PERCEPCIJA JE ONO NAJVAZNIJE ZA NAS. PERCEPCIJA JE NASE VIDJENJE SVETA. PERCEPCIJA SVAKOG OD NAS ZASNIVA SE NA SVETU KOJI NAS OKRUZUJE I NASEG VIDJENJA I TUMACENJA ISTOG. I STA SE DOGADJA? NASOJ PERCEPCIJI U MNOGOME DOPRINOSI UTICAJ TOG 'SVETA' NA NAS. STA TO ZNACI? PRIKUPLJAJUCI INFORMACIJE KOJE DOBIJAMO U SVAKOJ SEKUNDI NASEG DANA, MESECA, GODINE, OBLIKUJEMO 'SVET' U ODNOSU NA NASU PERCEPCIJU. I TU SAD NASTAJE PAKAO. MATRIX JE DIREKTNO FORMIRANJE NASE PERCEPCIJE. PA OPET I U MATRIXU NEKAKO ODLUCIMO KOJA JE PILULA CRVENA ,A KOJA PLAVA ( STA JE ISTINA A STA LAZ). MEDJUTIM U SRBIJI POODAVNO A NAROCITO POSLEDNJA DVA MESECA ISTINA I LAZ NE MOGU DA SE DEFINISU. SVE JE MOZDA LAZ I MOZDA ISTINA. I NA KRAJU NE DA ZIVIMO U MATRIXU, ZIVIMO U DVE SRBIJE. JEDNA ONA KOJU NAM PREDSEDNIK DOCARAVA SVAKOG DANA I JEDNA KOJU ZIVIMO GRCAJUCI U DUGOVIMA I ISPRACAJUCI ZRTVE I BOLESNE I SUMASISAVSE ZBOG SVEGA OVOGA. JER KO JE OD NAS SPOSOBAN DA UTVRDI ,STA JE INTINA ,A STA LAZ.OBE ZVUCE I TE KAKO UVERLJIVO. DO 2300-TOG BLOGA POLITIKA SE NIJE MOGLA NACI NI U TRAGOVIMA,A OVU NOVU GODINU ZAPOCELA SAM POLITIKOM I EVO SE VRACAM U SVAKOM BLOGU MOGU JEDINO DA KAZEM DA SE VLAST TRUDI DA NAS SLUDI POPTPUNO I STO JE NAJGORE U TOME USPEVA..
KAKO PRONACI NACIN DA PRONIKNETE U STVARNU ISTINU NE BIH ZNALA DA VAM KAZEM.
Cuvena nemacka filozofkinja Hana Arendt je rekla: To stalno laganje i nema za cilj da norod poveruje u laz vec je cilj da u nista ne veruje! Takvom narodu nije oduzet kapacitet za akciju vec kapacitet da misli i sudi. S takvim narodom mozete raditi sta god hocete.
Napisacu zaista samo malo primera ,a ima ih bezbroj
Pravu reč je iskoristila Žaklina Tatalović kada je na konferenciji za štampu predsednika Srbije upitala dotičnog da li to što radi predstavlja zaluđivanje naroda.
Predsednika je ta konstatacija dobrano iznervirala, pa je u nastupu besa zaboravio da odgovori na postavljeno mu pitanje.
To zaluđivanje traje od trenutka kada su naprednjaci došli na vlast. Kada god su mogli, zaluđivali su nas. I na sva ta zamajavanja građani Srbije su u većini pristali.
A kako da ne pristanu kada su izloženi neprimerenoj i do sada nezabeleženoj medijskoj torturi. Zaluđivanje je u stvari pogonsko gorivo ove vlasti. Zahvaljujući tom zaluđivanju,
Beograd je pobeđivao Prištinu sa 5:0, i to na neutralno-gostujućem terenu.
Helikopter se srušio zbog pijanstva pilota, Savamalu su rušili kompletni idioti, Kosovu nije predato pravosuđe, policija i izbori, Gazivode nisu date, Mercedes radi u Srbiji…
Ova metoda je dobila skroz drugačiju dimenziju u rukama predsednika Srbije.Ona je, da se izrazim poput gradonačelnika Aleksandra Šapića, postala aksiom u naratorstvu ljudi na vlasti.
Njihove reči nisu podložne proveri, kritici, osudi. Ko se usudi makar i da posumnja, gotov je. Ili moraju da ga pakuju u inostranstvo, ili da mu lepe plakate i grafitima ulepšavaju prostor, a o onome strani agenti i plaćenici da i ne govorim.
I zamislite vi čoveka koji je ubeđen da je najbolji, najpametniji, najlepši, najduhovitiji, jedini u istoriji, nekoga ko je sagradio Hram Svetoga Save, da mu tamo neko postavi pitanje o zaluđivanju naroda.
Nema šanse, Njemu, koji se natčovečanskim mukama bori da ostane doživotno na vlasti sa svojom armijom nesposobnih i neobrazovanih dahija, njemu koji svaki minut, sekund i milimetar svog života koristi kako bi uživao u toj moći koju crpi iz vlasti, neko se drzne da ga pita nešto što njemu nije po volji.
Neka digne ruku onaj kome je jasno šta se desilo u Ohridu. On je najpre bio saglasan sa evropskim predlogom sporazuma za normalizaciju sa Kosovom.
Pravu reč je iskoristila Žaklina Tatalović kada je na konferenciji za štampu predsednika Srbije upitala dotičnog da li to što radi predstavlja zaluđivanje naroda.
Predsednika je ta konstatacija dobrano iznervirala, pa je u nastupu besa zaboravio da odgovori na postavljeno mu pitanje.
To zaluđivanje traje od trenutka kada su naprednjaci došli na vlast. Kada god su mogli, zaluđivali su nas. I na sva ta zamajavanja građani Srbije su u većini pristali.
A kako da ne pristanu kada su izloženi neprimerenoj i do sada nezabeleženoj medijskoj torturi. Zaluđivanje je u stvari pogonsko gorivo ove vlasti. Zahvaljujući tom zaluđivanju,
Beograd je pobeđivao Prištinu sa 5:0, i to na neutralno-gostujućem terenu.
Helikopter se srušio zbog pijanstva pilota, Savamalu su rušili kompletni idioti, Kosovu nije predato pravosuđe, policija i izbori, Gazivode nisu date, Mercedes radi u Srbiji…
Ova metoda je dobila skroz drugačiju dimenziju u rukama predsednika Srbije.
Ona je, da se izrazim poput gradonačelnika Aleksandra Šapića, postala aksiom u naratorstvu ljudi na vlasti.
Njihove reči nisu podložne proveri, kritici, osudi. Ko se usudi makar i da posumnja, gotov je. Ili moraju da ga pakuju u inostranstvo, ili da mu lepe plakate i grafitima ulepšavaju prostor, a o onome strani agenti i plaćenici da i ne govorim.
I zamislite vi čoveka koji je ubeđen da je najbolji, najpametniji, najlepši, najduhovitiji, jedini u istoriji, nekoga ko je sagradio Hram Svetoga Save, da mu tamo neko postavi pitanje o zaluđivanju naroda.
Nema šanse, Njemu, koji se natčovečanskim mukama bori da ostane doživotno na vlasti sa svojom armijom nesposobnih i neobrazovanih dahija, njemu koji svaki minut, sekund i milimetar svog života koristi kako bi uživao u toj moći koju crpi iz vlasti, neko se drzne da ga pita nešto što njemu nije po volji.
Neka digne ruku onaj kome je jasno šta se desilo u Ohridu. On je najpre bio saglasan sa evropskim predlogom sporazuma za normalizaciju sa Kosovom.
Onda je prihvatio aneks tog sporazuma. Sve je to prihvatio, ali nije potpisao. Dobro, boli ga desna ruka, pa nije mogao.
Ko zna šta sve radi sa tom desnom rukom. Veliki je pritisak na nju.
Meni je to više delovalo kao ono – Boli me uvo. Ali, ako je tako, što si saglasan?
Sve je prihvatio i sa svime se složio, a onda je rekao da će da implementira samo ono što njemu odgovara, odnosno ono što bi ga i dalje zadržalo na mestu vođe.
Već i vrapci na grani znaju da je saglasan da ne sprečava ulazak Kosova u bilo koju međunarodnu organizaciju, ali neće da dozvoli da u jednu od njih Kosovo uđe.
Neće, takođe, da potpiše nijedan sporazum sa Kosovom, a saglasan je sa time da je taj sporazum konačan, da dalje o tome ne treba razgovarati i prihvatio u celosti aneks tog istog sporazuma koji neće da potpiše.
Sećamo se, međutim, da je jedan sličan sporazum već potpisan, onaj iz Brisela 2013. godine, i tim dokumentom je Kosovo iz preambule našeg Ustava dobilo u svoje ruke, pod svojom zastavom, a ne onom srpskom iz tog istog Ustava, dobilo pravosuđe, policiju i izbore. Ali, mi pobedismo tada, zar ne?
Ulazak Srba i Vladu Kosova ne znači priznavanje te vlade, već dokaz natčovečanske borbe tog predsednika da Kosovo ostane u sastavu Srbije.
Ne, ni ovo nije zaluđivanje, već mudra politika jedinog među nama koji se jedini bori za Srbiju, naš narod i naše interese na KiM, kako to napisa Vladimir Orlić, predsednik Skupštine Srbije.
Sramota je da imamo predsednika Skupštine koji ladno prizna da se on ne bori za Srbiju, i ne samo on, već niko drugi sem predsednika.
Naš narod je toliko sluđen da dalje nema. Predsednik će nas držati u toj kolektivnoj hipnozi ko zna dokle.
Preveslaće nas i sa tom Zajednicom srpskih opština koja će biti predstavljena kao neko vrhunsko dostignuće, a sve što treba daće Kosovu na tacni.
Da ima petlje i kuraži kojima se hvali pred Pinkom, Tanjugom, Informerom…, suočio bi nas sa istinom.
I sebe i nas, i, podelio bi teret sa svima. Čovek koji je nesposoban da radi i koji je pristao da se useljava u državni stan dok je Srbija ginula pod NATO bombama, ne sme sebi da dozvoli da ostane bez jednom dokopane vlasti i moći. Zato će da nas zamajava.
Nama ostaje da ponekad da slavimo izliv slobodne misli poput sedmog svetskog čuda kao što je to bilo u nedelju kada mu je Žaklina poručila – Mnogo ste opasni.
Kad pomisli čovek da je sve video i da ga ništa više ne može iznenaditi, na scenu stupaju vodeći ljudi države koji nas svojim postupcima stavljaju u nedoumicu – da li možda živimo u nekom paralelnom univerzumu od ovog našeg. Neverovatan rijaliti, telešop, performans predsednika i premijera Srbije, u kome su objašnjavali neverovatno dostignuće vlasti u borbi protiv siromaštva. Nije baš najjasnije otkud siromaštvo u ekonomskog tigru, ali to je najverovatnije ono siromaštvo za koje su krive prethodne vlasti, a ne ova sadašnja koja traje evo već predugih 12 godina.
I, onako, kao oni ulični prevaranti koji izbace neku tezgu, pa valjaju sve i svašta, objasniše narodu kako se država brine o njima i da će moći dosta proizvoda da kupe po nižim cenama, jer je to njihovo najveće dostignuće u borbi protiv siromaštva. U stilu Del Boja i Rodnija, u preskupocenim odelima odradiše ovaj performans, a odatle besnim automobilima odoše u državne vile koje su uzurpirali.
Penzije i plate, koju prima većina stanovništva, toliko su bedne da kad se plate dažbine ne ostane ni za hranu, a kamoli za nešto drugo. Većina naroda živi u bedi, ali orvelovskim načinom manipulisanja u državnim i privatnim medijima pod kontrolom države, koji zauzimaju 99 posto medijskog prostora, narod se drži u strašnoj zabludi kojoj se polako nazire kraj.
Rasprodaja Srbije je uveliko u toku, pa zemlja više liči na neki supermarket na čijim se rafovima nalazi sve što ona poseduje, a stranci dolaze i na istoj takvoj akciji, po veoma sniženim cenama, kupuju sve ono što vredi u zemlji, pa čak i vodu i vazduh. Strašna izdaja jednog naroda.
Politika borbe za očuvanje srpskog stanovništva svela se na zaluđivanje naroda, ničega konkretnog u tome nema niti bilo kakve strategije. Onda i ne čudi podatak Republičkog zavoda za statistiku da je u regionu Šumadije i Zapadne Srbije broj stanovnika smanjen u prvih sedam meseci ove godine za 9.444, a na teritoriji Srbije za 23.763 ljudi. Kada se to razvuče na celu godinu, dođemo do podatka da će Srbija izgubiti 40.736 stanovnika ove godine samo po osnovu umrlih i novorođenih, a ako dodamo tu i broj iseljenih iz Srbije koji se prosečno kreće oko 45.000, ispada da Srbija „izgubi” svake godine 85.000 ljudi.
Da bi se shvatilo koje su to razmere nestajanja jednog naroda, najprostije se može objasniti na sledeći način: Srbija godišnje izgubi grad veličine Subotice, koji je peti grad po veličini u Srbiji. Ili još jednostavnije: Srbija izgubi godišnje 1,3 posto stanovnika, što sa ovakvom tendencijom će značiti nestajanje države za manje od 70 godina.
Ali, nema razloga za brigu. Pojeftinili su pašteta i parizer, pa će sada biti mnogo bolje, niko više neće da napusti zemlju i narod će da živi malo duže jer neće umirati od gladi. Strategija na nivou Radomira Putnika i bitke na Ceru i Kolubari.
A gde se u tu celu priču uklapa Kragujevac, šta naši vladari rade po tom pitanju? Odgovor je jasan i predvidiv: NIŠTA. I da hoće, a neće, pitanje je da li bi i znali i smeli bilo šta da urade. Ponižavanje koje dobijaju sa vrha je svakodnevno i uobičajeno faktički tradicionalno. U Beogradu su besplatni udžbenici za osnovce – u Kragujevcu nisu, ali kakve to veze ima. Oni su nesposobni i da je samo to, nego su i na vrhu skale poltronizma lokalnih samouprava prema državnoj vlasti, ali to je tako. Znaju da je to njihov jedini kvalitet i Bože, moj. Jedino kad treba da se pune autobusi da se ide da se veliča propadanje Srbije onda pokažu malo ažurnosti u vođenju bezumnog naroda po mitinzima, ali i to im uspeva jer i ti što ulaze u te putujuće cirkuse su isti kao i oni.
Eutanazija je u toku. Treba samo da se opustimo, a o svemu ostalom brine naša vlast.
Нема коментара :
Постави коментар