DAN PRAZNOG PAPIRA

 VEC GODINAMA POSTOJI DAN KAD SE NE OPREDELJUJEM ZA JEDNU TEMU NEGO ZA VISE NJIH. TAKO JE I DANAS. MOZDA SU OVI BLOGOVI I ZANIMLJIVIJI OD DRUGIH ,AMOZDA I NE. IPAK S VREME NA VREME TU SU DANI PRAZNOG PAPIRA I OGROMNE KOLICINE RAZMISLJANJA.

Evo i prve teme.

U posljednjih nekoliko desetljeća, sve više stručnjaka iz raznih znanstvenih grana podržava teoriju dirigirane panspermije koja smatra da je život na Zemlji kreirala viša izvanzemaljska inteligencija.

Jedna od najvažnijih zagovornika ove teorije je Francis Crick, dobitnik Nobelove nagrade, britanski molekularni biolog, biofizičar i neurolog. Jedno od njegovih najvećih postignuća je otkriće dvostruke spiralne strukture DNA molekule.

Crick strastveno podupire mogućnost namjernog transfera života na naš planet dirigiranom panspermijom. Većini njegovih kolega nisu se sviđale neortodoksne ideje, no on je bio dovoljno hrabar da izdrži pritisak i nastavi svoje ekstenzivno istraživanje.

„Pretpostavljamo da je negdje daleko, prije par milijardi godina, nastala viša inteligencija poput nas koja otkrila i razvila znanost i tehnologiju na puno naprednijoj razini od nas.“ – tvrdi Crick.Dr. Francis Crick napisao je u svojoj knjizi „Život: njegovo porijeklo i narav“, da se prvi tragovi života javljaju na Zemlji prije 3,6 milijardi godina. Ipak, prvi fosili jednostavnih organizma samo su 0,6 milijardi godina stari.

Našao je ozbiljne dokaze koji potvrđuju dirigiranu panspermiju. Prema njegovoj tezi, mikroorganizmi koji su donijeli život na Zemlju, pojavili su se naprasno umjesto postupne evolucije. Znanstvenik je potvrdio manjak dokaza tranzicijskih oblika. To podosta narušava postojeće rašireno uvjerenje o sporoj evoluciji organizama.

Crickov zaključak, temeljen na mnogim istraživanjima, jest da su korijeni života negdje u svemiru. Najvjerojatnije s drugog planeta gdje je nastao puno napredllen Lloyd, matermatičar, znanstvenik, autor i istraživač s 20-godišnjim iskustvom u drevnim dokumentima i artefaktima, tvrdi u svojoj knjizi „Glasovi legendarnih vremena“, da su prije milijun godina, Zemlju nastanjivali ljudi i izvanzemaljska bića. Posjeti NLO-a našem planetu standardna su praksa kroz povijest.

Prema još hrabrijim teorijama, ne radi se samo o tome da je izvanzemaljska civilizacija posijala život i dizajnirala ljude. Mnogi predstavnici iz različitih lokacija u svemiru, posjetili su Zemlju i svatko je ostavio svoj genetski materijal. To je uzrok raznolikosti etnicetita i vanjskih karakteristika ljudi širom svijeta.

Konzervativniji znanstvenici vjeruju da nema ništa „natprirodno“ u pojavi života na Zemlji. Život je nastao ovdje i postupno se razvio od nižih, jednostaničnih mikroorganizama do životinja i ljudi.

Nema jasnog odgovora na pitanje otkud potječe život na našem planetu. Znanost ima svoje objašnjenje, ali  vjerovanja mnogih kultura se ne slažu s njima.

I dalje se pitamo potječe li život odavde ili negdje izdaleka, iz drugog dijela svemira? Pitamo se je li naše postojanje prirodni kontinuitet evolucije ili izvanzemaljski eksperiment čija nam svrha ostaje misterijem? Možda se jednog dana teorija dirigirane panspermije potvrdi, a možda i opovrgne.

Ono što sigurno znamo jest da je život dar i da ga ne treba uludo potrošiti na nesvjesno postojanje i nepotrebnu dramu. Možda nećemo otkriti istinu o egzistenciji tijekom svojih života isto kao što naši preci nisu znali neke danas općepoznate stvari.

Napredniji oblik života i viša inteligencija. Sjeme (specifični mikroorganizmi) je od tamo transportirano letjelicom na Zemlju i posijano po površini.

Druga postojeća hipoteza ide u sličnom smjeru i smatra da su našu vrstu genetski modificirala izvanzemaljska bića ubacivši komadić svoje DNA.

Renomirani britanski znanstvenik Paul Davis također vjeruje u dirigiranu panspermiju i dodaje kako postoji mogućnost izvanzemaljske poruke kodirane u naš DNA. Poruku ćemo moći dešifrirati kada postignemo određeni stupanj tehnološkog razvoja.

 KO CITA MOJE BLOGOVE SIGURNO ZNA DA CVRSTO VERUJEM DA SMO IGRICA U 'NEBESKOM KOMPJUTERU' I DA SMO 'POSEJANI' OD STRANE NEKE VANZEMALJSKE VRSTE. 

Roman Yampolskiy, računalni znanstvenik sa Sveučilišta u Louisvilleu (Kentucky, SAD) u svom se novom eseju pozabavio temom našeg postojanja kao velike svemirske računalne simulacije te je ponudio odgovor na pitanje kako je moguće pobjeći iz nje.

Reći da svijet u kojem živimo možda nije stvaran, zacijelo zvuči kao zaplet iz filmske trilogije “Matrix”, ali prema nekim od svjetskih vrhunskih umova, ideja da živimo unutar sofisticirane računalne simulacije nije samo moguća, već je vjerojatnija od ideje da živimo u stvarnom svijetu.

Međutim, bijeg od takve simulacije vjerojatno će biti puno veći izazov od jednostavnog uzimanja poslovične “crvene pilule”.

Kao i svi računalni programi, simulirani svemir bi vjerojatno imao greške, što bi omogućilo hakiranje i iskorištavanje da potencijalno probijemo simulaciju i zadobijemo uvid u ono što se nalazi iza nje.

Također bi moglo biti moguće preopteretiti ili pokvariti temeljnu tehnologiju pokušajem rješavanja neke vrste nemoguće matematičke jednadžbe, na primjer, ili navođenjem milijuna ljudi na meditaciju, a zatim im reći da učine nešto vrlo aktivno u isto vrijeme kako bi odjednom preplavili sustav.

U svom članku Yampolskiy primjećuje da se čini da svijest o ideji računalne simulacije nema nikakvog utjecaja ni na što, kao ni postojanje iznimno kompliciranih dijelova tehnologije kao što je veliki hadronski sudarivač.

Prema tome, ako živimo u simulaciji, čini se da je ona vrlo sofisticirana.

Naravno, postavlja se pitanje zašto bi ljudi uopće htjeli napustiti simulaciju. Uostalom, Neovo iskustvo izlaska iz matrice nije bilo baš ugodno. Yampolskiy tvrdi da bi pristup osnovnoj stvarnosti mogao povećati naše računalne sposobnosti i dati nam pristup “stvarnom” znanju, a ne simuliranoj fizici našeg poznatog svemira. Posljedice takvog plana bijega također su nepoznate.

Yampolskiy priznaje da takve istrage dolaze s egzistencijalnim rizicima i čak pretpostavlja mogućnost da su simulatori ponovno pokrenuli simulaciju s poboljšanim sigurnosnim značajkama, učinkovito brišući našu kolektivnu memoriju.

A SADA O SRECI

 

U zapadnom svetu sada imamo viši standard života nego što su ga ljudska bića ikada poznavala. Imamo bolje medicinske tretmane, imamo više hrane boljeg kvaliteta, bolje uslove života, bolje rešene sanitarne probleme, više novca, bolje socijalne usluge i bolji pristup obrazovanju, pravdi, putovanjima, zabavi i mogućnostima za karijeru. Zaista, današnja srednja klasa bolje živi nego plemstvo od pre ne tako mnogo godina, ali ipak, ljudska patnja se može videti na sve strane.

Delovi knjižara posvećeni psihologiji i ličnom razvoju rastu neverovatno brzo i police bukvalno pucaju pod teretom. Naslovi obrađuju depresiju, anksioznost, anoreksiju, prejedanje, kontrolu besa, razvod, probleme u vezama, seksualne probleme, zavisnost od droge, alkoholizam, nisko samopoštovanje, usamljenost, tugu, kockanje – ako postoji problem, postoji i knjiga o njemu. U međuvremenu, na televiziji i radiju, u časopisima i novinama, stručnjaci nas svakodnevno bombarduju savetima kako da poboljšamo sopstveni život. Zato se broj psihologa, psihijatara, bračnih i porodičnih savetnika, socijalnih radnika i životnih trenera povećava iz dana u dan. Pa ipak – i razmislite sada o ovome – uza svu tu pomoć, savete i svetsku mudrost, ljudska patnja ne da se ne umanjuje, već skokovito raste bez granica. Da li nešto očigledno nije u redu sa ovom situacijom?

Statistički podaci su zapanjujući: svake godine, skoro 30% odrasle populacije pati od nekog poznatog psihološkog poremećaja. Svetska zdravstvena organizacija procenjuje da je depresija trenutno četvrta najveća, najskuplja i najvše iscrpljujuća bolest sveta i da će uskoro biti druga najčešća. Bilo koje nedelje u godini, desetina odrasle populacije pati od kliničke depresije, a jedna od pet osoba pati od nje u nekom periodu svog života. Nadalje, jedno od petoro odraslih u nekom periodu života biće zavisno od droge ili alkohola, zbog čega trenutno samo u SAD ima oko dvadeset miliona alkoholičara.

Ali mnogo strašnija i prilično otrežnjujuća činjenica u svim ovim statistikama jeste to da će bar jedna od dve osobe proći kroz stadijum života kada će ozbiljno razmišljati o samoubistvu i dve ili više nedelja mučiti sebe takvim razmišljanjima. Ono što je još strašnije jeste činjenica da će jedna od deset osoba u nekom trenutku zaista i pokušati da se ubije.

Razmislite o ovim brojevima na tren. Pomislite na sve ljude koje poznajete: prijatelje, porodicu i kolege. Razmislite šta ovi brojevi govore: da od svih ljudi koje poznajete, skoro polovina će u nekom trenutku biti toliko ophrvana patnjom da će ozbiljno razmišljati o samoubistvu. A jedan od deset će to zaista i pokušati! U poslednja dva veka udvorstručili smo prosečan životni vek čoveka. Ali da li smo udvostručili i bogatstvo, zadovoljstvo i ispunjenje takvim životom? Ove statistike nam daju odgovor, jasan i glasan: sreća nije normalno stanje.

ZAŠTO JE TAKO TEŠKO BITI SREĆAN?

Da bismo odgovorili na ovo pitanje, moramo da otputujemo u prošlost. Moderni ljudski um, sa svojom neverovatnom sposobnošću da analizira, planira, stvara i komunicira, veoma se razvio u poslednih stotinu hiljada godina, od kada se naša vrsta Homo sapiens prvi put pojavila na planeti. Ali naši umovi nisu evoluirali da bi nam bilo dobro, da bismo pričali sjajne viceve, pisali sonete i govorili: “Volim te." Umovi su nam evoluirali da bi nam omogućili opstanak u svetu punom opasnosti. Zamislite da ste neki rani lovac-sakupljač. Koje su vaše najosnovnije potrebe da biste preživeli i reprodukovali se?

Ima ih četiri: hrana, voda, sklonište i seks, ali nijedna od njih nema nikakvog značaja ako ste mrtvi. Tako da je najosnovniji prioritet primitivnog ljudskog uma bio da uoči bila šta što mu može nauditi i da se toga čuva. U osnovi, primitivni um je bio uređaj samo s jednom mišlju: “Nemoj poginuti”, a to se pokazalo neverovatno korisnim. Što su naši preci postajali bolji u predviđanju i izbegavanju opasnosti, duže su živeli i više potomaka imali.

Sa svakom generacijom, ljudski um je postajao sve veštiji u predviđanju i izbegavanju opasnosti. I sada, posle stotinu hiljada godina evolucije, moderni um i dalje neprekidno osmatra i očekuje svakakve probleme. Procenjuje i osuđuje skoro sve sa čime se susreće: Da li je ovo dobro ili loše? Sigurno ili opasno? Da li odmaže ili pomaže? Ovih dana, međutim, naši umovi nas ne upozoravaju na sabljozube velike mačke ili vukove od 200 kilograma. Umesto toga, u pitanju su gubitak posla, odbacivanje od društva, kazna za brzu vožnju, nemogućnost plaćanja računa, sramota u javnosti, ljutnja voljenih, oboljevanje od raka ili bilo koja od milion i jedne brige koja nas mori. Rezultat je da provodimo više vremena brinući o stvarima koje se mnogo češće ne dogode nego što se dogode.

Još jedan esencijalni aspekt bitan za preživljavanje ranog ljudskog bića bio je pripadnost grupi. Ako vas klan izbaci, ne prođe mnogo pre nego što vas vukovi pronađu. Kako vas onda um štiti od odbacivanja iz grupe? Upoređivanjem s ostalim članovima klana. Da li se uklapam? Da li postupam ispravno? Da li dovoljno doprinostim? Da li sam dovoljno dobar kao ostali? Da li činim nešto zbog čega bih mogao da budem izbačen?

Zvuči li vam poznato? Naši moderni umovi nas neprekidno upozoravaju na odbacivanje i upoređuju nas sa ostatkom društva. Nije ni čudo što provodimo toliko vremena brinući se o tome da li se dopadamo ljudima. Nije čudno što neprekidno pronalazimo načine da se poboljšamo ili se samokritikujemo zato što “nismo dorasli”. Pre stotinu hiljada godina imali smo svega nekoliko bliskih članova klana s kojima smo se upoređivali. Ali ovih dana možemo da otvorimo bilo koje novine ili internet stranicu, uključimo bilo koju televizijsku ili radijsku stanicu i istog trenutka pronađemo čitavu gomilu ljudi koji su pametniji, bogatiji, viši, vitkiji, privlačniji, jači, moćniji, poznatiji, uspešniji i cenjeniji od nas. A koji je najbrži način da tinejdžerku gurnete u depresiju? Pokažite joj bilo koji modni časopis. Kada se uporedi sa svim tim našminkanim, kolagenom unapređenim i digitalno ulepšanim supermodelima, može da se oseća samo inferiorno i neprivlačno. Ali ni mi ostali nismo mnogo drugačiji. Zahvaljujući evoluciji, umovi nam nisu toliko sofisticirani da zamisle osobu kakva želimo da budemo – a da onda ne uporedimo stvarnog sebe s tim nemogućim standardom. Kakvu šansu uopšte imamo? Uvek ćemo na kraju osećati da nismo dovoljno dobri!

E sad, za bilo kog praistorijskog čoveka s ambicijom, opšte pravilo za uspeh je sledeće: što više to bolje. Što je oružje sofisticiranije (i što ga više ima), više će hrane uloviti. Što je više hrane nagomilao, to su veće šanse da će lakše pregurati vremena oskudice. Što mu je sklonište kvalitetnije, sigurniji je od vremena i divljih životinja. Što više dece ima, veće su šanse da će neko od njih doživeti zrelost. Zato i nije čudo što naš moderni um neprekidno traži više: više novca, viši status, više ljubavi, više zadovoljstva poslom, noviji automobil, mlađe telo, mlađeg partnera, veću kuću. I ako uspemo, ako zaista steknemo više novca ili novi automobil ili bolji posao, zadovoljni smo – neko vreme. Međutim, pre ili kasnije (a uglavnom pre), ponovo želimo više.

I tako, evolucija nam je uobličila umove tako da smo skoro neizbežno osuđeni na psihološku patnju: da upoređujemo, procenjujemo i kritikujemo sebe; da se usresređujemo na ono što nam nedostaje; da budemo nezadovoljni onim što imamo; i da zamišljamo svakakve zastrašujuće situacije, od koji se većina nikada neće obistiniti. Nije ni čudo što je ljudima teško da budu srećni!

vi je želimo. Svi žudimo za njom. Svi pokušavamo da je dosegnemo. Čak je i Dalaj Lama rekao: “Sama svrha života je potraga za srećom”. Ali šta je zapravo ova neuhvatljiva stvar za kojom tragamo?

Reč sreća ima dva različita značenja. Uglavnom je koristimo za osećanje užitka, radosti ili zadovoljstva. Svi uživamo u osećanjima sreće, tako da nije čudo što pokušavamo da ih doživimo. Međutim, kao i sva druga osećanja, ni sreća ne traje. Bez obzira na to koliko se trudimo da to osećanje zadržimo u sebi, svaki put nam izmakne. I kao što ćemo videti, život proveden u traženju ovih osećanja uglavnom ne donosi zadovoljstvo. U stvari, što jače pokušavamo da dosegnemo prijatna osećanja, to ćemo pre početi da patimo od anksioznosti i depresije.

Drugo značenje sreće je ispunjen, pun i svrsishodan život. Kada činimo nešto što duboko u sebi osećamo da je bitno, kada se krećemo u pravcu koji smatramo važnim i vrednim i kada razjasnimo sebi za šta se zalažemo u životu i shodno tome postupamo, naši životi postaju bogati, ispunjeni i svrsishodni i doživljavamo moćan osećaj vitalnosti. Ovo nije neki prolazni osećaj – već duboki osećaj dobro proživljenog života. I mada će takav život nesumnjivo doneti mnogo prijatnih osećanja, doneće nam i ona neprijatna, kao što su tuga, strah i ljutnja. Ali to treba i očekivati. Ako živimo ispunjenim životom, osetićemo pun raspon svih ljudskih emocija.

Mi kao stručnjaci se, kao što ste pogodili, daleko više zanimamo za drugo značenje sreće nego za prvo. Naravno, srećna osećanja su prijatna i svakako bi trebalo da ih na najbolji način iskoristimo kada nam se za to ukaže prilika. Ali ako pokušavamo da ih sve osetimo u isto vreme, osuđeni smo na neuspeh.

U stvarnosti, život uključuje bol. Od njega se ne može pobeći. Kao ljudska bića, svi se suočavamo sa činjenicom da ćemo pre ili kasnije zanemoćati, razboleti se i umreti. Pre ili kasnije, svi ćemo izgubiti bitne veze s drugim ljudima, zbog odbacivanja, razdvajanja ili smrti. Pre ili kasnije, svi ćemo se susresti s krizom, razočaranjem i neuspehom. To znači da ćemo, u ovom ili onom obliku, svi iskusiti bolne misli i osećanja.Dobra vest je da, iako ne možemo izbeći bol, možemo da naučimo da s njime mnogo lakše izlazimo na kraj, da za njega napravimo mesta, da se uzdignemo iznad njega - i stvorimo život vredan življenja.

 Brinem, sve manje vremena prolazi od nastanka teorija zavera do njihovih otkrivanja! Il smo pametniji,il istina pocela brze da nalazi put do nas. 

GLEDAJUCI SVE OVE TEORIJE ZAVERE NAROCITO OPET O DONALDUTRAMPU I KABALI COVEK SE UPITA MOZE LI UOPSTE BITI SRECAN? DA LI COVEK MOZE DA UTICE NA TO DA BUDE SRECAN ILI MORA DA IGRA KAKO JE PROGRAMIRAN SVOJU IGRICU ZIVOTA? PONOVNA PRICA O VANZEMALJCIMA I NEVEROVATNOM RAZVOJU VESTACKE INTELIGENCIJE KOJA SE SVE VISE OTIMA KONTROLI SVE ME VISE UVERAVA DA NIKADA NECEMO DOSECI SRECU - PRAVU SRECU! OSTAJE SAMO DA SE TRUDIMO DA ZIVIMO SAMO U SADASNJOSTI,  I DA SKUPIMO MAKAR MRVICE SRECE NA NASEM ZIVOTNOM PUTU!

.