DAKLE KAKO SMO OD COPORA DOSLI DO KRDA? OVAJ PUT NE PISEM O IMUNITETU KRDA SA KOJIM SU NAS SMARALI ZA VREME KO BAJAGI KORONE. OVDE JE PITANJE SVIH PITANJA. ZASTO SE ZIVOTINJE LAKSE I BOLJE UDRUZUJU OD LJUDI? STA JE TO STO NAS USPRKOS INTELIGENCIJI CINI MANJE SPOSOBNIJIM DA SE ORGANIZUJEMO PO PRAVILIMA JEDNAKOSTI? VEROVATNO SUJETA KOJA PRAVI PODELE. STETA. SVE JE TAKO JEDNOSTAVNO I LAKO - SVAKO DA RADI SVOJ POSAO! ALI NE. LJUDI SU TO ZAKOPMLIKOVALI DO NAJVECIH RAZMERA KOMPLIKOVANOSTI. I ONDA DOBIJAMO KRDO ILI GOMILU ILI SKUP LJUDI KOJI NE MOZE DA FUNKCIONISE.
Ponašanje gomile opisuje kako se pojedinci u grupi mogu ponašati kolektivno, bez centralizovanog pravca. Termin se može odnositi na ponašanje životinja u krdu, čoporu, jatu ptica, jatu riba itd., kao i na ponašanje ljudskih bića u demonstracijama, neredima i opštim štrajkovima,sportskim događajima, verskim okupljanjima, nasilju u rulji i svakodnevnom donošenju odluka, osuda i formiranju mišljenja.
Rafat, Čater i Frid su predložili integrisani pristup života u gomili, opisujući dva ključna pitanja, mehanizme prenošenja misli ili ponašanje između pojedinaca i šeme povezivanja između njih. Oni su predložili to, da ujedinjavanje različitih teoretskih pristupa ponašanja u gomili, ukazuje na primenjivost tog koncepta u mnogim domenima, od kognitivne nauke do ekonomije.Moderno psihološko i ekonomsko istraživanje je identifikovalo ponašanje gomile da bi objasnilo fenomen velikog broja ljudi koji se ponašaju na isti način u isto vreme. Masa ljudi koja se skupi zbog žaljenja može uključiti i ponašanje gomile koje se pretvara u nasilno, naročito ako je masa suočena sa opozicijom, etničkom ili verskom grupom.Društveni mediji mogu takođe biti snažna alatka u ponavljanju ponašanja gomile.JEDINO JE ČOVEKU, OD BOGA DATO, DA MOŽE ODABRATI HOĆE LI BITI DEO ČOPORA ILI DEO KRDA, HOĆE LI BITI VUK ILI GOVEČE!
Krdo nije čopor!
Čopor je skup jedinki podjednako važnih za zajednicu - krdo je bezlična masa mesa i kože.
Krdo nije ni jato koje može da odleti u slobodu visine ili da zaroni u tišinu dubine!
U krdu nikad niste lovac: uvek ste lovina. Zato nije bitno ko upravlja krdom ukoliko ste krdo!
Imunitet krda podrazumeva samo to da će najslabiji i najranjiviji biti pojedeni jer će zaostajati za krdom. Drugi će, za neko vreme preživeti. U ovom slučaju imunitet se stiče za ono vreme koliko će lovci biti siti.
Krdo (stado) ima vođu ali on nije individua (pojedinac, ličnost), njegova je dužnost da nosi medenicu (da se stado lakše nađe) i on se razlikuje od ostalih samo po tome što će biti poslednji pojeden.
Sa druge strane, predvodnik čopora je onaj koji će prvi poginuti u borbi za hranu ili odbranu čopora a on to mesto zaslužuje tako što će biti najbolji, najjači i najhrabriji - a ne zato što će mu gazda-čoban staviti oko vrata čeketalo!
U čoporu ima pojedinca (individue, ličnosti, karaktera) - u krdu nema.
Čopor je je porodica. Krdo je zajednica.
Čopor zna kada treba žrtvovati deo sebe zbog opstanka - kada starog vuka treba ostaviti da skapa. To se čini da bi opstala mladost čopora. Kod krda je to drugačije: pred opasnošću, krdo se da u beg i onda uglavnom stradaju oni mladi i nemoćni.
Jednoumlje nastaje u grupi ljudi koji su svoju individualnost, slobodu mišljenja i, na kraju krajeva, sopstvene emocije pokorili vrhovnoj ideji. Zatomiti individualni identitet i sposobnost nezavisnog zaključivanja podrazumeva gubitak samopoštovanja, razaranje svesti o sebi kao pojedincu i pretvaranje sopstvene ličnosti u amorfan deo jednog jedinog organizma koji kuca i diše za jednu ideologiju. Kako to obično biva, ideologije se „materijalizuju“ u liku vrhovnog vođe, bio on realan ili imaginaran.
A posledice za takve skupine ljudi uvek su iste – individualna moralna načela gube se u magluštini pripadnosti jednom velikom organizmu. Ključni kriterijumi moralnosti podignuti su na međugrupni nivo. Žrtva sopstvene indivualnosti i podrivanje samopoštovanja zarad jedinstvenosti grupe, podrazumeva nesposobnost prepoznavanja i poštovanja drugih pojedinaca, kako unutar sopstvenog ideološkog pokreta, tako i van njega.
U socijalnoj antropologiji pojam čopor ne koristi kada se priča o ljudima” možemo samo ustvrditi da je isto tako čovjek bio stvoren božjom voljom na njegovu sliku i priliku do trenutka kad je onaj jedan zaključio da smo nastali od majmuna, ponešto slabo cijenjene životinjske grupacije u pravilu sinonim za glupiranje i bedasto ponašanje. Naravno da je sličnost ovakvoj definiciji četveroručne bratije prilično logično povezati s čovjekom, jedino s ovećom rupom u logici budući da ovi nisu nimalo toliko neozbiljni kako ih se pokušava prikazati. Tako je tu ostao čovjek imanentnog majmunskijeg ponašanja od samih majmuna
Socijalna kohezija čopora šimpanzi zasniva se, u ogromnoj meri, na strategiji „milo za drago“ ili „ja tebi ti meni“, tj. transakcionim odnosima. Zahvaljujući evoluciji mozga i prilično velikim mentalnim kapacitetima, šimpanze su sposobne da pamte svoje odnose sa drugim jedinkama, da se sećaju ko ih je u čoporu prevario, a ko je prijateljski uzvraćao pružene usluge. Pored izgradnje pojedinačnih odnosa to je, suštinski, i način na koji se uspostavljaju koalicije, kažnjavaju „neposlušnici“ i formira hijerarhija u čoporu. I, možemo zaključiti da ova strategija nije strana našim, ljudskim životima.
Ipak, tu bi trebalo da prestanu sličnosti između naših i majmunskih društava. Ljudski mozak je tokom evolucije dobio nove kvalitete koji nam omogućavaju da svoje razumevanje društvenih odnosa podignemo iznad „burazerskih“ ja-tebi-ti-meni transakcija. Bez mogućnosti da apstraktno razumemo značenje pojmova društvo i kolektiv, naše zajednice ne bi mogle biti veće od 200 ljudi (nešto više od šimpanzinih) jer je u većim grupama nemoguće očekivati da svako sa svakim ostvari zapamtljiv transakcioni odnos i spram njega se neprekidno opredeljuje. Upravo sposobnost apstraktne kognicije, koja nam omogućava da shvatimo šta su to društvene uloge, etičke norme i kako se ostvaruju društvena kretanja u skladu sa „društvenim dogovorom“ i pravilima pravne države, u mogućnosti smo da pravimo milionske funkcionalne zajednice – države. Drugim rečima, „društveno biće“, kolektiv jeste vremenom proširio svoj moralni krug izvan srodničkih i parohijskih asocijacija ljudi.1
U čemu je onda, dođavola, problem sa savremenim društvima? Čini nam se da smo ubrzano krenuli unazad – ka dominaciji tribalnih i životinjskih pravila. Jedno od objašnjenja leži u promeni društvene paradigme – samog shvatanja ljudskog organizovanja, kolektivnog dobra i socijalne države. Neoliberalno razdvajanje ljudskih prava od ekonomskih i socijalnih prava isporučilo je pojedinca na brisani prostor životinjske borbe za opstanak. Nedostatak društvene emocije u suštinski nepostojećem kolektivu polako poništava civilizacijska dostignuća. Transakcioni odnosi preostaju kao dominantne norme.
Nije, takođe, besmislena ideja da bi nosioci vlasti morali biti umni ljudi, dokazanih kvaliteta. Sposobnost da se sagleda realnost društvenih konstrukcija i njihovih kretanja, kao i sposobnost da se anticipiraju posledice određenih poteza po pojedince i čitavo društvo, zahtevaju intelektualno sazrevanje i duboko poznavanje različitih aspekata društveno važnih pitanja. To ne znači da se sva ova znanja moraju sliti u jednu glavu jednog velikog vođe, već, naprotiv, da se moraju sinergistički ujediniti u brojnim ljudima koji učestvuju u kreiranju pravaca jedne državotvorne politike. Okosnica ove sinergije moraju biti institucije države.
Uskoro nam predstoji mogućnost izbora. Možemo se opredeliti za alfa mužjaka i njegovu svitu neobrazovanih i nasilnih drugara. Ponekad pomislim da bi i oni voleli da mogu bolje, ali ne znaju kako. Intelektualno ne raspolažu ničim. Za njih je društvo jedna maglovita, komplikovana tajna, pa su obnašanje vlasti morali banalizovati, svesti na sirovu silu i zastrašivanje. Takoreći – na majmunsku politiku.
A možemo se odlučiti za kandidata koji nam obećava vladavinu prava i izgradnju institucija. To je suština njegovog programa. To je za početak sasvim dovoljno.
Nama je potreban imunitet čopora a ne imunitet stada. Da svaki pojedinac bude jaka karika u lancu koji podržava i štiti čopor i da taj lanac štiti one nemoćne i slabe držeći ih unutra, a ne da, kao u krdu, budu zaštićeni samo oni koji se štite telima i zaostatkom drugih.
Nekada smo bili čopor a sada nam govore da smo krdo!
Nekad smo bili vuci a sada nismo čak ni ovnovi!
Ali, nažalost, kad smo već krdo, mi nismo divlje krdo koje nesmetano krstari savanom ili planinom i preživljava kako je od Boga i prirode dato, kako zna i ume, često u očaju kidišući kopitama i rogovima na predatore. Ne! Mi smo krdo saterano u obore i torove, stado selektovano i obeleženo, čuvaju nas psi ovčari i strujna ograda. Mi smo krdo zatvoreno!
Tek, tu i tamo, pojavi se po neki samotnjak pokušavajući da nas podseti da smo nekada bili čopor. Sve se to završi tako što tog usamljenika ubrzo pregazi stampedo krda njegovih očeva i dedova (ne čak ni predaka). Taj stampedo se dogodi najčešće nedeljom ujutro, periodično, kada se oni najstariji pripadnici krda zalete da svojim jurišem pregaze sećanje na identitet i to što su nekada bili i da makar zakratko odlože svoj odlazak na klanicu, strižu ili mužu, ostavljajući one mlađe iza sebe za te rabote i za svaki slučaj – za slučaj potrebe imuniteta krda. Pošto krdo niko ne drži za paradu i džabe - krdo mora da zaradi snop sena: mesom, mlekom, radom ili kožom.
Između morala krda, kukavičluka krda i imuniteta krda pogubio se negde naš osećaj moralnosti pojedinca, lične hrabrosti i pripadnosti čoporu. Jer, osećaj je u pitanju a ne ono što nam drugi govore da jesmo – zar ne?!
Socijalna kohezija čopora šimpanzi zasniva se, u ogromnoj meri, na strategiji „milo za drago“ ili „ja tebi ti meni“, tj. transakcionim odnosima. Zahvaljujući evoluciji mozga i prilično velikim mentalnim kapacitetima, šimpanze su sposobne da pamte svoje odnose sa drugim jedinkama, da se sećaju ko ih je u čoporu prevario, a ko je prijateljski uzvraćao pružene usluge. Pored izgradnje pojedinačnih odnosa to je, suštinski, i način na koji se uspostavljaju koalicije, kažnjavaju „neposlušnici“ i formira hijerarhija u čoporu. I, možemo zaključiti da ova strategija nije strana našim, ljudskim životima.
Ipak, tu bi trebalo da prestanu sličnosti između naših i majmunskih društava. Ljudski mozak je tokom evolucije dobio nove kvalitete koji nam omogućavaju da svoje razumevanje društvenih odnosa podignemo iznad „burazerskih“ ja-tebi-ti-meni transakcija. Bez mogućnosti da apstraktno razumemo značenje pojmova društvo i kolektiv, naše zajednice ne bi mogle biti veće od 200 ljudi (nešto više od šimpanzinih) jer je u većim grupama nemoguće očekivati da svako sa svakim ostvari zapamtljiv transakcioni odnos i spram njega se neprekidno opredeljuje. Upravo sposobnost apstraktne kognicije, koja nam omogućava da shvatimo šta su to društvene uloge, etičke norme i kako se ostvaruju društvena kretanja u skladu sa „društvenim dogovorom“ i pravilima pravne države, u mogućnosti smo da pravimo milionske funkcionalne zajednice – države. Drugim rečima, „društveno biće“, kolektiv jeste vremenom proširio svoj moralni krug izvan srodničkih i parohijskih asocijacija ljudi.1
U čemu je onda, dođavola, problem sa savremenim društvima? Čini nam se da smo ubrzano krenuli unazad – ka dominaciji tribalnih i životinjskih pravila. Jedno od objašnjenja leži u promeni društvene paradigme – samog shvatanja ljudskog organizovanja, kolektivnog dobra i socijalne države. Neoliberalno razdvajanje ljudskih prava od ekonomskih i socijalnih prava isporučilo je pojedinca na brisani prostor životinjske borbe za opstanak. Nedostatak društvene emocije u suštinski nepostojećem kolektivu polako poništava civilizacijska dostignuća. Transakcioni odnosi preostaju kao dominantne norme.
Nije, takođe, besmislena ideja da bi nosioci vlasti morali biti umni ljudi, dokazanih kvaliteta. Sposobnost da se sagleda realnost društvenih konstrukcija i njihovih kretanja, kao i sposobnost da se anticipiraju posledice određenih poteza po pojedince i čitavo društvo, zahtevaju intelektualno sazrevanje i duboko poznavanje različitih aspekata društveno važnih pitanja. To ne znači da se sva ova znanja moraju sliti u jednu glavu jednog velikog vođe, već, naprotiv, da se moraju sinergistički ujediniti u brojnim ljudima koji učestvuju u kreiranju pravaca jedne državotvorne politike. Okosnica ove sinergije moraju biti institucije države.
Uskoro nam predstoji mogućnost izbora. Možemo se opredeliti za alfa mužjaka i njegovu svitu neobrazovanih i nasilnih drugara. Ponekad pomislim da bi i oni voleli da mogu bolje, ali ne znaju kako. Intelektualno ne raspolažu ničim. Za njih je društvo jedna maglovita, komplikovana tajna, pa su obnašanje vlasti morali banalizovati, svesti na sirovu silu i zastrašivanje. Takoreći – na majmunsku politiku.
A možemo se odlučiti za kandidata koji nam obećava vladavinu prava i izgradnju institucija. To je suština njegovog programa. To je za početak sasvim dovoljno.
TO JE TO. DOSLO JE VREME DA SVI NACINIMO IZBOR. I SVAKO DA RADI SVOJ POSAO. DODUSE TRENUTNO IMAMO SAMO JEDANPOSAO. A TO JE DA PONOVO BUDEMO COPOR!
Нема коментара :
Постави коментар