NIJE FIKCIJA I NE ZNAM STA MI JE OVIH DANA. SVE ONO STO ZADNJIH DESETAK GODINA PISEM ZA MENE JESTE BILA FIKCIJA. A ONDA OD SKORO KRENULE SU DA MI SE POVEZUJU NEKE STVARI I NARAVNO DA NISTA NIJE FIKCIJA. SVE ZAVISI KOLIKO NAM ISTINE SERVIRAJU.
TI MENE ZOVES PARANOIDNIMA, A JA TEBE NEINFORMISANIM.
Svet je podeljen, ali ne poražen.
Ljudi su naučili da biraju između svetlosti i tame — ne spolja, već u sebi.
Tehnologija je prestala da bude oruđe moći, i postala test svesti.
Porodica se pokazala kao jedina trajna veza između prošlosti i budućnosti.
A negde u pozadini, iza buke i
tišine, osećalo se da dolazi nova era.
Era u kojoj će pitanje biti:
„Koliko si svetlosti uspeo da sačuvaš u sebi — dok se svet oko tebe menja?“ 🌙
Godina je počela neobično tiho. Kao da je neko utišao svet — bez jasnog razloga, bez objašnjenja. Ljudi su govorili tiše, a mislili glasnije. Nije bilo velikih skandala, bar ne javnih. Samo osećaj da se nešto sprema, da dolazi vreme u kojem će se stvari razdvojiti — istina od laži, svetlost od tame, ljudi od senki.
U Srbiji, kao i svuda, govorilo se o “novom redu stabilnosti”. O ekonomiji koja raste, o sistemu koji funkcioniše, o budućnosti koja “izgleda sigurno”. Ali ispod tog sloja optimizma, provirivala je praznina. Ljudi su sve više govorili o umoru — ne fizičkom, već duševnom. Kao da su predugo trčali za obećanjima koja se nikada ne ispune.
Te godine, algoritmi su već znali više o nama nego što smo mi znali o sebi. Telefoni su predviđali raspoloženje, veštačka inteligencija pisala ljubavne poruke, a virtuelni terapeuti nudili utehu. Sve je postalo jednostavnije — i sve praznije.
“Majko,” rekla mi je ćerka jednog jutra, “šta ako sve ovo što zovemo napretkom — zapravo znači kraj onoga što je bilo stvarno?”
Nisam imala odgovor. Samo sam ćutala i gledala kroz prozor. Napolju je sve izgledalo mirno — ptice, drveće, ulice. Ali taj mir je bio sumnjivo potpun, kao tišina pred oluju.
Ljudi su počeli da govore o novom projektu “Integracije”. Spoj ekonomije, tehnologije i politike — navodno za boljitak svih. U stvarnosti, to je značilo još veću kontrolu. Digitalne lične karte, praćenje potrošnje, nagrađivanje poslušnosti. Sve pod maskom “sigurnosti i efikasnosti”.
Ipak, bilo je i znakova buđenja. Grupa mladih u Beogradu, umetnici i studenti, počeli su da stvaraju nešto nalik pokretu. Zvali su se “Ogledala”. Njihova poruka bila je jednostavna: “Pogledaj se — dok još imaš lice.”
Taj slogan je postao simbol otpora. Ne političkog, već ljudskog. Neko ga je napisao na zidu ispod Brankovog mosta. Neko ga je stavio kao status. Neko ga je jednostavno šaptao dok je gledao u ekran.
I negde između te tišine, straha i neizvesnosti — rodila se nada. Tiha, skromna, ali postojana.
Jer 2026. godina bila je početak preispitivanja. Godina u kojoj su ljudi počeli da osećaju da nešto nije u redu. Da napredak bez duše vodi u prazninu. Da se sloboda ne meri u megabajtima, već u dahu, dodiru, i iskrenom pogledu koji nije kroz ekran.
Bila je to godina tišine pre oluje. I svi smo je osećali — u grudima, u mislima, u srcu.
Jer ono što je dolazilo, nije bilo samo političko.
Bilo je — duboko ljudsko.
Ako je 2026. bila tišina pre oluje, 2027. je bila prva grmljavina.
Nije to bio klasičan bunt — nije bilo transparenata ni parola. Ovaj put, pobuna je počela iznutra, tiho, u mislima, u dušama ljudi koji su godinama gutali nepravdu, manipulaciju i lažnu stabilnost.
Sve se promenilo jedne večeri u martu. Na društvenim mrežama, niotkuda, pojavio se simbol — jednostavno ogledalo sa natpisom: „Pogledaj se. Još imaš lice.“
To je bio znak. Ne revolucija, ne poziv na haos, već poziv na buđenje. Ljudi su počeli da dele taj simbol, prvo stidljivo, a onda kao šapat koji prerasta u pesmu.
U Srbiji, to nije izgledalo kao politički pokret. Više kao talas emocije koji se nije mogao zaustaviti. Profesori, studenti, roditelji, radnici — svi su počeli da pričaju o istom: „Dosta nam je straha. Dosta nam je maski.“
I dok su vlasti govorile o „dezinformacijama“ i „stranim uticajima“, u pozadini se rađalo nešto mnogo dublje.
Ljudi su počeli da veruju jedni drugima — ponovo.
U svetu, tehnologija je već preuzimala sve: pametne kamere merile su izraze lica, algoritmi odlučivali o kreditima i zapošljavanju. Ali te godine, nešto se dogodilo — algoritam je pogrešio. U velikom sistemu „Integracije“, u Evropi i Americi, pojavio se „bag“.
Ljudi su počeli da dobijaju slučajne poruke od sistema:
📩 „Greška: ljudskost ne može biti izmerena.“
Taj “bag” je postao metafora. Neki su verovali da je to samo softverska greška. Drugi — da je to znak, poruka svemira, možda i božanski podsjetnik da mašine nikada neće moći da razumeju suštinu čoveka.
U mom životu, to je bila godina kada sam osetila da deca rastu brže nego svet. Starija ćerka, sada već zrela, govorila je:
„Mama, ne mogu više da slušam kako svet ide napred. Ako je ovo napredak, onda ja biram da stojim.“
A mlađi sin, tih i introvertan, nacrtao je ogledalo na zidu svoje sobe. Ispod je napisao: „Ne želim da me sistem gleda, želim da me čovek vidi.“
Ta rečenica me je pogodila dublje od ičega.
Jer istina je — svi smo želeli da nas neko vidi.
Da neko razume da iza svake digitalne maske, postoji srce koje kuca, plaši se i voli.
Kako je godina odmicala, svet je počeo da se cepa na dva dela:
Na one koji su pristali — i na one koji su se probudili.
U Beogradu, Nišu, Novom Sadu, ljudi su počeli da se okupljaju. Nisu protestovali — svirali su, čitali poeziju, palili sveće.
Govoreći o istini, o ljubavi, o slobodi.
O onome što nikakav sistem ne može da kontroliše.
I onda, negde krajem godine, pojavila se nova parola.
Ne iz medija, ne sa vlasti, već iz naroda:
„Nije bunt ako voliš. To je odbrana duše.“
Tada sam shvatila da dolazi novo doba.
Doba u kojem nećeš morati da vičeš da bi bio čut, već će tvoja tišina imati jači odjek od svake parole.
Jer kada čovek u sebi pronađe ogledalo, više ga niko ne može ubediti da ne postoji.
Нема коментара:
Постави коментар