OVIH DANA OPORAVLJAM SE OD UDARCA AUTOMOBILA NA PESACKOM PRELAZU ( MISLIM JA SAM PESAK) NOGA MI JE DO KUKA U GIPSU I TAKO. I NARAVNO LEZECI IRZECI SETIM SE NIKA VUJACICA I NASE MALE DEJANE IZ SUBOTICE. I PITAM SE KAKO ONI SVE MOGU A JA NISTA NE MOGU? DA SE OPRAVDAM UDARAC AUTOMOBILA JE NESTO STO NIKO NE PREDVIDJA PA SE SHODNO BOLOVIMA I PONASAM OVI LJUDI SU IPAK RODJENI TAKO. A STVARNO MORAM DAIM POSVETIM OVAJ BLOG NE BI LI SE I JA NEKAKO OHRABRILA DA MRDNEM!
Kažeš "ne mogu"! Kažeš: "odustaću"! Žališ se: "Zašto baš meni to da se
desi?" Pogledaj samo život Nika Vujičića i razmisli dobro.Šta sve mogu volja, duša, pamet, vera, strast i hrabro srce, živi dokaz je Nikolas Džejms Vujičić, poznat
kao Nik, sa nadimkom "gospodin jastuk". Rođen je pre 38 godina u
Melburnu sa retkim oboljenjem tetra-amelija, odsustvom i ruku i nogu.
Dete srpskih emigranata Dušanke i Borislava, najpre je
preživeo šok svojih roditelja, a nakon što su se pomirili sa njegovom
bolešću, pružili su mu najnormalnije detinjstvo. Završio je univerzitet
Grifit, doktorirao i postao jedna od najslavnijih ličnosti na svetu sa deformitetom. O
njemu se ranije mnogo pisalo, ceo svet je znao za njega, a onda je
priča o njemu utihnula. Zato vam donosimo odgovore gde je sada i čime se
bavi.
Nemoguće postaje moguće:
Visok 99 centimetara, samo sa levim stopalom na kome su
lekari uspeli da mu razdvoje jedina dva prsta, naterao je sebe da
razvije sve sposobnosti - od hodanja, preko plivanja, pecanja, igranja
golfa, vožnje skejtbordom, do rada na kompjuteru i korišćenja mobilnog
telefona. Dovoljni su mu bili brada i dva prsta.
Do 17. godine bio je izložen vršnjačkom nasilju, postao je depresivan
i usamljen, da bi se u tom dobu okrenuo veri kao evangelista. Otkriće
vrednosti propovedništva učinilo ga je najvećim motivacionim govornikom
na planeti. On govori ljudima u 69 zemalja da je nemoguće - moguće i da je ključ svih njihovih problema da i u najgorim okolnostima izbore za sebe najbolje.
Čuda su moguća ako u njih verujemo, a Nik Vujičić je lep čovek blistavo plavih očiju. Veoma je duhovit i ima smisla za humor. Ima on dobre i loše dane kao i svako, ali ne postoji situacija koja ga sprečava da svaki problem sagledava pozitivno i nalazi rešenje. Još
jedan od njegovih darova je neviđena odlučnost sa kojom govori. Odlično
komanduje pažnjom velikog broja ljudi. Kad on priča, svi slušaju.
Toliko je inspirativan da njegov očiti deformitet posramljuje ljude koji
zdravi i pravi misle da su u lošem stanju. Uvek govori da bog za
svakoga ima plan, da je svačiji život vredan i da ne smemo da izgubimo
nadu.
Iako je objavio sedam knjiga, bezbroj predavanja od bolnica do
zatvora, dobio nagradu za kratki film, osnovao dve organizacije koje
pomažu osobama sličnim njemu, sa
bogatstvom od 500.000 dolara, Nikov najveći uspeh su prelepa supruga i četvoro divne dece.Vujičić nije mislio da će ikada sresti ženu koja će ga voleti. "
Ko će provesti život sa mnom, jer ja sam princ šarma, samo bez nekoliko delova", duhovito
je pričao novinarima. Ali to se dogodilo nakon jednog njegovog
predavanja u Teksasu, gde ga je slušala medicinska sestra
Kanae Mijahara, Amerikanka. Kanae je kasnije rekla da uopšte nije primetila da on ima samo torzo, već da su je
opčinile njegove reči, ličnost i sjaj u očima. Izlazili su šest meseci, a onda je 2012. usledilo venčanje u Kaliforniji. Venčani prsten stavio joj je na ruku - ustima.Već bi samo venčanje bilo dovoljno. Ali bog je za njih imao plan da Kanae za pet narednih godina rodi četvoro zdrave dece.
Prvo im se rodio sin Kjoši, dve godine kasnije Dejan, a za njima su došle bliznakinje Eli Lorel i Olivija Leji. Dečaci
liče na majku, a devojčice na oca. Njihove zajedničke fotografije
predstavljaju sliku sreće, mešavinu rasa koja nasmejana vodi bogat
porodičan život.
Kanae je rođena u Meksiku, da bi se brzo nakon rođenja preselila u
Teksas. Majka joj je Japanka, inženjer poljoprivrede, a otac Meksikanac.
Ne zna se koliko ima godina, smatraju da je nekada bila foto-model, ali
ona o svojoj prošlosti ne govori. Obrazovana je žena i Niku je odana u potpunosti.
Slika srećne porodice
Porodica Vujičić živi u Malibuu u Kaliforniji. Često su na plaži s decom. Uvek su zajedno kao tim, a Kanae ima samo reči hvale i ljubavi o svom mužu.
"Zaljubila sam se u njega ovakvog kakav je. Umorila sam se od
muškaraca kod kojih sam gledala samo fizičke osobine. Kad sam srela
Nika, poželela sam druge stvari i našla ih u njemu," dodala je.
Nik Vujičić je mali-veliki čovek koji je, bez obzira na svoj hendikep, uspeo da se ostvari na svim poljima.
Ovo je čovek koji zaslučuje najdublji naklon.Australijanac srpskog porekla, rođen je bez ruku i nogu kao posledica
retkog oboljenja tetra-amelije. Ima samo jedno stopalo i s njim je
naučio da pere zube, kuca na kompjuteru, čak 23 reči u minutu, javlja se
na telefon, pliva, igra golf, vozi skateboard… Kako, pitate se? Uz
snagu volje, nadu, veru u sebe i rešenost da je nemoguće – moguće.
U životu imate dva izbora: biti ogorčen ili biti bolji. Odaberite da budete bolji, ne gorči. Nikada nisam sreo ogorčenu osobu koja je bila srećna. Niti srećnu koja je bila ogorčena.Zahvalan sam što sam živ, iako sam mislio da moj život neće biti vredan življenja. Nikad ne znaš šta sve Bog može učiniti s tvojim slomljenim delovima, dok mu ih ne predaš.Šta vi mislite da treba da izaberem: da budem ljut
na Boga zbog onoga što nemam ili da mu budem zahvalan za ono što imam?
Na mojim seminarima ljudi mi govore kako baš oni ne mogu. Kako su
prestari, premladi, predebeli, premršavi, kako imaju previše diploma,
nedovoljno diploma, kako nemaju novaca, kako nemaju vremena. Uglavnom,
uvek imaju izgovor zašto ne mogu! Da se razumemo i ja sam bio takav!
Stvari su se promenile od onog momenta kada sam počeo tražiti način kako
bih mogao umesto traženja izgovora zašto ne mogu.
Neki ljudi umesto da preuzmu odgovornost, radije krive sve druge oko sebe za ono što im se događa.
Ako vam život dodeli pogrešnu kartu i poremeti planove, možete za to
kriviti Boga, svemir, svoje roditelje ili bezobrazno dete koje vam je u
trećem razredu osnovne škole ukralo sendvič. Sve to vam neće nimalo
pomoći. Jedini način je da zavladate promenjenim okolnostima i sledite
svoju stazu.
U čemu je poenta biti potpun spolja, ali prazan iznutra?
Zapamtite – akcija izaziva reakciju. Kada ste u iskušenju da napustite
svoje snove, naterajte sebe da pokušate još samo jedan dan, jednu
nedelju, još jedan mesec, još jednu godinu…
Bićete iznenađeni onim što se dešava kada konstantno odbijate da odustanete.
Dejana Bačko (25) je devojka sa krilima. Rođena je bez gornjih
ekstremiteta, ali je to ne sprečava da živi život punim plućima i pomera
granice sopstvenih mogućnosti.
Odrasla
je u domu „Kolevka” u Subotici, kasnije je živela sa roditeljima u
Bačkoj Palanci i 2015. godine se preselila u Novi Sad zbog studiranja.
Aktivno se bavi paratekvondoom od 2016. godine, a najveći uspeh u karijeri je to što je prošle, 2019. godine postala svetska prvakinja na takmičenju u Turskoj!
U
njenoj sportskoj biografiji je i Evropsko prvenstvo na kojem je
osvojila drugo mesto u paraolimpijskoj kategoriji, a kao veliki uspeh
dodaje i nacionalno priznanje, odnosno nacionalnu penziju koju je
dobila.
Vicešampionka sveta bila je i 2017. godine na svetskom prvenstvu u Londonu.
Studentkinja je završne godine Akademije klasičnog slikarstva na univerzitetu Educons, smer akademski slikar.
Do sada je imala 15 samostalnih izložbi, a naslikala je oko 1.500 radova.
Na početku Priče sa dušom sa Dejanom razgovaramo o aktuelnim temama, a u njenom životu ovih dana to je polaganje vozačkog ispita. Upisala sam se ove godine u auto-školu u Novom Sadu
i jedva čekam da polažem i da prođem. Polaganje vozačkog je jedan od
mojih snova. Jednom sam sela u auto da probam da vozim i, verujte mi, za
prvi put sam bila dobra. Stavila sam na moj instagram profil jedan
video u kojem se vidi da vozim, iako to ne bih smela da radim, jer nemam
položeno. Ali, morala sam sebi i drugima da dokažem da i osobe koje
nemaju gornje ekstremitete ipak mogu da voze nogama. Naravno, automatik
se podrazumeva. Sada mi je jedino potrebno da nađem auto: automatik sa
duplim komandama za vreme polaganja, a koji, nažalost, domaće auto-škole
nemaju – kaže Dejana.
Prošle godine dobila je specijalno
priznanje „Youth heroes“ koje mladim talentima dodeljuje Egzit fondacija
u saradnji sa kompanijom NIS, kao mlada osoba koja motiviše svoje
vršnjake i daje im dobar primer.
– Volim da inspirišem ljude, jer
mislim da sam dobar primer i da mogu dosta da nauče od mene. Držala sam
svoje motivacione govore srednjoškolcima u Novom Sadu. Kada me sretnu na
ulici ljudi mi kažu: „Ti si divna, puno zračiš, velika si nam
motivacija, svaka ti čast.“ I uglavnom me pitaju samo da me zagrle i odu
sa osmehom. To mi bude onako najdraže – iskrena je Dejana.
Kao
devojčica je sanjala da postane umetnica i san joj se polako ostvario.
Uskoro završava fakultet, trenira dva sporta, slika i ima mnogo obaveza.
Slobodno vreme provodi uglavnom sa prijateljima ili u slikanju. Dejana voli da slika noću, jer je, kako kaže, noćna ptica.
Imala je svoj atelje dok je živela u Bačkoj Palanci, ali trenutno radi od kuće. Volela bi da u skorije vreme otvori atelje u Novom Sadu, u gradu koji voli „zbog iskustava ljudi i doživljaja koje je u njemu proživela, a koja ne može da opiše u jednoj rečenici.“
Streličarstvo trenira svakog dana, jer se sprema za paraolimpijadu.
Prošle godine osvojila je prvo mesto na državnom indoor prvenstvu u parastreličarstvu.
–
Ne volim da ustajem rano, već da spavam, velika sam spavalica. Ali,
kada znam da me čekaju treninzi, tada moram da ustanem (smeh). Budim se
oko 9 sati, odem u teretanu pre podne, posle podne na streličarstvo i
onda uveče – tekvondo.
Sredinom aprila čeka je Evropsko prvenstvo u
Italiji na kojem mora da „ispuca“ normu kako bi učestvovala na
paraolimpijskim igrama, a tu su i ostala takmičenja na kojima će
učestvovati.
– Javljaju mi se i osobe sa invaliditetom, pišu mi da
sam im motivacija, da su imali probleme u životu, da ih je bilo sramota
zbog nekog nedostatka koji nemaju, ali da ih nekako probudilo to kad su
videli šta sve postižem u životu i što ne odustajem. Kažu da su zbog
toga odlučili da se promene, da promene svoj život i način razmišljanja –
rekla je Dejana za Priče sa dušom i dodala da su joj u životu najveća
podrška tekvondo klub Gitros, trener, predsednik kluba dr Dušan Kojić i
prijatelji.
Motivaciju da ne odustaje od sporta, od umetnosti, od
radosti koje život znače daju joj drugi ljudi i njihovi uspesi, ali i
želja za dokazivanjem da može da uspe.
– Često se setim predrasuda
koje sam preživela, te me to motiviše da svojim uspehom razbijem iste. S
obzirom na to da sam postala svetski prvak u paratekvandou mnogi su
videli uzor u meni i moj uspeh ih je očarao. Na osnovu uspeha u sportu,
slikarstvu i ostalih aktivnosti pokušavam motivisati vršnjake, a posebno
osobe sa invaliditetom, pa mi mnogi kažu kako su ih moj trud i volja
motivisali da promene nešto u svom životu i da napreduju u mnogim
sferama – iskrena je Dejana Bačko.
Od uspeha van sporta izdvaja to što, kako kaže, nikad nije odustala od svojih snova i što je veliki borac.
IMA JOS LJUDI KOJI ZASLUZUJU DIVLJENJE, POSTOVANJE, NEVERICU. JEDAN OD NJIH JE BIO I STIVEN HOKING. IZUZETNI LJUDI. NEVEROVATNI USPESI. TAKO AKO VAM SE DESE NEKE POVREDE ILI BOLESTI NE KLONITE DUHOM
NASTAVITE ZIVOT SA JOS VECIM ELANOM JER AKO STE PREZIVELI DATA VAM JE JOS JEDNA SANSA. I NEMOJTE JE NIPOSTO PROKOCKATI!