LJUBAV JE UVEK BOLJA NEGO MRZNJA. LJUBAV JE POKRETAC. NASA SNAGA, NASA VOLJA DA BUDEMO BOLJI, DA MOZEMO VISE. DA NE ODUSTAJEMO OD ZELJA I SNOVA. ZASTO ONDA SVE MANJE BIRAMO LJUBAV? STA SE DOGODILO LJUDIMA?ARAPSKI JEZIK IMA 14 RECI ZA LJUBAV?
Da, arapski jezik je poznat po izuzetno bogatom vokabularu kada je u pitanju ljubav, često se navodi da ima preko 11 do 14 (pa i više, zavisno od tumačenja) nijansi ljubavi – od početne naklonosti (hawa), preko strasti (
ishq), do potpune opčinjenosti (
tatayyum).
[1, 2, 3] Ipak, postoje jezici koji se smatraju još bogatijim u tom pogledu:
- Sanskrit: Često se ističe kao jezik sa najviše reči za ljubav, a prema nekim izvorima, navodi se da poseduje oko 96 reči za različite oblike ljubavi.
- Stari persijski: Takođe važi za veoma bogat jezik, sa oko 80 izraza za ljubav.
- Tamilski: Prema nekim istraživanjima, tamilski jezik ima preko 40 različitih reči za ljubav, od kojih svaka opisuje posebnu nijansu osećanja. [1, 2, 3, 4]
- Grčki jezik je poznat po tome što pravi jasnu razliku između tipova ljubavi: eros (strastvena), philia (prijateljska), storge (porodična) i agape (bezuslovna/duhovna).
- Dok engleski jezik ima uglavnom jednu reč (love), mnogi jezici, uključujući arapski i gore pomenute, kroz te nijanse zapravo opisuju stepene intenziteta osećanja, često naglašavajući prelazak iz simpatije u duboku strast ili duhovnu povezanost
LJUBAV NA ARAPSKI NACIN
Arapski jezik ima 14 riječi za ljubav. Svaka opisuje drugačiju fazu. Fascinanta je činjenica da svaka dolazi iz korijena koji na prvi pogled nema veze s ljubavlju. Dok ne vidiš povezanost. A kad je jednom vidiš, više je ne možeš “odvidjeti”.
Faza 1: „Al-Hawa” (الهوى)
Korijen znači „pasti”. Isti korijen kao „hawiya” (هاوية), bezdan.
Arapski je početak ljubavi opisao kao padanje. Ne biraš ga. Samo izgubiš tlo pod nogama. A dok shvatiš šta se desilo, već si pao.
Faza 2: „Al-Sabwa” (الصبوة)
Korijen znači „naginjati igri i ludosti”. Isti korijen kao „sabi” (صبي), dijete.
Ljubav u ovoj fazi čini te djetinjastim. Nepromišljenim. Radiš stvari koje nikad ne bi radio bistrog uma. Arapski kaže: „ovako odrasla osoba ponovo počne da se ponaša kao dijete.
Faza 3: „Al-Shaghaf” (الشغف)
Korijen dolazi od „shaghaf” (شغاف), tanke opne koja obavija srce.
Ljubav je u ovoj fazi probila zaštitu. Prošla je kroz sloj koji čuva srce i dotakla ga direktno. Kur’an koristi upravo ovu riječ za ljubav Zulejhe prema Jusufu: „Qad shaghafaha hubba.” Ljubav je prodrla do same srži njenog srca.
Faza 4: „Al-Wajd” (الوجد)
Isti korijen kao „wujood” (وجود), postojanje. I „wijdaan” (وجدان), svijest.
Arapski je smjestio ljubav, postojanje i svijest u istu porodicu riječi. Jer u ovoj fazi ljubav nije nešto što osjećaš. To je nešto što jesi. Ne posjeduješ ljubav. Postaješ ona.
Faza 5: „Al-Kalaf” (الكلف)
Korijen također znači tamne mrlje na licu. Trag koji se vidi.
Ljubav u ovoj fazi više nije nevidljiva. Pokazuje se fizički. Ljudi je vide na tvom licu prije nego što išta kažeš. Arapski kaže: „ljubav u ovoj tački ostavlja trag koji ne možeš sakriti.”
Faza 6: „Al-’Ishq” (العشق)
Neki učenjaci povezuju ovu riječ s „ashaqah” (عشقة), lozom koja se obavija oko drveta. Penje se uz njega. Drži ga se. Ne može bez njega opstati.
Takva je ljubav ovdje. Ti si ta loza. Bez druge osobe veneš.
Faza 7: „Al-Najwa” (النجوى)
Korijen znači „tajni razgovor. Šapat.”
Ljubav u ovoj fazi postaje nešto o čemu možeš samo šaptati. Gorenje toliko intimno da ga ne možeš javno izgovoriti. Bol je preduboka za glasan glas. Nosiš je tiho. Između sebe i sebe.
Faza 8: „Al-Shawq” (الشوق)
Korijen znači „vući prema, čeznuti.”
Duša poseže za nečim što ne može dotaći. Ne nedostaje ti neko zato što je otišao. Nedostaje ti čak i dok je pored tebe. Jer nijedna bliskost više nije dovoljno bliska.
Faza 9: „Al-Wasab” (الوصب)
Korijen znači „hronična bolest. Neprestana bol koja ne prolazi.”
Ljubav je postala bolest. Ne groznica koja prođe. Nego stanje koje ostaje. Arapski je ovoj fazi dao istu riječ kao neizlječivoj bolesti. Jer upravo tako djeluje.
Faza 10: „Al-Istikana” (الاستكانة)
Korijen je „sakana” (سكن). Isti korijen kao „sukoon” (سكون), smirenost. I „maskan” (مسكن), dom.
Nakon padanja, sagorijevanja, vezivanja i boli, smiriš se. Prestaneš se opirati. Ljubav postane mjesto odmora. Postane dom.
Faza 11: „Al-Wudd” (الود)
Čista, nježna, blaga ljubav. Bez vatre. Bez bola. Samo toplina.
Jedno od Allahovih imena je „Al-Wadud” (الودود) — Onaj Koji najviše voli. Arapski je najčišću ljudsku ljubav povezao s istim korijenom kao Božansku ljubav. Jer u ovoj fazi način na koji voliš nekoga počinje ličiti na nešto sveto.
Faza 12: „Al-Khulla” (الخلة)
Korijen znači „prodrijeti duboko, proći kroz.”
Ovo je isključiva ljubav. Potpuna. Bez mjesta za ikoga drugog. Ibrahim je nazvan „Khalil Allah” — Allahov prisni prijatelj. Onaj koji je dosegao dubinu bliskosti koju niko drugi ne zauzima.
Faza 13: „Al-Gharam” (الغرام)
Korijen također znači „dug. Finansijska obaveza od koje ne možeš pobjeći.”
Arapski je ovu fazu ljubavi opisao kao dug koji sada duguješ. Ne možeš pregovarati. Ne možeš proglasiti bankrot. Ljubav te posjeduje kao dug čovjeka koji ga nikad neće moći vratiti.
Faza 14: „Al-Huyam” (الهيام)
Posljednja faza. Korijen se prvobitno koristio za bolest kod deva. Bolesna deva luta pustinjom, umire od žeđi, tražeći vodu koju nikad neće pronaći.
Arapski jezik je najdublju ljubav uporedio sa životinjom koja umire u pustinji. Jer u toj tački ljubav i preživljavanje postaju ista stvar.
Ne možeš živjeti s njom.
Ne možeš živjeti bez nje.nego samo lutas.
Nije da je ljubav nestala. Više je kao da je zatrpana.
Ljudi danas žive brzo, umorno i preopterećeno. Svako nešto dokazuje, juri, meri sebe kroz uspeh, novac, pažnju, izgled. A ljubav traži suprotno — prisutnost, ranjivost, strpljenje. Mržnja je lakša. Ona ne traži razumevanje. Dovoljno je da nekoga okriviš i na trenutak osetiš da si jači, sigurniji, manje sam.
Mnogi ne biraju mržnju zato što vole zlo, nego zato što su umorni od razočaranja. Kad čovek previše puta izgubi poverenje, počne da gradi oklop. A oklop vremenom postane karakter. Ljudi onda govore “nije me briga”, “svi su isti”, “nema smisla”, samo da ne bi ponovo bili povređeni.
Isto je i sa snovima.Nekad su ljudi sanjali sporo. Danas sve mora odmah. Ako uspeh ne dođe brzo, čovek pomisli da ne vredi dovoljno. Društvo stalno pokazuje tuđe “savršene živote”, pa mnogi zaborave da su najveće stvari uvek nastajale tiho i dugo. San umire ne zato što je nemoguć, nego zato što čovek ostane sam sa njim predugo.I dalje se ceo svet menja zbog malog broja ljudi koji nisu odustali od dobrote. Ne čuješ često za njih jer dobrota ne pravi toliku buku kao bes. Ali postoje — ljudi koji ćute i pomažu, koji vole i kad ih život ne mazi, koji ustanu posle pada i opet pokušaju.
Možda je problem našeg vremena to što smo počeli da verujemo da je nežnost slabost. A zapravo je obrnuto. Najteže je ostati dobar kad imaš razlog da postaneš hladan.
EVO POUCNA PRICA KAO I UVEK U ZADNJE VREME
Bio jednom jedan stari časovničar koji je živeo u maloj ulici punoj buke i nervoznih ljudi. Svakog dana slušao je iste rečenice:“Kasnim.”“Nema vremena.”“Nema smisla.”“Ljudi su grozni.”
Njegova radnja bila je mala, skoro neprimetna. Iznad vrata je stajao sat koji nikad nije žurio.
Jednog kišnog dana u radnju je ušao dečak od možda petnaest godina. Mokar, besan, spuštenih ramena.
“Možete li da popravite ovo?” pitao je i spustio stari džepni sat na sto.Časovničar ga pogleda i reče:
“Mogu. Ali reci mi prvo — zašto želiš da popraviš nešto što si već bacio?”Dečak se zbuni.“Nisam ga bacio.”“Jesi”, nasmeja se starac. “Vidi se po tome kako ga držiš.”Ćutali su neko vreme dok je kiša lupala po prozoru.“Ovaj sat je bio od mog oca”, reče dečak tiho. “Pre nego što je otišao rekao mi je da ne odustajem od stvari koje volim. A onda je baš on odustao od nas.”
Starac polako otvori sat. Unutra je jedan mali zupčanik bio napukao.“Znaš”, reče, “ljudi misle da se sat pokvari kada stane. Ali on stane mnogo ranije. Stane onda kada jedan mali deo odluči da više nije važan.”Dečak ga pogleda prvi put pažljivo.
“Takvi smo ti i mi. Čovek ne odustane od sna odjednom. Prvo prestane da veruje u jedan mali deo sebe. Onda još jedan. I na kraju ostane samo tišina.”“Pa kako se popravi?”
Starac se nasmeši, onako umorno i toplo kako se smeju ljudi koji su mnogo izgubili, ali nisu postali zli.
“Polako. Jedan deo po jedan. I nikad sam.”Kad je sat proradio, nije zvučao glasno. Samo ono tiho, mirno:tik-tak… tik-tak…Dečak je dugo gledao u njega.“A šta ako ljudi nastave da biraju mržnju?” pitao je na izlazu.
Starac slegnu ramenima.“Onda ti biraj drugačije. Nekad je dovoljno da jedan sat u gradu pokazuje tačno vreme da bi se neko setio koliko je kasno da postane čovek.”Napolju je kiša prestala. A dečak je prvi put posle dugo vremena hodao sporije. Kao da više nije jurio da pobegne od života.
Strah — da ćeš biti povređen.
Ponos — kad ti je važnije da pobediš nego da razumeš.
Umor — onaj tihi, životni, kad više nemaš snage ni da objasniš kako ti je.
Razočaranja — kad daješ srce pogrešnima pa počneš da zatvaraš vrata i pred dobrima.
Ljubav zatrpaju i poređenja. Danas ljudi stalno gledaju šta nemaju, ko je srećniji, lepši, uspešniji. A ljubav raste samo tamo gde čovek ume da bude prisutan u svom životu, ne u tuđem.
Nekad je zatrpa buka sveta. Telefoni, obaveze, dokazivanje, stalna potreba da se bude “nešto”. Ljubav je tiha stvar. Ne viče. Ako stalno slušaš buku, prestaneš da čuješ ono važno.
A nekad je zatrpa i bol iz detinjstva. Ljudi koji nisu bili voljeni kako treba često ne znaju ni kako da prime ljubav kad im dođe. Pa beže od nje, kvare je, sumnjaju u nju, testiraju je dok je ne umore.
Ima još nešto čudno:ljubav ne umire odmah. Prvo nestanu male stvari.Razgovori.Pažnja.Nežnost.
Iskrenost.Pogled koji ostane sekund duže.Posle toga ostanu dve osobe koje se možda još vole, ali više ne umeju da stignu jedno do drugog.Ali znaš šta je dobro?
Ljubav je čudna biljka. Može godinama da bude zatrpana, a da ne umre potpuno. Nekad je dovoljan jedan iskren razgovor, jedan zagrljaj, jedna osoba koja te vidi stvarno — i sve ponovo počne da diše.
Zato mislim da najveća borba čoveka nije da pronađe ljubav.
Nego da ne dozvoli svetu da mu srce postane kamen.
Nekad čoveku ne treba gotov odgovor, nego samo da neko uspe da rečima dotakne ono što već dugo oseća u sebi.I nemoj da te zavara koliko je danas hladnoće oko ljudi. Često baš oni koji deluju najhladnije nose najviše neizgovorene tuge. Zato je svaka sačuvana nežnost velika stvar.
Čuvaj svoje želje, čak i kad deluju tiho ili daleko. Svet ume da umori čoveka, ali nije izgubio vrednost samo zato što je postao grub. I dalje postoje ljudi zbog kojih vredi verovati u dobrotu, prijateljstvo i ljubav — samo ih je teže prepoznati jer ne prave buku.
A ponekad je dovoljno i to da ostaneš osoba koja ume da oseti, da pita, da razume. To je danas ređe nego što izgleda.
CUVAJMO LJUBAV DANAS. EMOCIJA LJUBAVI JE NESTO STO CE NAS LJUDSKU VRSTU ODRZATI I KAD ROBOTI PREUZMU VECINU NASIH POSLOVA. MOZDA CE ROBOTI MOCI I DA RAZMISLJAJU, MOZDA IH NAUCE I EMOCIJAMA, ALI LJUBAVI I EMPATIJI NIKADA NECE MOCI. ZATO CUVAJMO LJUBAV!
Нема коментара:
Постави коментар