NAZOVIMO IH URBANIM LEGENDAMA ILI TEORIJAMA ZAVERE ILI PROSTO MISTERIOZNIM OTKRICIMA KOJA MOGU A I NE MORAJU BITI ISTINITA!ATLANTIDA, KIPOVI SA USKRSNJEG OSTRVA I UMANJENI SISARI SA OSTRVA FLORES!
Sve što znamo o ovom legendarnom ostrvu dolazi iz dva čuvena dijaloga
koje je napisao Platon, koji piše da je Atlantida postojala 9.000 godina
pre njegovog vremena. Ova velika pomorska sila u antičkom svetu,
utopijsko carstvo, misteriozno je potonulo jednog dana, navodi on dalje.
Ostala je samo legenda o naprednom civilizacijskom društvu, a vekovima
kasnije, brojni arheolozi veruju u priču o Atlantidi i tragaju za njenim
ostacima. Ideja o tome da je Atlantida zaista postojala i da se ne radi o samo
legendi isplivala je na površinu u 19. veku. Pisac Ignjatijus Doneli je
1882.godine u svojoj knjizi “Atlantida, svet pre potopa” ponovo pokrenuo
ovu raspravu, pišući o uspesima ovog starog sveta. On navodi da
pojedini uspesi stare civilizacije kao što su jezik, metalurgija i
poljoprivreda nisu mogli nastati bez oslanjanja na neku prethodnu,
napredu civilizaciju jer drevni narodi nisu bili u mogućnosti da se tako
brzo i uspešno razvijaju. Pod pretpostavkom da je Atlanski okean bio
samo nekoliko stotina metara dubok, Doneli je opisao da je kontitent
potopljen pomeranjem voda okeana i na istom mestu gde je Platon tvrdio
da se nalazio. Nakon skoro dva veka, ova teorija i dalje ima svoje
pristalice.Podstaknuti Donelijevom teorijom, mnogi kasniji pisci su izneli svoje
pretpostavke o tome šta se moglo dogoditi s ovim mestom. Jedan od nji je
i Čarls Berlic, autor brojnih dela o paranormalnim fenomenima. I on
smatra da je Atlantida bila pravi kontinent, ali da se nalazio blizu
Bahama, te da je postao jedna od žrtava Bermudskog trougla, regije u
kojoj su kasnije misteriozno nestali mnogi brodovi. Pristalice ove
teorije ukazuju na fenomen koji liči na veštačke zidove i nalazi se u
blizini obale Bimini, iako su naučnici u ovoj oblasti ocenili da su ove
strukture prirodne formacije nastale pod uticajem talasa. Još jedna od teorija govori da je Atlantida zapravo verzija onoga što je
danas Antarktik. Ova teorija se zasniva na radu Čarlsa Hapguda, čijoj
je knjizi “Pomeranje Zemljine kore” iz 1958. godine predgovor napisao
Albert Ajnštajn. Prema Hapgudu pre oko 12.000 godina, Zemljina kora je
izmestila kontitent koji je danas Antarktik mnogo severnije.Ova teorija pretpostavlja da je sama Atlantida bila izmišljena, ali je
priča o sudbini ovog kontinenta inspirisana stvarnim istorijskim
događajem – probojem Bosfora do Sredozemnog mora i naknadne poplave
Crnog mora. U to vreme (oko 5.600 godina pre nove ere) Crno more je bilo
slatkovodno jezero i bilo skoro upola manje nego sada. Poplava je po
ovoj teoriji razrušila tu civilizaciju donevši stotine metara morske
vode u kratkom vremenskom periodu (verovatno manje od godinu dana). Kada
su stanovnici ove regije razbacani, širili su priče o potopu koje su
hiljadama godina kasnije došle do Platona u izmenjenoj verziji.Jedna od najnovijh teorija o Atlantidi odnosi se na civilizaciju koja je
napredovala na grčkim ostrvima Krit i Tira (sadašnji Santorini) i
nazvana je po kralju Minosu. Veruje se da je ovo prva velika
civilizacija u Evropi koju su krasile velelepne palate, prvi asfaltirani
putevi i da su se ovde nalazili prvi Evropljani koji su koristili
pisani jezik. Međutim, na vrhuncu svoje moći Minos je nestao iz istorije
na misteriozan način koji je izazvao vrovanje da postoji veza između
ove civilizaicije i Platonove Atlantide. Istoričari veruju da je oko
1600.godine pre naše ere masivni zemljotres pogodio vulkansko ostrvo
Tir, što je izazvalo erupciju više miliona tona kamena, pepela i gasa.
Cunamiji koji su pratili ovu erupciju bili bi dovolji da zbrišu čitave
gradove širom regiona, veruju istoričari. Većina istoričara i naučnika je došla do zaključka da je ovo legendarno
ostrvo samo deo Platonove fikcije. Po ovoj teoriji, Atlantida je samo
vizija jednog idealnog društva, priča o hibrisu gde bogovi kažnjavaju
oholost. O ovom ostrvu ne postoje drugi pisani podaci osim Platonovih
dijaloga, što navodi na ovakav zaključak. Osim toga, uprkos savremenim
dostignućima okeanografije i mapiranja, nikakav trag o potonuloj
civilizaciji nije nikada pronađen.Teoretičari zavere su dugo tražili lokaciju mitskog grada, sa
pretpostavkama da je možda reč o ostrvima Santoriniju, Siciliji, Malti,
Kritu ili Kipru.
Međutim, na kanalu Brajt insajt (Bright Insight) na Jutjubu pojavila se
nova teorija prema kojoj jedno mesto u afričkoj pustinji Sahari ima
veliku sličnost sa poznatim detaljima o Atlantidi koji su pisani
hiljadama godinama unazad.
Rišat struktura, poznata kao Oko Sahare, nalazi se u gradu Ouadane u zapadnoj Mauritaniji.laton je u svojim tekstovima naveo da je Atlantida uništena 11.600
godina pre nove ere, što odgovara vremenu teorije "mlađi drijas" koja
sugeriše da je udar komete izazvao ledeno doba.
Prema Brajt insajtu, struktura Rišat ima spoljni prečnik kruga od 23,5
km. U Platonovim zapisima, Atlantida je imala 127 stadijuma, što bi
danas iznosilo 23,49 km.
Platon je takođe opisao Atlantidu u svojim tekstovima sledećim rečima:
"Postojale su alternativne zone mora i kopna koje su se okruživale,
postojale su dve zemlje i tri vode.“
Opis je veoma sličan sa izgledom Rišat strukture.
Lipovo istraživanje objavljeno u časopisu Hidrolodži otkriva da su
ostrvljani preživljavali pijući slanu vodu koja se sakupljali uz obalu.
Dva područja istaživanja ukazuju na lokacije slane, ali pitke vode uz obalu.
Iako podzemni izvori vode jesu lošijeg kvaliteta, bili su dovoljni da
snabdevaju populaciju. Ono što je zanimljivije je lokacija izvorišta
vode i pozicija statua Uskršnjeg ostrva.
Moai glave su bile postavljene na mestima gde je pijaća voda bila dostupna.
Statue, koje dostižu i do 9 metara visine, obrađene su vulkanskim
pepelom. Sveukupno, ima ih oko 900. Izgrađene su između 1200. i 1600.
godine.
Nakon što su Evropljani stigli na ostrvo 1700. godine one su bile srušene used zemljotresa.
Mislilo se da su simboli religije i političke moći, predstavljajući
predake Polinezije. Najveći broj statua je bio lociran na obali ostrva.
Sada kada znamo više o lokaciji vode, i lokacija monumenata daje
ogroman smisao - postavljene su na mesta gde je sveža voda odmah
dostupna.Što smo više tražili, to smo više videli povezanost. Mesta bez statua
nisu imala svežu vodu. Povezanost je postojala i sad je dokazana. Čak i
kada smo našli statue u unutrašnjosti ostrva, tu bi pronašli i izvore
pijaće vode. To je bilo iznenađujuće", kazao je Lipo.
U planinskoj pećini na zapadu indonežanskog ostrva Flores, paleontolozi
su otkrili minijaturne čovekolike skelete, sa malim mozgom, poput
šimpanze. Nazvali su vrstu Homo floresiensis, a veličina njihovih
ostataka probudila je znatiželju, naročito nakon otkrića fosila
patuljastih slonova.
Barem dva puta ljudi i njihovi rođaci, poznati kao hominini, došli na Flores i smanjivali se. A nisu u pitanju čak ni samo ljudi. Slonovi su stizali dvaput, i oba puta vrsta je evoluirala u patuljke.Dr Grinu doneti su ostaci homo floresiensis 2007. godine i on nije uspeo
da otkrije definitivni DNK iz njih. Godinama kasnije sa kolegama došao
je do
dva velika otkrića: ljudi i Neandretalci su se ukrštali,
oko jedan procenat DNK živih ne-Afrikanaca poreklom je od izumrlih
hominina. Otkrili su i posebnu granu hominina, poznatih kao Denisovci,
koji su se takođe ukrštali sa ljudima, a rezultat su današnji ljudi u
istočnoj Aziji, Australiji i južnom Pacifiku, koji i dalje nose njihove
gene.
Meštani Rampasase
nisu niski jer potiču od homo
floresiensisa. Zapravo, njihovi preci su viši ljudi, ali u jednom
trenutku su se drastično smanjili, a nisu jedini sisari kojima se to dogodilo. Patuljasti slonovi na Floresu sada su izumrli, a bili su visoki do ramena ljudima, no sudeći prema njihovim
precima iz jugoistočne Azije bili su pune veličine.
Ljudi su imali pigmejska tela i na drugim ostrvima, nekoliko
filipinskih i u Indijskom okeanu, kišnim šumama Adrike, Južne Amerike i
drugde. Psi nude zanimljive tragove rešenja misterija tela sisara koji
se tako brzo menjaju - promenom samo jednog gena IGF1, od doga do
čivava.
Ali, to nije slučaj sa ostrvom Flores. Rampasasani imaju varijante mnogih gena koji smanjuju visinu.
Prirodna selekcija favorizovala je stare kombinacije nad novim mutacijama.
- Ovo je u saglasnosti sa našim radom o afričkim pigmejima. Kada
postoji selekcija, odgovor je izazvan varijacijama u genima ne samo
jednom - objasnio je Rajan Gurenkunst, biolog Univerziteta u Arizoni.
Jedna od vodećih hipoteza evolicije pigmejskog tipa tela je
manjak hrane. Manjim telima trebalo je manje kalorija što je bila prednost preživljavanja.
SVE OVE PRICE DOVODE DO ISTOG ZAKLJUCKA. UVEK IMA VISE ISTINA. ILI ISTINA NIJE SAMO JEDNA A NE MORA NI DA POSTOJI. KAKO GOD. NA NAMA JE KAO I UVEK DA U NESTO VERUJEMO ILI NE!

Dva područja istaživanja ukazuju na lokacije slane, ali pitke vode uz obalu.Iako podzemni izvori vode jesu lošijeg kvaliteta, bili su dovoljni da
snabdevaju populaciju. Ono što je zanimljivije je lokacija izvorišta
vode i pozicija statua Uskršnjeg ostrva.