MISLIM POVEZANE SU, PRAKTICNO JEDNA PROIZILAZI IZ DRUGE. I ETO. POSLE TOLIKO GODINA DOBILA SAM DEFINICIJU U KAKVOM DRUSTVU ZIVIM. I DA LI MI JE LAKSE ZATO? NAPROTIV. TEK SE SADA OSECAM BESPOMOCNO. I ONDA CU PROBATI DA NAPISEM PRICU KROZ KOJU CEMO MOZDA DOCI DO RESENJA A MOZDA I NE. ALI KAKO JE OVO DEO MOJE KNJIGE "DNEVNIK MISTERIOZNOG PATISPANJA" U PERIODU OD 2014 DO DANASNJIH DANA SVAKAKO CE OSTATI KAO ZAPIS.
Jer nije.Ništa se ovdje nije slomilo naglo.Nije bilo jednog dana kada smo ustali i rekli: od danas živimo u laži.Bilo je samo mnogo malih pomjeranja, gotovo neprimjetnih,kao kad se namještaj u sobi pomjeri za par centimetara svake noći i tek poslije godina shvatiš da više ne znaš gdje su vrata.U početku smo mislili da je problem u pojedincima.U lošim ljudima, pogrešnim izborima, nesrećnim okolnostima.Vjerovali smo da će se stvari same vratiti na mjesto,ako budemo dovoljno strpljivi, razumni, tolerantni.Onda smo počeli da primjećujemo nešto čudno:da se ne nagrađuje istina, nego poslušnost.Ne znanje, nego lojalnost.Ne odgovornost, nego sposobnost da se ne postavi pitanje.Najtiši među nama su odlazili.Najglasniji su se ponavljali.A oni koji su pokušavali da ostanu normalni,počeli su da sumnjaju u sebe.To je bio trenutak kada se desilo ono najopasnije:kad smo umor zamijenili za realizam,a prilagođavanje za mudrost.Sistem nije tražio da vjerujemo.Tražio je samo da se ne bunimo previše.Da prihvatimo kontradikcije.Da se naviknemo na to da se istina mijenja bez objašnjenja.Da prestanemo da očekujemo smisao.Vremenom su ljudi s najmanje savjesti,postajali najotporniji.Ne zato što su bili pametniji,nego zato što ih ništa nije boljelo.I tako je nastao poredak u kojem su,empatija i sumnja postale slabosti,a cinizam i hladnoća vrline preživljavanja.Oni koji su to osjećali najranije, često su mislili da s njima nešto nije u redu.Da su preosjetljivi.Da dramatizuju.Da „luduju“.A zapravo su samo još uvijek reagovali, na ono na šta se većina već bila navikla.Danas, gledajući unazad, jasno je da ovo nije bila samo politička priča.Ovo je bila psihološka promjena društva.Tiha zamjena vrijednosti.Spor proces u kojem su najgori obrasci postajali norma,a normalnost izuzetak.Ova knjiga ne završava rješenjem.Jer ga nema jednostavno.Završava se svjedočenjem:da smo vidjeli,da smo zapisivali,da nismo svi zaboravili kako izgleda istina dok se gubi.Ako postoji ikakva nada u ovom zapisu,onda je to samo ova:da će neko, čitajući ove redove,prepoznati sebei shvatiti da nije bio lud,nego budan u vrijeme koje je tražilo da se spava.Pisala sam ovo da zadržim sebe među redovima onoga što nije smjelo da nestane.
STA BI MOZDA MOGLO DA SRUSI PATOKRATIJU
Na Balkanu se autokratije skoro nikad ne ruše moralnim buđenjem naroda. To je važno prihvatiti da se čovjek ne samouništi očekivanjima. Šta ih NE ruši jedan veliki protest,nova „savršena“ opozicija, međunarodni apel, istina sama po sebi Sve to može pomoći, ali nikad nije okidac.
Unutrašnji raspad elite
Ovo je najčešći scenario.
Dešava se kad: resursa ima sve manje, lojalnost više ne garantuje sigurnost,frakcije počnu da se međusobno potkopavaju .Patokratski sistem ne poznaje povjerenje. Kad krene glad, oni se prvi okreću jedni protiv drugih.
To spolja izgleda kao „ništa se ne dešava“, a iznutra kao panika.
Autokratije mogu da lažu narativ, ali ne mogu trajno da lažu realnost.
Tipični okidači:i nfrastrukturni kolaps, zdravstveni sistem,obrazovanje,bezbjednosni incident Ne jedan događaj — nego niz dogadjaja koji se ne mogu objasniti Tada čak i apolitični ljudi kažu: „Ovo više nije ideologija. Ovo ne radi.“
Ovo je sporo, ali moćno.ljudi prestaju da se boje,prestaju da se svađaju oko propagande,prestaju da reaguju na zapaljive teme Najopasnija stvar za autokratu nije bunt — nego ravnodušnost prema njegovoj priči.
Ne „neko će nas spasiti“, nego promjena interesa,gubitak koristi,prevelik trošak podrške .Kad sistem postane teret, podrška se hladi.
Autokratije se najčešće ne pobjeđuju, nego se istroše.To je loše za dostojanstvo, ali realno.
MLADI NAJBOLJE VIDE OVAJ SISTEM i zašto nisu kukavice)Ovo je čisto psihološki, ne politički.
Mladi ne traže savršen sistem. Traže:pravila,red,minimum smisla
Kad vidiš da: trud ≠ rezultat,znanje ≠ napredovanje,poštenje ≠ sigurnost, mozak kaže:
Ovo nije okruženje za život.“To je evoluciona reakcija, ne slabost.
U zdravim društvima postoji nepisano pravilo:„Ako se trudiš, sistem te neće gaziti.“
Na Balkanu poruka često glasi:„Snađi se ili nestani.“ To ubija lojalnost državi.
Ovo je najvažnije:Za mnoge mlade, odlazak nije potraga za luksuzom,nego za normalnošću.Za:tišinu,odsustvo drame,osjećaj da te sistem ne mrzi
Masovno iseljavanje nije poraz pojedinca,nego dijagnoza sistema.
Нема коментара:
Постави коментар