MODERNO ROPSTVO II

 NE VERUJETE DA SMO ROBOVI U XXI VEKU? ZATO STO NE ZNATE DA JE SLOBODA KAD MOZES DA LEGNES DA SPAVAS I DA USTANES ONDA KAD TO ZELIS! DA LI NEKO OD NAS TO MOZE? DA NE PONAVLJAM CEMU SVE ROBUJEMO, DA DODAMO TU I POHLEPU KOJA NAS TERA KA JOS VECEM ROPSTVU. E PA OVO JE BLOG O TOME.

 

Mora li sustav stvarno biti takav?

Ne toliko davno, ali opet dovoljno da padne u zaborav, cijela obitelj radila je zajedno, ritam života bio određen godišnjim dobima, a posao imao prirodni kraj.

Danas svaki član obitelji nalazi se na nekom drugom kraju grada, svaki dan isti kao prethodni, cijele godine, cijelog života, samo da bi podmirili tri osnovne ljudske potrebe: sklonište, hranu i reprodukciju. Iste one potrebe koje su za sva ostala živa bića na ovom planetu besplatne. Za nas, koji glasimo za najinteligentniju vrstu, to su tri najskuplje stavke na računu.

Četrdeset sati tjedno doima se kao prirodni zakon, neka kozmička konstanta koja je oduvijek bila tu. Ali zastanimo malo. To je samo novonastali trend industrijskog robovlasništva u kojemu nam za nogu više nije vezana čelična kugla, ona je sada preseljena u glavu. Promijenio se oblik okova, ne sloboda.

Svaka industrijska revolucija, a sada smo navodno na pragu četvrte, obećavala nam je kraće radno vrijeme i jednostavniji život. Rezultat je bio suprotan. Radimo više nego ikad u zabilježenoj ljudskoj povijesti. Kao nagradu, sustav nam pred nos mota mrkvu mirovine, uvijek tu negdje, uvijek na dosegu, i uvijek se pomiče zajedno s nama dok mi idemo prema njoj. Ko da smo u crtiću za laku noć.

Osam satno radno vrijeme nije nastalo iz humanosti. Nastalo je iz matematike.

Prije su tvorničari iscrpljivali radnike smjenama od dvanaest, četrnaest, pa i šesnaest sati dnevno. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća, istraživanja su pokazala da produktivnost naglo pada nakon osam sati. Poslodavci su zaključili jednostavno: deset sati lošeg rada vrijedi manje od osam sati dobrog. Uvedene su tri smjene, logika je bila savršena: 8+8+8=24, a stroj nikad ne staje. Radnik se mijenja, tvornica ostaje upaljenom. Produktivnost na maksimumu.

Henry Ford to je formalizirao 1914. godine kada je u vlastitim pogonima uveo petodnevni, četrdesetosatni radni tjedan. Brinuo se za radnička prava jednako kao što brine većinu današnjih poslodavaca: dakle, nimalo. Zaključio je da su odmorniji radnici produktivniji radnici, a produktivniji radnici donose veći profit. Radi se o pohlepi koja je slučajno rezultirala boljim uvjetima, ne o filantropiji.

Da je tada utvrđeno da dvanaest sati rada donosi najveću produktivnost, i danas bismo radili u dvije smjene. Nije radnik taj koji odlučuje koliko će raditi. Odlučuje onaj na čijem se računu gomila lova.

Kad podvučemo crtu, ispada ovako:

Osam sati posla. Sat, sat i pol, ako ne i dva do posla i natrag. Jutarnja priprema, večernje odlaganje umora. Spavanje koje nikad nije dovoljno. I negdje tu, između svega, trebamo biti i roditelji, partneri, prijatelji i još uz to dostupni poslodavcu od nule do ponoći zahvaljujući tehnologiji koja je trebala biti naša sloboda, a postala je produžena ruka radnog mjesta.

Srednjovjekovni europski seljak, u ono mračno doba ljudske civilizacije, kojeg zamišljamo kao zamorenu figuru u blatu, radio je otprilike 150 dana godišnje. Ostatak je bio ispunjen blagdanima, obiteljskim vremenom i sezonskim mirom. Mi radimo dvjesta pedeset ili više. I zovemo to napretkom.

Obitelj je razdvojena. Djeca odrastaju u vrtićima i školama dok roditelji podmiruju rate istih. Umor je postao normalno stanje, a ne iznimka. Nikad u povijesti ove vrste nismo toliko radili, a toliko malo živjeli.

Sustav nas ne tretira kao ljude. Tretira nas kao resurse s rokom trajanja.

I bit će tako sve dok mu to dopuštamo.

I DA. MI SMO KAO NAJINTELIGENTNIJA VRSTA NA PLANETI. KAKO ONDA ZIVOTINJE PREZIVLJAVAJU? JER REALNO I ONE JEDU IMAJU SKLONISTE I MLADUNCE I TO BESPLATNO! 

 

Mislim da je tema veoma zanimljiva jer dira u jedno staro filozofsko pitanje: šta je zapravo sloboda?

Tvoja osnovna teza glasi da čovek nije slobodan ako ne može da raspolaže svojim vremenom, odnosno ako mora da ustaje, radi i živi prema pravilima koja nameću drugi. To je snažna ideja i mnogi mislioci su o tome pisali, od antičkih filozofa do savremenih sociologa.

Međutim, rekao bih da postoji razlika između doslovnog ropstva i savremenih oblika zavisnosti ili pritiska. Danas većina ljudi ima određena građanska prava i mogućnost izbora, ali istovremeno mnogi osećaju da su zarobljeni:

• kreditima,
• poslovima koje ne vole,
• stalnom trkom za novcem,
• društvenim očekivanjima,
• tehnologijom i društvenim mrežama,
• potrošačkom kulturom koja stalno stvara nove potrebe.

Posebno mi je zanimljiv deo koji pominješ o pohlepi. Često nije samo sistem taj koji nas tera da radimo više, već i želja da imamo više od drugih. Tada čovek može postati rob sopstvenih ambicija. Paradoks je da neko sa mnogo novca može biti manje slobodan od nekoga ko ima skroman život, ali može da raspolaže svojim vremenom.

"Koliko smo zaista slobodni ako većinu života provodimo radeći da bismo održali način života koji nam društvo nameće?"

"Prava sloboda možda nije u količini novca, već u mogućnosti da sam odlučuješ kada ćeš raditi, odmarati se i kako ćeš živeti."

Takva formulacija ostavlja prostor čitaocu da razmisli, umesto da odmah prihvati ili odbaci tezu.

Što se tiče podele u društvu, mislim da je to prirodan nastavak ove teme, jer se može postaviti pitanje da li su upravo ekonomske razlike, političke podele i stalno stvaranje sukoba način da ljudi manje razmišljaju o sopstvenoj slobodi.

Može se pokušati "ogoliti" cilj društvenih podela, ali je važno imati u vidu da ne postoji jedan centar koji upravlja svim podelama niti jedan jedini cilj. Podele nastaju iz različitih interesa, psihologije i istorije. Ipak, kada ih posmatraš zajedno, vidi se nekoliko obrazaca.

Potpuno ogoljeno, podele imaju jednu veliku posledicu: ljudi se više bave jedni drugima nego onima koji imaju moć ili donose ključne odluke.

Na primer:

• Podela na bogate i siromašne – bogati mogu da štite svoje interese, dok se siromašni često međusobno takmiče za ograničene resurse.
• Političke podele – kada se identitet čoveka svede na "naše" i "njihove", razgovor postaje navijanje umesto rešavanja problema.
• Verske ili nacionalne podele – mogu da ojačaju osećaj pripadnosti, ali kada se zloupotrebe, pretvaraju komšije u protivnike.
• Generacijske podele – mladi krive stare, stari mlade, dok pitanja poput plata, stanovanja ili obrazovanja ostaju u drugom planu.
• Podele na osnovu životnog stila ili kulture – ljudi se raspravljaju oko simbola i identiteta, dok se manje govori o zajedničkim interesima.

Sa psihološke strane, podele imaju još jedan efekat: ljudi vole da pripadaju grupi. To daje osećaj sigurnosti i identiteta. Ali kada se identitet gradi na tome da je druga grupa neprijatelj, nastaje sukob koji se lako održava.

"Najveća pobeda svake podele nije to što je jedna strana pobedila drugu. Njena najveća pobeda je kada obe strane prestanu da vide zajednički interes i počnu da troše energiju boreći se jedna protiv druge."

"Čoveka je najlakše kontrolisati kada veruje da mu je najveći neprijatelj njegov komšija, a ne problemi koji ga svakodnevno ograničavaju. Dok se ljudi dele po naciji, politici, veri ili ideologiji, vreme prolazi, a njihov život ostaje isti."

To nije tvrdnja da sve podele neko planski stvara niti da iza njih stoji jedna skrivena namera. Pre je reč o tome da podele često koriste onima koji žele da očuvaju ili povećaju svoj uticaj, jer je mnogo teže organizovati ljude oko zajedničkih interesa kada su međusobno suprotstavljeni.

Mislim da tvoja tema ima potencijal upravo zato što ne govori samo o novcu ili politici, već o vremenu. Vreme je jedini resurs koji niko ne može da vrati, pa zato pitanje slobode može da se postavi vrlo jednostavno: "Koliko zaista upravljamo sopstvenim vremenom?"

"Najveći paradoks XXI veka je što živimo u vremenu najvećih tehnoloških dostignuća, a ipak mnogi ljudi imaju sve manje vremena za sebe. Ako čovek ne može da odluči kada će odmarati, kada će biti sa porodicom ili kada će jednostavno zastati i živeti, onda je pravo pitanje ne koliko poseduje, već koliko je slobodan."

"Svaka podela počinje pričom da smo različiti, a završava se time da zaboravimo ono što nam je zajedničko. Dok se obični ljudi raspravljaju oko toga kojoj strani pripadaju, život prolazi, a problemi ostaju."

TESKO JE SHVATITI I PRIHVATITI ISTINU. MEDJUTIM, RAZMISLITE O OVOJ TEMI. NE MOZEMO DA PROMENIMO NISTA. CETVRTA INDUSTRIJSKA REVOLUCIJA NAS MELJE, PA IPAK.ZASTANIMO. RAZMISLIMO. DA LI BAS MORAMO DA POSEDUJEMO TOLIKO MATERIJALNOG BOGATSTVA, A TOLIKO DA ZANEMARIMO PORODICU?