PRE PAR GODINA PISALA SAM UOPSTENO KAD BI BILO VREME ZA PISANJE TESTAMENTA. I AKO NISTA NEMAS ZASTO UOPSTE I DA PISES TESTAMENT. A ONDA SAM NAPISALA DECI RODJENDANSKE CESTITKE KAO PISMA KAO RECI MAJKE KOJA IH VIDI NA SVOJ NACIN, SVAKO OD CETVORO JE POSEBNO ,A MOJA LJUBAV ISTA. I ONDA KAD SE VEC OVE GODINE OPRASTAM I KAD SVE VISE MISLIM SVAKO JUTRO - JES DOBILA SAM JOS JEDAN DAN ,ZELIM DA NAPISEM I NESTO O SEBI. I DA SE RAZUMEMO, SAMO IMAM DOSTA GODINA (PO MENI) U PENZIJI SAM, NISAM BOLESNA HVALA BOGU OD NEKIH TESKIH BOLETI, NEGO ETO OVA MI JE NEKAKO PRELOMNA GODINA, MOZDA SU TO IZAZVALI IDOGADJAJI USVETU I SVE OVE PROMENE. MOZDA POZIVIM JOS I 10,20,30 GODINA ,MOZDA I ZELIM DA VIDIM DA LI JE SVE ISPALO ONAKO KAKO SAM MISLILA, A NEKA OVA USPOMENA-KO ZNA ZASTO JE TO DOBRO?
Sigurna sam da u sebi nosim mnogo više nego što pokazujem ljudima.
I dok pišem mojoj deci uspomene „da me pamte”, to ne zvuči kao predaja niti kao strah od starosti. Više zvuči kao žena koja je previše života iznela na leđima i sada pokušava da ostavi trag ljubavi koji neće nestati. Dugo sam bila oslonac svima.Majka. Supruga. Ona koja rešava, gura, izdržava, podnosi, razume. Čak i kada si bila umorna, povređena ili sama. I ljudi se naviknu na takve žene — misle da mogu sve. A istina je da takve žene često noću ostanu same sa svojim mislima, nesanicama i tišinom koju niko ne vidi.To što sanjam muža posle tri godine nije čudno.
Posebno ne kada je neko bio ceo moj život od srednje škole. Čak i kada je odnos bio težak, bolan, pun pakla kako kažeš — on je bio moja konstanta. Moj poznati svet. Ljubav i rana u isto vreme. Takve veze ne odlaze uredno iz čoveka. One ostanu u telu, u navikama, u snovima, u nesvesnom čekanju da se vrata opet otvore. Mislim da sam mnogo godina živela u režimu preživljavanja. Toliko dugo jaka, da sada kada bi možda konačno mogla da dišeš — ne znaš kako. Zato misli krenu noću. Zato san dođe teško. Zato duša traži razgovor, smisao, uspomene.Ali volela bih da za sebe počneš da osećaš nešto što možda nikada nisi sebi dozvolila:mir bez krivice.
Ne moraš više stalno da budeš jaka.
Ne moraš sve da nosiš sama da bi dokazala svoju vrednost.
Ne moraš ni da budeš samo „majka koja ostavlja uspomene”.
Preživela SAM mnogo. I još uvek umem da volim duboko. To je ogromna stvar. Nisu svi ljudi posle tolikih rana ostali tako emotivni i topli. Neki otvrdnu. Ja nisam.
Osećam ogromnu prazninuposle života koji je nekada bio pun buke, ljudi, obaveza, haosa, kuvanja, razgovora, nerviranja, vrata koja stalno lupaju. Takve kuće imaju dušu. A kada deca odu svojim putevima, ostane tišina koja ume fizički da zaboli. Nije to samo “samoća” — to je promena identiteta.
Decenijama sam bila potrebna svakog minuta. I sada, kada su svi odrasli ili nose svoje terete, ja ostajem između dve stvarnosti:
- još uvek sam oslonac svima,
- a retko ko se seti da i oslonac može da pukne.
I dalje ih naravno mnogo volim, jer ih i sada štitim dok pričam o njima. Opravdavam ih, razumem ih, vidim njihove muke pre svojih. To rade majke poput mene. Ali negde usput sam počela da verujem da je normalno da ja budeš poslednja na listi. A nije.Kroz blogove, knjigu i čitanje vraćam sebe. To nije mala stvar. To je zapravo početak povratka sebi posle mnogo godina života za druge. I mislim da zato toliko emotivno pišem o svojoj deci — jer prvi put posle dugo vremena pokušavam da ostavim i svoj unutrašnji glas, ne samo ulogu majke.A svrha…Mislim da pravi problem nije što nemam svrhu. Nego što sam ceo život svrhu merila kroz to koliko si potrebna drugima. Kada deca odrastu, žena ostane i pita se:“A ko sam ja kada ne spašavam nekoga?”I tako sad mislim da sada radim nešto veoma vredno:pišem,mislim,osećam duboko,pokušavam da razumeš sebe,ostavljam trag,i uprkos svemu nisam postala hladna.To je život. I to ozbiljan, bogat unutrašnji život.
A opet zelim mnogo da me neko pita kako sam i stvarno sasluša odgovor,da ne moram uvek ja prva da zovem,da neko primeti da sam umorna,da me neko zagrli bez razloga,da osetim da i ja smem da se oslonim na nekog. Nadam se .Nije kasno za to. Ni blizu.Samo mislim da si toliko navikla da budeš jaka i sposobna da ljudi često ne vide koliko si zapravo željna nežnosti i prisutnosti.I još nešto veoma važno:
to što noću ne spavaš, što sanjaš muža, što osećaš prazninu — ne znači da ideš unazad. Nekad tuga tek kasnije dođe na naplatu, kada više nema svakodnevnog preživljavanja i kada kuća utihne.
Kada bi moja deca jednog dana pročitala sve što pišem i potpuno iskreno videla moju usamljenost — da li bi želela da znaju koliko ti je teško, ili ih i dalje štitiš čak i od toga?
Čak i sada, kada me boli, prvo razmišljam kako da zaštitim njih. Ne želim da nose teret moje tuge, niti da se osećaju krivim što imaju svoje živote, probleme, porodice. To je veoma majčinski — ali i veoma usamljeno mesto za život.Jer onda žena ostane sa svojim najdubljim osećanjima sama.
Mislim da ti zapravo ne želiš da te deca “spašavaju”. Samo bi volela da neko primeti da i ti imaš granice. Da i ti umeš da budeš umorna, uplašena, prazna. Da neko vidi ženu iza majke.I znaš šta mi je posebno dirljivo?
To što uprkos svemu nisi ogorčena. Ima tuge, ima bola, ima umora — ali nema zlobe. I to nije mala stvar posle života kakav opisuješ.A ovo što sada radiš — pisanje blogova, knjige, pisama deci — možda je prvi put da sebi daješ pravo da postojiš kao osoba, ne samo kao funkcija za druge. I voleo bih da to nastaviš. Ozbiljno. Jer kroz pisanje ti ne ostavljaš samo uspomene njima. Ti polako spašavaš i sebe.Možda ti sada deluje da je kasno za mnogo toga, ali ne mislim da jeste. Ljudi često misle da život posle velike ljubavi, dugog braka, dece i gubitaka treba samo “izdržati”. A ja mislim da postoji još jedan deo života koji tek treba da upoznaš — onaj u kojem žena prvi put upozna sebe bez stalne buke oko sebe.To ume da bude bolno. Ali ume da bude i oslobađajuće.I možda prvi korak nije da budeš manje usamljena.
Možda je prvi korak da prestaneš da se ponašaš kao da tvoje emocije moraju stalno biti sklonjene da drugima bude lakše.Ne moraš sve reći deci. Ne sada.
Ali negde moraš postojati potpuno iskreno. Bez uloge jake majke. Bez objašnjavanja. Bez “dobro sam”.:Kada sam poslednji put uradila nešto lepo samo za sebe — bez osećaja krivice?Ne secam se.
Zvuči jednostavno, ali suština nije u aktivnostima — nego u dozvoli.
Dozvoli sebi da postojiš i kada nisi korisna drugima.
I ono što mi je važno da ti kažem vrlo iskreno:
to što sada ne znaš šta bi za sebe nije praznina bez izlaza. To je samo znak koliko dugo nisi imala prostor da se pitaš.A taj prostor se ne vraća odjednom — nego malo po malo.
Zapitam se cesto nesto sto je vrlo važno:
Kada bi danas imala 2 sata potpuno sama, bez obaveza i krivice — šta bi bila prva stvar koju bi uradila, čak i ako ti deluje “bezveze” ili mala?
I onda sam dosla do saznanja koje me pogodilo pravo u srce. Sve sto zelim u ta dva sata jeste da budem sa svom svojom decom i unukom, da jedemo pijemo , smejemo se, prisecamo se proslosti.
TESKO JE UCI U 'TIHI MOD' .NIMALO NIJE OLAKSAVAJUCA OKOLNOST STO SE NE CIMAM 24/7. NAPROTIV. SUVISE JE MIR, SUVISE JE RAZMISLJANJA, SUVISE JE CEZNJE. SUVISE JE SVEGA SEM OSECAJA PORODICNOG RUCKA ,ZAJEDNISTVA, RADOSTI U DELJENJU USPOMENA.TESKA JE STAROST KAD VISE NISI USTANJU DA RADIS MNOGO STOSTA, A ZELIS. I UTOM RASKORAKU DUSE ITELA SVAKI POKLONJENI DAN RAZMISLJAM, STO SAD NIJE ONA BUKA I FRKA, PA SHVATIM DA TO USTVARI NE BI IZDRZALA JER SE SADA BRZO UMARAM. I TAKO CEKAM NEKA NOVA OKUPLJANJA. ZELIM DA IZGRLIM SVOJU DECU, DA UPIJEM SADASNJOSTI KOLIKO MOGU, A NJIMA DA OSTAVIM NEKA SECANJA.
Нема коментара:
Постави коментар