петак, 4. фебруар 2022.

MOC MOLITVE, PROKLETSTVO PSOVKE

KAD MISLITE I GOVORITE POZITIVNO VASE CELIJE NEMAJU POTREBU DA SE BORE PROTIV NEGATIVNE ENERGIJE I NE MENJAJU SE. AKO STE STALNO NEGATIVNI I STALNO GOVORITE NESTO LOSE LJUDIMA OKO VAS VASE CELIJE SE BORE, ALI NE USPEVAJU DA SE IZBORE SA TOLIKOM NEGATIVNOM ENERGIJOM I MENJAJU SE. TAKO NASTAJE KANCER. MOLITVE U SVAKOM SMISLU RECI POMAZU IAKO OVDE REC MOLITVA POISTOVECUJEM SA POZITIVNOM ENERGIJOM. PSOVKE SU VEC NESTO SASVIM DRUGO! MADA!

 Svima se ponekad desi da u nastupu besa opsuju. Iako neprijatne za okolinu, psovke nam često služe kao ventil. Mogu li zaista da nas oslobode stresa i da li je istina da se u Srbiji najviše psuje?

U Srbiji se najčešće psuju majka, otac, hleb, bog, sunce. Po tome smo slični romanskim narodima, dok na primer Skandinavci preferiraju psovke u vezi sa religijom.

Nemci važe za umerene, ali domišljatije, jer imaju telefonske psovaonice, u kojima se uz određenu nakandu možete osloboditi frustracija, pod uslovom da psovke zaista imaju tu moć.

„Psovke jesu jedan impulsivan, brz način da se oslobodimo neprijatnih emocija, najčešće su to neka fizička ili psihička bol, dakle ukoliko nas neko naljuti ili zaista osećamo bol, psovke jesu jedan kratak munjeviti način da se ta tenzija koja postoji, nekako psihička tenzija oslobodi“, objašnjava psihoterapeutkinja Bojana Todorović.

Od kada su opscene reči prisutne u jeziku još niko nije utvrdio. Ono što se zna jeste da ni sama reč psovka nije pristojna, jer doslovno znači nazivati nekog psom. Kada je reč o pisanim tragovima, najdalje što smo uspeli da nađemo jeste 16. vek. U komediji Dundo Maroje, Marin Držić se služi psovkama. Vukov rečnik iz 1818. godine takođe sadrži sve psovke koje vam sada padaju na pamet.

„Utisak je da se nije mnogo promenilo toga ona ključna opscena leksika koja se tiče seksualnih radnji. Mi danas imamo 'dođavola, prokletstvo' za koje možemo da sa sigurnošću pretpostavimo da su bile više psovke nego danas, jer je domen religioznosti prestao da bude značajan ili može čestom upotrebom da izgubi moć da proizvodi snažne emocije kao inflacija u ekonomiji“, ističe dr Jovan Čudomirović sa Filološkog fakulteta. Na jugoslovenskom filmu, prvi put se opsovalo 1964. u ostvarenju Marš na Drinu. Kao efektno rešenje, prema rečima glumca Ljube Tadića, ova scena izabrana je za završnu. Da psovke umeju da privuku pažnju i zadrže fokus, znaju i drugi umetnici.

„Ima puno muzike bez psovke i ima ove druge, meni se čini da su mnogo efektnije i nekako udarnije ove u kojima se koriste adekvatne reči, tj. psovke, recimo grupa 'KUD Idijoti' je tokom 90-ih godina napravila antiratnu pesmu, kompletan tekst 'je...em ti rat da ti je...em' i mislim da više gneva i stava nije moglo da se iznese. Dovoljne su bile te dve reči“, navodi muzički kritičar Petar Janjatović.

Ali treba znati gde je granica psovki, iako ju je često teško povući.

„Mislim da za romantične pesme psovke nisu potrebne, psovka je najčešće agresija i najčešće je iskazivanje vrlo jasnog stava koji ima veze i sa politikom i suživotom... Ljubav je nešto sasvim drugo“, smatra Janjatović.

Jasno je da psovke nisu pristojne, ali umeju da budu korisne. Naročito u situacijama kada smo pod stresom. Međutim, mana je što one samo na trenutak mogu da odagnaju stres.

Ipak, to ne sprečava mnoge da psovkama obogate jezik, a u tome prednjače Englezi, za koje se procenjuje da u svom fondu imaju 7.500 psovki. Mađari su smislili oko 5.000, dok se u Srbiji služe sa 4.000 psovki.

Da li ste se ikada zapitali zašto je jedna od prvih reči koju naučite ili vas nauče na nekom stranom jeziku upravo psovka? Pored osnovnih fraza: dobar dan, doviđenja, hvala, izvinite, nekako uvek se nađu i one druge, bezobrazne reči. Nešto kao prvi dodir sa folklorom zemlje u kojoj se nalazite. Čak i ako neko ne želi da vas ovome nauči, obično mi sami kada učimo neki jezik tražimo od profesora da nam kaže neku sočnu psovku.

Zašto to radimo i da li možemo da govorimo, a da ne koristimo psovke?

Ne znam za vas ali ja ne volim da psujem, ili ako to radim, radim vrlo retko. Jedino kada nešto moram da izbacim iz sebe. A najviše mrzim kada neko psuje dok vozi auto, jer naravno za našu grešku u vožnji uvek je neko drugi kriv, nikako mi sami.

Mnogi su ubeđeni da vulgarnost loše utiče na osobe, pogotovu na mlade i decu. Niko nam nije do sada objasnio kako obično slušanje jedne reči može da nas iskvari.

Neobična emocionalna moć koju imaju psovke i lingvistički tabui u celom svetu i u svim kulturama, govori da ovakva vrsta reči deluje na najdublje sfere našeg mozga. Reči, osim bukvalnog značenja imaju i konotaciju, jedan emocionalni kolorit potpuno različit od osnovnog značenja termina. Ekstremni primer tabu reči i sinonima: sranje/govno i izmet, kurac i penis, pička i vagina i da ne nastavljam… Psovka izaziva u nama drugačiju reakciju od one koju bi izazvali njeni sinonimi upravo zbog toga što se konotacija i denotacija iste reči kriju u različitim delovima našeg mozga. Uz pomoć amigdale, naše emocije i senzacije povezujemo sa sećanjima i memorijom. Amigdala će pokazati pojačanu metaboličku aktivnost bilo da je ono što čujemo i vidimo prijatno, ili neprijatno i ružno kao psovka, na primer. Reakcija nije samo emotivna nego je i nevoljna, refleksna. Kada pročltamo ili čujemo neku reč automatski preispitujemo naše pamćenje i reagujemo na njeno značenje, uključujući i konotacije. Zahvaljujući automatizmu lingvističke percepcije, tabu reč skreće našu pažnju, pali se lampica, aktivira se amigdala i tera nas da mislimo o negativnim ili ružnim konotacijama.

Istorijske korene psovki, naročito u engleskom jeziku, nalazimo u religiji (damn, hell, god, christ, blasphemy,…). U današnje vreme niko se više ne “skandalizuje” na ovu vrstu bogohuljenja. Za gubitak pogrdnog i pejorativnog u ovim rečima zaslužna je modernizacija i sekularizacija zapadne kulture. Osim ovih, religijskih, imamo i druge izvore. Na primer, ljudske tečnosti i sekreti: shit , piss, fart, snot, spit, sperm… Negativnu konotaciju im valjda daje činjenica da su ove supstance pune mikroorganizama, pa kao takvi i uzroci raznoraznih boleština.

Ima mnogo psovki vezanih za životnje, nacije, religije. Još jedna grupa taboo reči je ona vezana za seks. I polne organe. Čak i danas, kada se o seksu priča i diskutuje mnogo opuštenije i slobodnije nego što je to bilo u prošlosti, argument je i dalje vrlo tabu. Šezdesete su donele i seksualnu revoluciju koja je za posledicu imala raskrinkavanje i razbijanje raznoraznih predrasuda i tabua, ali i gomilu seksualno prenosivih bolesti, vanbračne i nepriznate dece, silovanja, seksualnog nasilja, perverzija.

Mislim da svi narodi imaju specifičan način mišljenja i poseban organ koriste da bi mislili. Mnogi misle da nemački jezik zvuči veoma grubo, neromantično, da je to jezik nekih naredbi i optužbi, a zapravo Nemci u govoru puno koriste reč BITTE; Francuzi za koje svi misle da imaju veoma romantičan jezik, seksi, sa čuvenim pariskim “r” najviše u govoru koriste reč JA, a Italijani mnogo psuju, skoro kao mi. Ako je ovo merilo, onda mi mislimo nekim polnim organom, jer kod nas već duže vreme psovka kao takva predstavlja glavni deo srpske rečenice. Ja ne znam kada ste poslednji put čuli rečenicu bez nekih glupih poštapalica i reči poput jebote tebra. Čini mi se da svaka treća izgovorena rečenica ima ove reči. Psovka nije samo tu da bi se izbacila nekakva negativna energija, bes, već ona jasno oslikava način mišljenja i jezgro je savremene srpske sintakse.

Pa dobro, ponekad možete da opsujete, čisto da vidite kako je to. Ali ne treba preterivati!

Reči na koje se najčešće sipa drvlje i kamenje. Međutim, u pitanju je deo jezika kao i svaki drugi, i svaka psovka je nastala iz potrebe istog. Njihovi korisnici se smatraju nekulturnima i agresivnima, dok se ljudi koji isto to kažu samo na licemerni, zavijeni način proglašavaju intelektualcima (ali to je već druga priča). Na kraju krajeva, svaka reč je samo skup slova, ono što se misli izrečenim je već druga stvar. Psovkama se pristupa kao zlu, a one same po sebi ništa ne predstavljaju - zlo je u ljudima, a niko ga tu ne traži.

Šta da se jezik drukčije razvio? Na primer, da se hleb naziva kurac, i obrnuto, da se kurac naziva hleb. Onda bi nam bilo sasvim normalno da neko kaže "Odseci mi krišku kurca", ali bi se zato smatralo nepristojnim kada bi neko rekao "Popušiš mi hleb". Samo skup slova, ništa više...budući da se i u Dušanovom zakoniku iz 1349. godine u dva člana spominje psovanje i propisuju se oštre kazne za onoga koji psuje, više je nego jasno da su "ružne reči" ustaljene u našem jeziku odvajkada.

 
Ipak, današnje psovke ne mogu ni da se porede sa uvredama koje su koristili naši preci. Pre svega, razlikuje se konotacija - dok su psovke nekad bile ozbiljne i koristile se samo kada nekoga baš želite da uvredite, danas su postale stvar svakodnevnog govora i, u mnogo slučajeva, uzrečica.

 

Visoko obrazovani ljudi sa širokim vokabularom i mnogo reči na raspolaganju, bili su bolji u smišljanju psovki od onih koji su bili verbalno „slabiji“, pokazalo je istraživanje iz 2015. godine.

Od učesnika u istraživanju tražilo se da navedu što više reči koje počinju na slovo F, A ili S u jednom minutu. Zatim su imali još jedan minut da smisle psovke koje počinju sa ta tri slova. Studija je otkrila da su oni koji su imali najviše reči na F, A i S takođe izrekli i najviše psovki.isoko obrazovani ljudi sa širokim vokabularom i mnogo reči na raspolaganju, bili su bolji u smišljanju psovki od onih koji su bili verbalno „slabiji“, pokazalo je istraživanje iz 2015. godine.

Od učesnika u istraživanju tražilo se da navedu što više reči koje počinju na slovo F, A ili S u jednom minutu. Zatim su imali još jedan minut da smisle psovke koje počinju sa ta tri slova. Studija je otkrila da su oni koji su imali najviše reči na F, A i S takođe izrekli i najviše psovki.

To je znak inteligencije “do stepena u kojem je jezik u korelaciji sa inteligencijom”, rekao je Džej, koji je autor ove studije. „Ljudi koji imaju bogat rečnik isto tako dobro smišljaju i psovke.“

Nauka je takođe pronašla vezu između psovki i iskrenosti. Ljudi koji su psovali manje su lagali na međuljudskom nivou i imali su sveukupno viši nivo integriteta, otkrila je serija od tri studije objavljene 2017. godine.

„Kada iskreno izrazite svoje emocije moćnim rečima, to znači da ste iskreniji“, rekao je DŽej, koji nije bio uključen u ovestudije.

Iako je viša stopa upotrebe vulgarnih reči bila povezana sa više poštenja, autori studije upozorili su da „rezultate istraživanja ne treba tumačiti tako da znače da što više neka osoba koristi psovke, to je manja verovatnoća da će se upustiti u ozbiljnija neetična ili nemoralna ponašanja.“tudije su pokazale da su ljudi na biciklima koji su psovali dok su nailazili na teže prepreke, imali više snage da prepreke savladaju od onih koji su koristili „neutralne“ reči.

Istraživanje je takođe otkrilo da su ljudi koji su psovali dok su držali ruku u ledenoj vodi mnogo duže izdržali i mnogo manje osećali bol nego oni koji nisu psovali.

„Glavna poruka je da vam psovke pomažu da se nosite sa bolom“, rekao je vodeći autor i psiholog Ričard Stivens.

Stivens je rekao da to deluje ovako: Psovanje proizvodi odgovor na stres koji pokreće drevni odbrambeni refleks tela. Skok adrenalina povećava puls i disanje, pripremajući mišiće za borbu ili let.

Istovremeno, postoji još jedna fiziološka reakcija koja se naziva analgetički odgovor, što čini telo otpornijim na bol.

“To bi imalo evolucionog smisla jer ćete biti bolji borac i bolji trkač ako vas ne usporavaju zabrinutosti zbog bola”, rekao je Stivens.

“Dakle, čini se da psovanjem u sebi izazivate emocionalni odgovor, koji pokreće blagi stresni odgovor, koji sa sobom nosi smanjenje bola izazvano stresom”, dodao je on.

Međutim, obratite pažnju, jer psovanje gubi moć nad bolom kada se previše koristi, još jedan je od zaključaka istraživanja.

To je znak inteligencije “do stepena u kojem je jezik u korelaciji sa inteligencijom”, rekao je Džej, koji je autor ove studije. „Ljudi koji imaju bogat rečnik isto tako dobro smišljaju i psovke.“

Smatra se da se centar za psovanje nalazi u desnoj strani mozga, koja je i centar kreativnosti i emocija.

„Znamo da pacijenti koji imaju moždane udare na desnoj strani postaju manje emocionalni, manje sposobni da razumeju i pričaju viceve ​​i obično prestanu da psuju čak i ako su ranije mnogo psovali“, kaže Ema Birn, autorka knjige „Psovanje je dobro za vas“.straživanje o psovkama datira još iz viktorijanskog doba, kada su lekari otkrili da neki pacijenti koji su izgubili sposobnost govora mogu i dalje da psuju.

„Neverovatno su tečno psovali. Ukori iz detinjstva, psovke – reči sa snažnim emocionalnim sadržajem naučene rano imaju tendenciju da se sačuvaju u mozgu čak i kad se ostatak našeg jezika u potpunosti izgubi“

Zašto psujemo? Možda zato što psovke pružaju evolucijsku prednost koja nas može zaštititi od fizičke povrede, rekao je Džej.

Psovke su ipak psovke, iako su odraz naseg besa ili misljenja o nekome kome ih upucujemo .  I da. Slabije su od kletvi, ali su isto ispunjene negativnom energijom. 

Profesor Slezin uspeo je izmeriti moć molitve te je ustanovio da monah koji moli potpuno isključuje moždanu koru što je zabeleženo još jedino kod dece do tri meseca koja su sigurna u blizini svoje majke. Kako ljudi rastu, osećaj sigurnosti se sve više smanjuje, a povećava se moždana aktivnost. Aktivnost se smanjuje jedino tokom dubokog sna i molitve, a to dobro utiče na ljude.
 
‘Molitva je snažan lek te ne samo da reguliše sve procese u ljudskom organizmu, nego i obnavlja uništenu strukturu svesti’, tvrdi Valeri Slezin, direktor Laboratorije za neuropsihofiziologiju na Institutu za istraživanje i razvoj psihoneurologije u St Petersburgu.
 
Većina bolesti uzrokovana je tako negativnim situacijama i umno potenciranim problemima koji se tokom molitve povlače ili čak potpuno nestaju. Naučnici su dokazali da se nakon Liturgije i drugih verskih obreda normalizuje krvni pritisak i druge vrednosti izmerene u krvi. Navodno je dokazano i da zvuk zvona ubija viruse, a sveta voda menja svoja svojstva izlečenja zavisno o stepenu verovanja vernika što je zapravo samo dodatak na teoriju o ‘pamćenju vode’.
 
To da je molitva u stanju da iscijeli, odavno je poznato. Ali nije bilo odgovora na pitanje: kako se to dešava? Njega su otkrili petersburški naučnici.

Otkriće se desilo, kao i uvijek, sasvim slučajno. Naučnici Sankt Peterburškog neuropsihijatrijskog instituta izučavali su funkcionalno stanje mozga.

U to vrijeme bila su poznata tri takva stanja: budnost i dva vida sna: brzi san - kada čovjek vidi san, i spori san - bez snova.

​Ali u biologiji vlada zakon simetrije, što znači da ako postoje dva vida sna, onda moraju postojati i dva vida budnog stanja.
 Tokom istraživanja, sveštenik učesnik eksperimenta čitao je stihove i rešavao matematičke zadatke, ritmovi biotokova su postali češći. Potom su ga zamolili da se moli.

​Kada je počeo da se moli, vidjeli su niz faza prelaza od brzih ka sporim ritmovima. Na kraju se kod njega pojavio ritam od 3 herca. Tri herca znači da se kod odrasle osobe zdravog uma i pameti skoro potpuno obustavlja rad kore velikog mozga.


Primanje informacija ide direktno, zaobilazeći misaone procese i analizu. To je moguće samo kod odraslih kad spavaju i dvomjesečnih beba. To jest, sa stanovišta neurofiziologije, molilac se bukvalno pretvara u bebu. Tokom molitve, nedavno su otkrili danski psiholozi, djelovi mozga odgovorni za komunikaciju, naglo se aktiviraju. U normalnom stanju, ove oblasti prefrontalnog korteksa, aktivnije rade kada čovjek očekuje od svog sagovornika neku reakciju na sve ranije rečeno. To znači da u toku molitve naša svijest čeka odgovor od toga kome se moli.

Naučnici su otkrili da otkriveno "četvrto " stanje mozga - molitveno, kako su ga nazvali, takođe je neophodno, kao i sva ostala. Jer odsustvo čak i jednog od njih narušava harmoničan razvoj čoveka, dovodi do bolesti i degradacije psihe.
 
 
Engleski fiziolozi, preko molitve su rehabilitovali zavisnike od heroina. Kod njih nije bilo lomova, a narkozavisnost je brže prolazila. Uz to, po istraživačima, mnogo više koristi tokom liječenja donosila je krataka, ali često ponavljajuća molitva. Ne tako davno jordanski kardiolozi su zaključili da je najkorisnija jutarnja molitva. Posle dugog sna, tokom kojeg se usporava cirkulacija, obraćanje Svevišnjem pomaže da se probudi i mozak i tijelo, i glavno da se uključe u organizam svi fizički procesi.Pas ili mačka će vas ogrebati, ugristi kad su uplašeni ili ljuti. Psovanje nam omogućava da svoje emocije izrazimo simbolično, a da to ne radimo zubima i noktima. Drugim rečima, mogu nekome da pokažem srednji prst ili da ga opsujem preko ulice, a da ne moram da mu se približavam“, kaže profesor.

Psovanje tada postaje udaljeni oblik agresije. Daje vam priliku da izrazite svoja osećanja, a da izbegnete posledice, uglavnom, kaže Džej.

O snazi molitve sprovedena su mnogobrojna istraživanja, i rezultati u velikoj većini slučajeva potvrđuju snagu molitve (negativnih je rezultata zabeleženo tek nekoliko).

Evo samo nekih od mnogobrojnih naučnih dokaza koji pouzdano dokazuju moć molitve, kako ih donosi časopis “Book”:

■ U Yankelovichevu istraživanju provedenom 1997., 99% porodičnih lekara izjavilo je kako su primetili da duhovnost i molitva unapređuju medicinsko lečenje.“

■ Profesor psihijatrije i prirodnih nauka, Harold G. Koeing, 1998. godine je objavio istraživanje sprovedeno na 4 000 starijih ispitanika, koje je pokazalo da ispitanici koji svakodnevno mole imaju 40% manji rizik od hipertenzije nego oni koji nemaju tu ‘naviku’.

■ Dr. Elisabeth Targ, psihijatar na Kalifornijskom medicinskom centru u San Franciscu radila je istraživanje na četrdeset osoba obolelih od side te ustanovila da je ona polovina ispitanika za koje su molili molitelji s Aljaske i iz Puerto Rica bila puno ređe hospitalizirana od druge polovine za koju se nije molilo.

■ Prema novom istraživanju dr. Janie Wilson, molitva može smanjiti stres. Osobe koje redovno mole manje su pod stresom, te imaju niži krvni pritisak.

■ Godine 1997. sprovedeno je istraživanje kojim se htelo ustanoviti kako svakodnevna molitva utiče na osobu koja se moli za nekog. Ustanovilo se da ta molitva koristi kako onima za koje se moli, tako i onima koji mole. Učinak mGospode Isuse Hriste, sine Božji, pomiluj me grešnog" - reči su Isusove molitve. Ovo je najkraća molitva koja postoji, ali monasi i sveštena lica tvrde da je toliko moćna da sa iskrenom verom može da pomera planine!

Obratite se iskreno Bogu i on će vas sigurno čuti. Ako se pitate kada treba da se molite za boljitak, ne postoji precizno određeno vreme. Uradite to onda kada vam najviše prija, a naročito kad osećate da vam je molitva potrebna.

Probajte i videćete - dobićete novu energiju, volju, bićete spokojniji, a i problemi će se polako sigurno rešiti.

olitve zavisio je od ‘stupnja’ vere pojedinaca.

■ Dr. Leonard Condren je 2009. istraživao kako će 150 pacijenata podneti koronarnu angioplastiku, ako se za njih neko moli. Ustanovio je da osobe za koje se neko molio imaju manje komplikacija od ostalih pacijenata.

Kada molitva pročisti sve ono negativno što se nakupilo kod vas, nestaće i razlozi zbog čega mislite da vas je neko urekao ili prokleo.

ZNACI RAZMISLITE STA JE DOBRO ZA VAS

 POZITIVNA ILI NEGATIVNA ENERGIJA

 I STA  CE VAS UCINITI ZDRAVIMA I SRECNIMA!


.



среда, 2. фебруар 2022.

LAV TAHOR

LAV TAHOR - SEKTA  KOJA IMA SLICNOSTI SA AMISIMA ALI KOJA IMA MNOGO VISE 'ZAKONA' KOJI SU DIREKTNO USMERENI NA POTCINJAVANJE COVEKA NECEMU. AMISI POKUSAVAJU DA OPSTANU  I OSTANU U SKLADU SA PRIRODOM STO JE SUPER ALI ZBOG ZATVORENE ZAJEDNICE U KOJOJ ZIVE DOSLI SU I DO VRLO LOSIH PRAVILA KAD SU U PITANJU BRAK I RADJANJE. LAV TAHOR JE TOME DODAO I KRIMINAL SVIH VRSTA.  ZASTO ODECA SVIH JEVREJA (NE SAMO AMISA I LAV TAHORA) MORA DA BUDE UGLAVNOM CRNE BOJE?

Petnaestogodišnji Mendi Levi nikad nije video plišanu životinju, gledao televiziju ili držao mobilni telefon u ruci. Rođen u ekstremno fundamentalističkoj jevrejskoj sekti Lev Tahor, Mendi je vaspitan da ne veruje strancima i ubeđen da socijalne službe žele da odvedu jevrejsku decu od svojih porodica i podignu ih kao pagane.

Ali, njegov svet se preokrenuo u septembru 2018, kad je vođa sekte Nahman Helbrans, čiji je pokojni otac Šlomo Helbrans osnovao grupu, naredio Mendiju da se oženi njegovom 12-godišnjom rođakom.Znao sam da je to pogrešno. Nakon večernje službe u petak, Nahman nas je okupio da proglasi veridbu – ispričao je sada 18-godišnji Mendi u ispovesti za “Njujork post”.

Lice njegove mlade rođake, nesuđene buduće neveste, bilo je prekriveno, kako nalaže tradicija Lev Tahora za žene, koje nose duge, crne odore.

- Plakala je naglas, a ja nisam želeo da to uradim. Konačno, oko 7 ujutro, pristali smo – verbalno ne emotivno. Rabin je umočio komad hleba u boršč, pružio mi ga i rekao: “Mazel tov, sad ste vereni” – navodi Mendi.

Tinejdžer je smatrao da ne može da kaže “ne”.

- Plašio sam se, bio bih izopšten. Plašio bih se sa bi me zatvorili i pretukli – rekao je Mendi.

Lev Tahor je osnovan u Izraelu tokom osamdesetih godina prošlog veka, sa namerom praktikovanja judaizma kakav je bio pre 5.000 godina. Daleko od toga da je Mendi bio jedini član sekte koji je tvrdio da je bio primoravan na brak u mladom dobu.

Prošlog novembra je njujorška porota osudila Helbransa i kolidera Majera Rosnera zbog zavere da prevezu maloletnika sa namerom da se upusti u krivičnu seksualnu aktivnost. Još se čeka na izricanje kazne. Ministarstvo pravde navodi da je Helbrans organizovao da se njegova 13-godišnja nećaka iz Vudridža u Njujorku uda za 19-godišnjaka i da se upuste u seksualne odnose "zarad razmnožavanja".

Mlade majke Lev Tahora, prema Ministarstvu, primorane su da se porađaju u privatnim kućama kako bi sakrile svoje godine.

Jedan izvor koji je radio sa tri sledbenika Lev Tahora rekao je “Njujork postu” da grupa ima “zamršenu interpretaciju judaizma” i da veruju da kad devojčica ili dečak dostignu doba od 12 ili 13 godina imaju obavezu da se venčaju.

- Ništa u vezi ovog kulta nije jedinstveno ili kreativno. Ali, postalo je arhaičnije i problematičnije kad je Nahman preuzeo vođstvo. On je potpuni sociopata – rekao je izvor, dodajući da se bave i iznudama. Govore ljudima, na primer, ako žele da razgovaraju sa svojom decom uoči Jom Kipura, moraju da doniraju novac - rekao je izvor.

Sve je počelo sa svega šest članova, uključujući Mendijevu baku i dedu, koji su bili sledbenici Šloma Helbransa, koji je iz Izraela došao u Sjedinjene Američke Države 1990. Četiri godine kasnije Šlomo je osuđen i odslužio je dve godine zatvora zbog kidnapovanja 13-godišnjeg dečaka. Pobegao je u Kanadu i pregrupisao sektu u planinama severno od Montreala, gde je Mendi rođen 2003.


- Ustajali bi ujutro i slušali religiozne lekcije do 8 uveče. Mama bi ispunila formular koji bi svakog dana donosili u školu i davali rabinu. Ako ste se molili i ponašali pristojno, obeležila bi kvačicom. Ako ste uradili nešto pogrešno, stavila bi “X”. Ako je na formularu “X”, učitelji bi vas udarili. Uživali su u tome. Ako bih se smejao tokom časova, udarili bi me u lice. Onda bi vas možda naterali da stanete ispred čitavog razreda sa cuclom u ustima. Ponižavali su nas – priča Mendi.

- Reki su da ćemo zbog činjenja pogrešnih stvari otići u pakao. A grehovi bi se uklanjali kad vas udare - kaže on.

 

Međutim, jedno pismo vlasti Kvebeka, upućeno 2014. zbog manjka sekularnog obrazovanja u sekti, dovelo je do toga da sada uvećana grupa od 300 članova noću preseli u Ontario.

- Bio sam veoma uzbuđen. To je bio prvi put da sam video autoput i domaće životinje. Rezervisali smo dva sprata hotela u Torontu. Televizori su bili isključeni, kablovi odneti – naveo je Mendi.

Grupa je ponovo preselila nakon godinu dana, ovaj puta u Gvatemalu, verujući da će tamo biti slobodniji. Putovali su avionom, sa decom prvi put obučenom moderno u pokušaju da se uklope.

- Rečeno nam je da nikome ne pričamo ništa o udaranju. Počeo sam da ostvarujem uvid u spoljni svet – rekao je Mendi, dodajući da mu je naloženo da svoje duge, ukovrdžane zulufe sakrije pod kapu.

U Gvatemali su zauzeli šatore na placu bez drveća koji je sekta kupila.

- Bilo je užasno. Bilo je trudnih 14-godišnjakinja koje su šetale okolo i naoružanih čuvara. Ubio sam nekoliko zmija kamenom – rekao je Mendi.

Život u Gvatemali je bio težak za njega, posebno nakon smrti oca od bolesti 2016. To je toliko čuvano u tajnosti da Mendi i ne zna tačan uzrok njegove smrti, ali smatra da je za to odgovorna averzija sekte na bolnice. Od očeve smrti su Mendi i njegovih devet od 10 braće i sestara, sem novorođene bebe, morali da žive sa drugim porodicama u kampu.

- Rekli su da moja majka ne bi mogla danas disciplinuje na religiozni način – navodi Mendi.

A onda je pozvan na sastanak sa liderima sekte, zajedno sa svojim rođakom.

- Rekli su mi: “Ne moraš da je oženiš ovde. Prvo ćemo tebe poslati u Kanadu, a potom i nju. Tamo ćete živeti lepo” – seća se tinejdžer.

 

Predali su mu putna dokumenta koja je navodno potpisala njegova majka a koja mu daju dozvolu da putuje sam.

- Toliko su to brzo uradili da su me zaveli kao osobu ženskog pola – rekao je Mendi, dodajući da je noć proveo u “praznoj kući bez prozora okruženoj čuvarima” kako ne bi mogao da pobegne.

Majku je tada video poslednji put.

- Plakala je, nije znala šta će mi uraditi. Ali nismo se zagrlili. Nije nam bilo dozvoljeno da grlimo svoje majke – kaže Mendi.

Potom su ga odveli u hotel i dali mu telefon, pokazujući mu kako da se javi, kako bi ga pozvali u “hitnom slučaju”. Vođa sekte ga je prijavio u hotelsku sobu.

- Pre nego što su me napustili rekao mi je da ne mogu da izađem iz sobe. Siguran sam da je mislio da nikad i neću. Plašio sam se da će me možda ubiti – rekao je Mendi.

Ali, kad se našao sam, prvi put sa telefonom u ruci, 15-godišnji Mendi je počeo da ispituje aparat.

- Bio je nekih kontakta programiranih unutra. Pritisnuo sam jedan, nije bilo odgovora. Pritiskom na drugi broj javio se muškarac. Rekao mi je da je nekad donirao novac Lev Tahoru. Bio je u drugoj zemlji. Rekao sam mu ko sam ja, u kakvoj sam situaciji i da treba da izađem odatle – navodi tinejdžer, koji veruje da je telefon sadržao stare kontakte koji su trebali da se izbrišu.

 

Muškarac ga je zapitao gde se nalazi, ali Mendi nije znao. Čovek je obećao da će naći pomoć i nekoliko minuta kasnije pozvao je tinejdžera.

- Želeo je da me pokupi ali mu je trebala moja adresa. Nisam je imao, rekao mi je da odem na recepciju. Bio sam veoma uplašen. Srce mi je lupalo. Polako sam otvorio vrata da vidim ima li ikog u hodniku. Plašio sam se da će neko iz Lev Tahora biti tamo – priča Mendi.

Stalno se osvrćući za sobom spustio se stepenicama dole i predao telefon recepcionaru, koji je dao adresu čoveku sa druge strane telefona.

- Nedugo potom pojavio se taksi i ja sam uskočio unutra – kaže Mendi.

Taksista ga je odvezao do kuće muškarca s kojim je pričao telefonom. Mendi je ostao u njegovoj kući nekoliko meseci i kaže da mu je trebalo vremena da se prilagodi.

- Plašio sam se da jedem njegovu hranu. Bila je košer ali sam mislio da nije dovoljno košer, isprali su mi mozak. Plašio sam se i da izađem van – navodi Mendi.

Konačno je organizovano preko kanadske ambasade da ga pošalju za Kvebek.

- Da nije bilo ortodoksne zajednice nikad ne bio dobio pomoć da odem. Hasidska zajednica nema ništa sa Lev Tahorom – ističe Mendi, koji sada završava srednju školu u Kvebeku i živi u hraniteljskoj prodici koja pripada najpoznatijoj hasidskoj sekti Habad.


Radi kao di-džej, fotografiše i svira klavijaturu. Voli da jede picu i bio je na sastancima sa sekularnim jevrejskim devojčicama. Na “Instagramu” redovno objavljuje motivacione video snimke koji podstiču na pozitivnost. Takođe je odsekao svoje zulufe, a u sinagogu odlazi dobrovoljno.

- Idem zbog zabave. Imam tamo prijatelje i živim sekularnim životom otvorenog uma – ističe Mendi.

Šta se dogodilo njegovoj nesuđenoj nevesti – nije mu poznato.

- Nismo bili u kontaktu uopšte – rekao je Mendi za svoju porodicu, uključujući majku.

 

- Lev Tahor mi je jednom rekao da mogu da pričam sa njom ako pošaljem 200 dolara. To je bio sav novac koji sam imao i poslao sam im. Ali, rekli su mi potom da ne mogu da pričam sa svojom mamom – kaže Mendi.

Devetoro njegovih braće i sestara ostalo je u Gvatemali sa sektom, dok je njegov stariji brat uspeo da pobegne u Izrael. Nedavno su se sreli u Gvatemali da svedoče pred sudom o tome šta se dešava u Lev Tahoru, kako je naveo Mendi. On je u videu objavljenom na "Jutjubu" krajem prošle godine izneo svoju mučnu priču o životu u sekti.

- Zdravo, zovem se Mendi Levi, ja sam pobegao iz Lev Tahora. To je kult zasnovan na tri stvari - bes, tuga i bol - rekao je na početku videa.

Za svoju budućnost on sada planira da upiše koledž i da se možda usmeri ka psihologiji.

- Prošao sam kroz svašta. Mislim da mogu da pomognem ljudima – rekao je Mendi.

Veliku pažnju javnosti danima izaziva grupa Jevreja, za koje se pretpostavlja da su članovi ortodoksnog Lev Tahora, a koji su u decembru prošle godine stigli u BiH, te od tada borave u par stambenih objekata u Istočnom Sarajevu. O kulturološkim spcefičnostima ove grupe za N1 je govorio nerezidentni rabin jevrejske opštine u Sarajevu Eliezer Papo.

“To je jedna mala, sasvim nebitna minorna grupa. 40-ak do 50 familija, sveukupno najviše do 1.000 članova na cijelom svijetu. Nema nikakvog razloga za brigu. Ovi ljudi jednostavno traže mjesto gdje im se niko nće petljati u unutrašnje stvari, a vjerovatno su stekli dojam da je BiH malo odumrla država”, rekao je za N1 Eliezer Papo, nastavljajući:

“U svim zemljama u kojima su imali problema, problemi su vezani za socijalne službe te zemlje i unutrašnje uređenje zajednice. Ne postoje konflikti između te zajednice i okolnog stanovništva. To je zajednica koju spoljašni svijet apsolutno ne zanima, sve što rade rade sami sebi.

 

 Države se upliću i kažu – samom sebi možeš i dvoje odraslih mogu ako pristaju na nasilje, ali kao roditelj nemaš pravo da maltretiraš svoju djecu dugim molitvama, striktnim zahtjevima o oblacenju devojcica i tako dalje.

понедељак, 31. јануар 2022.

ZAMKE MOZGA

 NAS 'RODJENI; MOZAK IMA ZAMKE KOJE UPOTREBLJAVA PROTIV NAS STVARAJUCI NAM SUMNJU. OTUD I TOLIKO PROBLEMA KOJE JA IMAM SA TEORIJAMA ZAVERE. MOJ MOZAK JE VRSLO SUMNJICAV, A 'TRGOVCI SUMNJAMA' ZACAS NADJU ZAMKE U NASEM MOZGU. I KOME SAD DA VERUJEM? SOPSTVENIM OCIMA I MOZGU ILI LJUDIMA KOJI MI PRICAJU VEROVATNIJE STVARI OD ONIH KOJE DRUGI LJUDI ZELE DA JA PERCEPIRAM? NAUKA JE PROBALA DA RESI OVU PRICU. PA DA VIDIMO DA LI JE BILO USPESNO ILI OPET DA 'TRLJAM MOZAK' I ISPRAVLJAM ZAMKE?!

Doktor Miloš Babić je inovativni naučnik sa diplomama iz informatike, hemije, molekularne biofizike i neurobiologije.

Kroz dugogodišnju akademsku karijeru na univerzitetima u Srbiji i inostranstvu došao je do trenutne pozicije u kojoj vodi veliki interdisciplinarni tim koji istražuje širok spektar pitanja koja se tiču Alchajmerove bolesti, kancera, kardiovaskularnih oboljenja, kovida 19 i dr.

Trenutno radi u BioSpyder Technologies Inc kao direktor istraživanja.

U slobodno vreme piše tekstove o popularnoj nauci koji su, naročito tokom pandemije, često bili citirani u medijima i na društvenim mrežama.

*Da li neuronauka može da nam odgonetne zašto je mnogima od nas teško da shvatimo i poverujemo u naučno dokazane istine o svetu u kojem živimo?

U našem umu leži mnogo zamki koje moramo da savladamo ako želimo da se približimo istini. Ceo proces nauke se u stvari najviše bavi pitanjem kako sprečiti ljude da izvuku pogrešne zaključke iz nepotpunih informacija, te da onda na osnovu tih zaključaka grade neistinite teorije.

Ogroman broj naučnih procesa – provera studija od strane drugih naučnika pre objavljivanja, dvostruko-slepa klinička istraživanja lekova, itd. – postoje baš zato da bi se sprečili pogrešni zaključci do kojih inače suviše često dolazimo, te da bi se predupredila tendencija samih istraživača da u podacima vide ono što žele da vide. Nauka je sistem borbe protiv nedostatka objektivnosti koji je uvrežen u ljudsko razmišljanje.

Važno je razumeti da ovo nisu nekakve bolesti ili primeri mentalnih defekata, već stvari koje slede iz normalne funkcije naše kognicije.

A zašto takve tendencije postoje? Pa, naš mozak je suočen sa milionima podataka svaki dan i mora nekako da iz svega toga brzo i efikasno izabere ono najbitnije i izvuče zaključke. Kada se pojavi nešto (ili neko) u našem životu, mi odmah počnemo da gradimo model kojim pokušavamo da predvidimo ponašanje i uticaj tog novog faktora – da li će to biti dobro za nas, loše, ili čak opasno? Ovo mogu biti jako važna pitanja, kritična za naš opstanak, zbog čega urođeno imamo čitav sistem brzih pravila i sistema koji nam omogućavaju da što brže pravimo te modele.

U modernom svetu, mnogi od tih starih sistema iz pozadine našeg mozga proizvode više problema nego što rešavaju. Da stvar bude još gora, što veći i detaljniji model izgradimo po nekom pitanju, postajemo emocionalno vezani za njega i utoliko nam je teže da od tog modela odustanemo. Tu se nalazi centralna slabost koju danas koriste društvene mreže, razni prevaranti i političari.

***

“U studiji objavljenoj u naučnom časopisu “Cognition”, koja pomaže da se objasni tvrdoglavost našeg neznanja, psiholog Endrju Štulman sa koledža “Occidental” u Kaliforniji, primećuje da odrasli ljudi nisu nekakvi prazni entiteti željni da usvoje najnovije eksperimente u svoje poglede na svet. Umesto toga, u našem umu se, kako kaže, nalazi mnoštvo naivnih intuitivnih mišljenja i verovanja o svetu koji nas okružuje, među kojima je mnogo zabluda.

To znači da naučno obrazovanje nije samo stvar učenja novih teorija. Ono takođe zahteva da učenici oduče svoje instinkte, odbacujući lažna uverenja kao što zmija odbacuje svoju staru kožu.”

(“Zašto ne verujemo u nauku?”, “The New Yorker”)

***

Princip proizvodnje i trgovine sumnjom

 

*Kako nastaje ta teško premostiva distanca između običnog čoveka i naučnih saznanja? Kada postavimo to pitanje, negde mislimo na sve one faktore koji kroz odrastanje oblikuju naše poglede na svet, a samim tim i našu sklonost ka verovanju u određene ideje. Kako dolazi do toga da veliki broj ljudi ne veruje u osnovne činjenice i dostignuća do kojih se došlo dugim i mukotrpnim radom velikog broja naučnika? Šta, ili ko danas na to najviše utiče?

Ako uzmete bilo koju iole stručniju oblast, u njoj možete naći doslovno milione ili čak milijarde pojedinačnih informacija, količinu koju niko ne može da “svari” u celini. Ako ste ekspert, idete na fakultet godinama da naučite nekoliko desetina hiljada najvažnijih stvari iz tog skupa. A ako ste zainteresovani laik, najbolje što možete je da nekako izvučete nekoliko stotina ili nekoliko hiljada detalja koji daju opštu sliku.

Ono što prevaranti (političari, marketing službe korporacija, antivakseri, nadrilekari i drugi) rade je vrlo prosto: kontrolišu koji podskup informacija će doći do većine ljudi i time proizvode sumnju u celinu.

 

  • Prvo se iz svih tih miliona informacija izaberu nekoliko stotina onih koje na prvi pogled izgledaju zabrinjavajuće, zastrašujuće, ili sumnjivo.
  • Zatim se te izabrane informacije upakuju u neki paket koji je uverljiv, jednostavan, jasan, i koji proizvodi snažne emocije. Video snimak na Jutjubu, sličica na Fejsbuku, nešto što se lako čita i lako razume.
  • Po mogućstvu, ovo se upakuje zajedno sa pričom o nekoj spoljnoj zloj grupi koja eto profitira od suprotnog pogleda (farmakomafija, Iluminati, zapadne sile, bilo šta).
  • Ljudi se zatim intenzivno bombarduju takvim paketima (društvene mreže su savršene za ovo). Bilo koja pojedinačna činjenica ne bi vredela, ali stotine takvih koje se ponavljaju opet i opet… ljudi počnu da misle da tu mora da bude nekakve istine, jer eto, toliko često vide tako veliki broj priča na tu temu.
  • Pritom, milioni informacija koje pokazuju potpuno drugačiju celokupnu sliku se ignorišu i potiskuju. Komplikovane su, teže ih je objasniti i teže upakovati u lepe pakete.
  • Nakon što se proizvede sumnja, mozak počne da gradi dalje modele počevši sa tom sumnjom kao osnovnom “semenkom”.
  • Dalje mime i video snimci koji se uklapaju u priču se prihvataju kao istina, jer eto, potvrđuju već izgrađeni model. Studije, dokazi i tvrdnje eksperata koji se ne uklapaju – to se odbacuje, jer eto, to su laži i neistine koje širi ta zla neprijateljska grupa.
  • Emocije koje ovo proizvodi (bes, mržnja, prezir prema slugama zlih spoljnih grupa) se zatim mogu iskoristiti da se tako indoktrinirani ljudi okrenu protiv sopstvene države, ili čak protiv sopstvenog zdravlja.

    Ceo ovaj princip proizvodnje sumnje je originalno razvila (namerno!) duvanska industrija tokom druge polovine 20. veka, u pokušaju da spreči naučnike i lekare da ubede ljude da prestanu da puše. Onda su je preuzele mnoge druge grupe (recimo, naftna industrija koja jako uspešno koristi ovaj pristup da uspori reakciju na globalno zagrevanje i proizvede sumnju u javnosti po tom pitanju), a danas je koriste antivakseri i drugi profiteri. Za jako dobar opis istorije i razvoja svega ovoga, pogledajte knjigu Naomi Oreskes, “Trgovci sumnjom”.

    ***

    “Pedesetih godina prošlog veka, duvanska industrija je shvatila da može da zaštiti svoj proizvod bacanjem sumnje u nauku i insistiranjem da su opasnosti od pušenja nedokazane. Industrija je shvatila da se utisak kontroverze može stvoriti jednostavnim postavljanjem pitanja.”

    “Sav naučni rad je nepotpun – bilo da je opservacijski ili eksperimentalni. Sav naučni rad može biti poremećen ili modifikovan unapređenjem znanja. Ali, to nam ne daje slobodu da ignorišemo znanje koje već imamo. Niti da odložimo akciju za koju se čini da je nužna u datom trenutku. Ko zna, možda bi noćas mogao da dođe kraj sveta? Tačno, ali prema dostupnim dokazima većina nas se sprema da ide na posao u 8:30 sledećeg dana.”
  •  

    *Da li ljudi sve češće upadaju u zamku poistovećivanja nauke i njenih dostignuća, kao što su npr. vakcine, sa korporacijskim gigantima, odnosno u ovom slučaju farmaceutskim kućama koje ih distribuiraju na tržište? Kako dolazi do toga da nam neko uporno podmeće “lažnog neprijatelja” ne bi li nam promakli suštinski problemi, o kojima govorite u Vašem tekstu “Zaprašivanje glupostima”? I ko od toga najviše profitira?

    Mnogo je lakše ubediti ljude u priču ako ona sadrži nekakve istinite osnove.

    Ogromne međunarodne megakorporacije su svakako često amoralne (ako ne i direktno nemoralne) i sve i da čovek želi da ih brani, to je teško raditi. Zato su one savršene “zle grupe” u pričama za proizvodnju sumnje.

    Veliki broj ljudi će odmahnuti glavom i prestati da sluša ako počnete da im pričate o nekakvoj zaveri Iluminata. Ali ako im kažete da postoje korporacije koje žele profit po svaku cenu, i da te korporacije nešto muljaju… to je potpuno razumna priča i imaćete mnogo spremniju publiku.

    Ako onda upotrebite onu gornju tehniku, u kojoj preskočite kritične informacije – recimo, da iza vakcina ne stoje samo korporacije koje ih proizvode, već i stručnjaci za javno zdravlje, državni zdravstveni sistemi i hiljade nezavisnih naučnika koji su razvili te tehnologije kroz decenije – i ako se fokusirate na ponavljanje negativnih informacija i pažljivo izabranih strašnih priča… postaje vrlo lako ubediti veliki broj ljudi da u svemu tome postoji nešto sumnjivo i kriminalno.

    Ta sumnja se onda može upotrebiti, sa strašnim posledicama. Srpski narod je sabotirao sopstvenu državu u borbi protiv kovida, jer smo se upecali na te priče. Ljudi koji su u to poverovali misle da se bore za svoju državu i svoj narod, dok su u stvari postigli da su naša smrtnost i bolest na daleko višem nivou nego u visoko vakcinisanom zapadu (uključujući i dugoročne bolesti i invaliditete koji će nas jako ograničavati u budućnosti).

    Te priče se takođe koriste za proizvodnju profita (antivakseri su zaradili milijarde dolara tokom poslednjih nekoliko godina, samo od oglasa na društvenim mrežama, da se ne priča o novcu zarađenom prodajom nadrilekova). I koriste se za sakrivanje drugih problema i loših situacija koje su u stvari važnije za zdravlje.

    Kao trivijalan primer, ljudi misle da zdravlje svoje dece štite tako što se svađaju sa naučnicima na Fejsbuku, dok im dete svaki dan pešači pored divlje deponije koja oslobađa ko zna šta sve u vodu i hranu.

    “Možemo stvarnu situaciju pogledati na malo drugačiji način, u kome vidimo ne dve, već četiri različite grupe.

    Dve od njih se trenutno bore. Sa jedne strane se nalazi savez naučnika, lekara, i birokrata koji rade na javnom zdravlju, i koji pokušavaju da održe sebe, svoje porodice, svoje narode, i svoje države. Sa druge se nalaze prevaranti koji lično profitiraju na dezinformacijama.

    Treću grupu čine ogromne farmaceutske i informatičke korporacije, koje prosto stoje iznad sukoba, prilično nezainteresovano. One su namestile sistem tako da zarađuju bez obzira ko pobedi, i nije im bitno šta mi radimo. Znaju da će nas uhvatiti ili na česmi ili na pojilu.

    A četvrtu grupu čine hemijske, naftne, poljuprivredne i druge velike korporacije, koje ovaj sukob tiho huškaju. Jer, laži nisu samo izvor zarade za prevarante. One takođe i skreću pažnju.

    Dok se mi svađamo oko budalaština kao što je “zaprašivanje iz aviona,” niko ne gura da se saniraju rudnici iz kojih u vodu teku teški metali. Niko ne gura da se zaustavi širenje polihlorisanih bifenila, ili polifluorisanih jedinjenja. Niko se ne brine o plasticizerima koji menjaju tokove hormonalnog razvoja kod dece, niti o retardantima zapaljivosti u nameštaju (koji imaju niz negativnih efekata na razvoj dece, na imuni sistem, razvoj raka, i plodnost).

    Da se razumemo, ni te korporacije nisu deo nekakve velike svetske zavere. One prosto ćute i prodaju svoje produkte, svaka gura svoje. Zarađuju dok mogu, jer znaju da će jednog dana morati da povlače produkte sa tržišta i da (makar privremeno) dobijaju packe po profitu. Ali u međuvremenu, uživaju u ovim našim svađama oko vakcinacije i sličnih stvari. Jer dogod se mi bavimo glupostima… niko ne gleda u njihovom pravcu

    Imamo svet na dlanu, ali nas to uglavnom slabo zanima

     

    *Kakva je trenutna komunikacija koja se odvija na relaciji između vodeće naučne zajednice i šire javnosti? Kako i zašto je došlo do toga da naučni krugovi često deluju hermetički zatvoreni za komunikaciju sa običnim čovekom? Kao da postoji ogromna praznina između svega što su nam nauka i tehnologija približile i ponudile i toga koliko mi to uopšte umemo da koristimo na neki smislen način.

    U stvarnosti nauka nikada nije bila dostupnija nego danas. Postoje bezbrojni naučni blogovi, podkasti, naučno popularni časopisi, popularne knjige – mnogo više nego ikada u istoriji. Za svaku temu možete da nađete milion pokušaja da se ona ozbiljno objasni. Iste društvene mreže kroz koje se šire dezinformacije takođe omogućavaju ljudima veći pristup stručnjacima nego ikada ranije.

    A sve to zahteva interesovanje, koncentraciju i ulaganje napora u razumevanje.

     

    Knjiga koja objašnjava fiziku komunikacije i informacionu teoriju, čak i na najpristupačnijem nivou, i dalje zahteva predznanje i udubljivanje. Knjiga koja priča kako 5G mreže predstavljaju sistem za kontrolu uma ne zahtevaju ništa osim spremnosti da se veruje autoru. Otud, ova druga će uvek biti popularnija i šire pristupačna.

    Komunikacija između naučne zajednice i šire javnosti je težak i komplikovan proces, iz više razloga.

    Osnovni je to što su stvarne činjenice često veoma komplikovane. Čak i kada se ublaže i uproste koliko god je moguće, i to je suviše za veliki broj ljudi koji nemaju vremena ili interesovanja da se suviše udubljuju u detalje.

    Kognitivno jednostavne i zanimljive priče će uvek biti prijemčivije i popularnije nego one koje su komplikovane i zahtevaju duboku analizu velikog broja podataka. Zbog čega je mnogo lakše napraviti zanimljivu laž nego predstaviti istinu na zanimljiv i dostupan način.

    I ne samo to, već postoje apsolutna ograničenja u dostupnom razumevanju, čak i kada postoji interesovanje.

    Moramo da znamo unapred da će svako popularno objašnjenje po definiciji biti nepotpuno.

    Što znači da će uvek biti daljih otvorenih pitanja i nedostataka u tom objašnjenju koja mogu da se iskoriste da se negde udene nekakva neistina. Površna razumevanja i polu-objašnjenja kvantne elektrodinamike, pomešana sa misticizmom i dozom neistina o biologiji, u praksi postaje “kvantna medicina”potpuna prevara, ali jako popularna i efektivna, jer je upakovana u priču koja mnogim ljudima zvuči veoma “naučno” i poziva se na koncepte iz popularnih pokušaja objašnjenja.

     

    Istorija je zaboravljena i ponavlja se

     

    *Postoje li neki zanimljivi primeri iz istorije kada je reč o krugovima ljudi koji su verovali u proročanstva i apokalipse za koje se ispostavilo da se nikada nisu obistinile? U Vašem blogu pominjete Sajentologiju i metodu postepene indoktrinacije. A postoji i jedna zanimljiva studija objavljena 1956. godine, u kojoj autori izučavaju kako se ljudi suočavaju sa debaklom “istine” u koju su slepo verovali. Fascinantno je da su mnogi od njih nastavili još žustrije da veruju i brane ono za šta se ispostavilo da je u potpunosti neistinito. Zbog čega se ovo dešava?

    Istorija sveta je prepuna takvih primera.

    Jedan koga se možemo podsetiti je “Veliko Buđenje” iz devetnaestog veka, kada je čovek po imenu Miler najavio kraj sveta i stekao milione sledbenika.

     

     

    Usledilo je “Veliko Razočaranje” kada su desetine hiljada najvernijih napustili poslove, kuće, polja, i skupili se na vrhovima brda da čekaju dolazak Hrista – što se naravno nije desilo.

     

    Ali tu nije bio kraj priče: Milerovi sledbenici su se zatim međusobno posvađali oko razloga zašto proročanstvo nije uspelo, razišli, i proizveli struje verovanja koje su prerasle u velike međunarodne verske pokrete (Adventistička Crkva, Jehovini Svedoci, itd.).

    Netačno proročanstvo ne samo što nije uništilo pokret, ono je dovelo do njegove diverzifikacije i širenja.

    Zašto govorim o ovom konkretnom primeru? Pa, danas je postao popularan veoma sličan pokret, QAnon, koji stoji iza velikog dela antivakcionističke i zavereničke propagande na Jutjubu i Fejsbuku.

    Čak koristi iste reči i izraze koje su koristili Milerovi sledbenici pre skoro dva veka (uključujući i “Veliko Buđenje”).

    Istorija je zaboravljena, i ponavlja se – i šanse su da će iz QAnon pokreta nastati čitav spektar budućih religija i sekti, nakon perioda sukoba koji može da izazove potrese i nasilje na svetskom nivou. I što se više netačnih predviđanja nakuplja, tako i agresija raste.

    Kada ljudi u potpunosti prihvate neki model realnosti i formiraju svoj identitet oko njega, oni od toga skoro nikad ne odustaju.

    Jedan Milerov sledbenik, ili član QAnona, ili antivakser može da sebi prizna da je upao u kult, da je prevaren i da je uložio veliki napor, vreme i novac u nešto što je korenito neistinito. Ali to je jako neprijatno i ponižavajuće. Mnogo je lakše pokušati da se nađu neki delovi priče koji i dalje zvuče tačno (ili se bar mogu donekle braniti), ignorisati i prenebregnuti sve detalje koji se ne uklapaju, i onda korak po korak menjati priču dok se ne stvori nešto što može dugoročno da se prati, a da ne bude stalno u direktnom sukobu sa realnošću.

    Moja nada leži u činjenici da iz neznanja takođe sledi i nekompetencija.

    Jedan propagandista ili antivakser može lako da priča na Fejsbuku i može mnogo štete da napravi, mnogo smrti da proizvede. Ali on to može samo dok je protivnik sistema. U trenutku u kome bi takvi ljudi preuzeli neku stvarnu moć i dobili neku stvarnu odgovornost… sve bi palo u vodu, jer u tom trenutku bi morali da se suoče sa stvarnošću. Tako da je šteta koju mogu da učine jeste ogromna, ali je i dalje ograničena.

    Dogod se održi dovoljno snažna i dobro obrazovana manjina koja može da nastavi da gura osnovne procese civilizacije, svi ovi ljudi sa strane predstavljaju stalnu iritaciju i prepreku, ali, nadajmo se, ne i smrtonosnu manu. To je bar ono čime se ja tešim.

    Da li je to previše optimistično, ostaje da se vidi.

     

    Eklektika, a ne isključivost

     

    *Širom planete razgranali su se razni pokreti koji pronalaze vrlo kreativne načine da ispolje svoj bunt i nezadovoljstvo modernim ustrojstvom sveta. Suština njihovog otpora uglavnom staje u argument da nova tehnologija i moderna nauka i medicina udaljavaju čoveka od prirode. Među ovim ljudima ima onih koji su se u potpunosti odvojili od civilizacije, a ima i onih koji svoja uverenja ipak biraju da šire koristeći internet i društvene mreže. Ono što im je zajedničko jeste ta ideja o “povratku prirodi”, a čini se da ljudi iz ovog miljea vrlo često završavaju i u krugovima teoretičara zavere. Kako se dogodilo to da se moderna nauka i medicina sve više vezuju za nešto “loše” i “neprirodno”?

    Deo priče jeste neznanje, ili tačnije zaborav.

    Današnje generacije su zaboravile kako je svet izgledao u doba njihovih pradedova, kada su ljudi bili “bliži prirodi”. Dvoje od svakih petoro dece je umiralo u detinjstvu; ono što je danas teška tragedija za porodicu je bila uobičajena stvar koja se događala praktično svima. Inficirana posekotina je rutinski bila razlog za smrt. Neuhranjenost, nedostatak kritičnih vitamina i minerala, nivo invaliditeta – sve je bilo daleko gore nego danas. Prosečan čovek u Srbiji, koji se žali na svoj život i jadnu platu, živi daleko bolje i udobnije nego najveći velikaši na dvoru Cara Lazara. Ali današnji ljudi su zaboravili kako je sve to izgledalo, jer su odrasli u svetu u kome nema ničeg od toga.

    No, postoji i deo priče koji jeste tačan.

    Naučna revolucija dvadesetog veka predstavljala je agresivnu borbu protiv svih tih pošasti, bilo kakvim sredstvima. Eliminisali smo velike boginje, izbacili malariju u siromašne države trećeg sveta (i tamo je sada ignorišemo), povremene epidemije kuge i kolere su postale davna prošlost. Nema više velikih gladi, pelagra i slične bolesti su skoro iskorenjene, skoro svi imaju pristup čistoj vodi iz česme umesto da je vuku svaki dan sa bunara… Ali sve to ima i svoju cenu.

    Postigli smo veće useve kroz korišćenje pesticida i obradu zemlje na način koji je prepolovio populacije insekata.

     

    Ista intenzivna obrada zemlje dovodi do njenog osiromašenja i sve veće pretnje buduće gladi.

    Plastika nam je omogućila novi nivo higijene, ali sada mikroplastike koje nastaju njihovom raspadom ulaze u našu ishranu i naša tkiva, gde proizvode sve veće i veće probleme.

    Iskorišćavanje okeana i reka, i otpadne vode od životinjskih farmi uništavaju vode, i dovode do erozije ekosistema od kojih zavisimo.

    Tako da sada imamo u toku pokret koji pokušava da ovo balansira i da nađe bolji način. Smanjili smo masovne smrti među ljudima, ali sistemi koji to postižu nisu dugoročno održivi. Sada moramo da te sisteme stabilizujemo i uskladimo sa širim potrebama budućih generacija i sa ostatkom života na planeti.

    Naravno, nauka je neophodna za to, više nego ikada. Pravilne informacije i pravilni pristupi zasnovani na činjenicama su od kritične važnosti za dugoročni uspeh takvog balansiranja.

    No, mnogi ljudi vide samo problem. Zaboravljaju kako je bilo u istoriji pre nego što su ovi neodrživi sistemi izgrađeni i onda odbacuju i sisteme i nauku koja ih je proizvela – bez razumevanja da tako odbacuju jedini način da zaista isprave stvari.

    “Stvarno smo imali sve, zar ne? Kad malo bolje razmisliš. Imali smo sve. Zdraviji zivot u svakom smislu te reci. Kako smo uspeli  da se unistimo znamo! Tehnologija i mogucnost protoka milijardi informacija. I sta sad?

    ZAISTA SVE  STO SE DOGADJA NAMA ILI U SVETU OKO NAS JE STVAR NASE PERCEPCIJE KOJU NAN NOZAK ODREDJUJE. JER IPAK ON JE TAJ KOJI OBRADJUJE PODATKE. I POCINJEM DA MISLIM DA ON NIJE NUZNO NA NASOJ STRANI MA KAKO GOD OVO ZVUCALO. I CINI MI SE DA SE ON ZAPRAVO BRANI OD NAS KAO DA NIJE SASTAVNI DEO NASEG ORGANIZMA. KOMPLIKOVANO?  A OPET MOZDA ON BRANECI SEBE BRANI I NAS? KAKO GOD. PO KO ZNA KOJI PUT KAZEM - PREZIVETI U OVOM SVETU JEDINO JE MOGUCE U SARADASNJI SA OTVORENIM UMOM I MOZGOM KOJI NAS UVLACI U ZAMKE SUMNJE!

 


 

субота, 29. јануар 2022.

VODOLIJA O VODOLIJAMA

 NECE TO BITI SASVIM ISKREN TEKST. IPAK KO JE TOLI KO  SAMOKRITICAN? MEDJUTIM, NASLA SAM NEKU PRICU O NAMA ZA  KOJA MI SE CINI DA NA NAJTACNIJI NACIN PREDSTAVLJA VODOLIJE.

Vodolija nikada neće zaboraviti način kako se neko poneo prema njoj. Teska smo zlopamptila. Ali, kako zaboraviti ako se neko  bas, bas lose ponasa prema vama?

Više od bilo kojeg drugog horoskopskog znaka, Vodolija pokušava da prihvati ljude kakve jesu. Ne ide sa prvom stavkom ili ipak objasnjava komplikovanu vodoliju? Zaista prihvatam svu razlicitost ljudi. Ako sam svesna da i ja imam i vrline i mane, onda je logicno da ih i drugi ljudi imaju, a onda ih treba takvima i prihvatiti ili ne prihvatiti u zavisnosti koliko smo spremni da podnesemo.

Vodolija ne želi da vas moli. Ako se ne slažete sa onim što vam predloži, neće insistirati na tome da prihvatite predlog po svaku cenu. Umesto toga, oni će otići.Ponos ubija, al ne moze se protiv toga.

.Kada je Vodolija povređena, to može biti zastrašujuće za druge ljude, jer kada se to desi, on ili ona osećaju da su potpuno izgubili svoju dušu.Da, izuzetno smo senzibilni i tesko podnosimo kad

nas neko povredjuje.

 On ili ona se nikada neće promeniti zbog nekog drugog. Vaš izbor je da ih prihvatite ili možete slobodno nastaviti sa svojim životom. Kao sto rekoh mna vama je da nas prihvatite ma koliko bilo tesko jer smo vredni toga.Skromno?

 Vodolija ima neverovatnu sposobnost pretvaranja da je sve u najboljem redu (kada to u suštini nije). Dobro, to nam i nije bas pametno jer ljudi ne umeju da nam citaju misli!

 Vodolija je jedna od retkih osoba na planeti koja se ne plaši da bude jedina u kancelariji koja će se suprotstaviti ideji šefa.Hrabrost nam se vise puta obila o glavu, al takvi smo hhrabro ludi ili ludo hrabri.

 Vodolije su čudni, ali jedinstveni prijatelji koji su uvek deo specifičnog društva. Biramo ljude sa kojima mozemo da pricamo ili cutimo i pri tom se savrseno razumemo sto je mukotrpan posao.

 Vodolije su tihi mislioci. Ne nuzno. Nekad veoma glasno govorimo to sto mislimo. Ili pisemo o tome -glasno!

Predstavnici ovog znaka žele da se druže sa svima nekoliko dana, ali drugim danima žele da se izoluju i da budu potpuno sami. Ima istine u tome.

 Umesto da pričaju o svojim problemima, više vole da rešavaju probleme i poteškoće drugih ljudi.I ovo je istina, ali nije tacno da ne pricamo i o svojim problemima.

Najčešće nemaju previše prijatelja, ali su izuzetno lojalni onima koje već imaju. Podrazumeva se zbog svega navedenog.

Uvek ih privlače jedinstvene stvari. Logicmo, potpuno je besmisleno gubiti vreme na obicne stvari.

Vodolije smatraju da je vreme izgubljeno ako drugi čekaju da nešto preduzmu, tako da one uzimaju stvari u svoje ruke. Najcesce  je tako. M oj borbeni duh mi neda da sedim skrstenih ruku ako vec mogu da uradim nesto.

Uvek se plaše razočaranja. To je istina. N E VERUJEM BAS LJUDIMA!

 Veoma su pažljive prema ljudima koje ne znaju. Dok ih ne upoznam ,a onda gradim stav. Mada me stranci nikada nisu razocarali.  Mozda bas zato?!

Čak i ako neka Vodolija izgleda prijateljski prema vama, to ne znači da je i vaš prijatelj. Ha,ha, nismo mi dvolicni, al umemo da se stekamo kad treba.

 Žene rođene pod znakom Vodolije se smatraju sposobnim da postignu u životu i da rade sve što muškarci mogu. I to je istina. Ceo bracni zivot sam i musko i zensko, a tek od pre par meseci i zvanicno!

Vodolije uvek žele znati kada i kako je prošao popularan događaj u gradu. Radoznale smo po prirodi kao macke, a februar je nas mesec.

 Imaju crni smisao za humor i sarkastični su po prirodi. Zastita verujte mi. Na koji se drugi nacin zastititi. Sve sa osmehom.Sad sto se ljudi osecaju prozvano, pa dobro mora nekad.

Ne sviđa im se kada im drugi govore šta da rade. Dobro, to niko ne voli, a vodolije to mrze bas.

Najčešće se fokusiraju na najmanje detalje, a ne na očigledne faktore. U detaljima je cela prica. Svaka sitnica je vazna, a ljudi od sume ne vide drvo. Vodolija vidi svaku grancicu.

Ako nešto obećate Vodoliji, čak i ne pomišljajte da ne ispoštujete obećano. Obecanja ne treba davati ako ih ne mozes ispuniti. J ednostavno zar ne?

Ako uznemirite Vodoliju, malo je verovatno da će izraziti ljutnju kroz reči - verovatnije je da ćete osetiti njihove vibracije u vazduhu. Tu smo najbolji. Nas hladni bes ubija vise nego gomila ljutitih reci.

Reči koje izgovaraju Vodolije uvek će zvučati inteligentno i neobično u isto vreme. To je zato sto je nas tesko razumeti, ali stvarno posedujemo moc da 'VIDIMO' i 'OSETIMO' sto obicni smrtnici ne mogu.

Za Vodolije, originalnost je od najvećeg značaja. I ova je stavka za vodolije potpuno logicna.

Predstavnici ovog znaka vole da planiraju i organizuju razne stvari. Dobra organizacija i planiranje mogu mnogo da pojednostave stvari u zivotu. A onda se ima vremena i za kreativnost i razmisljanje.

 Oni ne procenjuju knjigu prema naslovu. Prvo će se truditi da vas bolje upoznaju. Ponavljaju se malo nase najbolje osobine. M ozda i treba reci dva tri puta koliko mi sve primecujemo. Ikad su ljudi u pitanju i kad su stvari. Mozda malo vise pazimo kod ljudi -da!

Vodolije tačno znaju šta žele, do trenutka kada moraju da naprave taj izbor. I zbori su jako teski. I ne znam kako se ljudi u celini bore sa tim. Jer budite realni - kako da budete sigurni da ste nesto dobro izabrali? Sta ako ste pogresili? Ikoji je izbor uopste pravi i dobar?

Retko kada se predomisle ako su se već odlučili za određenu odluku. tTvrdoglavost ume da bude i vrlina.Kod nas vodolija i jeste.

Žele da budu ispred svog vremena, ne zato što su snobovi, već zato što ovom smešnom vremenu nedostaje mašte. Tacno tako.

Očekuju uspeh u životu, nije verovatno da će ga i postići, jer oni su potpuno nezainteresovani za novac Mrzim novac i na njega mislim samo kad bas moram.


AKO STE VODOLIJA ZNATE O CEMU PRICAM AKO ZIVITE SA VODOLIJOM NAPRAVILI STE ODLICAN IZBOR

FEBRUARSKE VODOLIJE SU NAJBOLJI LJUDI NA PLANETI. PROBAJTE BRE DA NAS RAZUMETE!

четвртак, 27. јануар 2022.

KLUB ZA PLAKANJE

 PA SUPER. RAME ZA PLAKANJE JE PRIVILEGIJA.,ALI KLUB JE VISI NIVO SVAKAKO. MADA LJUDI JOS UVEK MISLE DA JE BOLJE DA SE SAM ISPLACES ILI NA VEC POMENUTOM "RAMENU". IPAK PSIHOTERAPEUTI MISLE DA SE I TUGA MOZE DELITI KOLEKTIVNO.

Broj osoba kojima je dijagnostifikovana depresija naglo raste u svetu. U Srbiji konkretno mora dobro da vam se posreći kako bi zakazali termin kod psihoterapeuta. Međutim, možda vam psihoterapeut i nije potreban, pošto eksperti kažu da plakanje može da bude čak i mnogo bolje od razgovora. Po njima, ne treba bežati od negativnih emocija, već ih treba prihvatiti i prepustiti im se.Mnogo ljudi smatra plakanje nus pojavom žalosti i depresije, a ono čak može da bude indikator oporavka. Devojkama je lakše da svoje emocije izbace kroz suze, dok je muškarcima to mnogo teže pošto društvo očekuje od njih da ne plaču i da budu jaki - kaže Sakši Gupta, pishoterapeutkinja iz Indije koja radi u jednom od "klubova za plakanja".

Za izlečivu moć suza čuo je i Kamleš Masalavala, terapeut smehom. On je 2017. došao na ideju da otvori prvi klub za plakanje u Indiji. Jenom mesečno ljudi dolaze u "Healthy Crying Club" i zajedno plaču i kukaju.

- Ako smeh može da se deli, zašto ne bi mogao i plač? - upitao je Masalavala.

On kaže da su suze normalna reakcija kada nas peplave negativne emocije.Kada osetite jaku bol, to je dobro, jer onda istim tim intenzivitetom možete i da se radujete - kaže on.

Svakog meseca ovde dolazi oko stotinak čjudi jer mnogima plakanje kod kuće jednostavno nije opcija, kako ne bi uznemirili svoje voljenje ili iz sličnih razloga. Suzbijanje emocija može da dovede do pucanja, gde se onda stres i anksioznost samo pojačavaju.

Prvi put se za ovakav klub čulo 2013. kada je jedan takav otvoren u Japanu. Čak je 2017. organizovan i prvi festival plakanja, rui-katsu. Danas Japanci u sve većem broju odlaze u takve klubove, a odlazak na rui-katsu nije ograničen godinama.

Čak su i u antičkoj Grčkoj i u starom Rimu gledali na suze kao na božanske kristale, koji sa sobom nose olakšanje i pročišćenje.

- Neće svi otići kod psihoterapeuta ili u klub, ali to ne znači da ne mogu da odrade jednu seasnsu sami kod kuće. Pronađite prostoriju u kojoj vas niko neće uznemiravati, pustite tužnu muziku, zapalite jednu mirišljavu sveću i pustite suze da teku - rekao je Masalavala.

 

Prof. dr Aleksandra Đurić, psihoterapeutkinja rekla je za RTS da plakanje nije znak slabosti, to je prirodna reakcija. Kada imamo moderno društvo koje to tumači kao slabost, onda svi potiskujemo tugu i dolazi do depresije i anksioznosti, navela je Đurićeva.

U Španiji je prošle godine skoro 4.000 ljudi izvršilo samoubistvo i to je drugi najčešći uzrok smrti u toj zemlji. Posle niza konsultacija sa najeminentnijim psihijatrima i psiholozima, nastala je originalna i izgleda, za sada, delotvorna ideja!

U centru Madrida otvorena je "La đoreria" - odnosno soba za plakanje, u sklopu projekta čiji je cilj da istakne važnost mentalnog zdravlja i okonča stigmu zbog odlaska kod psihologa, što je tabu tema u mnogim društvima.

"Uđi i plači", piše na jednom od znakova u ovom posebno osmišljenom prostoru, a na drugom:"I ja sam anksiozan".

Madriđani su se odazvali pozivu. U početku rezervisano, a sada već bez predrasuda, rado posećuju ovu sobu, međusobno komuniciraju, razmenjuju iskustva, druže se i sa mnogo hvale govore o svojoj "La đoreriji". Kada treba bez ustručavanja zaplakati? Koliko je to oslobađajuće za naš um i organizam? 

Prof. dr Aleksandra Đurić, psihoterapeutkinja, ocenjuje sobu za plakanje kao sjajnu inicijativu i smatra da je to odgovor na savremeno društvo.

"Suze su OK, one nisu znak slabosti, to je prirodna reakcija. Kada imamo moderno društvo koje to tumači kao slabost, onda svi potiskujemo tugu i dolazi do depresije i anksioznosti", navela je Đurićeva.

Prema njenim rečima, favorizuje se određeni tip ponašanja ekstravertne ličnosti, sve drugo se smatra kao slabost, međutim, kako kaže, potrebna je izuzetna snaga da se suočimo sa emocijama.

"Važno je da imamo socijalnu podršku, da nas neko razume i da nas ne osuđuje. Ako imamo grupu ljudi koji se povezuju, na taj način to može biti katarzično", navela je psihoterapeutkinja.

Ali, napominje, plakanje nije uvek oslobađajuće.

"Tačno je da plakanje oslobađa od stresa, umanji se i fizička bol, to je nauka dokazala. Pored katarze bitno je da se u tom trenutku integrišemo i iskoristimo priliku da sagledamo ono što se dešava i rešimo problem", istakla je Đurićeva.

Navela je da se tokom plakanja smanjuje srčani puls, luče se hormoni poput oksitocina, koji utiču da se bolje osećamo, tako da plakanje može biti i fiziološki i psihološki lekovito.

Odgovarajući na pitanje zašto muškarci manje plaču, Đurićeva kaže da postoje mnogi uzroci za to - jedan od razloga je to što više testosterona kod muškaraca utiče na to da se smanji potreba za plakanjem. Drugi razlog je, kaže, i dužina suznih kanala, koji su znatno duži kod muškaraca nego kod žena.

Kao još jedan od razloga što muškarci manje plaču, navela je i društvene odnose u patrijahalnim društvima gde se dečaci uče da ne plaču, pa taj model preuzimaju muškarci. Đurićeva je rekla da do puberteta i dečaci i devojčice podjednako plaču.

"Psihoterapija je bezbedno mesto gde osoba može da se suoči sa svojim emocijama", zaključila je psihoterapeutkinja Aleksandra Đurić.

Plakanje je posebno važno u oslobađanju od tuge, kada suze u talasima naviru nakon traumatičnog događaja. Suze nam u tim slučajevima dopuštaju da izrazimo psihički bol u fizičkom obliku. „Plakanje je važno za vreme procesa tugovanja nakon smrti ili gubitka dragih nam osoba”, ističe terapeutkinja. „Ono nam pomaže da prihvatimo novonastalu situaciju, otpustimo prošlost i da stvaramo temelje za nastavak ispunjenog života.”

Suzama kao da zaceljujemo bolne ožiljke na duši da bismo mogli da nastavimo da živimo otvorenog srca. U suprotnom, ako učestalo potiskujemo snažna osećanja, ne dopuštajući telu da se putem suza detoksikuje jer mislimo da bi to bilo suviše komplikovano ili previše bolno (i za nas i za druge), oni ne nestaju, nego postaju vrsta otrova koji nas može još više povrediti. Sa psihološkog stanovišta, dugoročno potiskivane emocije i progutane suze gotovo su siguran put ka anksioznosti ili depresiji, a sa holističkog gledišta mogu biti uzrok ozbiljnih fizičkih i psihosomatskih tegob

Čin olakšanja

Plakanje je jedna od trinaest prirodnih, ljudskih potreba koje nikad ne bismo smeli da potiskujemo”, ističe Senka Kušer-Mijić, ajurvedska i holistička terapeutkinja. „Plakanje je, zajedno sa izlučivanjem, mokrenjem, prolaskom gasova, povraćanjem, podrigivanjem, disanjem, zevanjem, kašljanjem, ejakulacijom, gladi, žeđi i spavanjem, naša prirodna potreba koja treba da bude zadovoljena da bi bila uspostavljena, a zatim i održavana prirodna ravnoteža uma, duha i tela. Ove telesne funkcije su naša prirodna potreba i kada se pojave, treba da budu ne samo prihvaćene, nego i izražene bez potiskivanja. Svako suzdržavanje je štetno i postaje podloga za moguće bolesti.”
Glavobolja, bol u očima, ukočenost vrata i vrtoglavice mogu biti neke od tegoba, dok ponovljena i stalna supresija može uzrokovati još veće probleme, kao što su srčane bolesti, anoreksija, oticanje očnih kapaka, prehlada, sinusitis, bolovi u glavi ili srcu, ukočenost vrata, čak i tumor abdomena.


„Plakanje je naša potreba kojom se energetski resetujemo i čistimo, ona nam omogućava izbacivanje nagomilanih, potisnutih emocija koje nakupljene u nama izazivaju toksičnost. Da bismo, dakle, ostali zdravi i oslobodili se svega nakupljenog, treba sebi da pružimo podršku i razumevanje, a zatim dopustimo i plakanje”, zaključuje holistička terapeutkinja.

Za razliku od zapadnjaka, koji suze tuge najčešće skrivaju ili potiskuju, u Japanu toliko snažno veruju u zdravstvene dobrobiti plakanja da su tu mudrost primenili u tzv. klubovima za plakanje koje nazivaju rui-katsu (u doslovnom prevodu: za one koji traže suze). U njima se kolektivno prepuštaju plaču, a u tome im najčešće pomaže gledanje tužnih filmova i video klipova. Ovakvi klubovi su zasnovani na uverenju da plakanjem otpuštamo stres, pa Japanci rone suze i natapaju maramice, verujući da je to odličan način očuvanja dobrog mentalnog zdravlja.

Njihovu teoriju podupiru i istraživanja. Američki naučnici sa Univerziteta u Južnoj Floridi su utvrdili da su se gotovo svi – preciznije, devet od deset ispitanika – bolje osećali nakon plakanja, jer taj čin donosi znatno olakšanje, oslobađa od stresa i popravlja raspoloženje.

Ipak, dok nekima slane kapi može izmamiti i sentimentalna reklama na TV-u, oni sa „suvim” očima teško će osetiti dobrobiti plakanja. Koliko ćemo se često prepuštati tom samozaštitnom procesu i koliko će nam to pomoći najviše zavisi od naše ličnosti, otkrili su isti psiholozi. Prema njihovim tvrdnjama, neurotične osobe češće plaču i lakše ih je podstaći na plakanje, pa je i veća verovatnoća da će se osećati bolje, dok je manja verovatnoća da će blagodeti terapije plakanjem osetiti osobe koje tokom plakanja osećaju stid, kao i one sa simptomima anksioznosti i osobe koje nisu u stanju da dožive zadovoljst

Mentalni trening

Istraživači sa Floride su zaključili i da namerno izazvano plakanje može da koristi, posebno osobama koje teško izražavaju tugu ili nisu u stanju „ni suzu da puste”, bilo da im je teško da osete intenzivnije emocije, ili ih osećaju, a nisu u stanju da ih izraze.
„Osobe koje nisu sklone suzama u izražavanju emocija sprečava svojevrsna unutrašnja brana koja je često satkana od dubokih, ponekad nesvesnih uverenja koja su preuzeli od drugih ili ih sami oblikovali na osnovu svojih iskustava”, objašnjava Melita Rainer, klinička psihologinja i NLP praktičarka, dajući uobičajene primere takvih uverenja: „suze su slabost”, „sramota je plakati”, „treba skrivati svoju ranjivost”.

Psihologinja Rainer smatra da sebi treba da damo dopuštenje da plačemo, svesno i sa puno ljubavi, ako želimo da vratimo sposobnost plakana.

„U tome nam može pomoći vežba mentalnog treninga kojom u svest utiskujemo sliku sebe kako plačemo. Na primer, u situaciji kad želite da plačete, ali to niste u stanju, možete u glavi izvrteti kratki film u kome vidite/čujete/osećate sebe kako plačete i povezati ga s pozitivnim mislima, na primer: „Kako je dobro da mogu da se isplačem, pa makar u mašti…” Kao korisni pomagači, na plač nas mogu podstaći određene melodije, pesme, filmovi, sećanja”, savetuje terapeutkinja Rainer. Ističe da je osobama koje neka psihološka trauma blokira (na primer, smrt roditelja ili deteta), pa nakon nje ne mogu ni suzu da puste, ponekad potrebna psihološka prorada traumatske situacije da bi ponovo potekao blagotvorni potok suza.

Kod takvih osoba se teške emocije akumuliraju, poput sivih, kišnih stratusa koji nisko zaklanjaju sunce. Zamislite da nikad ne izliju svoje gusto zbijene kišne kapi i da težina i vlaga ostaju da lebde u vazduhu! Sličan osećaj se gomila i u našem telu kada suzama ne ispiramo negativnosti i tuge.

„Ja sam plačljivac”, oni će ponosno kazati ističući da plač čisti dušu. „Ma daj saberi se”, savetovaće njihovi oponenti zagovarajući akciju i napredak koji, tvrde oni, suze sprečavaju. Međutim, umesto da na suze gledamo blagonaklono verujući u njihovu vrednost ili ih proglašavamo sramotom, dobro je pogledati kroz, u ili iza suza kako bismo otkrili uzroke koje mogu stvoriti ili razotkriti.

Nisu sve suze iste. Ljudsko telo luči tri vrste: bazalne, koje stvaraju uljni sloj preko očnih jabučica i sprečavaju njihovo isušivanje; refleksne, kad je oko uznemireno sečenjem luka ili trunčicom prašine i mora se očistiti od stvari koja iritira oko; i psihogenične, koje prolivamo iz emotivnih razloga.

Emotivne suze imaju viši nivo proteina od bazalnih i refleksnih suza zbog čega su gušće i padaju sporije. Ta gustoća je intrigantna jer što duže suzi treba da se spusti niz lice, to će je pre neko primetiti i razaznati koji signal šalje. Da, suze su i društveni signal.

Neki ljudi se s time ne slažu i to argumentuju time da ljudi plaču i kad su sami. Međutim čak i kad svedoka nema, suze nam natapaju lice i zahtevaju pomoć. Ona društvena poruka može biti usmerena prema samome sebi; ponekad će usamljenik koji plače samog sebe čvrsto zagrliti i tako pokušati pružiti sebi utehu. U takvim trenucima, neko će možda pomisliti i na pesnika Artura Remboa i njegov stih „Ja sam onaj drugi”, jer je onaj koji plače istovremeno i pošiljalac i primalac suznog signala.

Šta se događa nakon tog signala, razlikuje se od kulture do kulture i zavisi od identiteta, pristupa moći i uverenja onoga koji plače i njegovih svedoka. Setite se školskog zaštitara, pozvanog u učionicu radi uplakanog crnog dečaka od sedam godina, koga potom veže lisicama. Setite se bele policajke što pred sudom plače kad opisuje kako je ubila crnca u svom domu i koju je potom zagrlila sutkinja, također crnkinja.

Suze često služe za podmazivanje točkova bele supremacije. Mnogi ljudi pisali su o šteti koju nanose suze belih žena – kako su doprinele dugoj istoriji nasilja prema crncima, američkim Indijancima i generalno nebelcima.

Lekari imaju svoje vrlo precizne okvire u interpretaciji ljudskih suza. Oni mogu staviti male papirnate kvadratiće na oko svog pacijenta i izmeriti koliko ovaj suza stvara jer mali papirić menja boju kako telo počne reagovati.

Kad psihijatar pokušava dijagnostifikovati depresiju, pitaće pacijenta da opiše na koji način plače i mu ponuditi mnoštvo opcija: od „Ne plačem više koliko sam pre plakao”, preko „Plačem radi svake sitnice”, pa sve do „Želeo bih da plačem, ali ne mogu”. To me podseća na hipotermiju, groznicu i bol koja se povećava i pred samu smrt pretvara u iznenađujuću toplinu.

Moja depresija tek treba doći do tog suvog stanja. Umesto toga, kad je epizoda u najgoroj fazi, tresem se od plača gotovo sat vremena nakon nečeg toliko jednostavnog kao što je slučajno ispuštanje noža na pod kuhinje. Još učim kako izgovoriti ovakve stvari i bez osećaja ponosa i bez srama.

Međutim, suze imaju naviku preuveličavati i iskrivljavati. Njihova sama priroda – emotivno poreklo – otežava da se osećaji izraze na jednostavan način. I upravo zbog toga, kolikogod mogu, pokušavam reći što sve rade suze. Suze mogu među ljudima stvoriti intimnu vezu. A mogu uzrokovati i gadljivo udaljavanje. Njihov efekat uveliko zavisi od toga do koje mere ljudi dele priče o tome ko su i kako svet funkcioniše.

Jednom sam pročitala da ljudi ponekad plaču zbog estetskog doživljaja, poput rođenja deteta ili otkrivanja novog „lambordžinija”. Oba me primera zbunjuju. Prošla sam kroz porođaj dva puta (jednom kao dete, a drugi put kao majka) i ne mogu razumeti kako to spada u estetski doživljaj.

Priznajem i da nikada nisam videla „lambordžini”, ali kad ga zamislim, ne osećam potrebu da zaplačem. Ne mogu zamisliti da se povežem s bilo kime čija se vizija suza zbog estetike tako jako razlikuje od moje. Ja zamišljam male „lambordžinije” kako jure niz lice.

Suze koje ostvaruju svoj puni potencijal su one koje te iznenade jer se pojave izvan uobičajenog uzorka i otkrivaju manje struje pomoću kojih se ljudi svakodnevno opiru većim plimama. Ta vrsta plakanja ne dokazuje da me nešto dirnulo, niti zbog njega okrećem očima. Umesto toga, pokazuje novu mogućnost shvatanja, novu kombinaciju ideja.

Kad je moja kćerka bila mala, jednom je plakala jer limun koji je želela pojesti nije pritom mogao ostati čitav. Zašto me to pogodilo? Mislim da je to zato što je, gledajući kroz njene oči, taj limun postao stvarniji nego što je bio kad sam ja bila mala. Nije to bila tek neka roba, niti metafora iz koje treba izvući pouku o slatkoći. Bilo je to saznanje o celosti i njegovom uništenju. Nemoguć limun – pa naravno da je plakala.

Možda ste primetili da nije moguće istovremeno plakati i pevati. Mišići grla ne mogu simultano izvršavati naredbe i formirati note i biti dovoljno otvoreni da uđe dovoljno vazduha (što se tokom plakanja događa spontano). To me dovodi do zaključka da suprotnost plakanju nije smejanje, nego pevanje. Kao pesnik i kao čovek koji živi na planeti koja tone sve dublje u kapitalizmom izazvani horor, želela sam pokušati oboje: trenutak pevanja; trenutak u kojem glas puca.

O toj tački pucanja sam u poslednje vreme puno razmišljala zbog razgovora koji sam vodila s iransko-američkim pesnikom Kavehom Akbarom o ograničenjima engleskog jezika i svog tog nasilja koje nosi sa sobom. Nedavno mi je poslao tekst predavanja koje je održao kad je Amerika ponovno zapretila Iranu ratom. Napisao je da je engleski jezik „tehnologija kojom se promoviše i štiti genocid, ropstvo, ekološko uništavanje, izgradnja nuklearnog oružja i ostalo. To je naša boja.”

Plakanje se događa kad ljudi dosegnu granicu onoga što se može izreći rečima i kad se više ne mogu nositi s problemima. To ne znači da su njihove reči do tog trenutka bile nužno dobre ili istinite i da im se treba verovati, već suze označavaju tačku pucanja. One su znak da je vreme da se obrati pažnja na sistem na koji te suze ukazuju.

Subjekat nagrađuje tu pažnju. Iako to već godinama istražujem, i dalje učim iznenađujuće načine da shvatim plakanje, fizički i metaforički.

Na primer, ona knedla koja vam se stvori u grlu kad se suze približavaju, uopšte nije knedla. Sledeći imperativ da se disanje mora nastaviti i kroz stresnu situaciju, mišići vrata se trude ostati otvoreni. Kad pokušate progutati, mišići se opiru, stvarajući osećaj prepreke.Neki ljudi pronalaze olakšanje u činjenici da se njihovo grlo ne želi zatvoriti, da se njihovo telo brine o njima i osigurava im preko potreban vazduh. Šta kad bismo i na samo plakanje gledali na takav način? Ne kao kraj puta, već kao prolaz? Šta kad bismo mogli gledati kroz suze i proniknuti u obilje uzoraka – radosti, ugnjetavanja, tuge, lepote, nasilja i potencijala promene – koje su suze kadre otkriti?

Suze i plakanje, ogromna tema i opet imaju veze sa tugom i zaljenjenjm. Zasto se vrtim u krug svih ovih meseci.? Zato sto sam depresivna zimi ? Kakvo sam ja to zimsko dete ( vodolija) ako ne volim zimu? Vrlo sam cudna sama sebi.

TAKO SMO DOSLI I DO OVOG  TEKSTA O PLAKANJU I SUZAMA. SKUPILA SAM SVE ONO STO CE NAM POMOCI (MENI JESTE) DA SE ODLUCIMO DA LI CEMO UOPSTE PLAKATI  IAKO HOCEMO DA LI CEMO PLAKATI SAMI ILI U DRUSTVU. PROCITAJTE PA SAMI ODLUCITE.

 

уторак, 25. јануар 2022.

CASOVNIK SUDNJEG DANA

 NAUCNICI SE TRUDE DA NAS UPOZORE NA NADOLAZECU APOKALIPSU, ALI NE I DA RESE TU KATASTROFU. UMESTO RESENJA ONI NAS PLASE. SVAKI DAN. I MI SMO JEDNOSTAVNO OGUGLALI. PA I OVAJ SAT.

Naučnici koji predviđaju budućnost kraja sveta danas su se okupili da bi nam još jednom ponovili da smo još uvek dosta blizu. Časovnik sudnjeg dana ostaće na 100 sekundi od ponoći, na istom mestu na kom stoji od 2020. godine.

Svake godine, Bilten atomskih naučnika—grupa naučnika i stručnjaka za bezbednost koji izučavaju koliko je čovečanstvo blizu izumiranja—skupi se da proceni koliko smo nadrljali. Godine 2020, Bilten je podesio Časovnik sudnjeg dana na 100 sekundi do ponoći. Tramp je još uvek bio na vlasti, nuklearne tenzije su rasle, i sajber pretnje su bujale. Kovid se još uvek nije proširio planetom kao šumski požar.

Sat je 2021. godine ostao na 100 sekundi do ponoći, dok je rasla stopa smrtnosti od kovida, malo toga se preuzelo po pitanju klimatskih promena, i dok su tenzije sa nuklearnim tenzijama Kine i Rusije eskalirale. Prema Biltenu, svet nije na boljem mestu 2022. godine. „Danas, članovi Odbora za nauku i bezbednost nalaze da svet u ovom trenutku nije ništa bezbedniji nego što je bio i stoga su odlučili da podese Časovnik sudnjeg dana na 100 sekundi do ponoći“, rekla je Rejčel Bronson, generalna direktorka Biltena atomskih naučnika tokom konferencije za štampu.

Časovnik sudnjeg dana koji se ne pomera može da deluje kao znak stabilnosti. Naučnici su rekli da to nije slučaj. „Časovnik sudnjeg dana stoji nepomično na 100 sekundi do ponoći“, rekla je Šeron Skvason, profesorka istraživačica na Univerzitetu Džordž Vašington i članica kopredsedavajućeg Odbora za nauku i bezbednost Biltena, tokom konferencije za novinare. „Ali to nije dobra vest, i zapravo odražava procenu Odbora da smo se zaglavili u opasnom trenutku. U trenutku koji ne donosi ni stabilnost ni sigurnost.”

Istovremeno sa otkrivanjem položaja sata, Bilten objavljuje izveštaj u kome navodi šta vidi kao glavne pretnje čovečanstvu. Najznačajnije teme izveštaja ove godine su klimatske promene, nuklearno uništenje, biološke pretnje i razorna tehnologija. „Sajber kriminalci su postali smeliji“, navodi se u izveštaju. „Hakerski napad na  SolarWinds, napad na Microsoft Exchange koji je uticao na milione širom sveta i ransomver napad na Colonial Pipeline (rešen tek nakon plaćanja 4,4 miliona dolara da bi se sistem ponovo pokrenuo), pokazuju dalekosežne posledice ranjivosti na sajber napade”.

U svetu nuklearnog oružja, stvari izgledaju mračnije nego na kraju hladnog rata. Bajdenova administracija i Rusija su se složile da obnove  New START, sporazum iz vremena kada je Obama bio na vlasti, koji ima za cilj smanjenje količine nuklearnog oružja. Ali Rusija nastavlja da razvija nove vrste nuklearnog naoružanja i čini se da je na korak od napada na Ukrajinu. Kina, nekada globalna supersila sa šokantno malom količinom nuklearnog oružja, gradi nove raketne silose ukazujući na proširenje nuklearnog arsenala. Iran i SAD razgovaraju o oživljavanju obustavljenog Zajedničkog sveobuhvatnog akcionog plana, ali Iran takođe nastavlja sa izgradnjom zalihe obogaćenog uranijuma. Severna Koreja neometano nastavlja sa testiranjem raketa.

Zajedno sa vestima o našoj predstojećoj propasti, Bilten je takođe naveo da se 2022. godine obeležava 75. godišnjica Časovnika sudnjeg dana. Osnovan 1947. godine, Bilten atomskih naučnika je počeo tako što je skupina naučnika koji su radili na Projektu Menhetn objavila bilten o stvarima koje su ih brinule. Martil Langsdorf, umetnica i supruga saradnika u istraživanju Menhetn projekta, projektovala je sat koji je postao simbol Biltena. Pojavio se na naslovnoj strani prvog časopisa koji je Bilten objavio, 1947. godine.

Upečatljiv minimalistički stil, kao i mračni predznak propasti duboko je uticao na javnost. Od osnivanja, Časovnik sudnjeg dana se često pojavljivao po pop kulturi. U najpoznatijem slučaju, časovnik otkucava u stripu “Nadzirači” Alana Mura dok ne otkuca ponoć u poslednjem broju. Pojavio se i u pesmama bendova Iron Maiden i Linkin Park, u epizodi Doktora Hua, i u televizijskim serijama kao što su Zločinački umovi i Gospođa Sekretarka.

Kako bi proslavio mračnu godišnjicu stvaranja časovnika, Bilten je pozvao jutjubera Henka Grina da govori o važnosti prenošenja nauke javnosti. Takođe su pokrenuli izazov #TurnBackTheClock, zatraživši od ljudi da podele na društvenim mrežama šta se može učiniti da bi se izbeglo uništenje naše vrste.

„Ove godine obeležavamo 75 godina od Časovnika sudnjeg dana, jednog od najmoćnijih grafičkih prikaza, jednog od najefektnijih primera naučne komunikacije i jednog od najboljih pokazatelja toga kakvu moć umetnost i nauka mogu imati kada se udruže na način koji ukazuje na upućenost i saradnju“, rekao je Bronson. „Dok Časovnik sudnjeg dana služi kao metafora, izazovi koje predstavlja su veoma stvarni”.profitna organizacija BAS svake godine od 1947. godine ažurira svoju simboličnu prognozu kraja sveta, kao upozorenje koliko je ljudska civilizacija blizu toga da sopstvenim opasnim tehnologijama uništi sebe i planetu Zemlju.

Sat je 2020. godine bio zaustavljen na 100 sekundi do simbolične "ponoći", što je bilo do tada najbliže smaku sveta i "istorijski poziv na buđenje", a njegove kazaljke se od tada nisu pomerile, naveli su 27. januara u saopštenju naučnici okupljeni oko publikacije BAS.

Članovi BAS upozorili su da najveće opasnosti nose planovi velikih sila da modernizuju svoje nuklearne arsenale, klimatske promene izazvane upotrebom fosilnih goriva, ali i sve učestalije širenje dezinformacija i teorija zavere, koje multipliciraju opasnost nuklearnog sukoba i klimatskih poremećaja.

Oni su istakli da je prošla, 2020. godina, "razotkrila koliko su države i međunarodni poredak nepripremljeni i nespremni da se pravilno uhvate ukoštac sa globalnim vanrednim stanjem".

"To je plastična ilustracija da su nacionalne vlade i međunarodne organizacije nepripremljene da upravljaju pretnjama koje stvarno mogu da unište civilizaciju, a to su nuklearno oružje i klimatske promene", ocenila je Rejčel Bronson.

Časovnik sudnjeg dana prvi su napravili američki naučnici koji su radili na stvaranja atomske bombe u Drugom svetskom ratu, takozvanom projektu Menheten, kako bi upozorili čovečanstvo na opasnosti nuklearnog rata. U odbor BAS trenutno sedi 13 dobitnika Nobelove nagrade.

Kazaljke su od ponoći najudaljenije bile 1991. godine, nedugo posle završetka hladnog rata, kada su pokazivale 17 minuta do ponoći.

U saopštenju, naučnici su upozorili da, uprkos ključnom dogovoru Vašingtona i Moskve o produžetku sporazuma Novi START o kontroli nuklearnog naoružanja, najave modernizije nuklearnih arsenala povećavaju rizik da nuklearni sukob izbije zbog pogrešne kalkulacije.

Oni su precizirali da se rizik da dođe do takve fatalne greške povećava sa razvojem ruskih hipersoničnih raketa Avangard, sistema odbrane od balističkih projektila, i projektila koji mogu da nose kako konvencionalne, tako i nuklearne bojeve glave.

Stručnjaci iz BAS uputili su novom američkom predsedniku Džozefu Bajdenu i pismo, u kojem su upozorili na mogućnost da dođe do "apsolutno katastrofalne američko-ruske nuklearne greške".

"Rusija za SAD predstavlja najozbiljniju pretnju koju mogu da zamisle. Ona je u stanju da, možda zbog greške ili pogrešne procene, lansira na stotine nuklearnih projektila sa katastrofalnim posledicama. Mi, naravno, predstavljamo sličnu pretnju za Ruse", napisali su naučnici.

"Nuklearno oružje i platforme sposobne da nose i nuklearne i konvencionalne bojeve glave i dalje se šire, uz istovremeni nastavak destabilišućeg 'napredovanja' u svemiru i u sajberprostoru, i sa hipersoničnim projektilima i raketnom odbranom", napisali su naučnici iz BAS.   

Oni su u saoštenju upozorili i da se nad čovečanstvo nadvila pretnja klimatskih promena.

"SAD, Kina i druge velike države moraju ozbiljno da pristupe smanjenju smrtonosnih emisija CO2", izjavio je izvršni direktor BAS Džeri Braun.

Naučnici su ocenili da "izbor američkog predsednika koji priznaje da su klimatske promene ozbiljna pretnja, koji podržava međunarodnu saradnju i politiku zasnovanu na nauci, stavlja svet u bolju poziciju u rešavanju globalnih problema".

Konstatovali su i da je "usporavanje privrede zbog pandemije privremeno reduciralo emisiju CO2 koja izaziva globalno otopljenje", ali da je u narednoj deceniji mora drastično smanjiti upotreba fosilnog goriva "ako se žele izbeći najgori efekti klimatskih promena".

"Umesto toga, projekcije ukazuju na porast razvoja i proizvodnje fosilnih goriva. Gasovi sa efektom staklene bašte dostigli su 2020. u atmosferi rekordnu koncentraciju, u godini koja je bila jedna od dve najtoplije od kako se vrše merenja", naveli su eksperti u biltenu BAS.

Upozorili su da su ogromni šumski požari i katastrofalni uragani 2020. godine samo ilustracija velikog razaranja koje će samo postajati još gore ako vlade značajno ne pojačaju napore da emisiju štetnih gasova svedu na nulu.Naučnici okupljeni oko BAS istovremeno su upozorili i da sve intenzivnije širenje dezinformacija i teorija zavere višestruko pogoršava postojeće nuklearne i klimatske pretnje.

"Tokom 2020. godine laži širene onlajn su bukvalno ubijale ljude", poručili su naučnici, koji su, navodeći i nasilni upad u američki Kongres na podstrek bivšeg predsednika Donalda Trampa, ocenili da je to obnovilo "opravdanu zabrinutost zbog nacionalnih lidera koji ekskluzivno kontrolišu upotrebu nuklearnog oružja".

Oni su ocenili i da je odgovor pojedinih država, uključujući i SAD, na pandemiju jasno demonstrirao da zabrinutost zbog dezinformacija nije samo teoretske prirode, pošto su one i lidere i građane navodile da, sa tragičnim posledicama, odbace savete nauke.

"Društvene mreže, tražilice, uvek aktivne mobilne kopjuterske tehnologije, i druge tehnološke aplikacije zloupotrebile su kognitivnu sklonost ljudi da budu zavedeni, razjareni i da impulsivno reaguju, čime su produbile političke i ideološke razlike. Etablirane institucije koje su tradicionalno nudile centar poverenja koji podupire društvenu stabilnost, vladine ustanove, posebno one povezane sa javnim zdravstvom i klimatskim promenama, novinarstvo, pravosuđe, prosveta, našli su se na udaru upravo zato što su nudili stabilnost", ocenili su stručnjaci BAS.

"Potreba za dubokim promišljanjem i pažljivom, efikasnom akcijom protiv dezinformacija koje omoućava internet, nikada nije bila izraženija", navedeno je u saopštenju.

0 tome stalno pricam. Naucnici se utrkuju kolicinom informacija koje nas zastrasuju, a politicari na svoj nacin dodaju "ulje na vatru" i sve sto je preostalo sirotom coveku je da se plasi i da ceka vise taj kraj. Izmedju dve krize jer smo nekako uvek u nekoj krizi malo pridignemo glavu i junacimo se jer ipak mi smo kao najinteligentnija bica na planeti do sledece krize koja nas bukvalno sravni sa zemljom.

PA DAJTE VISE NEK SE DESI APOKALIPSA. KAD JE VEC NEMOZEMO SPRECITI NI LECITI NEK SE DESI. OVAKO JE STVARNO STRASNO ZIVETI POD NEPRESTANOM PRETNJOM. A MOGLO BI MNOGO TOGA DA SE RESI NEGO IZ NEKOG RAZLOGA ODLUCENO JE DA SVET SRLJA U SVOJU PROPAST. PA HAJDE ONDA IDEMOOOOOO!

DOSLA JE JOS JEDNA NOVA GODINA

SACEKASMO I  SRPSKU NOVU GODINU.  JOS MANJE RADOSNO NEGO ONU PRVOG JANUARA. SVE NAM SE DOGODILO U OVIH PAR DANA. ZIMA HLADNIJA OD PRETHODNIH...