VLADAVINA GLUPOSTI! ILI IDIOKRATIJA!
Idiokratija je diktatura gluposti. Ona se može opisati “stanjem moći gluposti manjine u nemoći većine”. Stanje vladavine gluposti nad pameću, stanje je vladavine gluposti nad zakonima logike i racionalnog, vladavina je u kojoj na vlast dođe manjina koja postaje toliko moćna, da je većina prisiljena u svojoj nemoći živjeti u takvom društvu i okruženju u kojem vladaju protivno zakonitostima logike nesretno uspostavljeni zakoni, omogućavajući vladavinu gluposti u postizanju egocentričnih i egoističnih ciljeva manjine, po bilo kojem cilju i osnovu. Diktatura gluposti s vremenom prerasta u proces zaglupljivanja društva, učvršćujući temelje u institucijama države koje joj postaju istovremeno bedem odbrane, spomenik i hram. Što takvo vrijeme u društvu duže traje, stanje moći prerasta u nadmoć, koja u sebi nosi i artikuliše doslovnu zakonsku prisilu, dok na drugoj strani – nemoć sukcesivno prerasta u apatiju i gubitak svakog interesa za društvene (ne)prilike, koje se prije mogu definisati stanjem opšteg ludila, stanjem idiomanije. U idiokratiji moćnici postaju supermoćnici, a nemoćnici njihova suprotnost. Procesi u kojima se gube veze između društvenih interesa i društva olakšava stvaranje posebne forme državnog aparata i uprave koja se zajedno sa onima na vlasti naziva idiokratijom. Nemoćnici, silom prilika – služeći sistemu u sistemu – i sami postaju aktivni dio sistema, te se zbog osjećaja krivnje i saučešništva teško u javnosti pojavljuju kao protivnici istog. Nepoznanica ostaje, kako je uopšte moguće da se na noge osovi takav način državne forme i vladavine, koja u principu nastaje pukim sticajem okolnosti – trenutkom vremena, šire posmatranog – a onda i sveopštim stanjem duha u društvu, kao plodnim tlom razvoja nakaradnih oblika i sistema društvene vladavine, do uspostave klasične diktature.Mada se idiokraija u javnosti često objašnjava i kao „vladavina glupih“, to ipak nije slučaj. Vrijedna je čak hvale umješnost onih koje većina smatra glupima, na žalost, postepeno uviđajući da su sami upali u klopku i uspjeli postati ono, što su vjerovali za druge. U idiokratiji ne vladaju ‘ništa manje luđi i pametniji’ od prosječno znanjem opremljenih članova društva. Istina, može biti riječ o malim i velikim, ipak sposobnijim članovima društva, ali nikako o budalama i idiotima. Parlament države se u momentima može nekome učiniti ‘ludnicom i mjestom luđaka’, to parlament nikako nije. Iako tako može izgledati, ipak je riječ o predstavnicima izabranim od strane naroda iz vlastitih redova. Prije svega može biti riječ o uređenom kaosu, koji logično teži da se otme svakoj kontroli. Ukoliko mehanizmi kontrole vlasti ne postoje, društvo se kreće poput automobila na nizbrdici bez kočnica i prijeti mu nesreća i opšti kolaps. U jednom takvom stanju i situaciji, uopšte pričati o perspektivnosti društva i društvenog napretka, samo po sebi je idiotizam koji se ciljano koristi prije svega radi zadržavanja stečenih pozicija.Na ovom mjestu treba podsjetiti na činjenicu da širom svijeta postoji niz moćnih grupa kojima je cilj stvaranje dirigovane anarhije i planiranog kaosa, djelomično poznatog iz svijeta tehnologije, medija i ekonomije, iza kojih se u pravilu uvijek krije interes. Najbolji primjer opšteg, ali i medijskog zaglupljivanja društva je izvrstan film “Idiocracy” Judge Mikea (2006), koji u svom filmu prikazuje kako će izgledati američko društvo nakon pet stotina godina. Tvorac teorije o idiokratiji krajem XVIII i početkom XIX st. je sam utemeljitelj i predsjednik SAD, Džordž Vašington, čiju teoriju je iz njegovog ugla također interesantno pročitati i proučiti. Prepoznavanje procesa i oblika pomenutih interesa za koju društvo u cjelini nije zainteresovano, dobija se iskustvenom praksom i kvalitetnim obrazovanjem koja pojedincima, potom i društvu daju dovoljno znanja i spoznaja kako – osim samostalnog načina razmišljanja – mogu uspješno da se odupru takvim procesima, prije svega odnosima interesa, moći i odlučivanja. Idiokratiju ne čine opakom samo idiokrati koliko posljedice iracionalizma idiomana, idiokratopoklonika, zagovornika i vjernih sljedbenika vladavine gluposti u kojoj je radi vlastitih interesa dobro došlo sve osim implementacije zdravog razuma i mudrosti, nužno neophodnih sposobnosti i uslova za napredak i prosperitet društva uopšte.
I zasto uopste imamo sumnju u kom vremenu zivimo. IDIOTI nam kroje sudbinu- IDIOTI smo mi sto to prihvatamo. I tako je kako je. Razmislite, da li je normalno sve ovo sto se desava oko vas:potrosacko drustvo, najnizi oblik morala ako je uopste vise moral, napredna tehnologija koja nas pretvara u robote u svakom smislu. Jednostavno to je cilj idiokratije - covek bez mozga - mislim bez ikakve volje da ga upotrebi. Kazu ti sta da radis, mislis i osecas i to je to.
IDIOKRATIJA- VLADAVINA GLUPOSTI NE BI MOGLA DA POSTOJI DA JE MI NE PRIHVATAMO. A KAKO JE PRIHVATAMO ONDA JEDINO MOZE DA SE KAZE DA SMO I MI IDIOTI! BOLJE ONDA NI NE ZASLUZJUJEMO.
MEDJUTIM, AKO BI IKAKO RESILI I OTVORILI SVOJ UM I REKLI NE IDIOKRATIJI COVECANSTVO BI USPELO DA OVU MOZDA POSLEDNJU LJUDSKU CIVILIZACIJU SPASE I ZIVOT NA ZEMLJI STVORI ONAKAV KAKAV I TREBA DA BUDE! ZIVOT U KOME JE DOSTOJANSTVO I PRAVO SVAKOG PRIPADNIKA LJUDSKOG RODA JEDNAKO!
Idiokratija je diktatura gluposti. Ona se može opisati “stanjem moći gluposti manjine u nemoći većine”. Stanje vladavine gluposti nad pameću, stanje je vladavine gluposti nad zakonima logike i racionalnog, vladavina je u kojoj na vlast dođe manjina koja postaje toliko moćna, da je većina prisiljena u svojoj nemoći živjeti u takvom društvu i okruženju u kojem vladaju protivno zakonitostima logike nesretno uspostavljeni zakoni, omogućavajući vladavinu gluposti u postizanju egocentričnih i egoističnih ciljeva manjine, po bilo kojem cilju i osnovu. Diktatura gluposti s vremenom prerasta u proces zaglupljivanja društva, učvršćujući temelje u institucijama države koje joj postaju istovremeno bedem odbrane, spomenik i hram. Što takvo vrijeme u društvu duže traje, stanje moći prerasta u nadmoć, koja u sebi nosi i artikuliše doslovnu zakonsku prisilu, dok na drugoj strani – nemoć sukcesivno prerasta u apatiju i gubitak svakog interesa za društvene (ne)prilike, koje se prije mogu definisati stanjem opšteg ludila, stanjem idiomanije. U idiokratiji moćnici postaju supermoćnici, a nemoćnici njihova suprotnost. Procesi u kojima se gube veze između društvenih interesa i društva olakšava stvaranje posebne forme državnog aparata i uprave koja se zajedno sa onima na vlasti naziva idiokratijom. Nemoćnici, silom prilika – služeći sistemu u sistemu – i sami postaju aktivni dio sistema, te se zbog osjećaja krivnje i saučešništva teško u javnosti pojavljuju kao protivnici istog. Nepoznanica ostaje, kako je uopšte moguće da se na noge osovi takav način državne forme i vladavine, koja u principu nastaje pukim sticajem okolnosti – trenutkom vremena, šire posmatranog – a onda i sveopštim stanjem duha u društvu, kao plodnim tlom razvoja nakaradnih oblika i sistema društvene vladavine, do uspostave klasične diktature.Mada se idiokraija u javnosti često objašnjava i kao „vladavina glupih“, to ipak nije slučaj. Vrijedna je čak hvale umješnost onih koje većina smatra glupima, na žalost, postepeno uviđajući da su sami upali u klopku i uspjeli postati ono, što su vjerovali za druge. U idiokratiji ne vladaju ‘ništa manje luđi i pametniji’ od prosječno znanjem opremljenih članova društva. Istina, može biti riječ o malim i velikim, ipak sposobnijim članovima društva, ali nikako o budalama i idiotima. Parlament države se u momentima može nekome učiniti ‘ludnicom i mjestom luđaka’, to parlament nikako nije. Iako tako može izgledati, ipak je riječ o predstavnicima izabranim od strane naroda iz vlastitih redova. Prije svega može biti riječ o uređenom kaosu, koji logično teži da se otme svakoj kontroli. Ukoliko mehanizmi kontrole vlasti ne postoje, društvo se kreće poput automobila na nizbrdici bez kočnica i prijeti mu nesreća i opšti kolaps. U jednom takvom stanju i situaciji, uopšte pričati o perspektivnosti društva i društvenog napretka, samo po sebi je idiotizam koji se ciljano koristi prije svega radi zadržavanja stečenih pozicija.Na ovom mjestu treba podsjetiti na činjenicu da širom svijeta postoji niz moćnih grupa kojima je cilj stvaranje dirigovane anarhije i planiranog kaosa, djelomično poznatog iz svijeta tehnologije, medija i ekonomije, iza kojih se u pravilu uvijek krije interes. Najbolji primjer opšteg, ali i medijskog zaglupljivanja društva je izvrstan film “Idiocracy” Judge Mikea (2006), koji u svom filmu prikazuje kako će izgledati američko društvo nakon pet stotina godina. Tvorac teorije o idiokratiji krajem XVIII i početkom XIX st. je sam utemeljitelj i predsjednik SAD, Džordž Vašington, čiju teoriju je iz njegovog ugla također interesantno pročitati i proučiti. Prepoznavanje procesa i oblika pomenutih interesa za koju društvo u cjelini nije zainteresovano, dobija se iskustvenom praksom i kvalitetnim obrazovanjem koja pojedincima, potom i društvu daju dovoljno znanja i spoznaja kako – osim samostalnog načina razmišljanja – mogu uspješno da se odupru takvim procesima, prije svega odnosima interesa, moći i odlučivanja. Idiokratiju ne čine opakom samo idiokrati koliko posljedice iracionalizma idiomana, idiokratopoklonika, zagovornika i vjernih sljedbenika vladavine gluposti u kojoj je radi vlastitih interesa dobro došlo sve osim implementacije zdravog razuma i mudrosti, nužno neophodnih sposobnosti i uslova za napredak i prosperitet društva uopšte.
I zasto uopste imamo sumnju u kom vremenu zivimo. IDIOTI nam kroje sudbinu- IDIOTI smo mi sto to prihvatamo. I tako je kako je. Razmislite, da li je normalno sve ovo sto se desava oko vas:potrosacko drustvo, najnizi oblik morala ako je uopste vise moral, napredna tehnologija koja nas pretvara u robote u svakom smislu. Jednostavno to je cilj idiokratije - covek bez mozga - mislim bez ikakve volje da ga upotrebi. Kazu ti sta da radis, mislis i osecas i to je to.
IDIOKRATIJA- VLADAVINA GLUPOSTI NE BI MOGLA DA POSTOJI DA JE MI NE PRIHVATAMO. A KAKO JE PRIHVATAMO ONDA JEDINO MOZE DA SE KAZE DA SMO I MI IDIOTI! BOLJE ONDA NI NE ZASLUZJUJEMO.
MEDJUTIM, AKO BI IKAKO RESILI I OTVORILI SVOJ UM I REKLI NE IDIOKRATIJI COVECANSTVO BI USPELO DA OVU MOZDA POSLEDNJU LJUDSKU CIVILIZACIJU SPASE I ZIVOT NA ZEMLJI STVORI ONAKAV KAKAV I TREBA DA BUDE! ZIVOT U KOME JE DOSTOJANSTVO I PRAVO SVAKOG PRIPADNIKA LJUDSKOG RODA JEDNAKO!
Нема коментара :
Постави коментар