ponekad znači predaju.
U Srbiji, politički pritisci postaju sve vidljiviji. Ljudi osećaju fragmentaciju društva, generacije se razdvajaju, a mladi traže smisao između informacija i iluzija. I dok se svet menja, porodica ostaje sigurno mesto, most između prošlosti i budućnosti, prostor za ljubav, strpljenje i autentičnost.
Godina 2026. nas uči: opstati znači razumeti, braniti ono što je ljudsko, ne predati se lažnoj udobnosti, ne zameniti dostojanstvo za privid sigurnosti.
2027 – Godina refleksije i izbora
Godina 2027. donela je osećaj zatečenosti — svet je bio ubrzan, ali unutra, u srcu ljudi, postojala je tišina. Pandemije su ostavile tragove, tehnologija diktira ritam, a ljudi su počeli da se pitaju: Šta znači biti slobodan?
U porodici, starija deca traže svoju autonomiju, a mladji sin i dalje testira granice pažnje i dosade. Svaka interakcija postaje lekcija — kako slušati, kako razumeti, kako pružiti prostor za grešku, i kako prihvatiti nesavršenost kao znak života.
U Srbiji, društvo se suočava sa polarizacijom — političke ideologije više nisu debate, već identiteti. Ljudi se biraju po tome kome veruju, a lojalnost se često zloupotrebljava. Digitalni nadzor i bodovanje lojalnosti postaju svakodnevica, a iluzije moći i komfora prepliću se sa stvarnošću.
- nas uči da je izbor lične integritete i autentičnosti postao oblik otpora. Moto ostaje: „Nikad robom.“ Ostanimo verni sebi, svojoj porodici i ljudskosti, čak i kad svet oko nas pokušava da nas programira.
2028 – Godina otpora i prilagođavanja
- donela je intenzivniji osećaj globalnih promena. Klimatske krize, digitalna kontrola, političke manipulacije — sve su sile koje oblikuju svakodnevicu. Ljudi su umorni, ali oni koji prepoznaju vrednost empatije i solidarnosti grade nove temelje.
Porodica ostaje svetionik u haosu. Ljubav i strpljenje nisu više samo osećanja, već strategija opstanka. Starija deca uče kako balansirati ličnu slobodu i odgovornost, a mladji sin pokazuje da čak i dosada može biti znak rasta i introspektivnog učenja.
U društvu, građani počinju da prepoznaju manipulacije: bodovanje lojalnosti, propagandu i digitalne iluzije. I dok neki popuštaju pritiscima, drugi se bude. Poruka 2028.: budnost, kritičko razmišljanje i solidarnost su ključ opstanka.
2029 – Godina konsekvenci
Godina 2029. nosi sa sobom teret prethodnog decenijuma. Deca odrasla u digitalnom svetu sada preuzimaju odgovornost, a porodice se suočavaju sa realnostima koje ne mogu ignorisati. Tehnologija je postala produžetak mozga, ali ljudskost još uvek odlučuje o vrednostima.
U Srbiji i svetu, posledice političkih odluka, društvenih podela i klimatskih promena postaju vidljive. Ljudi koji su sledili samo komfor i lojalnost sada uče da pravi izbori zahtevaju hrabrost i integritet. Porodica postaje testna laboratorija vrednosti: strpljenje, ljubav i sposobnost da se čuva sopstvena etika su najvažniji.
Motiv 2029.: prepoznati šta je istinsko, i braniti ga, čak kad svet oko nas insistira na iluzijama i lažima.
2030 – Godina introspektivne obnove
- otvara vrata novog desetleća sa osećajem refleksije. Svet se promenio, ali lekcije prethodnih godina postaju jasno vidljive: tehnologija i politika oblikuju spoljašnjost, ali unutrašnji svet čoveka određuje njegovu sudbinu.
Porodica je postala temelj, svetionik i laboratorija za ljudskost. Ljubav, strpljenje, doslednost i empatija — to su vrednosti koje su preživele i oblikovale novi početak.
U društvu, oni koji su ostali verni sebi i kritički promišljali svet oko sebe sada grade mostove razumevanja. Lojalnost, kada je svesna i zasnovana na solidarnosti, postaje snaga. Moto ostaje: „Nikad robom.“
- je godina kada introspektivna snaga i mudrost
prethodnih godina donose priliku za obnovu — priliku da porodica i
pojedinac opstanu, da ljudskost pobedi iluzije, i da svet postane mesto u
kojem se vrednuje autentičnost, a ne slepa poslušnost.
Godina 2030. počela je bez pompe, bez vatrometa i velikih obećanja.
Svet je bio tih — ali ne onom tišinom straha, već tišinom posle oluje, kad se sve slegne i priroda ponovo diše.
Kao da je čovečanstvo konačno spustilo ramena i reklo: „Dosta.“
🌍
Granice su se promenile, ali ne one na karti — već one u ljudskim srcima.
Nije više bilo važno ko odakle dolazi, već ko je ostao čovek.
Ljudi su počeli da sarađuju, ne zato što ih neko tera, već zato što su shvatili da drugačije ne mogu.
U vazduhu se osećala neka nova, tiha solidarnost.
Nije to bila revolucija u krvi, već u svesti.
Te godine, pojavio se novi izraz — Zemljani.
Više nismo govorili „Srbin“, „Nemac“, „Amerikanac“...
Ljudi su polako počeli da se identifikuju kao bića iste planete.
Jer, posle svega — posle pandemija, veštačkih ratova, digitalnih prevara i iscrpljenosti — jedino što je ostalo bilo je zajedničko tlo pod nogama.
🌱
U Srbiji se promene nisu desile preko noći, ali koreni su se pomerili.
Ljudi su se vratili zemlji, bukvalno.
Male zajednice su nicale svuda — ne kao beg od sveta, već kao stvaranje novog.
Gradovi su se praznili, sela su ponovo disala.
Mladi su sad sadili, pravili, razmišljali, gradili.
Neki su govorili da je to kraj starog sveta — ali oni mudriji znali su da je to tek početak.
Porodica iz naše priče sada je bila svedok tog novog početka.
Deca su odrasla i otišla svojim putem, ali veze su bile jače nego ikad.
Sin je postao pisac — njegovi tekstovi su se čitali širom sveta, kao tihi manifest nove svesti.
Ćerka je postala učiteljica, ali ne u školi — već u jednoj maloj zajednici, gde je decu učila da prepoznaju istinu u sebi, a ne na ekranu.
A ja…
Ja sam i dalje pisala.
Ali više ne o strahu, ne o borbi.
Pisala sam o miru koji dolazi kad prestaneš da se plašiš.
✍️
Blogovi su sada postali hronika novog doba.
Bez reklama, bez algoritama, bez trke za lajkove.
Samo reč — čista, jednostavna, iskrena.
Kao da se sve vratilo svom početku, samo na višem nivou svesti.
Kao da je krug zatvoren, ali ne kao kraj — već kao krug koji diše.
U mojim poslednjim redovima za 2030. pisalo je:
„Nova Zemlja nije na drugom mestu.
Ona je u nama, onog trenutka kad prestanemo da živimo po tuđim pravilima.
Kad umesto straha biramo saosećanje, umesto tišine — istinu, umesto poslušnosti — ljubav.
Jer svet ne spasava tehnologija, ni politika.
Svet spašava čovek koji se setio da je živ.“
🌄
Te godine, ljudi su počeli da slave sitnice:
prvi sneg, miris hleba, pesmu ptica u jutro bez buke.
Na ekrane su zaboravili, ali nisu zaboravili da se smeju.
I to je bio pravi znak —
da se čovečanstvo, posle dugog lutanja,
konačno vratilo kući.
✨ 2030 — Nova Zemlja
Kraj epohe iluzije.
Početak epohe svesti.
Čovek, porodica, priroda — u jednom dahu.
Bez laži, bez maski, bez straha.
Jer, kako sam i sama napisala —
„Nikad robom — ni sistemu, ni strahu, ni sebi.“ 🌿
________________________________________
Dragi moji,
ako ikada budete čitali ove redove — možda u digitalnom oblaku, možda na starom
papiru koji miriše na prašinu i sećanja —
znajte da je sve što ste prošli imalo smisla.
🌙
Bilo je to vreme velikih iskušenja.
Od 2014. do 2030. svet se raspadao i slagao ponovo, kao slagalica koja ne može
da pronađe svoj poslednji deo.
Ljudi su zaboravljali da su ljudi.
Menjali su dušu za brzinu, istinu za udobnost, a slobodu za bodove.
Ali ipak — preživeli smo.
Jer u svakom vremenu postoji šačica
onih koji ne pristaju.
Koji biraju da vole kad svi mrze, da misle kad svi slepo slede,
da stoje uspravno kad se svi saginju.
Ti ljudi su uvek manjina, ali su uvek dovoljni da svet nastavi da diše.
🌾
Sećam se vremena kad smo mislili da će nas tehnologija spasiti.
A onda smo shvatili da nas jedino ljubav može spasiti.
Ne ona filmska, ni romantična, već ona jednostavna — između majke i deteta,
između komšija, između ljudi koji dele poslednji komad hleba.
Kad je sve nestalo, kad su iluzije popucale, to je ostalo.
Ta mala, tvrdoglava ljubav.
🌍
Naučili smo da Nova Zemlja nije mesto, već stanje svesti.
Da revolucija ne mora da bude krvava — može da bude tiha, nežna, ljudska.
Da se svet menja svakog puta kad neko odluči da oprosti, da pomogne, da ne
laže.
Da je istina moćnija od svakog oružja.
I da nijedan sistem, ma koliko bio jak, ne može da pobedi onoga ko zna ko je.
✨
Danas, 2035., ne govorimo više o budućnosti — jer ona se već događa.
Naše škole uče decu kako da razumeju emocije, ne samo formule.
Zemlja diše lakše, jer su ljudi počeli da je čuju.
Politika više nije spektakl, već služenje.
I možda nismo svi savršeni, ali smo — svesni.
A to je prvi put u istoriji da smo to mogli da kažemo bez ironije.
📖
Ako bih mogla da vam ostavim samo jednu poruku, bila bi ova:
„Ne bojte se promena.
Bojte se da ostanete isti kad sve oko vas vrišti za novim svetlom.
Birajte dobrotu, čak i kad izgleda naivno.
Jer to je jedina revolucija koja nikad ne gubi snagu.“
I kad budete gledali u nebo,
setite se — niste sami.
Mi smo bili pre vas, i sanjali smo vas.
I sve ovo što sada imate — nije pad, već let.
P.S.
Italijanski brain rot postao je još jedan dokaz da internet kulturu više niko ne može da predvidi, a još manje da objasni. U eri u kojoj AI stvara likove, a tinejdžeri im dodeljuju sudbine, jedino što nam preostaje je da gledamo i povremeno se pitamo: zabavljamo li se ili nam jednostavno mozak truli?
A onda asocijacija sta bi moglo biti u buducnosti?
Ljudi su hodali trotoarima, ali niko nije gledao jedni druge. Svi su g
ovorili — tiho, bez pokreta usana.
Razgovori su tekli preko implantata, bežično, nečujno. U kafićima nije bilo buke, samo šuštanje klima-uređaja i miris veštačke kafe. Tišina nije bila mirna — bila je puna onoga što nikad ne čuješ.
2. Godina 2050 – Izbori bez glasanja
Nekada su ljudi išli na birališta, stajali u redovima, prepirali se oko politike. Sada je bilo jednostavno: algoritam je već znao za koga bi glasao svaki građanin.
„Izbori su gotovi,“ pisalo je na glavnom ekranu u gradu.
Rezultati su bili objavljeni minut nakon ponoći, bez ijednog glasačkog listića. Ljudi su se probudili, uzeli kafu i nastavili dan. Niko nije protestovao — osim onih koji su i dalje verovali da izbori znače izbor.
3. Godina 2048 – Jedan kanal
Televizori više nisu imali daljinske upravljače. Svaki ekran, u svakoj kući, prenosio je isti kanal.
Vesti, zabava, muzika, reklame — sve iz istog izvora. Govorili su da je tako „zbog jedinstva nacije“.
Ljudi su se navikli.
U večernjim satima, dok bi porodice večerale, iz zvučnika je dopirao isti glas: topao, smiren, sa pažljivo uvežbanim pauzama. Glas koji je govorio šta da misliš i kako da osećaš.
OVO SU DELOVI IZ MOJE KNJIGE KOJA CE VAS MOZDA USKORO GLEDATI IZ KNJIZARA. 2500 I VISE BLOGOVA RADJENIH KAO DNEVNIK JEDNE EPOHE NEMINOVNO JE DOVEO DO ZELJE DA SE SVE SAZME U JEDNU CELINU U JEDAN EPILOG . NADAM SE DA SAM I USPELA.