LAKO JE APSOLUTNOM NULOM I SA ONIM STO SE MOZE DOKAZATI.ALI STA JE SA ISTINOM? ISTINA UVEK IMA DVA LICA. A STA AKO SE APSOLUTNA ISTINA IPAK MOZE DOKAZATI. TO BI BILO SUPER.
PA DA VIDIMO,/
Ljudska populacija, ova i ovakva – robujući „njegovom visočanstvu“
intelektu – sklona je ubeđenju da tako nešto kao što je apsolutna istina
ne postoji. Važi opšte uverenje da je svaka istina relativna – shodno
prostoru, vremenu i okolnostima u kojim ona, kao takva, vredi i
opstojava.
Takvo mišljenje, odnosno verovanje, neposredan je odraz naše,
ljudske, duboke utemeljenosti u iluziji. Zapravo, pravi temelj toj
iluziji čini upravo naš sopstveni egocentrizam, odnosno naša nasušna
potreba za samozavaravanjem. To je onaj isti egzistencijalni princip
koji je dominirao i onom sirotom lisicom iz priče – kada je našla njoj
neodoljivo privlačan i mirisan kokosov orah, ali u nemogućnosti da dopre
do njegove suštine, njegove unutrašnjosti, u svojoj ozlojeđenosti i
rezignaciji svima redom je pričala o njegovoj bljutavosti i
bezvrednosti! O čemu se tu, u našem slučaju, zapravo radi?
Pa, kao prvo, promislimo bar malo; da li se istina koja je relativna –
odnosno koja to danas jeste a sutra nije, i koja to ovde jeste a onde
nije – uopšte može nazivati istinom? Zar „istina“ nečega ne bi trebala, i
morala, da predstavlja upravo –
nepromenljivu i nepobitnu činjenicu, odnosno
apsolutni objektivitet, datog objekta (bilo čega)?! …Pa čak i ako je nama samima ta
„bit“ trenutno nedostižna i ne-uhvatljiva (usled naših neadekvatno optimizovanih, ili tačnije
neoptimizovanih, čula za tu vrstu percepcije) to svakako ne znači da je ona i nepostojeća. Prema tome, u skladu sa svim tiim, „Istinom“ bi se, zapravo, smelo nazivati samo
ono što je to što jeste i takvo kakvo jeste, nepodredivo faktoru promene i prolaznosti. To što
jeste jeste
istina, odnosno
apsolutna istina;
dok, samim tim, svaka druga „tzv. istina“ jeste ništa drugo do samo
naša sopstvena, relativna, misaona tvorevina, proizvod odsustva istinske
svesnosti u sagledavanju Stvarnosti, tj. proizvod podleganja zabludi i
iluziji – dakle: LAŽ!
Ako se, na prim., meni lično nešto učini lepim, to, naravno, uopšte
ne mora da znači (kao što i ne znači) da će taj „objekat“ isto tako
delovati i na sve druge subjekte posmatranja; to je, jednostavno, samo
proizvod određenih spoljašnjih okolnosti i mog unutarnjeg stava datog
trenutka – i ništa više. Pa čak, možda ću i ja sam već sutra, odnosno
već sledećeg trenutka, imati drugačije, ili čak sasvim suprotno,
mišljenje o tom objektu (situaciji, stvari, osobi). Mi možemo utvrditi
čak i određene opšte standarde za, konkretno, lepotu, koje ćemo svi
uvažavati i poštovati, ali da li nas ta „ugovorna solidarnost“ dovodi, i
uopšte može dovesti, do komunikacije sa samom ISTINOM, odnosno do
sklada sa njom? Naravno, nipošto ne! Čak naprotiv: povećava našu
slabost, neznanje, nesvesnost, nesigurnost, konfuziju… odnosno
utemeljuje naše podleganje, iliti robovanje, zabludama i iluziji. Na
prim., naučnici se mogu složiti oko ocene da je Svemir nastao pre
otprilike 20 mlrd. godina – i to će biti proglašeno činjenicom, odnosno
postaće važeća (opšteprihvaćena!) istina. Atom biva proglašen
najsitnijom, odnosno nedeljivom, česticom – i to postaje važeća istina.
Usled nepoznavanja autentične istine, nauka se može
složiti oko uverenja da je život na ovoj čudesnoj planetarnoj tvorevini
nastao kao proizvod sasvim slučajnog spoja složenih hemijskih reakcija, i
to biva važeća istina. Mi možemo utvrditi uverenje da Bog postoji – i
to za nas postaje istina; ali možemo se dogovoriti i u korist suprotnog
stava – pa ćemo onda to prihvatiti kao istinu… Ali, sve te „istine“ nisu
ništa drugo do slabašni oslonci u našem očajničkom tumaranju kroz tamu
iluzije, na našem sudbinskom putu ka svetlosti autentične istine. Ako
smo toga zaista svesni, onda nećemo više relativna rešenja smatrati
konačnim istinama, a pravu konačnu istinu – apsolutnu istinu – smatrati,
kao što i smatramo, vrhovnom iluzijom.
Standardi, činjenice, istine, koje je čovek „instalirao“ i promovisao
jesu pseudo-vrednosti i nemaju autentičnu potporu, značenje i značaj.
To su sve iz-mišljene, relativne veličine i samo prividne vrednosti,
koje su uvek uslovljene prostornim odrednicama, vremenskim odrednicama i
okolnostima. Promenom bilo kojeg od ova tri parametra automatski dolazi
i do promene vrednost i važnosti dotičnih „činjenica“ odnosno „istina“.
Na primer, ono što je ovde, sada i u ovim okolnostima
lepo, dobro, ispravno itd., ni slučajno ne mora biti, kao što uglavnom i
nije, jednako lepo, dobro i ispravno čak ni ako su vreme i mesto isti a
samo se okolnosti izmene – a kamoli ako se promene sva tri parametra.
Zato takva „lepota“, „dobrota“, „ispravnost“, i sve ostalo tog tipa,
jeste jednom rečju: LAŽ! Oni mogu egzistirati samo dok ima koga da ih
promoviše, podupire i, svojim uverenjem u njihovu „konzistentnost“, daje
im živototvornu energiju njihovog opstojavanja. Čim toga nema, sve te
autentične iluzije, odnosno „senke istine“, bivaju netragom raspršene –
što, zapravo, znači da one nikada i nisu zaista postojale u stvarnosti, već samo, i isključivo, u umovima svojih sopstvenih tvoraca i poklonika…
Prema tome, jedino savršena – nepromenljiva i neprolazna – lepota
zaista jeste lepota i može se lepotom nazvati; jedino savršena dobrota
zaista jeste dobrota; jedino savršena – bezuzročna i sveuključiva –
ljubav zaista jeste ljubav; …odnosno, jedino savršena, apsolutna istina –
istina koja jeste to što jeste, bez obzira na mesto, vreme i okolnosti –
zaista jeste istina!
Istina, odnosno „apsolutni objektivitet“, određenog „objekta“ nipošto
se, dakle, ne nalazi, niti je to uopšte i moguće, unutar naše sopstvene
ocene – našeg uverenja i mišljenja o njemu – već je ona isključivo u oblasti njegovog „apsolutnog subjektiviteta“, njegove sopstvene činjeničnosti: njegove TAKVOĆE! Ona, istina, dakle apsolutna istina, ima svoju sopstvenu
energiju životnosti i opstojavanja. Ona je savršeno nezavisna od bilo
koga i bilo čega, jer ona jeste sama suština SVEGA. Ona je Činjenica
„Onoga što Jeste“. Ona Jeste i pre nego što je išta u univerzumu
nastalo: Činjenica, Svedok „Ništavila“. Ona jeste i u toku egzistiranja ovog Svemira kakav on sada jeste, a ona će biti i nakon svega ovoga… jer ona je večna i beskrajna: ona jeste Večnost i Beskraj!
Istina uopšte ne treba, kao što nikada nije ni potrebovala, pojavu
nekakvih, ovakvih, „razumnih“ bića koja bi je, tobože, iz-mislila i
promovisala, kao i, ujedno, time odredila i ono što ona nije. – To je
samo čovekovo egoistično uverenje: „Ovo je za mene istina ovde, sada i
pod ovim okolnostima, i druga istina ne postoji. Sve što je u
suprotnosti sa tim za mene je laž!“ Na taj način, svaka „istina“ biva
relativna i relativizovana (a uzima se, prihvata i deluje kao
apsolutna), i svako je kreator sopstvenih – zapravo, svako samoga sebe
nesvesno promoviše u „Boga“ („Tvorca“); a iz takvog stava nužno
proizilazi utemeljenje u nesvesnom: „Ničega nije bilo pre mene.“,
odnosno: „Istina je misaona tvorevina ljudskog bića, tj. ljudskog uma, i
nije postojala pre njega.“ – Kao da lepota nije postojala pre nego što
ju je čovek sagledao kao takvu. Kao da istina nije bila istina i pre
nego što bi je neko prepoznao. I kao da svet nije postojao pre nego što
sam se ja rodio! …Kakve li zablude. Kakve li mreže izatkane od naše
sopstvene iluzije. Kakve li katastrofalne i nesrećne ZAMENE TEZA?!!
To, da je svet nastao („počeo postojati“) mojim rođenjem, zapravo i
jeste istina u odnosu na mene lično – na moju ličnu ovozemaljsku i
ovoživotnu egzistenciju – ali to je tako površno, fragmentarno,
egocentrično i, zapravo, krajnje neinteligentno sagledavanje Stvarnosti,
Celine, Istine: „Onoga što Jeste“; jer Istina je sve drugo samo ne
LIČNA. Ustvari, ona je ne-lična i ne-nelična, ne-racionalna ali i ne-iracionalna, ne-dokučiva ali i ne-nedokučiva …jer ona jeste Jedinstvo, odnosno sama srž, bit, biće, tj. suština Sveobuhvatne Celine Postojanja: Univerzuma!
Kao takva, apsolutna, ona samom sobom obuhvata i objedinjuje sve
suprotnosti – produkte sveta relativnosti (tj. ovog relativnog,
racionalnog uma, koji taj i takav svet percipira) – samom sobom ih
savršeno prožima i, samim tim ih, nedodirnuta i neuprljana bilo čim,
savršeno transcendira. Ona, dakle, nije „od ovoga sveta“, i zato se u
objektima ovoga sveta i ne može percipirati, odnosno zato je ovaj,
isključivo „racionalni“ um, svojim grubim i neproduhovljenim čulima, i
ne može pojmiti.
Da bi se „uhvatila“ Istina, neophodno je imati „oči koje vide“ i „uši
koje čuju“, a takav vid i sluh, koji u pojavnom sagledavaju ono Nevidljivo
– a koje Sebe manifestuje upravo putem tog „vidljivog“ – ima samo čisto
i nevino srce. Takvo srce je beskrajni okean transcendentalnog nektara:
bezuslovne, sveobuhvatne, sveprihvatajuće i nerazlikujuće Ljubavi. Ono
pulsira ljubavlju, jer ono jeste ljubav. I ono zrači istinom jer ono jeste
istina. Zato jedini put ka Istini jeste put Ljubavi – put Srca. I zato
Istinu spoznaje onaj, i samo onaj, um koji prljavu i dotrajalu odeždu
svoje ocenjivačke, egoistične svetovnosti odbaci na obalama
sveprihvatajućeg i sveljubećeg nebesnog Srca, te se, poput autentične
lutkice od soli, spontano rastoči u svetoj vodi okeana večnog
Postojanja. Tada on gubi sve krute, one samoustanovljene, granice svoje
izolovane individualnosti i, u potpunoj predanosti Celini Postojanja,
konačno zaista realizuje Ljubav i Istinu – jer on tada jeste
Ljubav i Istina. To je jedini Put, jer Put je samo Jedan! …Pa, zar nije i
sam Hrist, koji jeste ona Božanska Svetlost u dubini našeg sopstvenog
srca, rekao: „Ja sam put i istina i život; niko neće doći k Ocu do kroza
me“?!
Stoga, ako neko i dalje misli da postoje samo i isključivo relativne
istine, neka misli. I ako neko i dalje živi u ubeđenju da je ovaj
povodljivi, racionalni um pravi i potpuni gospodar tapije na Znanje i na
verodostojno sagledavanje Stvarnosti, neka mu bude. Ali i pored svega
toga, kroz večnost će uvek, i zauvek, neumoljivo bitisati sušta
činjenična izvesnost koja, rečima jednog upućenika, glasi: “Zakone univerzuma uopšte ne zanima šta vi verujete a šta ne.“
A samu suštinu tih zakona je čuveni poeta duše i duhovne istine, Halil
Džubran, možda najsuptilnije i najkonciznije pretočio u reč izrekavši:
– „Život je stariji od sveg što živi; kao što je i lepota
zalepršala prije no što je lepo rođeno na zemlji, i kao što istina beše
istina prije no što i izgovorena bi.“
MOZDA OVO NIKAKO NE BI TREBALO DA UZMEM ZA PRIMER JER APSOLUTNA ISTINA JE OZBILJNA STVAR ALI KAKO JE VECERAS DOCEK 2025-TE I KAKO SE SVAKAKVA CUDA U NASOJ SRBIJI DOGADJAJU TIPA SVAKO U MEDIJIMA PRICA SVOJU ISTINU ,A ISTINA JE NEGDE TAMO ONDA JE OVO OKEJ PRIMER.
"Drevni Egipćani predvideli Simpsonove": Slika sa sarkofaga koja neodoljivo podseća na Mardž Simpson postala viralna
Drevni
Egipat je predvideo Simpsonove! Iako je ova vest šala, u jednom grobu
koji je otkriven pronađena je slika koja neodoljivo podseća na lik iz
popularnog američkog sitkoma. To je bilo dovoljno da korisnici
društvenih mreža budu oduševljeni.
Otkrivanje
drevnog egipatskog groba je po sebi značajno. Ali šta biste rekli
na otkriće groba sa slikom na kojoj je žena koja neverovatno liči na lik
iz Simpsonovih?
Upravo
se to dogodilo kada je otkriven grob star 3.000 godina na drevnom
groblju u egipatskom gradu Minja, na zapadnoj obali Nila.
Na poklopcu sarkofaga je lik koji neverovatno podseća na Mardž Simpson.
Slika
prikazuje ženu sa žutom kožom, plavom krunom i zelenom odećom.
Fotografija je postala viralna na Redditu, u temi simbolično nazvanoj
ArtefactPorn, gde su korisnici brzo primetili neverovatnu sličnost,
prenosi
Euronews.
Jedan od šaljivih komentara glasio je: "Jedini zabeležen trenutak u istoriji kada Simpsonovi nisu to prvi uradili".
To se odnosi na popularnu teoriju zavere koja tvrdi da Simpsonovi
predviđaju svetske događaje. A sada u šali korisnici komentarišu da je
Drevni Egipat predvideo Simpsonove. Međutim, dok se zbijaju šale na internetu, važno je reći da slika zapravo prikazuje ćerku visokog sveštenika po imenu Tadi Ist.
SAD JE POTPUNO JASNO ODAKLE SIMPSONOVIMA TOLIKO INFORMACIJA IZ BUDUCNOSTI. JER NA OVOM SVETU SVE JE BESKONACNO I PROSTOR I VREME. PRITOM SIMPSONOVI SU KAO I TESLA I LEONARDO DA VINCI I ILON MASK PUTNICI KROZ VREME. ILON MASK U JEDNOJ EPIZODI DOLAZI KOD SIMPSONOVIH DA DOBIJE NOVE IDEJE KAD SU NJEGOVE 'PRESUSILE'
I DA ZAOKRUZIMO PRICU. AKO SE MOZE DOKAZATI APSOLUTNA ISTINA ONA POSTOJI!