NASILJE I OPET NASILJE! ZASTO SE ZENE VRACAU NASILNICIMA? I ZASTO NA JAVNOM MESTU NE REAGUJEMO NA NASILJE? JER NASILJE NIJE PRIVATNA STVAR ( CAK I KAD SE DESAVA U KUCI) A TEK NA ULICI, GRADSKOM PREVOZU, KLUBU.....ZAR TREBAMO DA BUDEMO SAMO NEMI SVEDOCI?
Svaka druga žena u Srbiji preživi neki oblik nasilja: fizičkog,
seksualnog, psihološkog ili ekonomskog, a najstrašnije je što vrlo često
to ostaje skriveno u četiri zida, daleko od očiju javnosti, daleko od
nadležnih institucija.
Od početka godine je u porodičnom nasilju ubijeno 29 žena, a uprkos
stalnim apelima da se svaki vid nasilja prijavljuje, žene se, zbog
velikog straha, najčešće povlače u sebe i biraju ćutanje.
Zbog čega se žene koje su žrtve nasilja, vraćaju nasilnicima čak iako su
prethodno uz veliku muku uspele da se od njih u manjoj ili većoj meri
odvoje?Kada žena uopšte odluči da ostavi nasilnika? Ako govorimo o nasilju koje
traje duže godina žene se na nekin način sa time sažive. Stvore vrstu
mehanizama preživljavanja i nauče kako da se nose sa tim svakodnevno,
tako da bude orjentisana što više ka zahtevima nasilnika, kako bi što
manje nasilja preživljavala. I upravo se žene koje su trpele dugoročna
nasilja te koje se nasilnicima najčešće vraćaju.
Ključno je razumeti da nasilnik u tom momentu shvata da gubi kontrolu i
moć nad njom i da je to trenutak najvećeg rizika da nasilja eskalira.Nakon toga govorimo o onome što se dešava kada uprkos riziku, uspevaju
da se na neki način odvoje od nasilnika. Jer iako deluje da je spas nadomak ruke, upravo je to trenutak u kome se stvari dodatno komplikuju. E sad, kada se to desi, one najčešće nemaju mrežu podrške.
Institucionalni odgovor je često neadekvatan. Žrtva preživljava
sekundarnu traumatizaciju. Sve je okrenuto protiv nje. Čak i kada
policija i sudstvo radi svoj posao, ona svaki put iznova mora da prolazi
kroz to kao i da preživljava pitanja tipa: a što si dozvolila da se to
desi, što nisi ranije otišla, a to su pitanja koja krivicu svaljuju na
nju.Čak i kada žrtva ima podršku dešava se da oni svi znaju najbolje za nju.
Ne slušaju se njene potrebe. A da ne pričamo o situacijama kada nema
podršku pa je ne primaju u kuću jer ako su mogle to isto da trpe
generacije žene pre nje, i njena majka i njena baka, ko je sada ona da
menja svet.Nasilje koje god da je prirode, fizičko, seksualno, finansijsko uvek je praćeno psihološklim nasiljem.
A to je ono koje urušava samopouzdanje. I koje toliko izmori i iscpri
da te žene prosto izgube iz vida da postoje neki resursi, da postoje
načini preko kojih može doći do izbavljenja. Ona tad misli da je
sama kriva, da ne zaslužuje bolje i da nikada neće ni biti bolje.
Potpuno se izgubi pitanje samovrednovanja. I zato kada konačno uspe da
izađe iz svega toga, ali je i dalje mori krivica i manjak osećaja
vrednosti, ako je nakon svega, dočeka i nerazumevanje okoline, vrlo je
jasno zašto se nasilniku vraća.U krugu nasilja prva tačka je podizanje tenzije – iznošenje zahteva koje
ona ne može da ispuni. Sledeća tačka je eskalacija nasilja, kada dolazi
do brutalnijeg nasilja. Nakon toga, pogotovu ako nasilje nije trajalo
dugo, one imaju jak impuls i najčešće odu. A onda kreće nasilje koje se
ne prepoznaje kao takvo a jeste. Zove se faza medenog meseca. To je faza
izvinjavanja, kupovanja poklona, preklinjanja za oproštaj, ubeđivanja
da je ona njemu najvažnija na svetu.Međutim, „ne nasedaju“ žene na medeni mesec, već na sopstvene emocije. Ovde
se stvari komplikuju jer ulaze u sferu emotivnih odnosa. Niko ne želi
da veruje da je osoba sa kojom je bila u emotivnom odnosu u stvari
nasilnik. Niko ne želi da prihvati drugo lice osobe u koju smo se
zaljubili. Ne želimo da verujemo da je ta idealizovana osoba u stvari
„čudovište“.Kada mu se žena vrati, faza medenog meseca traje u zavisnosti od procene
nasilnika. Kada on shvati da se ona njemu zaista vratila i da ponovo
ima moć i kontrolu nad njom krug i sve faze nasilja se nastavljaju. Kada
se krug obrne opet, faza izvinjavanja kreće iznova ali kraće traje. To
tako ide sve dok ona ne postane višak, jer je nasilje postalo sastavni
deo odnosa sa kojim se žrtva saživela.Kako osoba u neposrednoj blizini da se postavi i šta može uradi dok gleda kako se žena, na žalost, usled nedovoljno podrške okoline, ponovo vraća u začarani krug?Koliko god puta da se žena vrati nasilniku, neophodno je da joj mi
iznova i iznova pružamo podršku. Pogotovu što će mreža podrške sa svakim
povratkom biti sve manja i manja. Ljudi iz okruženja doživeće to kao
svoj lični poraz. Zašto si mu se vratila kada sam ti ponudila svoju
pomoć dok se sve ne završi.Ono što moramo da znamo je da to pogrešno razmišljanje. Svaki put kada
žrtva ode od nasilnika ona je za toliko puta spremnija da od njega ode
zauvek. Ali moramo imati u vidu da se žene u proseku od 7 do 11 puta
vraćaju nasilniku pre nego što zaista odu. Zato je neophodno da svi
zajedno, na pravi način podržimo svaku od tih namera. Namere da ostave
nasilnika su iskrene, ali i to je proces i ona kroz njega mora da prođe. Znaci, potpuno je jasno, a ja sve ovo znam iz licnog iskustva, da je nasilnika tesko ostovati iako nasa okolina to ne shvata. A cak ni oni koji su prosli kroz sav taj pakon ne pruzaju adekvatno razumevanje jer brzo zaborave kako je njima bilo. Mehanizam odbrane - shvatam. Dakle, uvek iznova i iznova treba pomagati zenama koje trpe nasilje pa i onda kad ne razumemo zasto se stalno vracaju nasilnicima.
A sa pitanje za sve. Zasto mirno gledamo nasilje oko nas na javnim mestima?Kada se krajem oktobra na društvenim mrežama pojavio snimak napada na devojčicu u tramvaju javnost je ustala ne protiv nasilnika, nego protiv svedoka događaja čija reakcija je izostala. Postoji značajna razlika između broja onih koji osuđuju nasilje i
onih koji su spremni da pomognu. Kako kaže, na to utiču brojni faktori.
Koliko je situacija jasna, da li je nedvosmisleno da se radi o nasilju,
procena stepena opasnosti situacije, da li je žrtva poznata ili
nepoznata osoba, kako posmatrač procenjuje svoju kompetentnost da
pomogne, da li se očekuje negativni ili pozitivni ishod reagovanja.
Istraživanja govore o tome da postoji veća spremnost da se pomogne u
malim mestima, nego u velikim gradovima, da zavisi od uzrasta svedoka, a
da su razlike između spremnosti žena i muškaraca da se uključe i
pomognu male. Značajne su i individualne razlike, zavisne od ličnih
vrednosti, uverenja, znanja, obučenosti i modela u sredini u kojoj se
živi.- Jedan od značajnih faktora za izostanak reakcije je broj
svedoka događaja. Paradoksalno, što je broj veći, manja je verovatnoća
da žrtva dobije pomoć, jer se odgovornost pojedinca u grupi raspršuje i
smanjuje. Ta pojava se zove difuzija odgovornosti, a poznata je i kao
efekat Đenoveze, po čuvenom američkom slučaju iz 70-ih godina prošlog
veka. Jedan muškarac ubio je ženu u napadu koji je trajao najmanje 35
minuta, gde je više od 30 ljudi čulo pozivanje u pomoć, a samo jedna
osoba pozvala policiju, koja je stigla nakon dva minuta, na žalost
prekasno. Dakle, svako od prisutnih pretpostavlja da će neko drugi
preduzeti nešto. Ako niko ne reaguje, može se pogrešno zaključiti da
situacija nije opasna, te se svedoci nasilja ne uključuju . Rasprostranjena je pretpostavka da se u nasilju muškarca prema ženi radi
o emotivnim, intimnim partnerima, da je to “privatna stvar” u koju se
ne treba mešati.NASILJE NIKAKO NE MOZE BITI INTIMNA STVAR.Neko je prisustan dok se nasilje dešava, a neko čuje plakanje,
vrisku, pozivanje u pomoć, ali ne vidi delo. Neko nasilje se dešava u
javnom, a neko u privatnom prostoru. Za neke relacije između učinioca i
žrtve se pretpostavlja da su privatne, što može da utiče na spremnost da
se reaguje ili ignoriše situacija ili poziv u pomoć.
- To će
zavisiti od toga da li su primetili da se nešto događa i da je potrebna
pomoć, kako razumeju to što su videli i čuli da se dešava, kako
procenjuju opasnost, kako tumače reakciju drugih ljudi oko sebe, kako
procenjuju orgovornost, da li znaju kako da pomognu, a da ne naprave
štetu. Svedoci, kao ni žrtve, nisu sasvim bespomoćni, ali bi trebalo da
znaju (da su uvežbavali) jednostavne i efikasne radnje odbrane od
nasilja - da nekada svedoci navode da nisu bili
sigurni da li se radilo o situaciji u kojoj bi trebalo da se
interveniše. Kada je siledžijstvo normalizovano i sveprisutno, posmatranje nasilja
postaje svakodnevica, što snižava pragove i za ocenu događaja i za
reagovanje. Na stavove i ponašanje svedoka nasilja utiču društvene norme
i vrednosti zajednice. Nije svejedno da li se podržava distance među
ljudima, neuključivanje, čak zabava ili uživanje u posmatranju nasilja,
ili se podstiče povezanost, saradnja, empatija, altruizam. Treba da se iskoristi njegova slabost, da ne želi da privlači pažnju
drugih na sebe. Ona može biti snažna, glasna, kratka verbalna reakcija
(NE! Prestani! Šta radiš?) ili vrisak, takva da zbuni nasilnika, da na
kratko prekine radnju, što može da stvori priliku da se žrtva otrgne,
izvuče i udalji, i da se skrene pažnju prisutnih. Treba jasno zatražiti
pomoć drugih ljudi, posebno za fizičko uključivanje – da se nasinik
zaustavi i odvoji od žrtve. Svakako bi trebalo oceniti opasnost
nasilnika, na primer, da li je naoružan, koliko je snažan, da li je pod
dejstvom alkohola ili narkotika. Odmah terba pozvati profesionalnu
pomoć, odnosno policiju. Ne treba potcenjivati reakciju žrtve. Uključivanje drugih ne mora nužno
da dovede do poboljšanja situacije i do zaustavljanja nasilja. Naprotiv,
može da poveća rizik od težeg nasilja. To žrtve znaju, i zato će nekada
odbiti pomoć, iz straha od toga da pomoć neće biti odgovarajuća. Nekada
žrtve imaju pogrešnu procenu opasnosti, jer je to (nesvesna) odbrana od
ugroženosti i način prevladavanja, zbog čega odbijaju pomoć. To je
možda češće prisutno kod nasilja u partnerskim odnosima i u porodici,
nego kada ono dolazi od nepoznate osobe i kada se dešava u javnom
prostoru. Ipak, to ne isključuje obavezu da oni koji znaju pozovu
policiju ili prijave nasilje profesionalcima. Oni bi trebalo da procene
rizike i preduzmu intervencije koje neće dodatno ugroziti žrtvu. U javnosti je vrlo rasprostranjena sklonost da se “krivica” za nasilje
nalazi u žrtvi – od toga “šta je tražila..”, do toga “kako je
izgledala”, što opravdava i nasilje i nereagovanje. Ne bi trebalo da svedoci “okrenu glavu” i ignorišu situaciju nasilja, da
ne učine ništa. Treba imati u vidu da nasilnici računaju s tim da ljudi
u okruženju imaju nelagodu ili strah ili su zbunjeni zbog nasilja kojem
prisustvuju i da neće reagovati. Nasilnici biraju slabije, nesigurne,
neiskusne žrtve, jer računaju s tim da one neće zna da se zaštiti i da
neće privući pažnju na to što on čini. Kad god se ponašamo kao da nismo
videli, nismo čuli, ne znamo šta se dešava, direktno idemo na ruku
nasilniku.
TAKO DA BEZ OBZIRA DA LI SE NASILJE DESAVA U KUCI (PRIVATNO?) ILI U JAVNOSTI MORA BITI EVIDENTIRANO. BITI NEMI SVEDOK NIKAKO NIJE U REDU. ZNAM, SVI SE PLASIMO JER NAM SE CAK I "OBILO O GLAVU' KAD SMO NEKOM POMAGALI, ALI SADA U ERI TEHNOLOGIJE LAKO JE UZBUNITI LJUDE KOJI SU OBUCENI DA PRUZE POMOC KOD NASILJA. EMPATIJA LJUDI EMPATIJA!
OKRUZENJE NAS JE DEFINITIVNO NAPRAVILO NASILNICIMA,ALI OSTANIMO LJUDI DOKLE GOD MOZEMO. LJUDSKOST JE NESTO NEPROCENJIVO!