PAOLO KOELJO MOJ OMILJENI PISAC TRI PUTA JE BIO U PSIHIJATRIJSKOJ BOLNICI (ZATO STO JE BEZAO UVEK IZNOVA) KAO I DOSTOJEVSKI I MNOGI VELIKANI (PREFERIRAM IPAK PISCE JER SU ZA NJIMA OSTALI ZAPISI). 'VERONIKA JE ODLUCILA DA UMRE JE AUTOBIGRAFSKA KOELJOVA KNJIGA. BUKOVSKI CIJE CITATE NA FEJSBUKU VIDJAM SVAKOG DANA- NJEGOVE 'ZENE' I 'BLUDNI SIN' SU MI NAJOMILJENIJE KNJIGE! LAZA LAZAREVIC I PETAR KOCIC - 200 GODINA PRICA O LJUDSKIM ZIVOTIMA - SVAKA JEZIVIJA I TUZNIJA OD PRETHODNE I SLEDECE.... A OVIH DANA SE U "LAZI" NALAZI MOMAK KOJI MISLI DA JE "TESLA" ( TESLA JE INACE PATIO OD OKP), MOMAK KOJI PROGANJA BIBLIOTEKARKE, MOMAK KOJI JE IZBO SEBE NOZEM MISLECI DA JE NEKO DRUGI...
Dostojevski slika klinički tačno bezbrojne patološke tipove, Dostojevski, isto
tako tačno, daje i odgovor na pitanje otkud sve te duševne bolesti
i posuvraćenosti. On vidi uzrok u nezdravoj društvenoj sredini.Ruski profesor psihijatrije Čil, u svojoj opsežnoj studiji „Dostojevski
kao psihopatolog", nabraja u njegovim književnim delima oko 40
različitih tipova živčanih i duševnih bolesti i bolesnika. Drugi
ruski psihijatar Bazenov, navodi to kao dokaz intuitivne stvaralačke
moći Dostojevskog. On uz to dodaje i činjenicu da je Dostojevski, kao
nelekar, ušao u složene probleme psihijatrije pre francuskog psihijatra
Manjana I pre momačkih psihijatara Kraft-Ebinga i Šilea, koji su o
svemu tome naknadno raspravljali. Stručne ocene Čiža i Baženova, kao
i psihološke karakteristike koje su dali Turgenjev, Tolstoj i drugi
o Dostojevskom, važni su dokumenti o Dostojevskom. Oni govore da je on
nosio u duši sve svoje književne ličnosti, te ih je zato verno slikao i
opisivao. Šiler je dao ključ za bolje razumevanje toga kad je kazao:
„Ako hoćeš da poznaš sebe, pogledaj kako biva kod drugih; ako želiš da
poznaš druge, pogledaj u svoje rođeno srce".
Torkvato Taso (1544-1595) već u ranoj mladosti pokazao
je znake duševne poremećenosti, koju sredina nije shvatala. Više puta je
zatvaran iz raznih razloga, čak i na sopstveni zahtev. Sukobi sa
okolinom su bili brojni, što je uglavnom bila posledica Tasove rano
ispoljene duševne poremećenosti, koja se nije prepoznavala. U tamnici je
tretiran više kao zatvorenik nego kao bolesnik, te je kasnije svim
silama pokušavao da se iz nje izbavi. Ni u takvim uslovima nije prekidao
svoj pesnički rad, od čega su njegovi poštovaoci pravili legende.
Jedan od najznačajnijih nemačkih pesnika iz doba
klasicizma, Fridrih Helderlin, (177-1843), imao je veoma težak život i u
32 godini mu se pomračio um, tako da je poslednjih četrdesetak godina
proživeo kao neizlečivi duševni bolesnik. Nešto bolje sreće bio je
francuski pesnik Gi de Mopasan (1850-1893, slika desno), koji je pri
kraju kratkog života, tačnije 1891. godine, dobio nastupe ludila.
Žerar
de Nerval (1808-1855), francuski književnik iz epohe romantizma, bio je
boem i sanjar koji je ceo život proveo u siromaštvu. Lečio se u
duševnoj bolnici i okončao život samoubistvom. Italijanski pesnik Đakomo
Leopardi (1798-1837) bio je rastrojenih živaca i pomišljao je na
samoubistvo.
Markiz de Sad (1740-1827) tridesetak godina je proveo
u tamnici, a tamnovanje je završio u ludnici, orgijajući sa ostalim
'stanarima' do kraja života. Bio je, kažu, niskog rasta i veoma lep.
Pročuo se po aferi ROZA KELER, kada je mučio jednu parisku prostitutku, a
odmah potom je u odsustvu osuđen na smrt zbog učešća u MARSEJSKOM
SKANDALU - orgiji u kojoj je bilo mučenja, homoseksualnih odnosa, pa čak
i trovanja učesnika. De Sad je sve preživo zahvaljujući pomilovanju
francuskog kralja i stigao još i da napiše niz romana i drama među
kojima i '120 dana Sodome' u kojem je opisao 600 varijacija ispoljavanja
ljubavnog instinkta. De Sad se na kraju našao u ludnici, gde je proveo
poslednjih 11 godina života.
Švedski
književnik August Strindberg (1849-1912) bio je nervno labilan, patio je
od manije gonjenja, a pokušao je i samoubistvo u dvadesetoj godini.
Imao je tri neuspela braka i poslednje godine života proveo je u dubokoj
samoći.Rumunski pesnik Mihail Eminesku (1850-1889) takođe je
umro poremećenog uma. Uprkos tome, on je ostvario presudan uticaj na
rumunski književni jezik.
Veliki
Žan Žak Ruso (1712-1778) imao je vrlo nesrećan život i prepun obrta,
ali neuporedivo pošteniji od mnogih drugih slavnih ljudi koji su živeli u
tom burnom vremenu. Proveo je nesrećno detinjstvo, a u mladosti je
radio sve i svašta, bio je šegrt, sluga, nastavnik muzike, prepisivač
nota, kućni učitelj i drugo. Duševno i telesno iscrpljen, nalazeći se na
granici nervnog sloma, 1761. nastanio se na jednom malom imanju, gde je
napisao dela 'Julija ili Nova Heloiza' i 'Emil ili o vaspitanju', koja
je izazvala bes službene Francuske, tako da je pariski sud izdao nalog
za njihovo spaljivanje i Rusoovo hapšenje. Bežeći pred progonima,
razdiran unutrašnjim moralnim krizama, oboleo je od manije gonjenja, a
uočavali su se i neki znaci šizofrenije.
Usamljen, bolestan i premoren stvarnim i umišljenim progonima, umro je u Parizu 1778. godine.
Prica o genijalnosti Paola Koelja pocinje od njegovog ludila ,a zatim hodocasca. "Zahir" treba procitati pre od najpoznatijeg "Alhemicara". Kada se Paulo Koeljo rodio 24. avgusta 1947, video je svoju baku kako
stoji pored njega i upamtio taj trenutak za ceo život – ili barem tvrdi
da jeste. Sedamnaest godina kasnije, završio je u duševnoj bolnici, gde
su ga poslali roditelji zabrinuti zbog njegovih antisocijalnih
sklonosti. Pobegao je odatle tri puta pre nego što su ga konačno
otpustili 1967. godine.
Džordž Orvel
Pisac koji nas je upoznao sa mračnom
stranom budućnosti, u kojoj caruju političari, policija i špijuni. U
privatnom životu je ipak bio poput antiheroja iz svojih knjiga, sve one
koji su mu se bili zamerili na neki način, zapisivao je u svojoj
beležnici. Kada je sakupio dovoljno imena, odneo je spisak u Britansku
tajnu službu, optužujući mnoge poznate ličnosti da su članovi
komunističke partije.
Dž.D. Selindžer
Jedan od najkontroverznijih i
najboljih pisaca američke i svetske književnosti u svojim knjigama je
rušio tabue. Prvi je javno pisao o problemima mladih, kao i o torturi
koja se sprovodila nad njima. Sa druge strane, u privatnom životu, voleo
je maloletne devojke.
Meri Šeli
Najpoznatija po delu "Frankeštajn",
one je bila romanopisac, dramski pisac, biograf, putopisac i filozof.
Što se tiče njenog privatnog života i on je prilično mračan bio.
Nevninost je izgubila na grobu svoje majke koja je preminula dok se
porađala sa njom, a po smrti supruga, sačuvala je njegovo srce u tegli.
Viktor Igo
Kada pomislimo na pisca "Jadnika" i
"Zvonara Bogorodičine crkve", poslednja stvar koja nam pada na pamet
jeste seks. Međutim, ljudi koji su ga lično poznavali kažu da je Igo
bukvalno živeo samo za seks. Postoji legenda prema kojoj su na dan
njegove sahrane u Parizu bile zatvorene sve javne kuće iz razloga da bi
"radnice" mogle da odaju počast svojoj omiljenoj mušteriji.
Iako je slika „izmučenog“ ili „ludog“ umetnika postala odavno stereotip,
moramo priznati je u prošlosti (a i dan danas) bilo (i postoji) mnogo
kreativnih ljudi koji su patili od ozbiljnih mentalnih poremećaja.
Većini od nas, možda, prvi na um pada Vinsent Van Gog koji je u trenutku
očaja posle svađe sa prijateljem slikarom Polom Gogenom odsekao sebi
uvo i odneo ga bludnicama u javnu kuću. Kasnije, završivši u ludnici
slikao je manijakalno i ludo svoja najbolja dela između pojedinih
nastupa bolesti, da bi se u 37. godini u polju kraj puta pored bolnice
naslonio na drvo koje je naslikao i odapeo pištolj sebi u glavu.
Betoven je takođe imao periode duboke melanholije i današnji naučnici
veruju da je bio bipolaran a kad je 1827. umro od oboljenja jetre bila
je to posledica što je sve probleme godinama rešavao alkoholom. Edvard
Munk, norveški slikar, patio je od napada panike, koji su i doveli do
najpoznatijih njegovih slika a Čarls Darvin je imao dijagnostifikovanu
agorafobiju - strah od ljudi, bolest tako tešku da je izbegavao i rođenu
decu. Isak Njutn je patio od ekstremnih padova i uzleta u
raspoloženjima a njegova nesposobnost da se poveže sa ljudima smešta ga
na granicu sa autizmom. „Veliki emancipator“ Abraham Linkoln je uspeo da
vodi zemlju kroz zaista teško vreme iako je patio od teške depresije
većinu života. Prema pisanju jednog njegovog biografa opisao ga je kao
„najdepresivniju osobu koju je ikad video“.
Iako je nemoguće da potpuno budemo sigurni šta je mučilo genije,
istraživači su danas načinili prilično pouzdane pretpostavke. Od mnogih
oblika psihoza, kreativnost je najsnažnije povezana sa promenama
raspoloženja. Naime, kreativnost kao takva je često i sama deo mentalne
bolesti na šta su pisci posebno osetljivi. Oni su, po istraživanjima,
izloženiji znatno većem riziku kad je reč od anksioznosti, bipolarnom
poremećaju, šizofreniji, zloupotrebi hemijskih supstanci.Kad je majka Džeka Londona saznala da je trudna sa njim pokušala je
samoubistvo tako što je prvo popila tinkturu opijuma a zatim i pucala
sebi u glavu. Pištolj je promašio, Džek se rodio, odrastao i bavio se
raznim poslovima od lovca na ostrige preko krijumčara, kopača zlata do
ratnog izveštača. Danas se veruje da i on patio od bipolarnog
poremećaja, pored toga što je bio i alkoholičar. Umro je u četrdesetoj
godini na svom ranču, predoziravši se morfijumom, mada to nikad nije
zvanično potvrđeno.
Najpoznatiji po svom maestralnom delu „Klanica 5“, Kurt Vonegat je bio
rođen sa naslednom mentalnom bolešću. Majka mu se ubila pilulama za
spavanje, a ovaj genijalni pisac, inače obožavaoc Marka Tvena godinama
se borio protiv depresije. 1984. godine je pokušao samoubistvo posle
koga je o tom iskustvu napisao nekoliko eseja. Bio je strastven pušač a
za tu svoju naviku govorio je da to „otmen način da se čovek ubije“.
Jedan njegov sin takođe pati od bipolarnog poremećaja i šizofrenije.
Edgar Alan Po je pravi „namučeni genije“ koji se celog života borio sa
nizom ličnih tragedija uključujući i smrt supruge koja je imala tek
dvadesetak godina. Posle njene smrti odao se drogama i alkoholu a
njegova opsesija smrću prepoznaje se u njegovim delima. Depresivan i u
očaju, pokušava da se ubije 1848., a nakon toga posle jedne zabave i na
putu ka novoj verenici nestaje na tri dana. Pojavljuje se u Baltimoru, u
veoma čudnom stanju, sličnu bunilu nakon čega i umire. Tačan uzrok
njegove smrti do dana današnjeg ostala je misterija.
Najpoznatiji roman Virdžinije Vulf, „Gospođa Dalovej“ poznat je po tome
što se ova spisateljica u njemu bavila i istraživanjem mentalnih
bolesti, homoseksualizma kao i svrsi našeg postojanja uopšte. Sama
autorka ovog genijalnog dela imala je za života nekoliko nervnih
slomova, a posle očeve smrti jedno vreme je i bila u duševnoj bolnici.
Kasnije je govorila da su uzrok njenih teških psihičkih stanja polu
braća koja su je seksualno zlostavljala kao malu. Marta, 1941. Izvršila
je samoubistvo utopivši se u reci pored kuće. Telo ove divne
književnice, koja je sve svoje knjige napisala stojeći, nisu mogli da
nađu skoro mesec dana. Svom suprugu ostavila je dirljivu poruku u kojoj
između ostalog kaže „...počinjem da čujem glasove i ne mogu da se
koncentrišem. Tako da ću da uradim ono što je najbolje. Podario si mi
najveću moguću sreću...mislim da dvoje ljudi nisu mogli biti srećniji,
dok ova užasna bolest nije došla...“
Literarni
genije, odgovoran za dela kao što su „Za kim zvona zvone“ i „Starac i
more“, Ernest Hemingvej, patio je celog svog života od mentalnih
bolesti. I za njega se danas sa sigurnošću tvrdi da je imao bipolarni
poremećaj, ali i pored toga imao je retku naslednu bolest
haemochromatosis, koja dovodi do preopterećenja gvožđem a od koje se
dobijaju mnogi loši sporedni efekti. Zbog svega toga i svog inače
nemirnog duha i naglog temperamenta, Hemingvej je bio težak alkoholičar
tokom celog života. Ubio se sačmarom 1961. Pre njega to su učinili i
njegov otac, sestra Ursula, brat Lankester, kao i mnogo kasnije unuka
Margo.
Silvija Plat, američka književnica, iako najpoznatija po svojoj poeziji,
napisala je i autobiografski roman „Stakleno zvono“ u kome je opisala
svoju borbu sa depresijom i lečenju elektrošokovima. Njen život su
obeležile borbe sa mentalnim problemima i turbulentnom braku sa
engleskim pesnikom Tedom Hjuzom koji joj je stalno bio neveran. Nekoliko
puta je pokušala samoubistvo da bi u tome uspela uz pomoć gasa iz
rerne. Kad je umrla imala je samo 30 godina, iza sebe je ostavila dva
mala deteta.
Carls Bukovski je govorio:
Postoje stepeni ludila, i što si luđi, ljudima je to očiglednije.
Najveći deo života skrivao sam svoje ludilo, ali ono je tu. Neko mi
recimo govori o ovom ili onom, i dok me ta osoba gnjavi svojim bajatim
opštim mestima, desi se da zamislim njegovu ili njenu glavu položenu na
panj giljotine, ili ih vidim na ogromnom tiganju, kako se prže i gledaju
me unezverenim očima. U takvim situacijama najverovatnije ću pokušati
da umaknem, ali ne mogu da izbegnem takve vizije kad mi se ljudi obrate.
Ili, kad sam bolje raspoložen, mogu da ih vidim na biciklu, kako se
brzo udaljavaju od mene. Jednostavno imam problem sa ljudima. Životinje,
njih volim. One ne lažu i retko pokušavaju da te napadnu. Ponekad umeju
da budu podmukle, ali to se toleriše. Zašto?
Najveći deo mladosti i srednjih godina proveo sam stešnjen u malim
sobama, gledajući u zidove, pocepane zavese, ručke na komodama. Bio sam
svestan žena i želeo sam ih, ali nisam hteo da skačem kroz sve obruče da
bih došao do njih. Bio sam svestan novca, ali opet, kao i sa ženama,
nisam hteo da uradim ono što je potrebno da bih došao do njega. Hteo sam
samo onoliko koliko mi treba za sobu i piće. Pio sam sam, obično u
krevetu, spuštenih roletni. Ponekad sam odlazio u obližnje lokale da
overim koga ima, ali to je uvek bilo isto ništa posebno, a često i mnogo
manje od toga.
Poznati psihoanalitičar Sigmund Frojd pokušavao je da objasni vezu
između homoseksualne sklonosti i načina umetničkog izražavanja kod
slikara Leonarda da Vinčija i kod Mikelanđela. Psihoanalitičari smatraju
da je prenaglašen Edipov kompleks naveo na osvajačke pohode Aleksandra
Makedonskog, Napoleona Bonapartu, dok neke analize ukazuju da su mnoga
dela znamenitih ljudi posledica njihovog izrazitog narcizma i
egzibionizma.
Dante Aligijeri bio je šizoidni psihopata, depresivnog raspoloženja,
samouveren i osvetoljubiv, Bajron - histerik, a Gete je imao naizmenične
depresivne i hipomanične faze. Aleksandra Velikog na osvajanje nagonilo
je stanje „nadkompenzacija mržnje prema ocu“, dok su Vagner i Mocart
patili od manije gonjenja. Betoven, koji je postepeno ogluveo, bio je
psihički neuravnotežen, nepoverljiv i hipersenzibilan sa histeričnim
napadima. Mikelanđelo je bio hipohondar, razdražljiv, paranoidan
psihopata sa homoseksualnim nagonom.
Veliki broj poznatih ličnosti patio je od depresivnih kriza. Od
šizofrenije i manično-depresivne psihoze bolovali su mnogi slavni pisci:
Aleksandar Dima, Gogolj, Turgenjev; slikar Van Gog, naučnici NJutn i
Amper, ali i paranoidni histerik Hitler, nacistički vođa.
Cezar, Petar Veliki, Dostojevski, Petrarka, Hendl, Napoleon -
bolovali su od epilepsije. Veliki poznavalac „dubine ljudske psihe“,
pisac Fjodor Dostojevski bio je razdražljiv, patološki ljubomoran i
promenljivog raspoloženja.
Nasa klinika S uma sisavsih "Laza Lazarevic" je dirljiva prica o doktoru Lazi Lazarevicu (piscu) i prvom pacijentu te psihijitrajske bolnice Petru Kocicu (piscu).
Obolelog pisca smestili su za vreme Prvog svetskog rata u
beogradski “Dom za s uma sišavše”, prvu bolnica na Balkanu u kojoj su
bili smešteni psihijatrijski bolesnici.
Ironično, priča kaže da je Petar Kočić u ovoj bolnici bio srećan.
Govorio je da je tu “živi u slobodi” prvi put u svom zivotu iako je zatvoren u cetiri zida.
Ludnica opravdava svoje postojanje time da u njoj neracionalno postaje
racionalno. Kad je netko lud i ide u ludnicu, prestaje biti luđak i
pretvara se u bolesnika. Postaje racionalno biće, barem u mjeri u kojoj
je bolestan.No jesu li depresija, manija, shizofrenija istinske bolesti kao čir,
virusni hepatitis, rak? Ili se pak doživljaj shizofrenije veoma
razlikuje od pojedinca do pojedinca i veoma je ovisan o osobnoj
povijest, tako da različite zgode i simptome nipošto ne možemo označiti
istim imenom?U revnosti da se kao znanstvena grana pridruži medicinskoj znanosti,
psihijatrija je bez krzmanja zanemarila ”subjektivnost” luđaka i
”objektivizirala” ih pred licem jedinstvene, zaštićene
subjektivnosti — liječnikove. No je li moguće vjerovati da bi luđaka
bilo moguće izliječiti, dakle ponovno uspostaviti njegovu osobnost, ako
mu tu subjektivnost institucija odriče? Očito ne.Duševna patnja možda uopće nije bolest, nego nešto što bi se preko noći
moglo dogoditi svakome. Svi se možemo naći na milost i nemilost
prepušteni nenadziranim mislima, osjećajima i čuvstvima, potopljeni u
strahovito crno svjetlo što smo ga navikli imenovati riječju koja titra
između pjesničke, genijalne i patološke — ludilo. Ako je istina da to
stanje nipošto nije rezervirano isključivo za luđake, da obično nije
trajno i definitivno, nego da je prije jednokratna i repetitivna
međuigra i da postaje trajno i definitivno samo ako se ne liječi, tada
nije moguće niti zamisliti da ćemo problem duševne patnje moći riješiti
ako čovjeka koji pati liječimo tako da ga zatvorimo u prostor zatvoren i
lišen svijeta koji se naziva duševnom bolnicom.Što činiti? Da pogođene pošaljemo u ludnice ili da im radije pomognemo
ponovno uspostaviti odnos sa svijetom? Duševna bolnica taj odnos
definitivno prekida, a službe za duševno zdravlje im ga, takve kakve
jesu, zbog nemara, nehajnosti, bezbrižnosti, pa i zbog straha društva od
različitosti, koju personificiraju pojave imigranata, ovisnika,
beskućnika, izopćenika, ne jamče. Danas je uistinu ugroženo društvo kao totalna institucija u kojem
previše pojedinaca svakim danom pomaže sebi tabletama kako bi bolje
kontrolirali svoje raspoloženje. Hemiji daju prednost pred društvenim
odnosima, dok ne postanu hemijski roboti.
VRLO DUGACAK TEKST - ZNAM! IZVINITE ZANELA SAM SE. ALI AKO IMATE STRPLJENJA SVAKAKO PROCITAJTE! JER ZA ZIVOT JE POTREBNA IZVESNA DOZA LUDILA, A ZA PISCE, UMETNIKE, GENIJALCE I MNOGO VEZA DOZA!