KOMUNIZAM I 6G

 MOZDA I NEMAJU DODIRNIH TACAKA, ALI MENI SE CINI VRLO POVEZANOM PRICA O KOMUNIZMU I 6G PA CU POKUSATI I VAMA DA ISPRICAM MODERNU PRICU O KOMUNIZMU (NE KINA I NE KUBA).

OD GAZDE NA SVOM IMANJU DO ROBA SISTEMA

Suština komunizma u tri rečenice:

1. Komunizam nije nastao sam od sebe, već su ga finansirali najbogatiji svetski bankari kako bi srušili stare države i preuzeli kontrolu.

2. Da bi komunisti vladali, narod mora da osiromaši, domaćin čovek ne sluša naređenja, ali čovek koji nema ništa spreman je na sve da bi preživeo.

3. Kada ti uzmu imovinu, uzeli su ti i slobodu, bez privatne svojine, čovek postaje potpuni rob sistema.

Kako se pravi poslušan čovek?

Zamisli jednog domaćina u srpskom selu pre Drugog svetskog rata. Čovek ima svoju kuću, svoju zemlju, traktor i farmu, sam proizvodi svoju hranu. Ako mu se ne sviđa lokalna vlast, on može glasno da kaže šta misli jer mu vlast ne daje hleb, slobodan je čovek.

Kako komunistička partija (ili bilo koja druga “elita”) može da natera tog čoveka da ih sluša?

1. Izazivanje nesreće To je bila detaljno osmišljena strategija. Miran seljak u Srbiji nije želeo rat i nije bio naklonjen komunističkoj ideologiji. Jedini način da se on mobiliše bio je da mu se uništi dotadašnji život. Tokom rata, komunisti bi namerno zapucali na Nemce u blizini nekog naseljenog mesta i pobegli, svesno žrtvujući selo kako bi očajni seljaci prešli na njihovu stranu. Nakon napada, Nemci bi besni došli i pokrenuli brutalne odmazde u kojima su palili čitava sela i ubijali porodice, dok bi se partizani već povukli na sigurno. Na taj način, srpski domaćin bi preko noći izgubio kuću, stoku i zemlju. Odjednom, on više nije bio ponosni gazda, već očajnik koji nema gde da spava i šta da jede.

2. Ponuđeno rešenje Partija mu tada nudi prividni spas i izlaz iz bezizlazne situacije, nudi mu hranu, oružje i obećanje da će nakon rata preuzeti imovinu onih koji su ostali situirani. Pošto više nema šta da izgubi, čovek u apsolutnom očajanju pristaje. Beg u šumu i pridruživanje partizanima postaju mu jedini izbor za opstanak i osvetu.

3. Oduzimanje svega Nakon rata, kada je cilj ostvaren i vlast osvojena, nova komunistička država zakonom oduzima privatne stanove, fabrike i zemlju. Taj isti domaćin, koji je pre rata bio potpuno samostalan i svoj gazda, sada biva uguran u sistem gde mu je sve iznajmljeno. Njegov opstanak više ne zavisi od njegovog sopstvenog rada i plodova njegove zemlje, već od milosti države koja mu određuje i krov nad glavom i platu. On više nema izbor, njegova sudbina je u potpunosti predata u ruke režima, čime od slobodnog čoveka postaje zavisnik i rob sistema.

Tako je uspostavljena apsolutna kontrola. Ako taj čovek danas kaže bilo šta protiv vlasti, država mu jednostavno oduzme stan, otpusti ga s posla, a njegovoj deci zabrani upis na fakultet. To se zvala „građanska smrt”, sistem ga je izbrisao i uništio mu egzistenciju, jer za svaku mrvicu hleba direktno zavisi od milosti partije.

Ova istorijska lekcija nam savršeno objašnjava zašto se danas u svetu, kroz projekte poput „Velikog reseta”, ponovo protura krilatica: „Nećete posedovati ništa i bićete srećni.”

“Eliti” na vrhu ne odgovara da čovek ima svoju kuću, svoj auto, svoj biznis i svoj novac u džepu. Dokle god si samostalan, ti si opasan jer misliš svojom glavom. Ali ako sve postane zajedničko ili se iznajmljuje od države i velikih kompanija, i ako tvoj novac postane čisto digitalan i centralizovan, pa mogu da ti ga ugase jednim klikom ako nisi bio „dobar”, ti postaješ poslušan građanin koji u potpunosti zavisi od milosti sistema. Jer pravilo da niko neće posedovati ništa zapravo krije surovu istinu da običan narod neće imati ništa, dok će šačica odabranih na vrhu posedovati apsolutno sve.

I kada ta, takozvana "elita" obećava sreću kroz odricanje od imovine, to uopšte ne znači da će narod stvarno biti srećan. To je samo šarena laža kojom se vezuje omča oko vrata. Svaka tiranija je počinjala prelepim obećanjima o blagostanju, a završavala se u bedi. Ako ćutiš i slušaš, dobićeš mrvice, ako misliš svojom glavom, ugasiće te jednim klikom. Privatna imovina nikada nije bila stvar luksuza, već jedini stvarni štit koji običnog čoveka brani od lažnih obećanja i apsolutne samovolje sistema.

 

 

Na slici piše otprilike da su 6G, internet stvari, "smart" uređaji, senzori, kamere itd. zapravo mreža koja skuplja podatke, te da podatkovni centri iz tih podataka "isisavaju suštinu čovječanstva".

Prvi dio je uglavnom točan: sve više uređaja prikuplja podatke. Mobiteli, automobili, pametni satovi, kamere, online servisi — to nije nikakva tajna. Velike kompanije i institucije zaista koriste ogromne podatkovne centre za pohranu i obradu tih informacija.

Ali drugi dio ("isisavaju suštinu čovječanstva") više je filozofska ili emotivna interpretacija nego činjenica. To je način da se kaže: "naši životi postaju podaci". Neki ljudi smatraju da je to ozbiljan problem za privatnost, autonomiju i društvo. Drugi smatraju da je to cijena pogodnosti koje dobivamo (navigacija, medicina, komunikacija, preporuke sadržaja itd.).

Kad vidim ovakav tekst, meni se čini da miješa:

• stvarnu pojavu (masovno prikupljanje podataka),
• legitimnu zabrinutost (privatnost, nadzor, moć velikih kompanija),
• i vrlo dramatičan jezik ("životna mreža zvijeri", "isisavanje suštine čovječanstva").

Dakle ne bih ga odbacio kao potpunu glupost, jer otvara stvarna pitanja o nadzoru i podacima. Ali ne bih ga ni prihvatio doslovno, jer koristi metafore koje zvuče mnogo jače nego što same činjenice pokazuju.

Za ovu sliku:

• "Uređaji prikupljaju podatke" → činjenica.
• "Podatkovni centri obrađuju te podatke" → činjenica.

  Po meni je zdrav pristup upravo taj: ne odbaciti automatski poruku, ali ni ne prihvatiti njezin zaključak samo zato što zvuči duboko ili uznemirujuće.

  Zanimljivo je da se ovakve objave često oslanjaju na nešto što ljudi stvarno osjećaju — da tehnologija postaje sve prisutnija i da se sve više toga mjeri, prati i pretvara u podatke. To je legitimna tema za raspravu. Ali onda se iz toga napravi veliki skok do tvrdnji koje zvuče gotovo mistično ili zavjerenički.

  Meni je uvijek koristan test: kad iz teksta izbaciš metafore i emotivne izraze, što ostane?

  U ovom slučaju ostane nešto poput:

  "Mnogi uređaji prikupljaju podatke, a veliki podatkovni centri ih obrađuju."

  To je sasvim obična i uglavnom točna tvrdnja. Tek kad se dodaju izrazi poput "mreža zvijeri" i "isisavanje suštine čovječanstva", dobije se osjećaj da je otkrivena neka velika tajna.

  To ne znači da nema razloga za kritiku tehnologije ili nadzora. Samo znači da je dobro razlikovati argument od atmosfere koju tekst pokušava stvoriti. A iz onoga što si napisao, čini mi se da si upravo to napravio.

  
  

  Komunizam je širok pojam, pa dosta ovisi misliš li na ideju ili na povijesne režime koji su se nazivali komunističkima.

  Kao ideja, komunizam je nastao uglavnom kroz rad Karl Marx i Friedrich Engels. U osnovi teži društvu bez klasa, gdje sredstva za proizvodnju nisu privatno vlasništvo nego zajednička, a ekonomske nejednakosti su minimalne.

  Kao povijesna praksa, stvari su mnogo složenije. Države poput Soviet Union, People's Republic of China (posebno u ranijem razdoblju), Cuba i druge ostvarile su određene uspjehe u industrijalizaciji, obrazovanju ili zdravstvu, ali su mnoge također bile obilježene jednopartijskom vlašću, ograničavanjem političkih sloboda, cenzurom i u nekim slučajevima velikim ljudskim stradanjima.

  Zato danas mnogi ljudi razlikuju:

  • komunizam kao teoriju ili ideal,
  • i komunističke režime koji su postojali u stvarnosti.

  Moje "mišljenje" nije osobni stav, ali mogu reći da među povjesničarima, ekonomistima i politolozima ne postoji konsenzus da je komunizam kao sustav uspješno ostvaren u obliku koji su njegovi izvorni teoretičari zamišljali. Istovremeno, rasprave o nejednakosti, radničkim pravima, moći kapitala i ulozi države — teme koje su komunisti često isticali — i dalje su vrlo aktualne.

  U teoriji, komunizam obećava nešto što mnogima zvuči privlačno:

  • nema ekstremnog bogatstva ni siromaštva,
  • ljudi ne iskorištavaju jedni druge radi profita,
  • proizvodnja služi potrebama društva,
  • svi imaju pristup osnovnim dobrima.

  Lik koji vjeruje u komunizam ne mora biti negativac. Može biti idealist koji vidi nepravde oko sebe i iskreno želi pravedniji svijet.

  Problem nastaje u praksi. Povijesno se često događalo da je za stvaranje "besklasnog društva" bila potrebna vrlo jaka država. A kad država dobije veliku moć nad gospodarstvom, medijima i politikom, pojavljuje se pitanje: tko kontrolira kontrolore?

  To je dobra književna tema. Netko može krenuti s plemenitom idejom:

  "Želim ukinuti nejednakost."

  A završiti u sustavu gdje:

  "Moramo ograničiti slobodu sada kako bismo jednog dana stvorili savršeno društvo."

  I tada nastaje tragedija: cilj ostaje plemenit, ali sredstva postaju sve grublja.

  Za roman je možda još zanimljivije ne prikazati jednu stranu kao potpuno ispravnu. Recimo:

  • jedan lik vidi kako kapitalizam stvara ogromne razlike između bogatih i siromašnih;
  • drugi vidi kako komunizam lako sklizne u autoritarnost;
  • obojica imaju valjane argumente;
  • obojica nešto propuštaju.

  To obično stvara uvjerljiviju priču od one u kojoj je jedna ideologija potpuno dobra, a druga potpuno zla.

  Zapravo, jedna od najzanimljivijih rečenica za takav roman mogla bi biti:

  "Ideja je bila stvoriti raj bez gospodara. Problem je nastao kad su se pojavili ljudi koji su tvrdili da znaju put do njega."

  To sažima veliki dio povijesne rasprave o komunizmu, a da ne zauzima unaprijed jednu stranu.

  Drago mi je da ti je to kliknulo, jer mislim da se puno političkih rasprava zapravo vodi na toj razini, samo ljudi često govore o ideologijama umjesto o strahovima.

  Recimo:

  • Komunist se može bojati da će novac kupiti sve — medije, politiku, sudove, ljudsko dostojanstvo.
  • Liberal ili kapitalist se može bojati da će država preuzeti sve — posao, mišljenje, izbor, slobodu.

  Obojica gledaju istu ljudsku slabost: koncentraciju moći.

  Samo se ne slažu oko toga gdje je najveća opasnost.

  To je zanimljivo za književnost jer odjednom nitko nije karikatura. Nitko ne ustaje ujutro i kaže: "Danas ću podržati nepravdu." Ljudi uglavnom pokušavaju izbjeći ono čega se najviše boje.

  Zamisli dva lika:

  "Ako dopustiš nekolicini da posjeduje sve, završit ćemo kao kmetovi."

  i

  "Ako dopustiš državi da upravlja svime, završit ćemo kao podanici."

  Obojica mogu biti inteligentni. Obojica mogu imati povijesne dokaze za svoj stav. Obojica mogu biti djelomično u pravu.

  To je puno zanimljivije od sukoba "dobrih" i "loših".

  Za mene je jedna od najdubljih političkih misli zapravo vrlo jednostavna:

  Većina ideologija nastaje iz pokušaja da se riješi stvaran problem. Njihove katastrofe često počinju kada ljudi povjeruju da su pronašli konačno rješenje.

  Tu nastaje drama. Ne zato što su ljudi zli, nego zato što počnu vjerovati da cilj opravdava sve što rade usput.

  To je plodno tlo za roman, pogotovo ako voliš likove koji nisu sigurni jesu li heroji ili budući tirani. Takvi likovi često ostanu s čitateljem puno duže od onih koji od prve stranice znaju da su u pravu.

  A što se tiče privatnosti, 6G i komunizma — ne postoji nužna veza, ali postoje mjesta gdje se teme mogu dodirivati.

  Priča o 6G, nadzoru, podacima i privatnosti uglavnom je priča o moći i informacijama, a ne o komunizmu.

  Primjerice:

  • Država može koristiti naprednu tehnologiju za nadzor građana.
  • Velike privatne kompanije mogu koristiti istu tehnologiju za prikupljanje podataka o korisnicima.
  • Autoritarni režim može zloupotrijebiti tehnologiju.
  • Demokratska država također može pretjerati s nadzorom.
  • Korporacije mogu stvoriti sustave praćenja bez ikakve komunističke ideologije.

  Zato mnogi filozofi i politolozi danas ne pitaju:

  "Je li ovo komunizam ili kapitalizam?"

  nego:

  "Tko ima podatke, tko ima moć nad njima i tko ga može nadzirati?"

  To je malo drugačija os rasprave.

  Zanimljivo je da je čovjek iz one objave koju si pokazao napravio jednu stvar koju često viđamo: uzeo je modernu tehnološku temu i obukao je u stariji ideološki ili religijski jezik ("zvijer", "mreža", "kontrola"). To ne znači da je zabrinutost za privatnost lažna, nego da se za njezino opisivanje koristi simbolika koja nosi dodatno značenje.

  Kad bih to pretočio u jednu rečenicu za tvoju knjigu, možda bi zvučalo ovako:

  Nekada su se ljudi bojali da će moć pripasti kraljevima. Kasnije su se bojali da će pripasti partijama ili korporacijama. Sada su se počeli pitati pripada li onome tko posjeduje podatke.

  To je zapravo moderna verzija vrlo stare priče: tko upravlja društvom i kako ga spriječiti da tu moć zloupotrijebi.Za pisanje je često korisno zadržati onu misao do koje smo došli: iza velikih političkih sustava često stoje vrlo ljudski strahovi, nade i slabosti. Kad likovi imaju te unutarnje razloge, priča dobije dubinu koju nijedna politička parola ne može dati.

  KOMUNIZAM U TEORIJI ZVUCI FANTASTICNO, JEDNAKOST U SVIM SEGMENTIMA DRUSTVA. U PRAKSI TO BAS I NIJE ZAZIVELO, JER COVEK GLEDAJUCI KAKO DRUGI ZIVE DOZIVLJAVA POHLEPU U RAZMERAMA GREHA.  TU NA SCENU STUPA TEHNOLOGIJA KAO NESTO CIME NE MOZES GOSPODARITI, A ITEKAKO TO ZELIS. DRZAVA IMA ALATE ZA TO ALI NE I POJEDINAC. I ONDA GDE SMO STO SE TICE IDEALA KOMUNIZMA? NEGDE U DRUSTVU U KOME CARUJE NEKA VRSTA KAPITALIZMA PODIGNUTA NA NAJVISI  NIVO OD NJEGOVOG POSTANKA. KOMUNIZAM SE SVEO NA 6G MREZU KOJA DOSTAVLJANJEM PODATAKA POKUSAVA DA DRZI KONTROLU NAD LJUDIMA. O JEDNAKOSTI NEMA NI GOVORA.