IPAK NOVAC! DRUGACIJE U OVAKVOM DRUSTVU NE MOZE! PA HAJDE DA VIDIMO NEKA ISTRAZIVANJA,ALI I DA SE EDUKUJEMO. TAKODJE BIH VOLELA DA OBRATITE PAZNJU I NA DEO U KOME POJASNJAVAM ZASTO BOGATI I SIROMASNI NE MOGU ZAJEDNO!
Pre više od deset godina, istraživači su ukazali na to da sreća može da se kupi novcem, i da to košta oko 75.000
dolara godišnje. Ova komplikovana studija dobila je Nobelovu nagradu, a
ekonomisti istraživači uspeli su da objasne kada način novac povećava
sreću, ali i gde se nalazi plato, posle koga više novca ne utiče na još
više sreće koju osećamo.
Ono
što je očigledno jeste da novac može kupiti sreću tako što sebi možemo
obezbediti sve što nam je potrebno, kako bismo bili stabilni, ali ako
imamo za mnogo više od toga, to ne znači da ćemo biti srećni.
Multimilijarderi Ilon Mask i Džef Bezos možda jesu mnogo bogatiji od
nas, ali nisu mnog srećniji. Jedino što je tu problematično je što mnogi
misle da bi bili mnogo srećniji da imaju milione. Jedno novo
istraživanje objavljeno u Proceedings of the National Academy of Sciences kaže da je cifra od 75.000 dolara u principu sranje, i da sreća nastavlja da raste i nakon ove zarađene svote.Ovo istraživanje, naslovljeno Experienced well-being rises with income, even above $75,000 per year,
jasno izlaže svoja saznanja: “Nije bilo dokaza da postoji određeni nivo
bogatstva koji utiče na manje sreće, što ukazuje na to da su veći
prihodi često povezani sa boljim osećajem tokom svakodnevice, i većom
zadovoljnošću životom uopšteno.”
Ono kako su se ispitanici osećali u trenutku potpuno je subjektivno, i ukoronjeno u trenutku u kome ispitanik dobija pitanje kako se oseća. Razlikuje se zadovoljstvo u trenutku od zadovoljstva životom.
Istraživanje iz 2010. godine ispitalo je obe ove vrste zadovoljstva. Zadovoljstvo u trenutku, za razliiku od zadovoljstva životom, raste kada imamo više novca, čak i kada se pređe svota od 75,000 dolara. Klingsvort je rekao da misli da je originalno istraživanje napravilo veći bum nego što je zaista bilo značajno, kao i da razume zbog čega je postalo važno u okviru pop-psihologije. “Lepo je misliti da, kada kreneš da zarađuješ određenu svotu, nećeš morati da brineš o novcu”, rekao je on. “Mislim da je to privlačno. Čak i ako sam otkrio da tih 75.000 nije konačno odredište, nekim ljudima su ovi podaci važni, jer se na taj način postiže određeni bazični nivo finansijske sigurnosti.
n takođe ukazuje i na to da nije sve u novcu, kao i da put do bogatstva nije sam po sebi put do sreće. “Bogatstvo objašnjava mala varijansa”, rekao je on. Postoji mnoštvo drugih stvari koje su podjednako, ako ne i još više značajne. Pitao sam ljude koliko im je novac važan. I ako posmatramo samo one koji kažu da im novac nije preterano važan, on će jedva biti znak da su oni srećni. I dalje je moguće ne zarađivati toliko, a i dalje biti poprilično srećan… prosto i dalje ne razumemo sve ove stvari.”
Način na koji osoba posmatra novac u mnogome zavisi od toga koliko je važnu ulogu novac igrao kada govorimo o njihovoj sreći. “Kako izgleda život nekoga ko ne zarađuje puno, ali kaže da mu novac i nije toliko važan?” pitao se on. “Na to pitanje nemamo konačan odgovor. Ipak, znam da takvi ljudi postoje i da uživaju u životu isto onoliko koliko uživaju i oni koji zarađuju mnogo više”, rekao je Kilingsvort.
Ipak, jedna tvrdnja ispotavila se kao istinita. Bilo ko ko novac izjednačava sa ličnim uspehom nije srećan u životu. “Ovo je posebno loše ukoliko osoba ne zarađuje puno”, rekao je on. “Ipak, to ne znači da se finansijski uspeh i lični uspeh mogu izjednačiti… imati više novca je dobro, ali biti fiksiran na njega i svoje samopouzdanje graditi oko toga da li ste i koliko sposobni da zaradite nikako nije dobra ideja.”
Potpuno je istina da svi mi stalno ponavljamo kakoi novac nije najvazniji ne bi li sebe ubedili u to. Medjuti, s druge strane osetimo veliko olaksanje kad mozemo sebi da priustimo lagodniji i sigurniji zivot! Kolika je svota novca potrebna ljudima u Srbiji ne znam jer to zavisi od coveka do coveka. Neko ima realne ,a neko nerealne potrebe. Po meni cifra od 100.000 za cetvoroclanu porodicu bila bi optimalna.
Bogati ljudi mogu da rade šta god požele (mogu da odu u Burger and Lobster i da naruče i burger i jastoga!), tako da zašto bi onda odabrali da provode veče uz pljeskavicu sa ćoška usput slušajući vas kako se sve očajniji oduševljavate činjenicom da je ovaj leskovački roštilj zapravo iznenađujuće autentičan?
Ljudi koji zarađuju dosta novca – svi imaju reč “ambiciozan” u opisu Tinder profila – imaju tendenciju da potencijalne romantične partnere posmatraju kao finansijsku investiciju. Za deset godina žele da poseduju kuću na Ibici. Najbolje čemu se vi možete nadati u istom periodu je da zbog finansijske situacije nećete morati da se preselite negde još dalje od Žarkova. A što se investicija tiče, oscilirate negde između ulaganja u Dogecoin i “muzičku tehnologiju” koja je ustvari startap nekog apsolventa više škole. da li biste uopšte želeli da dejtujete neku bogatu osobu? Što se tiče Lili, dvadesetpetogodišnje devojke koja živi u Londonu, odgovor je čvrsto ne: “U pitanju je ogromna generalizacija, baš kao i sve najbolje izjave, ali svaka stvarno bogata osoba koju sam upoznala je ili ekstremno tupa, ili ima poglede na svet koji su toliko drugačiji od mojih da se završi nečime što se definitivno ne bi moglo nazvati ‘prijateljskom debatom’. Ili i jedno i drugo.”
Bilo koji međuljuski odnos sastoji se do nekog nivoa od finansijskog davanja i uzimanja, a uz pretpostavku o reciprocitetu koji će obezbediti da postoji balans bez da se unajmljuje računovođa. Zanimljivo je da osobe koje imaju najviše para često ne umeju da se nose sa ovim. Možda je to vaš imućni prijatelj koji vas časti piće da bi vam sledećeg dana tražio da na njegov račun prebacite tih 500 dinara. Možda je to partner koji zapisuje sve što se zajedno potrošili, a onda vam prezentuje račune (možda i bukvalno) sa brojevima koji se ne poklapaju. Možda je u pitanju vlasnik stana u kome živite koji sebično traži polovinu vaših primanja uprkos činjenici da poseduje 15 takvih stanova.
Dakle, zbog čega
su bogati ljudi takvi užasni, škrti kreteni? Da li to potiče od
razumljive sumnje povezane sa time da će ih neko iskoristiti? Ili se
radi o njihovoj štedljivosti koja je zapravo pravi razlog zašto uopšte
imaju toliko para (ili njihovi roditelji)? Nekoliko ovakvih ljudi sa
kojima sam razgovarala su ukazali na ovo, ali, kao objašnjenje, ovo
možda deluje kao da se bogatstvu pripisuje moralna vrednost: ljudi nisu
bogati samo zato što su štedljivi, isto ka o
što ljudi koji su siromašni nisu siromašni zato što nisu štedljivi. Da
li je onda odgovor jednostavno, kao što je jedan prijatelj rekao, u
činjenici da su bogati ljudi “ustvari horderi bogatstva koji veruju da
zaslužuju ono što imaju.
Kada
ste sa nekim ko sve plaća za vas, to može stvoriti zlokobnu dinamiku.
Prošle godine, čovek sa kojim sam se viđala tek dve nedelje me je pitao
da li želim da pođem sa njime na poslovni put u LA. Uprkos tome što sam
shvatala da je to bila glupa ideja, znala sam da sama nikada ne bih mogla to da priuštim sebi – tako da sam pristla. To je bio period u mom
životu kada sam bio ranjiva, a on je bio toliko uspešan, i obasipao me je
komplimentima.
Nedelju dana smo jeli preterano obimne obroke u hotelskom restoranu, posećivali smo isti privatni klub za čiji je član on bio i u Londonu, pošmrkali smo puno koksa i prespavljivali dane. Često sam hvatala sebe kako razmišljam: ‘Ovo bi trebalo da bude zabavno’, a onda sam krivila sebe zbog činjenice što nije bilo tako. Osećala sam se kao lik u nekoj od novela Breta Istona Elisa, nepogođen luksuzom, što je dosadno i kliše kao, hm, pa neka novela Breta Istona Elisa. Shvatio sam da bih se bolje provela i u Vrnjačkoj banji, kada bih bila sa nekim ko mi se sviđa.
Jedan od bogatih likova koje sam dejtovao vodio je toliko glamurozan život da je zavist počela da izjeda moju dušu. Bio je, jednostavno rečeno, konstantno na odmoru. Iskradao sam se sa svog posla u pabu kako bih mu slao gole slike iz podruma, okružen paučinom i kablovima koji vire na sve strane. On bi mi onda slao slike sebe kako zavaljen u ležaljki cevči skupe zdrave sokove; klipove u trajanju od pet sekundi na kojima vrišti “MOJA PESMAAAA” tokom večeri koje je provodio ispred svoje kuće pored mora. Počeo sam da se osećam loše zbog toga koliko je jadno moj život izgledao u poređenju sa njegovim.
To je bio lik koji je umeo da izvadi telefon u baru, da skroluje kroz onlajn prodavnicu, i kada vidi jaknu od 50000 dinara koja mu se svidi on je prosto… kupi? Kao dekintirani momak ali sa stilom kojim se ponosim, ovo i dalje smatram stravičnom nepravdom. Ne možete ni da zamislite koliko bih se dobro oblačio da imam više para. Čist, monohromatski ukus… ma ne možete ni da zamislite
Ona mije rekla: “Ovaj trend verovanja u to da je na neki način vredno divljenja ili moćno istresti muškarca iz gaća je jako naporan, pogotovo kada ljudi pokušavaju da ga opravdaju iz feminističkog ugla. Nećete osnažiti sebe ako dejtujete muškarce zbog besplatnih stvari. I dalje je u pitanju zavisnost. Kapital je i dalje u tuđim rukama.”
I Lili takođe misli da postoji važna razlika između ovakvih veza i seksualnog rada: “Za razliku od seksualnog rada koji je definisan ograničenjima poslovne transakcije, svaka namera koju sam videla kod ljudi koji pokušavaju da ‘zajebu’ muškarce obično uključuje i njih koji pristaju na svaki njihov ćef u zamenu za taj nestabilni obećani novac koji se možda čak i neće pojaviti. Ne postoje uslovi. Vaše dostojanstvo je cena.”
Svakako dostajnstvo treba sacuvati bez obzira na cenu. Mada cena ni ne postoji. I kao sto sam rekla ljudi imaju razlicite potrebe, razlicit moral i uopsteno su razliciti - ali jedna stvar je zajednicka - svi ma koliko poricali vole novac. A on tera ljude da prave mnoge gluposti. Zato ne treba gledati one bogate kako zive, da ne bi unistili svoj zivot u zelji da i vi imate sve to. Budite realni, cvrsto stojite na zemlji idruzite sa ljudima koji su slicni vama.
STA SMO NAUCILI. NE VOLIMO NOVAC. TESKO DOLAZIMO DO NOVCA. KO GA JE STEKAO BILO ZAISTA NASLEDJEM ILI OGROMNIM TRUDOM I RADOM ILI DOBIJEN IZ NEKIH MUTNIH POSLOVA SVEJEDNO NIJE BAS POTPUNO SRECAN! NOVAC NIJE SRECA, ALI JESTE VELIKA POMOC U ZIVOTU! BOGATI LJUDI NE MOGU DA SHVATE SIROMASNE I OBRNUTO! I ZATO NI NE POKUSAVAJTE LJUBAVNU VEZU AKO STE IZ RAZLICITIH SLOJEVA!
Ljudi moji, bez panike, ruku na srce nema neke velike razlike, hirurgiji je sve ovo poznato već pola veka, svaštojedi smo, živimo u "krdima", poneka kuća je nalik na njihov obor, patrijahalni način našeg i njihovog života je jednak, razlike su u nijansama koje za nauku nisu bitne.
Vest iz Japana da se stvara embrion koji je kombinacija životinje i ljudskih organa užasnula je svet. U stvari, smatra Judit Hartl, možda tu i nema ničeg lošeg. Ali je nemoguće i zaista uzasno.
Šta je s tim satirima današnjeg doba? Tim mešancima životinje i čoveka kakve Japanac Hiromicu Nakauči sada sme da uzgaja? On time odlazi mnogo dalje nego što je i u Japanu to bilo dozvoljeno: on sada sme da dozvoli da zametak sazre i dođe na svet. To je novo. I to je jedina novina kod tog istraživanja. Jer već mnogo godina se u raznim zemljama eksperimentiše sa životinjama i ljudskim ćelijama.
Cilj je u početku nešto dobro: da se u životinjama stvore ljudski organi kako bi se imalo dovoljno organa za presađivanje. Jer njih nedostaje u čitavom svetu.
Uz pomoć tehnike tog Japanca to funkcioniše. Teoretski. Jer kod takvih embriona rastu ćelije oba bića potpuno razdvojeno jedne od drugih. Tako onda može da se dogodi da organi potiču od jednog bića, na primer od čoveka, a „pakovanje“ od drugog, na primer od svinje.
Ali to još tako ne funkcioniše. Da razmišljamo dalje: šta bi bilo kad bismo imali savršeno biće kao kombinaciju svinje i čoveka? Namerno ne spominjem majmune i šimpanze, jer to je užasavajuće već i zbog genetske sličnosti koja je negde oko 95 odsto.
Ostanimo kod svinje: svinje uzgajamo, svinje jedemo, svinje masovno proizvodimo. Dakle, ne bi trebalo da nam smeta da stvorimo svinju-čoveka. To bi i dalje bila svinja, roktala bi, valjala bi se u blatu i češala, kao i sve druge svinje. Ali njena jetra, bubrezi i srce bili bi ljudski.
Mogli bismo tako tog mešanca da koljemo i uzmemo organ koji nam je potreban. Ostalo bi, da tako kažemo, moglo da završi i u kobasicama. Isto važi i za ovce. Ili koze. Imate li problema s tim?
Iako ta tehnika još ne postoji i nema tog naučnika koji može da nam kaže da li će ikada postojati, logika sugeriše da, ako životinje masovno uzgajamo kako bismo ih jeli, onda bi mogli i da ih uzgajamo kako bismo spasili ljudske živote.
Idemo dalje u razmišljanju: šta ako nam zatrebaju nervne ćelije? Ljudski mozak u telu svinje? Da li bi svinja počela da razmišlja kao mi? Počela da govoriti? Koliki udeo čoveka bi onda bio u toj životinji koja služi samo za klanje i kao skladište organa? Naučnici nam kažu kako se to verovatno nikad neće dogoditi. Verovatno.
Belmonte i njegove kolege pripremali su ljudske matične ćelije od ćelija odraslih ljudi, a potom bi ih usadili u embrion praseta u ranoj fazi razvoja.
Ukupno su proizveli više od 2.000 hibrida koji su potom implantirani u surogat-krmače. Više od 150 embriona nastavilo je da se razvija u himere koje su većinom bile zameci svinja, ali je jedna u 10.000 ćelija bila ljudska.
Zametke su puštali da se razviju do 28. dana, što je kraj prve trećine trudnoće kod svinja, a potom su ih uklanjali.
- To je dovoljno vremena da shvatimo kako se ćelije svinja i ljudi međusobno mešaju, bez da podižemo etička pitanja o odraslim hibridnim životinjama, rekao je Belmonte.
Istraživanje je otvorilo brojna etička pitanja, jer kritičare zanima šta bi se dogodilo kada bi ljudske ćelije učestvovale u razvoju mozga svinje. Da li bi bilo moguće da mozak bude jedan od sasvim ljudskih organa u telu svinje?
Belmonte se nada kako će daljim istraživanjima razviti metodu koja bi programirala ljudske ćelije da ne učestvuju u razvoju mozga, ali u ovom istraživanju nije bilo potrebe za time, jer su embrioni izvađeni u ranom stadijumu razvoja.
- Mnoge životinje imaju neverovatnu sposobnost regeneracije. Ljudi je nemaju. Ovo područje istraživanja bi moglo omogućiti ljudskim ćelijama da povrate tu sposobnost, rekao je Belmonte.
Korak napred u oblasti transplantacije organa među različitim vrstama napravio je međunarodni tim stručnjaka na taj način što je stvorio genetski modifikovane svinje čiji su organi pogodni za presađivanje organa kod ljudi. Kako je objavljeno u američkom časopisu „Sajens”, ova novina mogla bi da donese znatan napredak u presađivanju organa. Genetski modifikovani organi svinja sa „ugrađenim” ljudskim genima, mogli bi se presađivati kod ljudi pošto se na organe potencijalnih ljudskih donora često čeka godinama. Nedostatak organa za transplantaciju je nešto sa čim se gotovo sve zemlje suočavaju, a samo u SAD dok čeka donora dnevno umre 22 ljudi. Do sada su problem u presađivanju životinjskih organa predstavljali virusi koji mogu biti zarazni, ali je u časopisu navedeno da su genetičari sa Harvarda, Džordž Larč i Luan Jang uspešno primenili metodu kloniranja kako bi otklonili gene odgovorne za postojanje virusa u svinjskom DNK pre nego što su pristupili stvaranju 37 svinjskih embriona. Njihovi organi bili bi potencijalno dobri za ksenotransplantaciju, odnosno presađivanje organa sa svinje na čoveka. To se posebno odnosi na presađivanje srca, bubrega, jetre.
– Veliki problem je i imunska reakcija primaoca organa od vrste koja je dosta udaljena od čoveka. Iako po funkciji i morfologiji svinjski organi u velikoj meri odgovaraju ljudskim ipak imunska reakcija na te organe je brza i burna. Ovaj problem se može delimično prevazići primenom savremenih imunosupresivnih lekova ili znatno komplikovanije primenom genetičkog inžinjeringa tako da se u genom svinje ubaci humani antigen ili pak zamenom humanih za svinjske antigene (editovanjem gena) .
Potrebno je obezbediti zadovoljavajući „kvalitet” organa i kontrolu prisustva infektivnih agenasa za svaki organ. Neophodno je da ovaj postupak bude jednako dostupan svima koji su kandidati za transplantaciju ali postoji problem komercijalizacije, kome će se davati ljudski organi a kome svinjski .
I sad neupuceni misle da je ovo tek u pripremi! Pa nije dragi moji , pre pedeset godina su mojoj babi dali svinjski zeludac! Tako da je ova prica pokrenuta bas iz razloga transplatacije jednog organa- mozga. Kakvo cipovanje, kakva 5G mreza, kakva kontrola uma preko TV-a i mobilnog. Vreme je za svinjski mozak!
UVOD JE OBJASNIO STA LJUDI MISLE O SVINJAMA I O NJIHOVOM RAZUMEVANJU SVETA OKO NAS. KAD BI ONE POSTALE LJUDI NISTA SE NE BI PROMENILO. SVET BI I DALJE ISTO FUNKCIONISAO STO DOVODI DO SLEDECE TVRDNJE DA KAD BI LJUDI POSTALI SVINJE OPET BI SVE BILO ISTO. BRINE LI VAS TO?