NE MOGU DA SE OTRGNEM UTISKU DA SMO KOLEKTIVNO ZAPALI U PAMCENJE 'Z;ATNE RIBICE' STO JE OKO 2 DO 3 SEKUNDE. OVOLIKI PROTOK INFORMACIJA, NJIHOVA BRZINA I DOSTUPNOST PRAVE KASICU OD NASEG MOZGA.
Čini mi se da danas živimo u vremenu u kojem čovek nikada nije imao toliko informacija, a možda nikada nije imao manje vremena da ih zaista razume i zapamti.
Imamo čitavo znanje sveta na dohvat ruke, ali postavlja se jedno važno pitanje: da li smo, zahvaljujući dostupnosti informacija, postali pametniji ili smo polako počeli da prepuštamo mašinama ono što je nekada radio naš mozak?
Šta se događa sa ljudskim pamćenjem?
Ljudski mozak nije napravljen da pamti svaku informaciju koju sretnemo. On bira, povezuje, zaboravlja i čuva ono što proceni kao važno.Pamćenje nije običan skladišni prostor. Ono je mnogo više od toga: to je proces kojim gradimo svoje iskustvo, identitet i razumevanje sveta.Danas se, međutim, suočavamo sa nekoliko velikih promena.Prvo – previše informacija.Svake sekunde stižu nam vesti, fotografije, poruke, snimci, komentari. Mozak mora neprestano da odlučuje čemu će posvetiti pažnju.
Kada stalno prelazimo sa jedne informacije na drugu, teže nam je da se duboko usredsredimo. A bez pažnje nema kvalitetnog pamćenja.Drugo – mozak počinje da se oslanja na spoljašnje pamćenje.
Znamo da ne moramo da pamtimo telefonske brojeve, datume, činjenice ili čak put do nekog mesta. Sve možemo pronaći na internetu.
Nauka ovaj fenomen naziva kognitivno rasterećenje. To samo po sebi nije loše. Čovek je oduvek koristio spoljašnja pomagala za pamćenje – od pisma i knjiga do računara.
Problem nastaje kada prestanemo da razvijamo sopstveno razumevanje zato što znamo da ćemo sve moći ponovo da pronađemo.Treće – brzina potiskuje razmišljanje.
Da bismo nešto zaista zapamtili, potrebno je da se zadržimo na tome, da razmišljamo, povezujemo sa prethodnim iskustvom, preispitujemo i ponavljamo.Mozgu je potrebno vreme.
Informacija koju samo pročitamo često brzo nestane. Informacija o kojoj razmišljamo postaje deo našeg znanja.Ali postoji i dobra vest!Mozak je plastičan. On se menja, prilagođava i stvara nove veze tokom života. Čitanje, razgovor, učenje, rešavanje problema, pa čak i prepričavanje onoga što smo naučili, pomažu njegovom razvoju.
Dakle, nije problem u tome što imamo mnogo informacija. Problem je ako izgubimo naviku da se njima bavimo.
POUCNA PRICA
Ako bi ga nešto zanimalo, odgovor bi dobio za nekoliko sekundi.U početku je bio oduševljen.
Govorio je prijateljima:– Kakvo je ovo čudesno vreme! Naši preci su morali godinama da uče ono što mi možemo saznati za nekoliko trenutaka.Ali vremenom je primetio nešto neobično.
Više nije pamtio telefonske brojeve svojih prijatelja. Nije znao napamet ni stihove pesama koje je nekada voleo. Čak je i događaje iz sopstvenog života sve češće proveravao na fotografijama.
Kada bi neko započeo razgovor o nekoj temi, on bi odmah posezao za uređajem.Nije više pokušavao da se seti.Nije više dopuštao sebi da razmišlja.Jedne večeri posetio je svoju staru majku.Zatekao ju je kraj prozora, sa požutelom knjigom u rukama.– Majko, šta čitaš? – upitao je.– Čitam jednu pesmu koju znam gotovo napamet – odgovorila je.– Zašto je čitaš ponovo ako je već znaš?Majka se nasmejala.
– Zato što se ja menjam, sine. Svaki put kada je pročitam, pronađem nešto novo. Nekada me podseti na mladost, nekada na tvog oca, a nekada na nešto što tek treba da razumem.Sin je pogledao knjigu.
– Ali sve to možeš pronaći na internetu. Postoji hiljadu tumačenja te pesme.Majka ga je pogledala preko naočara.– Možda. Ali internet može da ti kaže šta je pesnik napisao. Ne može da zapamti umesto tebe šta si ti osećao dok si to čitao.Te reči su ga zatekle.Posle večere izašli su u baštu.Majka je pokazala na staru jabuku.– Sećaš li se kada si kao dečak pao sa ove grane?– Naravno! – odgovorio je.– A sećaš li se šta sam ti tada rekla?Pokušao je da se seti. Zatvorio je oči. Dugo je ćutao.Nije mogao.
Majka mu je nežno rekla:– Rekla sam ti da čovek može mnogo puta da padne, ali da ne sme da zaboravi zašto ustaje.Odjednom se setio.Ne samo reči. Setio se majčinog glasa, mirisa trave, bola u kolenu i topline njenih ruku.I tada je shvatio nešto što mu nijedna baza podataka nije mogla objasniti.
Pamćenje nije samo čuvanje informacija. Pamćenje je čuvanje života.Te noći prvi put posle dugo vremena nije uključio svoj uređaj.Uzeo je staru knjigu, otvorio prozor i počeo da čita.
Zastajao je posle svake stranice.Razmišljao je.Pokušavao da se seti.Sutradan je počeo da zapisuje svoje misli, da razgovara sa ljudima, da uči napamet pesme koje su mu značile.
Nije odbacio tehnologiju. Naprotiv, nastavio je da je koristi.
Ali je odlučio da joj ne prepusti ono najvažnije: sopstveno mišljenje, sopstvena osećanja i sopstveno pamćenje.Mislim da se pred čovečanstvom nalazi jedan veliki izazov.
Veštačka inteligencija može da nam pomogne da pronađemo informacije, objasnimo pojave, naučimo jezike i razumemo komplikovane stvari.
Ali moramo sačuvati sposobnost da samostalno razmišljamo.
Postoji velika razlika između čoveka koji zna gde može da pronađe odgovor i čoveka koji razume šta taj odgovor znači.
Zato bih izdvojio pet malih navika:
Pročitaj nešto i pokušaj da sutradan prepričaš bez gledanja.
Povremeno isključi telefon i dozvoli sebi da razmišljaš bez ometanja.
Čitaj knjige, jer one razvijaju sposobnost dugotrajnog usredsređivanja.
Razgovaraj o pročitanom i naučenom sa drugim ljudima.
Nemoj se plašiti zaboravljanja. Pokušaj da se setiš, jer je i samo prisećanje važan deo učenja.
I evo jedne misli koju bih voleo da ostavimo kao zaključak naše priče:
Čovečanstvo je vekovima pokušavalo da sačuva znanje kako ne bi moralo svaki put da počinje iz početka. Danas je uspelo da stvori mašine koje mogu da pamte gotovo sve. Ali sada mora da nauči nešto mnogo važnije: kako da sačuva čoveka koji ume da misli, oseća, povezuje i razume.
Jer možda najveća opasnost budućnosti nije u tome što će mašine pamtiti više od nas.
Možda je opasnost u tome što ćemo zaboraviti koliko je lepo i važno – misliti sopstvenom glavom.
Informacije pune našu glavu, znanje oblikuje naš um, a mudrost nam pomaže da znamo šta sa tim znanjem da radimo.I to su tri različite stvari koje nikada ne bi trebalo da pomešamo.
Нема коментара:
Постави коментар