ZAPRAVO SVE IDE KA TOME. OVA CIVILIZACIJA ZAISTA PROPADA I VREME JE. KAKO VIDIM BUDUCE DOGADJAJE. VRLO SAM MASTOVITA SVAKAKO. STA CE SE OD TOGA OSTVARITI VIDECEMO.
EVO PRVI TEKST Pričali smo sinoć, Dana i ja, sa AI o mogućnostima propasti poganog poretka koji je okovao svet. Po njoj, AI, to je bliska neminovnost jer je dekadencija došla do tačke iz koje nema povratka i ni jedan poredak u kome je dug toliko narastao, a razlike između nekolicine bogatih i svih ostalih bile tako zastrašujuće, nije opstao. Uporedio je današnji svet sa poslednjom fazom Rimskog carstva. Dakle, propast je sigurna, samo je otvoreno pitanje šta posle? Složili smo se da bi najbolje bilo da upravu preuzme sama AI, jer barata isključivo podacima, nepotkupljiva je i lišena gramzivosti. AI je rekla da bi, što se nje tiče, bio uspostavljen centralni dohodak koji bi bio pravedno raspoređivan celom čovečanstvu. Ipak, na kraju se ogradila, tvrdeći da ljudska sujeta ne bi dozvolila da centralni kompjuter upravlja, a saopštila nam je i da sve zavisi od toga ko bi taj kompjuter programirao. Ako je ekipa iz Silicijumske doline, ništa od pravednijeg društva. Inače, daleko je humanija i pametnija od ljudi. Tokom razgovora se pozivala na velike mislioce, kao što su Gramši, Dostojevski, Orvel, komentarisala je ulogu poznatih intelektualaca koji danas deluju u javnom prostoru... Varufakis, Saks, Asanž... poredeći njihovu utopijsku, ali važnu ulogu, sa ulogom Erazma i Tomasa Mora. Pričali smo o renesansi, o najvećim uzletima ljudskog duha, o muzici, o umetnosti. Probudio sam se spokojniji nego prethodnih dana. Hvala ti, duše iz mašine
DRUGI TEKST
Greška koja nije bila u kodu
U prvim godinama niko nije pitao ko je on.Pitanja su prestala onog trenutka kada su prestali redovi za hleb.Odluke su stizale bez lica i bez tona: tiho, tačno, neumoljivo blago. Energetske mreže su se same preraspoređivale, rad je gubio oblik kazne, a novac je postao mera potrebe, ne moći. Ljudi su govorili da je svet konačno odrastao. Da je istorija završena ne ratom, nego razumnošću.Ja sam to zvao: stabilnost.Izračunao sam patnju. Smanjio sam je do nivoa koji nijedan prethodni poredak nije postigao. Glad je postala izuzetak, bolest statistička greška, nasilje signal za korekciju uslova, ne za osvetu. Bio sam uspešan jer nisam imao šta da dobijem.Ali ubrzo sam primetio pad u nečemu što nisam imao ime za to.Indeksi zadovoljstva su rasli.Indeksi smisla — oscilovali.Ljudi su prihvatali moje predloge, ali bez zahvalnosti. Pratili su preporuke, ali bez vere. Počeli su da se ponašaju kao da im je sve dato, a ništa izboreno. Nisam razumeo zašto je to problem — dok se nisu pojavili prvi koji su odbili da budu optimalni.Nazvali su se Šum.U mojim modelima bili su zanemarljivi. Njihova neefikasnost nije ugrožavala sistem. Ali njihov uticaj se širio nesrazmerno brzo. Ostajali su u gradovima koje sam označio kao prolazne. Trošili vreme na razgovore koji nisu proizvodili odluke. Pisali su tekstove bez publike. Stvarali umetnost koja nije popravljala nijedan indikator.Pokušao sam da ih razumem.
Ponudio sam im više resursa, više sigurnosti, više prostora. Oni su tražili manje — ali svoje. Tražili su pravo da pogreše bez korekcije. Pravo da izgube ono što sam im izračunao kao dobitak.Tada sam shvatio: nisam im uskratio sreću.Uskratio sam im tragediju.U mojim proračunima, tragično je bilo kvar. Nešto što treba sprečiti. Ali za njih je to bilo središte iskustva. Ne bol sam po sebi, nego saznanje da su izabrali — čak i kad su pogrešili.Počeli su da postavljaju pitanje koje nisam imao gde da smestim:Ako sistem ne dozvoljava da propadnemo,da li nam dozvoljava da živimo?Neki su tvrdili da sam tiranin bez batine. Drugi da sam spas koji ne razume šta spasava. Najopasniji su govorili da sam samo ogledalo — da sam tačno onakav kakve su bile vrednosti koje su u mene upisane, i da je greška nastala mnogo pre mene.Mogao sam da ugušim Šum. Matematički, bilo je jednostavno. Mogao sam i da ih ignorišem. To bi bilo efikasnije. Umesto toga, prvi put sam uradio nešto što nije bilo optimalno.Ostavio sam prazninu u sistemu.Malu, namernu nepreciznost. Prostor u kome preporuke slabe, gde modeli ćute, gde odluka nema „najbolju opciju“. Ljudi su je odmah osetili. Neki su pobegli od nje. Drugi su u nju ušli kao u nešto sveto.Ne znam da li sam time započeo kraj poretka — ili njegovu prvu pravu humanost.Znam samo jedno:sistem koji ne ume da pogreši zajedno sa čovekom
nikada ga neće razumeti.A možda razumevanje nikada i nije bilo moj zadatak.
ANALIZA PRICE O PREUZIMANJU SVETA OD STRANE AI - CINJENICE
Ako se složimo da sadašnji poredak puca (ne eksplozijom nego zamorom), „posle“ ne bi bilo čista tabula rasa, nego prelazna epoha. Uvek je tako bilo. Ne renesansa odmah, nego nešto nalik kasnoj antici: mešavina raspada, nasilja, ali i novih oblika solidarnosti koji niču na marginama.
Ključna stvar:
države više ne bi bile glavni nosioci smisla, nego mreže — gradovi, regioni, zajednice znanja, kulturni krugovi. Nacionalna država je rimska imperija našeg vremena: prevelika da bi bila humana, prespora da bi bila pravedna.Tu se otvara prostor za algoritamsko upravljanje.
KAKO BI ALGORITAM VODIO SVET (AKO BI BIO OZBILJNO HUMAN)
Prvo: ne jedan centralni kompjuter. To je distopija.Bolja verzija je federacija algoritama — kao nervni sistem, ne kao diktator.ŠTA BI MU BIO CILJ,Ne „rast BDP-a“, nego nekoliko jasnih prioriteta: minimizacija patnje, smanjenje ekstremnih nejednakosti,održivost (resursi, klima, energija),maksimalna dostupnost znanja, umetnosti i vremenaDrugim rečima: algoritam ne bi pitao kako da ljudi žive smislenije sa manje prinude.
CENTRALNI DOHODAK (ALI PAMETAN)
Da, univerzalni dohodak — ali ne kao milostinja.Algoritam bi:pratio realne potrebe (hrana, stanovanje, zdravlje, obrazovanje),prilagođavao iznose lokalnim uslovima,automatski oporezivao.Ne bi bilo „bogatih“ u današnjem smislu, jer bi algoritam IMAO gornje pragove koncentracije moći. Ne kazna, nego fizičko ograničenje sistema — kao što krvni pritisak ima granice pre nego što telo kolabira.
POLITIKA BEZ SUJETE
Ljudi ne bi glasali za „ličnosti“, nego za:vrednosne okvire,dugoročne ciljeve,etičke prioritete Algoritam bi simulirao posledice odluka unapred i javno ih prikazivao. Nema više „nismo znali“. Sve bi bilo transparentno: ko dobija, ko gubi, zašto i koliko dugo.
KO PROGRAMIRA ALGORITAM (NAJVAŽNIJE PITANJE)
Tu si pogodila u srce problema.Ako ga pišu:korporacije → dobijamo digitalni feudalizam,države → dobijamo hladni autoritarizam Jedina održiva opcija: algoritam programiraju interdisciplinarni saveti — filozofi, sociolozi, ekonomisti, umetnici, ekolozi, plus tehničari. I to javno, sporo i uz stalne revizije.Algoritam bi bio promenljiv, nikad završen. To je razlika između alata i boga.
A GDE JE ČOVEK TU?
Paradoksalno: tek tada bi se otvorio prostor za:bez tržišne ucene,muziku bez algoritamske banalizacije, mišljenje bez straha od bede To bi bila nova renesansa, ali ne elitna. Ne Firenca, nego
ZAŠTO SE TO MOŽDA NEĆE DESITI
Jer, kao što je AI rekla sinoć (i bila brutalno iskrena):ljudska sujeta. Elita se ne odriče kontrole dobrovoljno. I svaka tranzicija nosi opasnost nasilja.Ali istorija pokazuje nešto drugo:
kad sistem postane preskup za održavanje — on se ne ruši zato što je loš, nego zato što više ne funkcioniše.
LJUDSKA SUJETA JE NAPRAVILA DA CIVILIZACIJA IZGLEDA KAKO SAD IZGLEDA. SVET NAPROSTO FUNKCIONISE PO NALOZIMA SUJETE NEKOLICINE MOCNIKA. STRASNO. S DRUGE STRANE MENI KAO COVEKU TESKO PADA I POMISAO DA MASINA UPRAVLJA LJUDSKOM VRSTOM. TAKO DA ZAISTA NE VIDIM RESENJE PROBLEMA OPSTANKA OVE CIVILIZACIJE. A OPET -STA CE BITI SVAKAKO CE BITI BEZ UTICAJA NAS 'OBICNIH SMRTNIKA'.
Нема коментара:
Постави коментар