среда, 10. новембар 2021.

CIP,ZIG ZVERI ,AVATAR...

 
MOZEMO GA NAZVATI I CIP I ZIG ZVERI CAK I ODSKORO I AVATAR JER TO JE SVE  ISTO. SVE TO SE ODNOSI NA UKIDANJE SVAKE SLOBODE COVEKA I  KOJI PODLEZE 'POGLEDU' VELIKOG BRATA. VELIKI BRAT ILI NEBESKI KOMPJUTER U SLUZBI 
OVLASCENIH LICA OVDE NA ZEMLJI PRATI LJUDSKU VRSTU U SVOJEVRSNOM EKSPERIMENTU ILI STO JE RAZUMLJIVIJE VECINI LJUDI DANAS U RIJALITIJU. A OVE RIJALITIJE KOJE MI GLEDAMO SU SAMO KONTROLA ZASNOVANA NA REAKCIJAMA LJUDI GLEDALACA RIJALITIJA. OVDE CE BITI NAJVISE UPOTREBLJAVAN IZRAZ ZIG ZVERI JER JE NAJSTARIJI.
Žig zveri je u Bibliji nagovešten pre više od 2000 godina
Žig zveri je danas jasan kroz Kovid potvrde. Kroz čin kontrole i zabrane svega. Kontrola koja nema kraja u nebuloznim zahtevima i nerazumu. Gora nego što je bila u Srednjem veku. Čovečanstvo je obespravljeno. Kontrola razlogom ničim dokazivim. Ako ti sve brane, onda je to kraj. Kraj svega. Kraj sveta. Kraj civilizacije. Sličnu sudbinu su imale i prošle civilizacije koje su nam poznate. Jer ako ne možemo da se vratimo nazad u pređašnje stanje, onda ima samo napred. Da taj put je otvoren, ali.. Ali ako ne možeš ni papred, jer je previsok zid zahteva, onda si u zamci. Ne možeš nikuda. A za sada nam se odobrava i uslovljava samo deo obaveznog kretanja.
Znajući s kim imamo posla, onda je jasno da prilazimo tačci kraja. Jer javno činiti da dođe do depopulacije nije fašizam, nego je to monstruozni čin gašenja svega stvorenog i nametanje nečega nerazumnog.
Nerazum je kada ne dostižemo nivo razumevanja aktuenog i stremljenjima. Ali to nam se i ne prezentira. Nerazumnost se ogleda u tome da nosioci vlasti i prava isključivog odlučivanja jednostavno ne objašnjavaju ništa. Ništa se ne zna. Ne zna se razlog ničemu. Ustvari, zasniva se na laži. Obzirom da nisu vanzemaljci, onda jedino ostaje da kojnstatujemo da su oni poput nas, samo sa nekim drugim namerama u glavama.
Naravno, žig zveri neće biti obeležena ni sa čim javnim ukazivanjem. Jednostavno ćemo to shvatiti. A danas shvatamo, da žig zveri imaju jasan znak kroz kovid potvrde kojim ti se protivprirodno sprečava ili određuje šta smeš a šta ne smeš. Nemojte da se vezujete za situaciju u vašoj uliuci, selu ili gradu, niti državi - situacija mora da se sagledava i preko horizonta. Moramo sagledavati stanje planete. Jer ćemo biti slobodni samo ako je cela planeta slobodna. A planeta će biti oslobođena kada svaka država i svaki čovek bude bio slobodan.
Za samo godunu dana nametnuli su nam perfidno obaveze koje su prihvatili slabi. Znate i sami šta se desilo. Iskoristila se slabost čoveka da se plaši. A strah živi u njemu. Strah vlada njime i raste svakodnevnim ponavljanjem iste priče. Znate i to. Oni koji se ne plaše i razmišljaju su jedini koji mogu nešto da urade. Jer od ovih drugih je i bog digao ruke, a i oni od njega.
O merama se priča i sprovode se, a većina ćuti, čuva ono malo što ima svest i smatra da može biti i gore, ako bi se suprotstavljali...
Danas ne možeš u prodavnicu, kod doktora, na utakmicu, ne možeš da prodaješ, ne možeš da radiš, niti kod roditelja u Dom za stara lica. Ne možeš, jer nemaš Potvrdu. Istovremeno, ne možeš na osnovu potvrde iza koje je krajnje sumnjiva merodavnost.
Bojim se da je ovo samo deo budućeg njihovog beskrajnog repertoara nametanja izmišljotina.
Kada sam prošle godine rekao da smo ovu bitku izgubili, a svi se kleli u Donalda Trampa, znao sam sve ovo, a i ono što sledi - jer se o tome pričalo 20 godina pre. Fokus mi nije bio na širi plan postojanja. Kada su globalisti počeli da se ljuljaju, shvatio sam da je među njima nastalo komešanje i borba za izvršnu vlast. No, to je sada njihov problem. Lično moj ego ne teži ni za čim drugim, osim da vas upozorim i otvorim oči prezentirajući "dokaze", jer čujem i decu u autobusu da znaju više nego mnogi stariji. Logikom i vi možete doći do istog, jer ja nemam nikakvu tajnu šifru ili mantru. Samo svoju glavu.
Eto to nam se dešava. I najbolje bi bilo da prihvatimo taj scenario jer će ionako biti realizovan na neki svoj način. Tako nekako. Možda treba pokušati da ga menjamo kao subjekti iznutra, a ne kao objekti suprotstavljanjem. Diplomatija ima duboke korene u istoriji. Deo čovečanstva će stradati, a ostaće deo stanovništva da bi nastavili, ili bolje rečeno, počeli od početka nov ciklus.

Ako imate malo vremena, savetujem vam da ne gledate TV, ne čitate novine, ne idete na Internet - pogledajte Svetu knjigu ili Bibliju. Ne hvatajte se za delove iste. Pročitajte je celu. A onda je ponovo pročitajte, neke stvari će vam biti jasnije
Srećno!
 
Danas se procjenjuje da je tijekom cijele povijesti razvoja modernog čovjeka, homo sapiensa, na svijetu živjelo ili živi ukupno oko 110 milijardi ljudi, od čega u ovom trenutku 7,4 milijardi. American Museum of Natural History sažeo je širenje ljudi po svijetu i populacijski rast ljudi u poučni animirani film od šest minuta koji počinje u trenutku početka širenja netom evoluiranog homo sapiensa iz Afrike prije 200.000 godina. Prvih 200.000 godina ljudske povijesti, do početka Nove ere, film je sažeo u približno jednu minutu, tijekom koje se ne primijeti ikakav poseban rast populacije, nego izrazito geografsko širenje čovječanstva, koje u jednom trenutku, s otkrićem vatre, kotača, poljoprivrede i sličnih stvari, neznatno ubrzava. Film to ne navodi, ali danas se procjenjuje da je 8000. godine prije Nove ere na svijetu živjelo samo pet milijuna ljudi. Svemir Radikalna teorija Znanost Otkriven novi mogući razlog zašto postoje ljudi Čovječanstvu je, znači, bilo potrebno 200.000 godina za populacijski narasti od nule do pet milijuna, da bismo početak Nove ere dočekali s čak 170 milijuna. No, to još uvijek nije bilo niti posebno mnogo u odnosu na današnje brojke, niti je rast broja ljudi bio dramatičan, a nerijetko je i varirao. Do 300. godine lagano smo rasli do 175 milijuna, nakon čega sljedećih 300 godina slijedi stagnacija. Oko 600. godine opet nas počinje bivati sve više. S pojavom islama rast se ubrzava, isto kao i s pojavom svake nove civilizacije. U 14. stoljeću već nas je 365 milijuna, kada nas pogađa pandemija bubonske kuge, zbog čega početkom 16. stoljeća na svijetu živi 357 milijuna ljudi. Svijet kakav poznajemo danas počinje se rađati krajem 18. stoljeća s pojavom industrijske revolucije i začetaka moderne medicine. I već početkom 19. stoljeća na svijetu živi jedna milijarda ljudi. 1900. ima nas 1,5 milijardi, sredinom 20. stoljeća već dvije milijarde. U tom trenutku rast postaje eksponencijalan, što vrijedi i dandanas. Zasad stvari stoje tako da je najizglednije da će 2100. na svijetu živjeti oko 11 milijardi ljudi. Procjena vrijedi ukoliko nas ne bi zadesila neka posebna kataklizma poput globalnog rata ili ukoliko klimatske promjene ne eksplodiraju u nekom od svojih najgorih scenarija. 11 milijardi do kraja stoljeća značilo bi znatno usporavanje trendova rasta svjetske populacije homo sapiensa, na što upućuje sve manja plodnost čovjeka. Početkom Nove ere na svakih 1000 ljudi bilo je novorođenih 80. Dokaz evolucije u postojanju podlaktičnog mišića LJUDI BUDUĆNOSTI Znanost Dokaz evolucije: Test otkriva spadate li u napredne ili ne Do 13. stoljeća to je palo na 60 i održalo se sve do indutrijske revolucije, kada pada na 50, a potom sredinom 19. stoljeća i na 40. Sredinom 20. stoljeća natalitet varira između 3,1 i 3,8 posto, 1995. to je definitivno 3,1 posto prosječno diljem svijeta, da bi 2011. to palo na 2,3 posto. Razlozi za to su mnogi. Od neusporedivo manjeg egzistencijalnog pritiska, preko prosvijećenosti, u moderna doba i kontracepcije, do sve manje raspoloživog prostora i prirodnih resursa. Ako bi fertilitet čovječanstva do kraja stoljeća bio samo malo manji od onog koji se predviđa, broj ljudi na svijetu 2100. bio bi bitno manji od projiciranih 11 milijardi. Ako bi pak bio samo malo veći, broj ljudi bio bi dramatično viši od projiciranog.tudija koju su naučnici sa Masačusetskog instituta za tehnologiju (MIT) objavili 1972. godine predviđala je da će brzi ekonomski rast dovesti do kolapsa društva sredinom 21. veka. Nova studija pokazuje da su, nažalost, tačno predvideli i da se, ako ne dođe do ozbiljnog pomaka u globalnim prioritetima, mogu očekivati katastrofalne posledice do 2040. godine.

U studiji objavljenoj u veoma popularnoj knjizi Granice rasta (The Limits to Growth) 1972. godine, tim naučnika sa MIT-a je tvrdio da će industrijska civilizacija nužno propasti ukoliko korporacije i vlade nastave da insistiraju na stalnom ekonomskom rastu, bez obzira na njegovu cenu, prenosi Vajs.

Nova studija koju je naručio direktor jedne od najvećih računovodstvenih firmi na svetu pokazala je da su čuvena upozorenja MIT-a o riziku propasti industrijske civilizacije tačna.

Dok se svet okreće ekonomskom oporavku i razvoju posle pandemije koronavirusa, istraživači ponovo upozoravaju na rizik pokušaja prostog povratka na prepandemijsko "normalno".

Tim MIT istraživača je 1972. godine studirao rizike koji mogu da dovedu do kolapsa civilizacije. Na osnovu modela dinamike sistema identifikoval su "granice rasta" (limits to growth, LtG) koje su ukazale da će se naša civilizacija srušiti u jednom trenutku u 21. veku od posledica iscrpljivanja planetarnih resursa.

12 scenarija

Kontroverzna analiza MIT-a izazvala je burnu debatu i odbačena je kao pogrešna ali je sada nova studija direktora KPMG-a objavljena u Jejlovom časopisu Journal of Industrial Ecology krajem prošle godine predvidela je 12 mogućih scenarija za budućnost, od kojih je većina predviđala tačku u kojoj će prirodni resursi postati toliko oskudni da će dalji ekonomski rast postati nemoguć, a lično blagostanje početi strgmoglavo da se urušava.

Najzloglasniji scenario iz ovog izveštaja – scenario Uobičajenog poslovanja (Business as Usual, BAU) predviđao je da će svetski ekonomski rast dostići svoj vrhunac oko 2040. godine, a zatim naglo početi da opada, zajedno sa svetskom populacijom, dostupnošću hrane i prirodnim resursima.

Ovaj neizbežni "kolaps“ ne bi bio kraj ljudske vrste, već društvena prekretnica zbog koje bi životni standard decenijama počeo naglo da opada širom sveta.

Ekonomistkinja Gaja Herington kojoj je specijalnost dinamička analiza sistema u poznatoj konsultantskoj kući, odlučila je da to istraži i ustanovila je da se trenutno stanje naše civilizacije mereno kroz 10 različitih varijabla – kao što je broj stanovnika, stopa nataliteta, stopa mortaliteta, industrijska proizvodnja neobnovljivi resursi, nivo zagađenja, proizvodnja hrane – skoro u potpunosti poklapa sa dva predložena scenarija iz 1972. godine.

Poklapanja

Pre svega sa pomenutim BAU scenarijom i scenarijom Sveobuhvatne tehnologije (Comprehensive Technology – CT) prema kojem tehnološki napredak pomaže u smanjenju zagađenja i povećanju zaliha hrane, čak i kada prirodni resursi ponestaju.

Iako ovaj drugi scenario predviđa manji šok za svetsko stanovništvo i lično blagostanje, nedostatak prirodnih resursa i dalje vodi ka tački u kojoj ekonomski rast naglo opada – drugim rečima, do iznenadnog kraha industrijskog društva.

"Oba scenarija predviđaju zaustavljanje rasta za otprilike jednu deceniju od danas", piše Heringtonova u svojoj studiji. "Oba scenarija ukazuju da nastavak poslovanja kao i obično, odnosno kontinuirani rast nije moguć. Čak i kada se upare sa tehnološkim razvojem, neizbežno će u ovom veku doći do pada industrijskog kapitala, poljoprivredne proizvodnje i blagostanja."

Tračak optimizma

Analiza MIT-ove studije pokazala je da je najoptimističniji scenario, ujedno i najualjeniji, ali da ipak postoji mogućnost da se društvo usmeri na pravi put.

Takozvani scenario Stabilizovanog sveta (Stabilized World SW) podrazumeva da civilizacija prati održivi put i tako iskusi manji pad ekonomskog razvoja.

Ovaj put započinje slično kao i rute BAU i CT – porast stanovništva, zagađenje i ekonomski rast, dok prirodni resursi opadaju. Razlika nastupa kada čovečanstvo odluči da namerno ograniči ekonomski rast, pre nego što ga na to prisili nedostatak sredstava.

"Scenario Stabilizovanog sveta pretpostavlja da se pored tehnoloških rešenja menjaju i globalni društveni prioriteti“, navela je Herington. "Promena sistema vrednosti i politika, između ostalog, vodi ka ograničavanju veličine porodice, mogućnost kontrole rađanja i namerno ograničavanje industrijske proizvodnje i davanje prioriteta zdravstvenim i obrazovnim uslugama“, dodala je ona.

Heringtonova je rekla da brzi razvoj i primena vakcina tokom pandemije kovida 19 svedoči o ljudskoj dovitljivosti u globalnim krizama. Potpuno je moguće, smatra ona, da ljudi slično odgovore na postojeću klimatsku krizu – ukoliko kao društvo svesno napravimo taj izbor.

"Neophodne promene neće biti lake i predstavljaju izazov, ali održiva i inkluzivna budućnost je i dalje moguća", zaključila je ona.

Dostupni podati pokazuju da će ono što odlučimo u narednih 10 godina odrediti dugoročnu sudbinu ljudske civilizacije. Iako sve balansira na i ivici noža, Heringtonova ukazuje na "brzi rast" prioriteta kada je reč o zaštiti životne sredine, dobroj politici i društvenim promenama, što je sve osnova za optimizam i pokazatelj da vlade i poslovni svet počinje da menja naćin razmišljanja.


A evo malo o delu onog što se još nije dogodilo, ali hoće - dogodiće se. Pišem kao i 2000-te kada sam pisao o ovom što se sada zbiva, a i pre 2-3 godine kada mi isto niste verovali. Ali ja to ne radim zbog lajkova, tapšanja po ramenu ili čestitki da sam "car" ili zbog vašeg zadovoljstva ili zadovoljenja radoznalosti. Ne. Jer kada bih slušao vas, onda to ne bih bio ja. To je moja dužnost koju sa zadovoljstvom izvršavam. Zadovoljan i prezadovoljan što se razlikujem od većine.

Elem, o onome što će se dogoditi. Datum budućeg događaja mi nije poznat, ali znam u kojim okolnostima će se dogoditi - jer se mora dogoditi, po logici stvari.
I tu se po tome razlikujemo. Jer meni je dovoljna pretpostavka da bih znao šta dalje da radim, a vi ne verujete ni činjenicama. Veeeelika razlika. Suštinska razlika. Koja ima i svoj epilog.
Vidite. Ovi na vlasti su tu gde su u svakoj zemlji jer ih je "neko" postavio. I plaća ih na neki sada nebitan način. Ti na vlasti su se totalno uživeli u posao Zla. Trude se da nas što više izmaltretiraju verujući jednog dana da će biti adekvatno nagrađeni.
E, neće biti nagrađeni, jer ovi koji su ih postavili će jednog dana prirodnim putem otići. I dočiće novi. A ti novi šefovi dovešće svoje ljude kojima veruju. Obzirom da se vreme promenilo i okolnosti. Svesni su koliko zla su ovi mali šefovi izigravali velike šefove. I svesni su da kada ih budu sklonili s vlasti da će narod pohrliti da im se sveti. A to nije daleko. Godinica-dve. Da se ne bi odale neke linije kominikacije, funkcionisanja i rada-eksponiranja, ovi moraju biti uklonjeni. Biće vrlo brzo prvi uklonjeni. Dakle neće uopšte biti sačuvani. Niko od njih neće biti sačuvan jer su sada smetnja. Višak. Totalno nefunkcionalni. Obzirom da oni nemaju tu moć prepobraćanja ili eventualne konverzije. Jer zlo je uvek samo zlo, i nbema preobraćanja u dobro. ne znaju oni šta je dobro. Eh, uskratiće se narodu prilika da im vrate. No idemo dalje.
Ta promena vlasti, uticaće i na pelcovane i nepelcovane, imaćemo u toj skoroj budućnosti brdo robota po raznim pitanjima. Deo nas (analogni čovek) će ostati a deo će biti zamenjen (digitalnim čovekom - transhumanističkim čovekom), a pelcovani će biti dobro proređeni i idealni za "transhumanističke" eksperimete.
I to će trajati 50-100 godina dok se sve ne iskristalizuje jer vreme Vodolije nije ni počelo. To je bila gnusna laž globalista, da bi mogli da sprovedu svoje agende. Ali to im baš ne ide više od ruke.
Civilizacija će se mučiti, svesna da nije dorasla izazovima i umovima koji su nametnuli ritam promena. Znači, ićićemo napred i mučiti se, jer nismo još uvek na "dovoljno vusokoj frekvenciji". Ali da se ne nadamo da će se odustati od svega i da će se vratitit drug Tito. Ne. Što pre zaboravite prošlost, lakše ćete prihvatiti realnost. Nema vraćanja ni u kakavoim pogledu.
Sve postignuto, globalisti zadržavaju i idu napred u realizaciju svih svojih agendi. Da bi opstali mi moramo da se promenimo i prilagodinmo. To će vam ličiti na situaciju u Jugoslaviji koja se mučila sa socijaliznom pa sa samoupravljanjem, da bi konačno krenula ka kapitalizmu i raspala se.
E tako će u nekom trenutku doći do raspada aktuelnog stanja na planeti.
Šta mislite koliko će ljudi biti spremni da iskoriste priliku i da vrate sve na staro?
Šta mislite?
... Nemojte ni da mslite. Rekoh vam malo pre. Jer tehnologija tako surovo ide napred da će sistem za praćenje subjekata "znati" bolje od nas kakve su nam namere i kakav nam je sledeći korak. Jasno?
Tada kada mi suverenisti budemo prihvatili taj stil života i tehnološke prateće elemente, naravno izabrani, a ne svi, tada će prestati da bude važna težina puta kojom smo došli.
Nova Civilizacija, sa erom Vodolije će konačno biti rođena. Ali tu nije kraj, već početak koji će tražiti "peglanje" zabluda. Svaka novima mora da proiđe dečije "bolesti" i da se zaleči kako bi uspešno nastavila dalje.
Znam da vas interesuje vreme. Pa evo. Era vodolije može početi za 200 godina a svoj vrhunac će doživeti na sredini njene egzistenicije.
 
 

I bi joj dano da dade duh ikoni zvijerinoj, da progovori ikona zvijerina, i da učini da se pobiju koji se god ne poklone ikoni zvijerinoj./I učini sve, male i velike, bogate i siromašne, slobodnjake i robove, te im dade žig na desnoj ruci njihovoj ili na čelima njihovima, /Da niko ne može ni kupiti ni prodati, osim ko ima žig, ili ime zvijeri, ili broj imena njenina/Ovdje je mudrost. Ko ima um neka izračuna broj zvijeri: jer je broj čovjekov i broj njezin šest stotina i šezdeset i šest/(Otkrivenje Jovanovo, 13/15-17)

Nikita Mihalkov je pre dva meseca, podsećajući na opasnost da se s vakcinom za kovid-19 izvrši čipovanje ljudi - što je, inače, u skladu sa javno obznanjenim projektom ID2020 - ukazao na jedan detalj iz javnog delovanja glavnog propagatora i finansijera vakcine Bila Gejtsa:  jedan nedavno odobreni Majkrosoftov patent nosi oznaku "WO/2020/060606".

Izbacite nule i dobijete poruku Otkrivenja Jovanovog.

Šta je to patentirano: „Sistem kriptovalute koji koristi podatke o telesnoj aktivnosti“.

Setite se da se stalno govori da nećete moći putovati po svetu i raditi, ako se ne vakcinišete vakcinom koje još nema. Dakle, „žig“ se planira. Jedino, hoće li „žig“ biti „na desnoj ruci njegovoj“?

Šta je to ID2020? Digital Identity 2020.

Pa, to su dobri ljudi, takoreći filantropi, koji su 2016. formirali NVO koji rade na tome da celo čovečanstvo do 2030 bude čipovano. Ali, naravno, kao deo velikog plana UN o „održivom razvoju“. Biti premrežen, kao disati!?

A zašto, pitate se vi? Pa da vam oni budu na usluzi, ako postanete izbeglica, da vas oni štite od terorizma i kakvih ne sve zala.

Kakve čarobne obećavajuće reči u „pljačkaškoj civilizacija“ u kojoj svake godine umre 9 miliona ljudi od gladi. Oni ne hrane, ali da srede da imate „ličnu kartu“ kao vaš ljubimac (ispod kože), to će da pomognu. Iako niste tražili, oni će vam biti od pomoći.

Kad je buknuo kovid-plamen ID2020 je isplivao na površinu, jer isti dobri ljudi koji podržavaju kovid-kampanju, spremaju nam vakcinu stoje i iza ID2020.

Šta nam oni nude? Peter Kenig, koji je godinama radio u Svetskoj banci i Svetskoj zdravstvenoj organozaciji, piše: ubrizgati nanočip, nepoznat osobi koja je vakcinisana. Jednom ubačen čip u ljudsku jedinku može se na daljinu opskrbiti svim vašim ličnim podacima, uključujući bankovne račune – kao digitalni novac. 

„Da, digitalni novac ka kome 'oni' ciljaju, tako da više nemate ne samo nikakvu kontrolu nad svojim zdravstvenim i drugim intimnim podacima, već ni nad zaradom i potrošnjom. Vaš novac može biti blokiran ili oduzet - kao 'sankcija' za nepošteno ponašanje, za plivanje protiv toka. Možete postati puki rob gospodara.“ (Kenig)

Neko bi mogao pomisliti da Kenig preteruje, ali zašto bi onda generalni direktor ZSO Tedros Adanom Gebrejesus govorio „da moramo krenuti ka digitalnom novcu, jer fizički papir i novčići mogu širiti bolesti, posebno endemske bolesti, poput koronavirusa“.

Da li je moguće da taj polusvet priča tako šta? Prvo,  njegove nadležnosti nemaju nikave veze s tim poslovima. A drugo, jedan od najvažnijih obeležja ljudske istrorije je kovanje novca (posle i štampanje), a sad su se našli Bil i Tedros da to ukinu!?

Koliko god da ste uplašeni pandemijom straha koju oni šire, morate se zamisliti: Zar to nije glupost? Idiotizam?

Taman posla! Ovi ljudi znaju šta hoće. I misle da to više ne traba da kriju. A mi? Mi imamo šansu da pokažemo da nije tačno ono što je svojeveremeno ironično-pesimistički govorio Miroslav Krleža „da je glupost svemirska dimenzija“. 

A oni našu želju da ne želimo da nas oni „vakcinišu“, više ne mogu zaustavljati optužbama - „teorija zavere“. Ovde, ako otvorite oči vidite jasno - postoji zavera. Neki ljudi, negde, bez javnosti, smišljaju da primene nešto na nama a ne nameravju da nam kažu šta je to i čemu služi. Mi njih nikad nismo izabrali na za šta. Tako se definiše zavera.

Kako znamo da to rade? Pa oni to i ne kriju. Savez ID2020 je na svom samitu pod nazivom „Izazovi puta do dobre lične karte“ u septembru 2019. godine u NJujorku odlučio da ovaj program sprovede 2020. godine. Onda je Svetski ekonomski forum (WEF) tu odluku potvrdio u januaru 2020. godine u Davosu.

Da, Davos! To je onaj glamurozni skup koji godinama gledate na TV a idu i „naši eksperti“ da se tamo spreme da rade na „svetskom niovu“. Da se i mi priključimo toj vodećoj svetskoj eliti. Posle na Kopaoniku organizuju „srpski Davos“. Zavisnici koji se ponose zavisnošću. Prava deca Davosa.

Da li je moguće da taj polusvet priča tako šta? Prvo,  njegove nadležnosti nemaju nikave veze s tim poslovima. A drugo, jedan od najvažnijih obeležja ljudske istrorije je kovanje novca (posle i štampanje), a sad su se našli Bil i Tedros da to ukinu!?

Koliko god da ste uplašeni pandemijom straha koju oni šire, morate se zamisliti: Zar to nije glupost? Idiotizam?

Taman posla! Ovi ljudi znaju šta hoće. I misle da to više ne traba da kriju. A mi? Mi imamo šansu da pokažemo da nije tačno ono što je svojeveremeno ironično-pesimistički govorio Miroslav Krleža „da je glupost svemirska dimenzija“. 

A oni našu želju da ne želimo da nas oni „vakcinišu“, više ne mogu zaustavljati optužbama - „teorija zavere“. Ovde, ako otvorite oči vidite jasno - postoji zavera. Neki ljudi, negde, bez javnosti, smišljaju da primene nešto na nama a ne nameravju da nam kažu šta je to i čemu služi. Mi njih nikad nismo izabrali na za šta. Tako se definiše zavera.

Kako znamo da to rade? Pa oni to i ne kriju. Savez ID2020 je na svom samitu pod nazivom „Izazovi puta do dobre lične karte“ u septembru 2019. godine u NJujorku odlučio da ovaj program sprovede 2020. godine. Onda je Svetski ekonomski forum (WEF) tu odluku potvrdio u januaru 2020. godine

Mnoge velike ideje u istoriji su besprizorno trošene iz dobrih namera, ali Poperovi „sledbenici“ nikad nisu padali u tu zabludu. Kad je Švab osnivao svoju NVO u Kelnu, u zelenom predgrađu Ženeve, idealni svet sa njegovog horizonta bio je humanistički koliko dobronamernost Geteovog Fausta. Ali, on je toliko „napredovao“ da ga nije mogla ni gristi savet zbog toga.

Pravni status WEF je - NVO. Forum nema nikakav pravni međunarodni status ili ulogu kao OUN, na primer. Ne postoji nikakav pravni osnov da Forum objavljuje pravilnike i oglašava pravila kako treba da se vodi i ponaša, „a kamoli vrši kontrolu nad svetskom populacijom i odlučuje o sudbini oko 7,8 milijardi ljudi (svetsko stanovništvo prema proceni UN 2020.). Ipak, upravo u to se WEF pretvorio - i to najmanje dve ili tri decenije.

A većina zapadnih lidera - i mnogi nezapadnjaci iz 193 članice UN - prihvataju WEF kao svetsku vlast za ekonomsku politiku i političko razmišljanje. Oni su ovlasti WEF stavili iznad ovlasti Ujedinjenih nacija i nacionalnih država.

Samozvanci iz nevaldine organizacije nameću pravila ponašanje za 99,999% ljudi sveta! Bez ikakve odgovornosti i slede jedino svoje interese.

U Davosu je odlučeno da pandemije korona-virusa bude. I kakva da bude. Dakle, između 21. i 24. januara 2020. održane su konsultacije pod pokroviteljstvom Koalicije za inovacije spremnosti za epidemiju (CEPI) a za izradu programa vakcine. CEPI je, inače, partnerstvo WEF i Gejtsove fondacije.

Peter Kenig navodi da je tada donesena „naravno iza dobro zatvorenih vrata“ i „konačna odluka da se SADA nastavi sa Agendom ID2020... Gejts, GAVI (Globalna alijansa za vakcinaciju i imunizaciju), Rokfeleri, Rotšildi i drugi, svi stoje iza ove odluke - primene Agende ID2020“.

Izgleda da im se baš žurilo. Jer, kad je Svetska zdravstvena organizacija (SZO) 30. januara 2020. proglasila (odmah posle Davosa) vanredno stanje zbog brige za međunarodno javno zdravlje a u vezi sa novim kineskim koronavirusom (2019-nCoV) koji je kategorisan kao virusna upala pluća - bilo je, kako je izbrojao Mišel Čosudovski, a niko nije demantovao, 150 potvrđenih slučajeva izvan Kine: 6 u Sjedinjenim Državama, 3 u Kanadi, 2 u Velikoj Britaniji i sl. „Dakle, 150 potvrđenih slučajeve na stanovništvo od 6,4 milijarde (Svetsko stanovništvo 7,8 milijardi minus Kina 1,4 milijarde). Koliki je to bio rizik? Skoro nula.“ (Čosudovski)

Mislite da brižni ljudi u Davosu to nisu znali? Naravno da jesu.

Čak je i Komitet za vanredne situacije SZO u sedmici pre odluke „izražavao različita stajališta“.

Pošto podele u Komitetu nisu neprevaziđene, dalekosežna odluka je 30. januara donesena bez podrške stručnog mišljenja.

Teško je danas naći potkupljiviji svet od tzv. struke, ali to je krajem januara izgledalo toliko neosnovano da je pretegla struka koja je držala do obraza.

Nađena je „struka“ koja se nije opterećivala sumnjama i pitanjima, pa je mogao da se artikuliše sledeći korak - takođe po preporuci SZO-a ili pojedinih zemalja - obavezna tj. „prisilna vakcinacija“, ako bude trebalo pod policijskim i/ili vojnim nadzorom.

Kao vrhovni princip je postavljena dosetka: kad odbijaš da primiš sumnjivu vakcinu ti u stvari ugrožavaš druge! (Isto se koristi i za maske.) Dakle, nemaš šta biraš! Oni koji to odbiju mogu biti kažnjeni (novčane kazne i/ili zatvor - i svi isto vakcinisani na silu).

Ta operacija je u toku. Ovih dana je stigla vest da je vlada SAD kompaniji DŽonson&DŽonson dala milijardu dolara za proizvodnju vakcine. Kompanija DŽonson&DŽonson preko svoje filijale Jansen krajem marta primila je 456 miliona dolara, a nova milijarda će finansirati projekat proizvodnje na veliko njene eksperimentalne vakcine. Dve strane predviđaju moguće povećanje narudžbine na dodatnih 200 miliona doza… ulozi vlade predsednika Trampa za projekte razvoja vakcina tako su porasli na najmanje 9,4 milijarde dolara, uključujući ugovore o snabdevanju koji su potpisani sa pet kompanija, a koji predviđaju isporuku od najmanje 700 miliona doza, prema računici Frans presa.

SAD bi teoretski mogle da dobiju po 100 miliona doza od četiri kompanije - DŽonson&DŽonson, Novavaks, Fajzer/Biontek, Sanofi/GSK i 300 miliona doza od grupe Oksford/AstraZeneka.

Ova poslednja grupa je potpisala ili je u pregovorima sa drugim zemljama, od čega 400 miliona doza za Evropsku uniju.“ Ako pratite glasove „lokalne struke“ videćete kako podižu brigu javnosti za stepen više.

Ali, zabrinuli su se i Trampovi protivnici: taman su ga prizemljili žrtvama i korona-kampanjom, ali ako on donese vakcinu mesec dana pred izbore, šta god ona da bude, ode mast u propast!

Velika je drama. Svima je na umu kako je probuđeni svet odbacio vakcinu za „svinjski grip“ 2009. Ako zaista dođe do prisilne vakcinacije, biće to značajno „dostignuće“ Big Pharma, ali i oni i političari će se naći pred beskrajnim masama ljudi koji će biti dovedeni na granicu pucanja - oni ne mogu znati koja vrsta koktela će biti stavljena u vakcinu.

Možda je to spori ubica koji se aktivira za nekoliko godina?

Ili bolest koja pogađa samo sledeću generaciju?

Ili sredstvo za slabljenje mozga?

Ili gen koji čini žene neplodnim?

Sve je moguće, jer i Gejts i Davos-elita ne kriju da im je cilj potpuna kontrola stanovništva i - smanjenje stanovništva.

S druge strane, njihov rizik da za to budu zakonski oglašeni krivim je minimalan.

Za nekoliko godina, naravno, neće se znati odakle ta bolest dolazi. Da, to jeste nivo tehnologije koji su dostigle bio-ratne laboratorije u SAD, Velikoj Britaniji, Izraelu, Kanadi, Australiji... A sad se to razvija i u zemljama koje su planirane kao žrtve tih pronalazaka.

Setićete kakva se bitka na frontu Peking-Vašington vodila da li je Vuhan otrovan od strane američkih vojnika koji su u oktobru učestvovali na Svetskim vojnim igrama u tom gradu a ekipa je bila smeštena trista metara od on čuvene „mokre pijace“ ili su se virusi isšetali iz velike labaratorije u Vuhanu, a u čijim istraživanjima su učestvovali i naučnici iz zapadnih zemalja?

Vakcina je kao nagazna mina. Ako organizatori vakcinacije ne budu pazili - to sve može da odleti u materinu...

Iz Madrida je ovih dana, uz učešće stotina profesionalaca iz celog sveta, udruženje „Lekari za istinu“ stalo na stanovište da je kovid-19 „lažna pandemija stvorena u političke svrhe“.

Nema više razloga za nijanse. Taj deo „struke“, koji više nema nameru da ćuti, objavio je da 1. „žrtava od koronavirusa nije bilo više od prošlogodišnjih smrtnih slučajeva od gripa“, da su 2. „brojke preuveličane izmenama medicinskih protokola“, da 3. „zatvaranje zdravih i prisilna upotreba maski nemaju naučnu osnovu“ i da 4.„bolest poznata kao kovid-19 nema jedinstven infektivni obrazac, već je kombinaciju njih“.

Sve se slilo u zaključak: Moramo da kažemo našim vladama da nikad ne sme da se desi da nas primoravaju da se vakcinišemo ili čak da nam vlade to preporučuju.                             


Dok je svet zabavljen testiranjem vakcine program digitalnog identiteta ID2020 testira se sa vladom Bangladeša.

Savetnik za politiku vladinog programa Bangladeša Anir Hovdhuri saopštava: „Primenjujemo pristup digitalnom identitetu koji gleda unapred i omogućava pojedincima kontrolu nad njihovim ličnim podacima, istovremeno izgrađujući postojeće sisteme i programe. Vlada Bangladeša priznaje da dizajn sistema digitalnog identiteta ima dalekosežne posledice na pristup pojedinaca uslugama i sredstvima za život i mi smo spremni da ovaj pristup prvi sprovedemo."

Nikad ne recite da imate najgoru vladu na svetu!

Na terenu u Bangaladešu deluje igrač koga smo veće predstavili u ovom tekstu GAVI (Globalna alijansa za vakcine i imunizaciju) i „partneri iz akademske zajednice i humanitarne pomoći“.

Da li je samo slučajnost da se ID2020 uvodi na početku onoga što SZO naziva pandemijom?

Da li je pandemija bila potrebna da bi se pokrenulo više razornih programa ID2020?

Je li ovo zavera ili teorija zavere? O ovome će svako morati da razmisli kad mu stigne ponuda da se vakciniše.

Da li više verujete samozvanim filantropima ili svom zdravom razumu?

Svet se lomi između ličnih nemoći i nedokučive svemoći. Da li je nedokučiva? Da li je svemoćna?

Ovih dana se pored bogoslova Jovana sve češće citira i Etjen de la Boatje, Makjavelijev savremenik, ali ne i istomišljenik. On je podsećao: „Onaj koji dominira nad vama ima samo dva oka, samo dve ruke, samo jedno telo, nema ništa više od onog što najmanje ima čovek koji u beskonačnom broju živi u vašim gradovima; on zaista nema ništa više od moći koju mu vi dajete da vas uništi."

To je ta Zver iz Otkrivenja Jovanovog, koja misli da ima puno pravo da vam utisne „žig“ na desnoj ruci. Zato vas tako progoni korona-kampanjom. Svet ovakvu kampanju još nije video. Apokalipsa sta drugo?

TEORIJE ZAVERE MOJE SU OMILJENE PRICE. CEO OVAJ TEKST SMATRAJTE TEORIJOM ZAVERE. A NAPISAN JE  INSPIRISAN PRICOM O ZIGU ZVERI IZ BIBLIJE. KO JE ILI STA JE ZVER NIKO NE ZNA. A ONO STO NE ZNAS STA JE PREDSTAVLJA NAJVECI STRAH ZA LJUDE. O CEMU GOD SE OVDE RADI NIMALO NIJE NAIVNO. A STA JE ISTINA A STA NE NIKO POUZDANO NE MOZE DA UTVRDI. BILO KAKO BILO PROCITAJTE I PRETHODNI TEKST I DOSTA MOJIH TEKSTOVA NA OVU TEMU.  NESTO MNOGOOOOO NIJE U REDU U OVOJ PRICI SA KORONOM ,A STA NE ZNAM ZAISTA. NESTO IMA  U PRICI O ZVERI JER SAMA REC KAZE DA JE TO NESTO STRASNO. MOZDA JE ZVER OVA PANDEMIJA?

понедељак, 8. новембар 2021.

METAVERZUM

 POSLE 17 GODINA FEJSBUK JE PROMENIO IME U "META.". MISLIM,  TO JE PROMENA IMENA  'MATICE'  SVIH  KORPORACIJA KOJE PRIPADAJU CUKENBERGU. ZASTO SE TO DOGODILO KO ZNA? UVELIKO TEORETICARI ZAVERA RADE NA TOME. UGLAVNOM AKO PRESKOCIMO RAZLOG PROMENE IMENA U META I ZAVIRIMO U METAVERZUM VIDECEMO SVASTA NESTO.

I tako na hebrejskom rec META znaci mrtav. Na nasen jeziku znaci cilj. MRTAV CILJ? Naprotiv ovde se spajaju zivi i ne zivi svet - a sta je cilj ko zna? METAVERZUM???

Za neupućene to može da izgleda kao poboljšana verzija virtuelne stvarnosti (VR), ali neki ljudi misle da bi metaverzum mogao biti budućnost interneta.

Zapravo, veruje se da bi za VR to moglo biti ono što je moderni pametni telefon za prve nezgrapne mobilne iz 1980ih godina. Umesto na kompjuteru, u metaverzumu možete koristiti slušalice i naočare za ulazak u virtuelni svet koji povezuje sve vrste digitalnih okruženja.

Za razliku od trenutnog VR-a, koji se uglavnom koristi za igranje, ovaj virtuelni svet mogao bi da se koristi za praktično sve - posao, igru, koncerte, bioskope, izlete - ili samo za druženje.

Većina ljudi zamišlja da će imati 3D avatar, prikaz sebe, dok ga koriste. Ali, budući da je to još uvek samo ideja, ne postoji jedinstvena dogovorena definicija metaverzuma.Interes za digitalne svetove i proširenu stvarnost pojavljuje se svakih nekoliko godina, ali potom obično nestaje. Međutim, među bogatim investitorima i velikim tehnološkim kompanijama postoji veliko uzbuđenje oko metaverzuma, a niko ne želi da ostane po strani ako se pokaže da je to budućnost interneta.

Mnogo je uloženo u virtuelnu stvarnost putem kompleta Oculus VR, što ga čini jeftinijim od konkurenata. Neki analitičari čak smatraju da donosi gubitke.

Fejsbuk takođe radi na VR aplikacijama za druženja i za radna mesta, uključujući one koje su u interakciji sa stvarnim svetom.

Uprkos svojoj istoriji preuzimanja konkurenata, Fejsbuk tvrdi da metaverzum ne može da izgradi jedna kompanija preko noći i obećao je saradnju. Nedavno je uložio 50 miliona dolara u finansiranje neprofitnih organizacija kako bi pomogao u odgovornoj izgradnji metaverzuma. Ali u Fejsbuku smatraju da će za pravu ideju metaverzuma biti potrebno još 10 do 15 godina.

Epic Games (koji je kreirao Fortnite), već neko vreme gaji metaverzalne težnje. Online igre za više igrača imaju zajedničke interaktivne svetove koji sežu decenijama unazad. One nisu metaverzum, ali imaju neke zajedničke ideje.

Poslednjih godina Fortnite je proširio svoj proizvod, organizirajući koncerte, brend evente i još mnogo toga unutar vlastitog digitalnog sveta. To je mnoge impresioniralo i zaintrigiralo za metaverzum.

I druge igre su sve bliže ideji metaverzuma. Roblox je, na primer, platforma za hiljade pojedinačnih igara povezanih u veći ekosistem. U međuvremenu Unity, platforma za 3D razvoj, ulaže u "digitalne blizance", odnosno digitalne kopije stvarnog sveta, a grafička firma Nvidia gradi svoj "Omniverse", koji opisuje kao platformu za povezivanje 3D virtuelnih svetova.

Ne. Iako postoji mnogo ideja o tome šta bi metaverzum mogao da bude, većina vidi društvenu ljudsku interakciju kao srž.

Fejsbuk na primer, eksperimentiše sa aplikacijom za VR sastanke pod nazivom Workplace i društvenim prostorom nazvanim Horizons, a oba koriste svoje virtuelne sisteme avatara.

Još jedna VR aplikacija, VRChat, u potpunosti je fokusirana na online druženje i čet, bez ikakvog cilja ili svrhe osim istraživanja okruženja i upoznavanja ljudi. I druge aplikacije možda su već spremne za predstavljanje javnosti.

Tim Svini iz Epik gejmsa je nedavno za Vašington post rekao da zamišlja svet u kojem će proizvođač automobila koji želi da reklamira novi model ubaciti svoj automobil u svet u stvarnom vremenu i moći ćete ga voziti unaokolo. Možda ćete pre onlajn kupovine prvo isprobati digitalnu odeću, a zatim to isto naručiti u stvarnom svetu.

Postoji li već ova tehnologija?

VR je prošao dug put poslednjih godina, sa vrhunskim kompletima koji mogu prevariti ljudsko oko da vidi u 3D tehnologiji dok se igrač kreće po virtuelnom svetu. VR je ušao i u mejnstrim - Oculus Quest 2 VR gejming komplet bio je popularan božićni poklon 2020. godine.

Eksplozija interesa za NFT-ove, koji bi mogli da omoguće pouzdano praćenje vlasništva nad digitalnom robom, ukazuje na to kako bi funkcionisala virtuelna ekonomija.

A naprednijim digitalnim svetovima biće potrebna bolja, stabilnija i mobilnija povezanost, nešto što bi se moglo rešiti uvođenjem 5G mreže.

Za sad je, međutim, sve u ranoj fazi. Evolucija metaverzuma, ako se uopšte dogodi, odvijaće se među tehnološkim divovima iduće decenije a možda i duže, zaključuje BBC.

Fejsbuk je saopštio da će ugasiti svoj sistem za prepoznavanje lica i izbrisati otiske lica više od milijardu ljudi.

"Ova promena će predstavljati jednu od najvećih promena u korišćenju prepoznavanja lica u istoriji tehnologije“, rekao je u utorak na blogu Džerom Pesenti, potpredsednik za veštačku inteligenciju nove matične kompanije Fejsbuka, Meta.

"Više od trećine Fejsbukovih dnevno aktivnih korisnika se uključilo u našu postavku za prepoznavanje lica i mogu da budu prepoznati, a njegovo uklanjanje će rezultirati brisanjem više od milijardu individualnih šablona za prepoznavanje lica ljudi", dodao je on.

Rekao je i da kompanija pokušava da odmeri pozitivne slučajeve upotrebe tehnologije "nasuprot rastućim društvenim zabrinutostima, posebno pošto regulatori tek treba da daju jasna pravila“.iše od trećine Fejsbukovih korisnika pristalo je na sistem prepoznavanja lica. To je oko 640 miliona ljudi, navodi AP i dodaje da je Fejsbuk već smanjivao svoju upotrebu prepoznavanja lica nakon što ga je uveo pre više od decenije.

Kompanija je 2019. godine prekinula praksu korišćenja softvera za prepoznavanje lica za identifikaciju prijatelja korisnika na otpremljenim fotografijama i automatske predloge za "tagovanje". Zbog te funkcije, kompanija je tužena u Ilionoisu.

Neki gradovi u SAD su zabranili policiji i drugim opštinskim odeljenjima upotrebu softvera za prepoznavanje lica. San Francisko je 2019. godine postao prvi grad u SAD koji je zabranio ovu tehnologiju, posle višegodišnjih kritika zagovornika privatnosti i građanskih sloboda.

CNBC otkriva da je namena metaverzuma (Metaverse) u budućnosti da nas prestravi, do mere gde će zameniti stvarni život.

Dokumentacija, koja je prosleđena zvaničnicima Facebooka još 2018. godine, ukazuje na planove da metaverzum u potpunosti upravlja životima korisnika, kao i tržištem virtuelne realnosti.

Mark Zakerberg je, tokom najave novog imena kompanije, istakao viziju metaverzuma kao mesta na kojem će ljudi voditi svakodnevni život, gde će raditi i igrati se.

Novootkrivena dokumentacija to sada i potvrđuje, a nudi uvid u viziju budućnosti. Očekuje se da će projekat zaživeti u narednih pet do 10 godina i biće naredna okosnica tehnologije.

On je objasnio da je kompanija posvećena budućnosti i da će, dok s jedne strane rade na svojim društvenim mrežama, graditi i nove platforme budućnosti kao što je Metaverzum Horajzon, zbog čega žele da kompanija ne bude poznata samo po Fejsbuku, kao što je to oduvek bilo, već kao brend koji će biti vlasnik Fejsbuka, Instagrama, Vocapa, Horajzona i mnogih drugih platformi u budućnosti.

– Znam da će neki ljudi reći da ovo nije vreme da se fokusiramo na budućnost i želim da priznam da postoje važna pitanja na kojima treba raditi u sadašnjosti. Ali, uvek će ih biti – rekao je Zukenberg, i nastavio:

– Dakle, sudeći po mnogima, jednostavno nisam siguran da li će ikada biti dobar trenutak da se usredsrede na budućnost. Ali, takođe znam da ima mnogo vas koji se osećate isto kao i ja. Živimo za ono što gradimo. I dok pravimo greške, nastavljamo da učimo, gradimo i idemo napred.

Fejsbuk je predstavio svoje najnovije inovacije i istraživanja o proširenoj i virtuelnoj stvarnosti (VR) i viziji Metaverzuma, što Zukenberg smatra najvećim dostignućem od pametnih telefona i mobilnog veba. Prikazana je i serija konceptualnih video-snimaka koji su dočarali njihovu viziju Metaverzuma, kao što je slanje holografske slike sebe na koncert kojem prisustvuje vaš prijatelj u stvarnom životu, virtuelni poslovni sastanak sa kolegama ili igranje impresivnih igara sa prijateljima.

Zukenberg je takođe najavio da će Mesendžer pozivi dolaziti u VR obliku, ali i osnivanje virtuelnog tržišta u kojem programeri mogu da prodaju virtuelnu robu.

– Počinjemo da vidimo da se mnogo ovih tehnologija spaja u narednih pet ili 10 godina. Mnogo toga će postati mejnstrim i mnogi od nas će stvarati i naseljavati svetove koji su isto toliko detaljni i uverljivi kao ovaj, na dnevnoj bazi – istakao jeon.

Zukenberg je Metaverzum predstavio kao sledeće poglavlje, ne samo interneta već i njegove kompanije.

– Oduvek su nas posmatrali kao društvenu mrežu, ali u našoj DNK je da budemo kompanija koja stvara tehnologije za povezivanje ljudi. Želimo da budemo zajedno sa svima, da se teleportujemo i stvaramo nova iskustva sa dragim ljudima, da ne bude važno koliko smo udaljeni. To je ono čemu će Metaverzum biti posvećen –  zaključio je Zukenberg.

Fejsbuk je najavio da će promeniti svoje ime a i stvoriti 10.000 visokokvalifikovanih radnih mesta u EU u idućih pet godina kako bi pomogao u izgradnji takozvanog metaverzuma. Šta je to metaverzum?

Opet ste proveli dug dan. Pre podne ste učestvovali na više konferencija. Bar ste u pauzi stigli popričati s kolegama o koncertu na koji ćete ići večeras. Sreli ste se s prijateljima nakon posla koji su takođe uzbuđeni jer će videte omiljenu grupu. Raspoloženje na koncertu pomutilo je to što ste tamo videli "svog bivšeg ili bivšu" u novom društvu, ali ste ipak za uspomenu kupili majicu omiljenog benda.

I šta je tu drugačije nego što je danas? Samo jedna sitnica: svugde ste bili i sve to doživeli, a da zapravo uopšte niste izašli iz svoje kuće. Dobro došli u metaverzum, univerzum koji se stvara u virtualnom svetu.

Baš kao i "pravi" svet, njega ne stvara samo jedna osoba, a nije ga lako ni definisati. Ukratko se može opisati kao digitalna realnost povezana u svetskoj mreži, ali i s elementima društvenih mreža, "proširene" stvarnosti i video igara.

Naravno da investitore tu naročito zanima i novac: tu se plaća kriptovalutama za sve dodatne usluge - i to je već poznato u današnjim igrama i aplikacijama.

"Nećete gledati, bićete tamo"

"U ovom trenutnu sam prilično siguran da će metaverzum stvoriti novi ekonomski prostor koji će postati čak i veći od današnje ekonomije ", kaže Jensen Hang, predsednik uprave firme specijalizovane za grafičke karte NVIDIA.

Novi virtualni svet bitće daleko više od grafike, tako da i ta firma ulaže značajna sredstva u projekt koji će jednog dana biti mnogo veći od samo jedne firme u oblasti informacione tehnologije, makar to bio i Epl. I druge kompanije su u zlatnoj groznici razvoja: Majkrosoft ili Epik gejms... Mnogi razmišljaju o svom mestu u tom budućem univerzumu.

Naravno da je tu i Fejsbuk: "Umesto da samo posmatrate sadržaje, vi ćete biti usred zbivanja", piše Mark Zakerberg na blogu.

Tome već odavno teži razvoj računara, a najdalje se otišlo u igrama kao što su Second Life, Fortnite, Minecraft ili Roblox. Tamo učesnici mogu da se druže, da dogovaraju to što će zajednički izvesti, mogu da prisustvuju događajima ali i da plaćaju „pravim” novcem za virtuelne predmete i usluge.

Ipak su to još svetovi koji postoje svaki za sebe. Vizionari metaverzuma maštaju o svetu koji će sadržavati sve te svetove koji su stvoreni u digitalnom obliku. I vaš izgled biće stvar vašeg izbora jer svako može uzeti - ili kupiti svoj avatar koji će ga predstaavljati u tom svetu. I digitalni novac će biti prihvaćen svugde i od svih.

Nova stvarnost već i zbog korone

U tome bi ključnu ulogu moglo imati i rešenje na kojem se zasniva i sistem kriptovaluta: neprenosivi token (NFT), dakle digitalni "potpis" koji može postojati samo jednom. Trgovina takvim "autentičnim" digitalnim predmetima je već barata sa milionskim iznosima. Prodaju se fotografije ili umetnička dela. Iako je, naravno, moguće napraviti bezbroj kopija, kod takvih NTF datoteka vlasnik ostaje samo jedan.

Evidencija tog vlasništva se vodi preko sistema koji služi za obračun Eterijumom, kriptovalutom koja se uzdigla odmah nakon Bitkoina.

O virtuelnom univerzumu se mašta već odavno, mnogo je i filmova poput Matriksa gde je to još bila naučna fantastika. To je još uvek mašta, iako tehnologija velikim koracima napreduje u tom smeru.

Zapravo, ova pandemija korone je dala veliki poticaj tom razvoju jer je i virtuelni svet u današnjem obliku na velika vrata ušao u našu svakodnevicu. Radi se od kuće, sve više se kupuje od kuće, mogli smo se i družiti poštujući pravilo da ne izlazimo iz kuće...

To će se još brže nastaviti i poprimati sve veće i složenije dimenzije. I postaće sve vrednije: već se kupuju i "zemljišta" u tom virtualnom svemiru, čak i čuvena aukcijska kuća Sotebis želi da tamo "izgradi" repliku svoje kuće u Londonu kako bi prodavala digitalnu umetnost.

Utoliko i stručnjaci Blumberga procenjuju kako će već 2024. taj metaverzum imati tržišnu vrednost od oko 800 milijardi američkih dolara.

Sve mi je "jasno". Brise se program prepoznavanja lica, a uvodi se metauniverzum u kome svako ima svog avatara. Vama je jasno? 

VIRTUALNA STVARNOST SE VEC DUGO PREPLICE SA STVARNOSCU ZA KOJU MISLIMO DA JE STVARNOST. TAKO DA CELA OVA PRICA SAMO UPOTPUNJUJE JEDNU VELIKU MISTERIJU. KOJI JE UNIVERZUM 'PRAVI' OVAJ KOJI 'POZNAJEMO' I  MISLIMO DA ZIVIMO U NJEMU ILI OVAJ METAVERZUM? I DA. SAD KAO UKUDAJU PROGRAM PREPOZNAVANJA LICA. SAD KAD VEC SVAKI STANOVIK OVE PLANETE IMA SVOJ AVATAR PO KOME GA MOZES PREPOZNATI I ISTRAZITI SVE O NJEMU. APSURD!

субота, 6. новембар 2021.

'OVI' I 'ONI' SRBI

 PRVO DA KAZEM DA NE PROZIVAM NI OVE NI ONE. UOPSTENO SE NE BAVIM POLITIKOM NITI JE RAZUMEM. OVAJ TEKST IMA POLITICKU KONOTACIJU IAKO SAM POKUSALA DA MALO 'OPUSTIM' OVU  TESKU I KOMPLEKSNU TEMU. I ZATO CITAJTE OPUSTENO OVAJ TEKST .DA NE ZAOSTRAVAMO PRICU. REC JE O  PRVOSRBIJANCIMA I DRGOSRBIJANCIMA.PONAVLJAM DA SE NE SVRSTAVAM NI U JEDNE NI U DRUGE. JA SAM JEDNOSTAVNO SRPKINJA I PRIHVATAM I VOLIM SVOJ NAROD SA SVIM NJEGOVIM VRLINAMA I MANAMA.

Kod drugosrbijanaca trka ka vrhovima snobizma izgleda nešto drugačije. Do njihove, sve uže i uže avangarde, stiže se potkazivanjem i uveličavanjem svakog srpskog zločina, stalnom pričom o srpskom primitivizmu, a u poslednje vreme, poželjno je režati na muškarce, kao izvor potencijalnog nasilja. U pogledu životnih navika, drugosrbijanci su karikatura: prebrojavaju jedni drugima robne marke, sedenje u određenim kafićima se smatra oznakom društvene uspešnosti, a naročito je, u njihovoj optici, važno letovanje, o kome pričaju do sledećeg. U prvo vreme su se, posle „5. oktobra“, oblačili kod Zare i imati na sebi neki odevni komad iz nje je bila stvar prestiža. Vremenom su, bistrji među njima, shvatili da je Zara analogna Robnim kućama Beograd, odnosno da nije nikakva posebna robna marka, pa su počeli da njuškaju za nečim čime bi mogli gromoglasnije da se hvale. Prvi su zaposeli Zakintos i ostala narodna odmarališta u Grčkoj, ali su, vremenom, oni koji su hteli da se popnu iznad ostalih, počeli da zalaze na gotovo pusta grčka ostrva, da bi onda turpijali mozak onima koji su i dalje na Zakintosu. Zatim sve dalje i dalje, na sve egzotičnije destinacije. Dok ovo pišem, verujem da je već i Tajland postao demode za njih. Sam vrh drugosrbijanštine je srž licemerja: kako zinu da kažu „dobar dan“, iz usta izleti „demokratija!“, no uvereni su da samo oni treba da glasaju, a ne beslovesna masa. Sami sebi kontradiktorni, opterećeni obožavanjem zapadnjačkog načina života, oni su sebe okupirali sami, pre nego što je okupator uopšte stigao.

U suštini, ispod prividnog sukoba između prvosrbijanaca i drugosrbijanaca, koji se u oku i uhu posmatrača doživljava kao vrednosi sukob, baš tog vrednosnog sukoba nema: i jedni, i drugi su manekeni onoga što propovedaju, autošovinisti (jedni navijaju za američku, drugi za rusku okupaciju) i savršeni malograđani, koji vode, unutar svojih krugova, borbu za uspinjanje na društvenoj lestvici. Prvosrbijanac je vernik, iskreni (kod njih je izraz „iskreni“ neobično važan) pravoslavac, koji mrava ne bi zgazio, ali bi sve drugosrbijance pomlatio kao vaške. Drugosrbijanci su, po modelu okupatora, apostoli tolerancije i ljudskih prava, ali bi prvosrbijance pobili kao pse.

Sve u svemu, i jedni, i drugi su glumci, imitatatori i malograđani, samo su odabrali svoj fah.

San svakog prvosrbijanca je da postane drugosrbijanac, samo što ovi konvertite teško prihvataju, što se vidi i po odnosu prema Vučiću: sve je, od 2012. do danas postao, samo u drugosrbijanske redove nije primljen, uprkos načinu oblačenja, ukusu za skupa vina i korišćenju stranih jezika u govoru. Drugosrbijanac se rađa, ne postaje se.

Unutar nacionalista i pravoslavaca, kako besramno sami sebe zovu, vlada stalna borba ne sa drugosrbijancima, što prividno izgleda logično, već borba za nadsrbljivanje. Stara srpska narodna igra „čiji je veći“, ovde dobija svoj izopačeni vid: ko je bolji Srbin? Merila, u suštini, nema, tako da je sve proizvoljno i sve je u utiscima.

Glavna ekipa, najveći snobovi i malograđani unutar nacionalističkog i pseudopravoslavnog korpusa, postavlja zadatke onima ispod sebe. Pošto građani, što naši nacionalisti i neopravsolavci u suštini jesu, ne mogu da se usavrše, ne mogu nekom posebnom vrlinom ili podvigom da se popnu na višu lestvicu, oni pribegavaju čobanskim trikovima: unižavaju druge, te onda izgledaju bolje od njih. Oni postavljaju kriterijume ko je Srbin, a ko ne; ko je pravsolavac, a ko mora na doobuku, uz klečanje na kukuruzu i čitanje sabranih dela Nikolaja Velimirovića. Srbin je, ne tako davno, bio naziv za one koji se rode kao Srbi i govore srpskim jezikom. Pojavom prvosrbijanaca, stvar se iskomlikovala. Sada je neophodno, da biste i dalje bili Srbin, da pišete ćirilicu, da idete u crkvu dva-tri puta nedeljno, da imate simpatije za Dražu, Mitu i Milančeta Nedića, da ultimativno budete antikomunista, jer iskreni Srbin mora da prezire latinicu, komunjare i ateiste. Ko je i kad doneo ta pravila, niko ne zna. Vucibatine sertifikuju srpstvo.

Viši slojevi nacional-pravoslavaca su otišli još dalje: mora se režati na Vuka Karadžića, koji je „upropastio srBski jezik“, pa sad, eto, moramo da govorimo jezikom prostog sveta, umesto slavjanoserbskim.

Najviši vrhovi prvosrbijanštine su rezervisani za sasvim drugosrbijanske duhove, kojih nema mnogo, ali su savršeno građanizovani i podmukli. Dok pristalice grupisane ispod sebe huškaju na mržnju i netrpeljivost, sami glumataju toleranciju u hrišćansko milosrđe. Oni više i ne misle, oni daju mišljenje o stvarima i pojavama. Oni, istini za volju, nisu podmitljivi kao većina iskrenih Srba i vernika, koji bi za poslaničku platu pevali američku himnu na Terazijama, oni su spremni da daju dupe samo za ono što garantuje dugu i sigurnu egzistenciju. Oni ne kritikuju ljude, nego pojave; nikada crkvu, kao instituciju, već dešavanja u njoj; oni su ovladali morbidnom dijalektikom, u kojoj više nema ni čvrstih pojmova, niti sadržaja, sveć samo tumačenja, sasvim u duhu postmoderne. Oni su najveći ljigavci u prvosrbijanskom korpusu.

U političkim stvarima, ovi najsrbi su savršeni defetisti: čekaju Putina i Boga da reše srpsko pitanje. Bez i malo vere u moć sopstvenog naroda, zastupaju iste autošovnističke stavove, kao i kolege drugosrbijanci. Za sve smo krivi sami, samo što smo za drugosrbijance krivi zato što smo prosti, primitivni i malo smrduckamo, a za prvosrbijance zato što nismo dostojni ruske pomoći (pomogli bi oni, ali mi nismo zaslužili), nismo dovoljno verni i pišemo latinicom.

Dva načina razmišljanja sa istim krajnjim rezultatom: zapišavanjem sopstvenog naroda.

Ni kod ovih, ni kod onih razlog za autošovinizam, međutim, nije u samom narodu, već u mentalnom sklopu protagonista: da bi oni bili veći i bolji, narod mora biti manji i gori. Ovde je u pitanju snobovsko takmičenje, a ne stvarni svet. Ko ove kreature shvati ozbiljno, može da izvuce veoma dalokosezne i netacne zakljucke.

Ukratko, drugosrbijanci su autošovinisti, oni koji preziru „svoj“ narod,  a ljube skute našim dželatima. Sami sebi su to ime dali. Termin je nastao od kvazi elite slučajnih Srba, i sada je ušao u obični svet.

Nama dođe koristan da bi se distancirali od njih, i to je jedina podela među Srbima koju podržavam. Jer najveći neprijatelji Srbije imaju srpsko ime i prezime.

U nekom širem smislu, drugosrbijanci su neokomunjare, koje prodaju veru za večeru.
Neoliberali koji usvajaju anglicizme kao nešto sasvim „kul i moderno“, da bi uhvatili korak sa „normalnim zapadnim svetom“ (koji nas je nelegalno i milosrdno bombardovao). Oni se stide srBske tradicije, opanka, i svog seljačkog porekla, ali ne mogu da se oslobode palanačkog malograđanskog kompleksa.

Oni se svađaju danima da li se piše srbski ili srpski, to im baš bode oči, ali ne smeta im što se SrBljanovićka ne preziva SrPljanović, ili habzburška monarhija ne zove haPSburška monarhija.

Oni daju podršku Zagrebu posle zemljotresa, dok u požaru koji je odneo 6 života u Beogradu, ne daju ni pet para. Oni su titovi jugopatofili. I dalje veruju u bajku zvanu „bratstvo i jedinstvo“.Oni kupuju burek podrške u Borči kod šiptara, koji pokazuju rukama dvoglavog orla. Sa druge strane šiptar apotekar, koji je nedvano spasio jednog Srbina tako što mu je dao veštačko disanje (u vreme koronavirusa) ne smatraju za ništa posebno, on za njih nije heroj, jer eto, spasio je život Srbinu. Poneki i podele tu vest, ali u cilju lizanja sa šiptarima, a ne u cilju čestitke čoveku koji je spasio život jednom Srbinu.
Oni kupuju burek na veliki petak, i to radosno „šeruju“ na tviteru. Smeta im „lizanje kašičice“. Oni misle da su pametniji od svih jer ne veruju u Boga. A one koji veruju smatraju primitivcima iz srednjeg veka. A ne zna, nesoj, da je recimo Mihailo Pupin veliki svetski naučnik, bio veliki vernik i redovno išao u crkvu. Da je Nikola Tesla bio veliki nacionalista, kao i Ivo Andrić.

Oni smatraju da je NATO humanitarno intervenisao a ne napravio zločin, oni smatraju Milicu Rakić kolateralnom štetom, ako je uopšte i pomenu. Oni su žene u crnom, NATO lobisti i propagandisti. Oni govore kako uranijum kojim su nas zasuli nije štetan, još će da nas ubede i da je lekovit. Kasetne bombe koje su zabranjene, su za njih bile neophodnost.
Oni KosMet ne smatraju našom kolevkom, već našim teškim teretom koji nas sprečava da uđemo u Evropu.

Oni su, jednostavno rečeno, domaći izdajnici i strani plaćenici(ili samo korisni idioti). Oni su kancer Srbije, koji nam ne daje da se uspravimo, dok uporno mantraju kako su upravo ovi drugi najveći teret ovoj zemlji. Ti drugi su patriote, i nacionalisti koji vole majku Srbiju, sve ono što je suprotno od njih, tako da logično je da će na njih svaliti svu krivicu. Njima smeta što svi „ližu istu kašičicu“ prilikom pričešća, ali ne smeta im da se žvalave sa pevaljkom u kafani. Smeta im liturgija za Vaskrs, uz poštovanje svih mera, ali im ne smetaju puni autobusi, prodavnice, banke, fabrike, sada su otvorili i teretane i frizeraju. Njima smeta pravoslavlje, „turbovernici“ i crkva najviše od svega. Oni koriste infiltrirane komunjare kačavende, da bi crkvu naružili i predstavili sve sveštenike takvima, iako je u pitanju manjina.

Oni su drugosrbijanci, za njih smo mi krivi za sve.

Ako ste se našli negde u ovim redovima, ne mora da znači da ste drugosrbijanac. Izuzeci uvek postoje, možda ste samo pali pod uticaj „mejnstrim“ medija (kako režimski tako i „opozicionih“) koji su pod njihovom kontrolom. Priznajem malo sam i nakarikirao, da bi jasnije razdvojio one koji naginju druosrbijanštini, od ljudi kojima je otadžbina iskreno u srcu.

Postoji dva tipa drugosrbijanaca, jedni su plaćeni da to budu, a drugi to rade besplatno (korisni idioti).

Kako je sve krenulo? Pa od lažne elite.

Kako je nastao izraz „druga Srbija“

Danas je „drugosrbijanac“ neprivalčna etiketa, pa su počeli njome da se služe upravo i drugosrbijanci, što je bila inicjalna kapisla za pisanje ovog teksta. Valjda im se izlizao termin fašista, jer je 95% ljudi protiv naseljavanja „migranata“.

Preneću samo odlomak iz knjige uvaženog profesora Slobodana Antonića, koji je to profesorski elaborirao u knjizi „Višijevska Srbija“.

Pogrešno je shvatanje da je termin novijeg datuma, on samo doživljava svoju kulminaciju u širokim narodnim masama.
Njega su, navodno, izmislili „srpski nacionalisti“ kako bi dezavuisali kritičke glasove koji dolaze iz soroševih medija.

Izraz „druga Srbija“ nastao je na osnovu knjige Druga Srbija koju su priredili Ivan Čolović i Aljoša Mimica, a izdali Beogradski krug i Centar za antiratnu akciju, 1992. godine, u Beogradu. Ona predstavlja zbirku od 80 govora sa deset javnih tribina držanih svake subote, od 11. aprila do 20. juna 1992, u velikoj sali Studentskog kulturnog centra.

Isti krug intelektualaca nastavio je da se okuplja i govori u Domu omladine, od 3. oktobra 1992. do 20. februara 1993, takođe u deset navrata. Govori su objavljeni u knjizi Intelektualci i rat (1993). Godine 2002. obe knjige, objedinjene nazivom Druga Srbija – deset godina posle (1992-2002), objavio je Helsinški odbor za ljudska prava. Te tribine, tokom 1992. i 1993, bile su protest jednog dela srpskih intelektualaca protiv nacionalizma, autoritarizma i rata.

Kada je 2007. godine pokrenut sajt „Peščanika“, na njemu je formirana i rubrika koja je nazvana „Druga Srbija“. Autori, koji su svrstavani u tu rubriku, na sajtu su opisani kao „intelektualci građanske orijentacije“, u koje su eksplicite uvršćeni: Vojin Dimitrijević, Biljana Kovačević Vučo, Srđa Popović, Ivan Čolović, Mirko Đorđević, Dubravka Stojanović, Vesna Pešić, Vladimir Gligorov, Milutin Petrović, Miljenko Dereta, Petar Luković, Teofil Pančić, Nikola Samardžić, Nadežda Milenković, Biljana Srbljanović, Srbijanka Turajlić, Latinka Perović, Vesna Rakić Vodinelić, Ljubiša Rajić, Svetlana Slapšak, Laslo Vegel, Marko Vidojković i drugi.

Naziv „Druga Srbija“ kritičari su ubrzo, sa „Peščanika“, proširili i na druge, ideološki i politički bliske grupacije: na LDP (kao na stranački izraz ovoga pokreta), na Helsinški odbor za ljudska prava i ceo „ljudskopravaški“ NVO sektor (kao na „narodnofrontovsku“ podršku LDP), i, najzad, na E-novine, „Danas“ i B92 (koji su medijska osnova celoga projekta).

Tokom 2007. i 2008. godine ova nova i radikalna „Druga Srbija“ dala je nedvosmislenu podršku secesiji Kosova. Tako je „Druga Srbija“ iz 2008. došla na poziciju da zahteva legalizaciju ratnog osvajanja i etničkog čišćenja izvršenog tokom rata. To je, mora se primetiti, u potpunom neskladu sa idealima izvorne Druge Srbije, iz 1992, koji su podrazumevali odbacivanje svakog „zakona topuza“ i rešavanje sukoba dogovorom. Ili je zakon topuza (tj. „načelo realizma“) neprihvatljiv samo onda kada je topuz u srpskim rukama, a savršeno plauzibilan kada je on, recimo, u rukama SAD?

Najpogubniji uticaj, međutim, „Druga Srbija“ je imala na širenje netrpeljivosti, isključivosti, pa i prostaštva u javnom prostoru Srbije. Njeni autori su proglasili kao vrlinu načelo da se u emisije ne zove niko ko misli drugačije, jer, „zašto biste zvali nekoga od koga, po vašem shvatanju, ništa istinito, tačno ni pametno ne možete čuti?“. Oni su javno zastupali stav da čak ni u medijima koji su u državnom vlasništvu „ne sme da cveta hiljadu cvetova“. Oni su ne samo sve svoje protivnike nazvali „fašistima“, već su ih zasuli izrazima koji su se ranije mogli naći samo na vratima staničnog klozeta (vidi primere navedene u tekstu „Psovačka strana ’druge Srbije‘“, u ovoj knjizi).

Osnivači „Druge Srbije“, s početka devedesetih, bili su uglavnom ugledni univerzitetsk profesori, pristojni, ozbiljni i staloženi ljudi. Danas, neki od njenih najistaknutijih predstavnika, prosto se takmiče u vulgarnostima, uvredama, cinizmu i seksualno-verbalnom egzibicionizmu. Zaista žalosna devolucija.

Na kraju, posebno licemernu, pa i nečasnu ulogu, „Druga Srbija“ je odigrala kada je reč o „suočavanju“ Srbije sa ratnim zločinima. Ona se sastojala u sistematskom relativizovanju ratnih zločina činjenih prema Srbima – od Knina do Kosova, i od Klečke do Dobrovoljačke, kao i u nekrofilskoj apsolutizaciji zločina koje su činili Srbi i u proširivanju odgovornosti za te zločine na sve Srbe – uključujući čak i na još nerođenu decu („U Srbiji samo kamen nije kriv!“ – Pavel Domonji, šef kancelarije Helsinškog odbora za Vojvodinu, na Okruglom stolu „Šta blokira proces suočavanja u Srbiji“, Beograd, 5. decembar 2006).

Finale tog projekta trebalo bi da bude najavljena rezolucija Skupštine Srbije kojom se priznaje „genocid“ u Srebrenici i time, praktično, daje konačna legitimacija NATO agresiji na Srbiju, 1999. godine (koja je i preduzeta s opravdanjem da se njome sprečavaju Srbi da počine još jedan „genocid“). Ako imamo u vidu da je „Druga Srbija“ danas na čelu kampanje za ulazak Srbije u NATO, onda drugosrbijanski projekat „suočavanja“ Srba sa svojom „genocidnom“ prošlošću dobija svoj jasan strateško-politički kontekst.

Tako će devolucijski krug biti završen. Nekadašnje pacifističko suprotstavljanje upotrebi sile u rešavanju konflikata, okončava se u apologetici militarističke mašinerije jedne Imperije i u propagandnom ubeđivanju svojih sunarodnika da nema alternative bezuslovnom prihvatanju svega što nam je ta Imperija činila u prošlosti ili što nam čini danas. „Bela reka“ postala je „Borska reka“. Čista planinska voda postala je otrovni kolektor. I treba li sada u Srbiji ikome zameriti što iz takve reke više neće da pije vodu?

Kako su nastali drugosrbijanci?

Pravo pitanje je kako su nastali drugosrbijanci?

Odgovor je jednostavan, a većina je između redova i sama ukapirala. Oni su nusproizvod komunizma, ili bolje rečeno titoizma. Njima je najveći problem srBski nacionalizam (namerno pišem sa B da ih nerviram), jer im je upravo taj nacionalizam stvorio državu koju danas preziru. Oni okreću glavu od činjenice da su srBski nacionalisti bili i Tesla, i Pupin, Milanković, pa čak i Ivo Andrić, J.J. Zmaj, Jovan Dučić, i namerno navodim naše velikane iz istorije, čija je ljubav prema domovini nesporna a pritom su bili i veliki naučnici koje ceo svet poštuje.

Odakle tolika mržnja prema rodoljubima (patriotama) i domoljubima (nacionalistima) ?

Za vreme „druga Tita“ ili bolje rečeno najvećeg zlikovca našeg naroda i narodnosti, , smatrano je da
velikosrpski hegemonizam“  (više ovde TRI “VELIKOSRPSKE” LAŽI zbog kojih će doći do novog rata na Balkanu) može da sruši državu (!?), i da je najveća pretnja bajkovitom bratstvu i jedinstvu. Kao rezultat imamo samomrzeće Srbe, ili slučajne Srbe, ili jugonostalgičare. Za njihovu informaciju, Hrvatska i Slovenija su protivustavno rasturile državu, koju je srBski narod krvlju stvorio u Velikom ratu, a ne vaš agent tito. Dok se država raspadala oni su ćutali. A nama je nacionalna svest i nacionalni interes srozan u tolikoj meri, da su drugosrbijanci u većini, a mi smo dobili nezavisnost tek kada se i poslednji „brat“ odvojio od nas 2006. godine.

Dok se bore protiv srpskog nacionalizma, ne smeta im hrvatski klerofašizam. Letuju u Hrvatskoj i radosno objavljuju na tviteru, dok braća Hrvati objavljuju slike kako će da prave sapun od Srba, lome automobile sa našim tablicama, prebijaju nam vaterpoliste, ponosno ističu znak „za dom spremni“ u Jasenovcu, dok Jadovno nazivaju dečijim kampom itd. Za njih to je minorna manjina, ali kada državni vrh slavi Oluju (najveće etničko čišćenje posle 2. sv rata) i to uz fašistu Tompsona, oni ostaju nemi. Žale za Jugoslavijom, koja je toliko zla učinila prema Srbima.

Eto to vam je drugosrbijanština, protiv koje se mi borimo.

Iako je taj rat virtuelan, te je sva prilika da će takav zauvek i ostati, ova činjenica ništa mu ne oduzima na intenzitetu. Gotovo svakoga dana pojavi se po neka uvreda sa jedne ili druge strane, zakuva se polemika ili prosto dođe do međusobnog vređanja bez preteranog valjanog povoda.

Elem, da bi malo razjasnio prirodu ovoga sukoba, jedan tviteraš se potrudio da u 40 tačaka objasni ko su zapravo Prvosrbijanci i kako ih prepozanti, što na društvenim mrežama, što u realnom životu.

Evo kako ih je on doživeo:

Kako vi gledate na ovu podelu, da li se slažete sa tviterašem ili stvari doživljavate na potpuno drugačiji način? 

Srbijanci su, prema nekim verovanjima, osobe koje se kao maternjim služe srpskim jezikom. Ovo verovanje je netačno zbog toga što: 1) osobe kojima je maternji jezik srpski a žive u Hrvatskoj – nisu Srbijanci; 2) ni osobe koje se kao maternjim služe srpskim jezikom, a žive u Vojvodini – takođe nisu Srbijanci; 3) čak ni osobe koje se služe srpskim jezikom kao maternjim a žive na Kosovu – nisu Srbijanci.

Srbijanstvo, dakle, nije do jezika.

Da li je srbijanstvo, onda, stvar ideološkog karaktera?

Nije, a evo i zašto kada smo ono bili „nacionalisti“ pričali smo o nekakvom srpstvu, pa čak i o srbstvu, pa čak i o Srbstvu sa velikim S. Nekakvo srbijanstvo ili Srbijanstvo – nije zabeleženo kao pojam, čak ni kada smo imali „teritorijalne pretenzije“ i zalagali se za „velikosrpsku hegemoniju“ – niko se, nikada i nigde nije zalagao za velikosrbijansku ili Velikosrbijansku (za one koji prideve pišu velikim slovima) stvar.

Ko su onda Srbijanci i šta čini jednog čoveka Srbijancem?

Kada sam ja davnih osamdesetih godina prošlog milenijuma išla u osnovnu školu, mi smo, Beograđani, Bog da nam prosti, Srbijancima nazivali osobe srpske (a vala i ne samo srpske) nacionalnosti koje žive duž takozvane južne pruge, i Srbijanac je na našem beogradsko – infantilno – nadmenom jeziku zapravo bilo nešto kao eufemizam za seljačinu ili, u posebnim situacijama, za ciciju (ovo zbog predrasude da su oni južno sebičnjaci i račundžije).

Kada sam, takođe davnih devedesetih godina studirala u Novom Sadu, shvatila sam jednu za mene do tada nepojmljivu stvar. Smatrali su me Srbijankom. A ja sam to smatrala uvredom. To je ujedno bio i moj prvi sukob sa nadevima koje Srbi daju jedni drugima, da ne kažem prva kriza nacionalnog identiteta.

Logično bi bilo, kad sam već počela da se poveravam, da do ovog slučaja dođe s kraja osamdesetih kada je svako normalan ko je imao 15 godina bio nacionalista i slušao pank a tako isto i kod Dalmatinaca, pa se onda na moru svađaš da li je kava ili kafa, je li mlijeko ili mleko i tako dalje i tako dalje. U Dubrovniku su Srbe, recimo, nazivali (što i dalje smatram manje uvredljivim od onoga „Srbijanci“) Vlasima: „Ma i ja san ti Vla'inja“ – mogla sam često da čujem od svoje najbolje cavtatske drugarice, u trenucima kada se moj pankersko-beogradski nacionalizam sukobljavao sa nekim seljačkim hevimetalsko-hrvatskim nacionalizmom.

Dakle, ne postoji velikosrbijanstvo iz razloga jer ne postoji srbijanstvo.

Čudno ime nose Vlasi – baš kao i do sada neistraženi Srbijanci. Na primer, Grci Vlasima nazivaju Cincare (i to je prilično pežorativno, kažu recimo „kuco-vlasi“ što znači otprilike „ćopavi Vlasi“, ko zna zašto ćopavi, i to je naravno uvreda) Dubrovčani Vlasima nazivaju Srbe, a Srbi Vlasima nazivaju ono čudno pleme kod istočne granice koje baja, baca uroke i opšti s mrtvima ko dobar dan. Ko će ga znati da li su to oni isti Vlasi nekad davno imali svoju državu koja se zvala valjda Vlaška.

Ko su, međutim, Srbijanci – nije još uvek poznato. Jedno vreme Srbijancem se smatrala osoba srpske nacionalnosti koja živi negde između Zemuna i Leskovca, ili makar do administrativne granice sa Kosovom.

Dakle: ne Srbi iz Hrvatske, ne Srbi iz Bosne, ne iz Vojvodine, Crne Gore i s Kosova, ne dijaspora – ne, nego samo od Zemuna pa negde do dole, ne zna se tačno dokle (Srbija ustalom nema baš najjasnije granice pa tako ni Srbijanac ne zna dokle je on Srbijanac a kada postaje Srbin.

Ovaj jezički fenomen naravno nije strefio nijednu drugu naciju – nego Srbiju, pa tako nemate ni Rusijance, ni Rumunijance, Hrvatijance ili Albanijance. Imate Srbijance.

Da pojam srbijanstva nije samo geografski shvaćeno je kada se pojavila čudna ideološka podgrupa Srbijanaca koje sebe naziva „drugosrbijanci“. Drugosrbijanac, za razliku od običnog Srbijanca koji nije ideologizovan, može da živi bilo gde. Granice Srbije ne moraju da ga se tiču (čak je i poželjno da ga se ne tiču) i za razliku od Srbijanca koji (bar tako objašnjavaju ovaj termin oni koi ga koriste), koji dakle mora da živi u (tako se to zove valjda) užoj Srbiji – drugosrbijanac je oslobođen geografskih stega i može da živi u Hrvatskoj, Bosni, Australiji ili u Kandaharu. Drugosrbijanac je, dakle, za razliku od običnog Srbijanca – slobodan kao ptica da živi gde hoće i ostane drugosrbijanac.Kao kontraideja drugosrbijanstvu na sličan način (volšebno) pojavila se i treća jezička brljotina a to je – prvosrbijanac. Prvosrbijanac je, poput drugosrbijanca, ideologizovana osoba srpske nacionalnosti (mada ni to nije nužno – jer ovde je važna ideja a ne DNK) i on je valjda sve ono što nije drugosrbijanac. Ako je drugosrbijanac sklon da verbalno napada Republiku Srbiju (ma gde ona bila, u mislima, na parčencetu planete Zemlje ili u knjigama) te da priziva vojne napade na istu jer smatra da ta država ništa ne valja a da su za to krivi Srbijanci (posle su postali krivi prvosrbijanci, ali u početku su oni koji ne valjaju bili kratko – Srbijanci), njegova suprotnost je prvosrbijanac koji brani sve što drugosrbijanac napada, i takođe, napada sve što drugosrbijanac brani.

Na trenutak ću se ponovo vratiti negde na sredinu mračnih devedesetih i u Vojvodinu, to jest na ono mesto gde sam prvi put saznala da Srbijanci nisu samo Čarapani (izvinjavam se Čarapanima, ja nisam znala da su oni samo podvrsta Srbijanaca nego sam verovala da je to poseban jezičko-mentalitetski pojam koji označava ružne osobine cicijašenja, a lociran je negde oko Kruševca).

Kada čoveka uvrede i kažu mu (otkriju mu) da je on jedan tamo Srbijanac, čovek se prirodno zbuni i stane to da poriče, ne znajući šta to tačno znači. U AP Vojvodini sam, pošto sam saznala da sam i ja Srbijanka i da to nije dobro, sagledala i druge jezičke granice koje su nekad davno postojeći Srbi postavili jedni između drugih – da se zna ko je ko i da ne dolazi do kojekakvih mešanja.

Prezir prema Bosancima ili Srbima iz Bosne verovatno bih otkrila i u Beogradu, ali slučaj je hteo da u vreme najveće omraze na izbeglice svake vrste s akcentom na one iz Bosne budem u Novom Sadu. Nije mi delovala kao neko opravdanje priča o davnim traumama i nekakvim „šestim ličnim“ barabama, ni priča o akcentu („a novosađanski je pa divan“, mislila sam se ja dok sam slušala ogovaranja), ni strah da će pod najezdom divljih (koji su „isterali pitome“ što bi rekli Vojvođani) Bosanaca svi pristojni Novosađani ostati bez poslova, žena, lokala i ostalih nepokretnosti, te druge imovine.

Kada sam se prvi i poslednji put našla u novosadskom pozorištu Ben Akiba u društva Mađara koji su bili toliko nepristojni da pričaju na mađarskom, a ja jedina Srpkinja (kasnije ću saznati Srbijanka) sedim i ne razumem i reč – razumela sam zbog čega je tih godina u Vojvodini pobeđivala Srpska radikalna stranka. Ono što međutim nisam razumela, to je bio prezir prema Srbijancima i otvorena mržnja prema „prekodrinskim Srbima“.

Neki dan sam putovala u jedan od (valjda) centara Srbijanaca – Niš, gde sam saznala čudnu stvar od šofera koji me je vozio. Čovek se naime satima žalio na „kosovske Srbe“ koji su, da ne poveruješ, pokupovali tamo stanove i koji su pokvareni, mnogo ih je i svuda imau veze. Isti čovek, tokom iste vožnje, čudom se čudio i na sva usta hvalio nekakvog Albanca iz Preševa koji je kupio (isto kao što to rade „kosovski Srbi“) auto od njega i „za pet minuta završio sve oko papira“. Albanac je sa svojim vezama i kupovinom pokretnosti – sjajan. Kosovski Srbin je smetnja i pretnja, mnogo ga je i „došao je divlji, da otera pitome“.

Nisam mogla da odolim, ispričala sam mom vozaču kako sam ja tako onomad u novosadskim novinama zaticala oglase za stan sledeće sadržine „izdajem stan devojkama iz Vojvodine“; „izdajem sobu Novosađaninu“ i tako dalje. Nisam, takođe, mogla da odolim a da mu ne kažem da njega, kao Srbijanca s južnu prugu, oni gore na severu gledaju sa jednakim nerazumevanjem, prezirom i podozrenjem sa kakvim on gleda onog svog „uzurpatora“, kosovskog Srbina.

I da privedem kraju priču o tome kako su Srbi nestali iz srpskog jezika, što će reći iz srpskog duha (jer jezik je samo ogledalo duha, jezik proizlazi iz duha) da bi kasnije nestali i kao pojam, a onda i fizički – kao nekakav nacion. Srbijanac je onaj Srbin koji nije kosovski, prekodrsinski ili vojvođanski Srbin. Drugosrbijanac je ideološka kategorija a prvosrbijanac pokušaj da se drugosrbijancu pridoda arhineprijatelj i sušta suprotnost.

Negde između svih tih ovih te onih Srba i raznih vrsta i podvrsta srbijanaca – izgubismo mi i jezik i značenja onih reči kojima je nazivana naša nacija, nestadoše Srbi i nema ih više u savremenom srpskom, odnosno srbijanskom jeziku. Ako je za utehu (a nije) ostali su u nekim starim pesmama. Dok bude tih pesama, neko će se negde, možda, sećati da je „bio jednom jedan narod“, da parafraziram neku drugu rečenicu – ali ova je malo skuplja, jer starija, a čije posledica je smrt ili nestajanje jednog naroda.

ZAISTA NIKAD NECU RAZUMETI NASE PODELE. SRBI SE DELE PO SVAKOM MOGUCEM PITANJU. TOLIKO DELJENJA NEMA NIGDE: NI U PRIRODI NI U DRUSTVU. IZMISLILI SMO TOLIKE RAZLICITOSTI DA JE SVE OTISLO U BIZARNOST I KRAJNOST. KAO DA NI SRBIN VISE NIJE SRBIN. I KAO DA VISE NIKO NE MOZE NI DA DA TACNU PROCENU KO JE 'PRAVI' SRBIN. TO SE TOLIKO OTRGLO KONTROLI DA SE PODOZRIVO GLEDAJU  I UKUCANI, A KAMOLI KOLEGE.  I UMESTO DA SHVATIMO DA SU SVI SRBI SRBI I DA SU SVI LJUDI LJUDI MI  IZAZIVAMO BRATOUBILACKE RATOVE KAO DA NIJE DOSTA ONIH SVETSKIH. MI UNISTAVAMO SRPSKI NAROD BOLJE OD SVIH DRUGIH. ZA TO SMO EKSPERTI. NARAVNO DA JE POKRETAC TIH SVIH PODELA POLITIKA I DA JE OSTRASCENIM LJUDIMA TESKO DA REALNO SAGLEDAJU  OVU PRICU,ALI IPAK POTRUDIMO SE DA ZAISTA BUDEMO SRBI (LJUDI).


четвртак, 4. новембар 2021.

GRADONACELIK

NE PLASITE SE . TRENUTNOG GRADONACELNIKA, A TEK NJEGOVOG ZAMENIKA NE TREBA UOPSTE SPOMINJATI.OVO JE PRICA O NAJBOLJEM GRADONACELNIKU BEOGRADA IKAD. UZ DUSKA RADOVICA ,BRANKO PESIC JE MOJ OMILJENI BEOGRADJANIN!

BEOGRAD - Na čelu Beograda, od 1839. do danas promenilo se na desetine gradonačelnika, ali nijedan nije ostavio takav trag kao Branko Pešić.

Ovaj Zemunac od 1965. do 1974. godine stolovao je u Starom dvoru, i za to vreme izgrađena je "Gazela", deset kilometara auto-puta, prokopan je Terazijski tunel, a urađeni su i podzemni prolazi na ovom trgu. Ada Ciganlija je postala uređeno kupalište, a podignuti su Hala "Pionir", SRC "25. maj", "Pinki", "Olimp", Muzej savremene umetnosti...

Na kraju njegovog drugog mandata završena je izgradnja Palate "Beograđanka", a započeta je izgradnja Zapadne i Istočne kapije Beograda.

Prema kazivanju njegovog sina Lazara od pre pet godina, Branko je bio najponosniji, što je za vreme njegove vlasti izgrađeno čak 86.000 stanova! Za tih devet godina, Beograd je sa 680.000 porastao na 920.000 žitelja. U to vreme drugovi i drugarice, pogotovo oni na položajima, dobijali su novoizgrađene nekretnine.7765

Međutim, Pešić je živeo skromno u prizemnoj kući koju je nasledio.

- Naša porodica se doselila u Zemun posle Prvog srpskog ustanka - priča Lazar Pešić, Brankov sin. - Preko dva veka živimo u današnjoj Ulici cara Dušana. Tata je ceo život proveo u kući koja je izgrađena 1909. godine.

Za života bio je cenjen u javnosti zbog toga što je stalno želeo da pomaže građanima. Nije imao službeni automobil ni šofera. Vozio je svog "pežoa 504" i "opel askonu", sa kojima je često znao da usput vozi svoje sugrađane. Beograđani su bili toliko slobodni da su ga zvali na kućni telefon, a nisu se ustezali ni da mu u Zemunu zakucaju na vrata.ama su danima dolazili ljudi pred kuću i molili tatu da im sredi zaposlenje, da dobiju uput u bolnicu ili da reguliše nešto u sudu ili opštini - priseća se Lazar.

Najteže mu je bilo sa partijskim funkcionerima. Znao je danima da obilazi privredne gigante, da ih odobrovolji da daju novac za infrastrukturu. Ipak, kao najtvrđi orah važila je vojska. JNA nije puno marila što je kroz Beograd trebalo da se izgradi moderan auto-put. Na prostoru današnje petlje na Autokomadi, 1967. nalazile su se stare kasarne i logor.

General Ivan Gošnjak je Pešića gotovo isterao iz kancelarije, kada mu je ovaj ponudio 43 hektara zemlje u Makišu, a da armija napusti plac od 10 ari koji je na trasi budućeg puta. Tražio je dodatne tri milijarde dinara. Te pare Grad nije imao, pa je Pešić pribegao lukavstvu...


Najtvrđi na parama je bio Edvard Kardelj. Za Beograd nije hteo ni dinar da da. U to vreme, Beogradu je bila potrebna nova mreža za napajanje grada. Stara infrastruktura je bila dotrajala. Međutim, Kadelj je stopirao sve. Kažu da je naredio da se Beogradu ne da ni dinar za to. Pešić, stari lisac, znao je gde Kardelj živi na Dedinju, te pozove svog čoveka iz "Elektrodistribucije". Odluči se za malu, ali veoma opasnu smicalicu.Tata je u tajnosti naredio ovom čoveku iz "Elektrodistribucije", da namerno svaki dan po dva-tri sata, isključuje struju u kvartu gde živi Kardelj. Njegova supruga Pepica se zbog toga nervirala. Zvala je i žalila se tati. A on kao naivno, govorio da je sistem star, da mora da se menja, a da Grad nema para za to. Pošto su u Kardeljevom komšiluku bile rezidencije ambasada, SFRJ nije smela da se bruka. Pare su obezbeđene, a Beograd je dobio novu elektro-mrežu", objašnjava Lazar Pešić.

Na jednom prijemu, ispred holandske kraljice glasno je hvalio Tita, kako mu on pomaže oko izgradnje prestonice. Maršalu je bilo milo kako ovaj lepo govori o njemu, pa mu reče, "šta god ti treba, ja ću ti pomoći".

Već sutradan Pešić piše pismo, u kome ukazuje potrebu za izgradnjom glavne magistrale preko vojnog logora. U uvijenoj formi je saopštio svoj razgovor sa Gošnjakom. Tito, svestan da je pred inostranim zvanicama obećao pomoć, uzvraća pismo u kome kaže da je sve sređeno.

Tata je bio čest gost kafana iako nije pio alkohol od 1954. godine. Bio je preke naravi, voleo je da se pobije, pa je zbog karijere odlučio da pije isključivo sok od jabuke. Znao je da se veseli, a najviše je voleo tamburaše. Valjda ga to veže za detinjstvo, jer je moj deda Dimitrije držao kafanu u kući pored naše - priča naš sagovornik.

- Za njegov 50. rođendan, tadašnja elita, poklonila mu je jedinstvenu knjigu sa posvetama. Među potpisnicima su bili Duško Radović, Ljuba Tadić, Milena Dravić, Dragan Nikolić, Čkalja, Pavle Vuisić, mnogi slikari i pesnici tog doba - priča Lazar, dok lista stranice požutelog albuma.

U biografiji Branka Pešića piše da je rođen 1922. godine u Zemunu, gde je završio osnovnu školu i Gimnaziju. Neposredno pred rat upisao je Pravni fakultet u Beogradu.Kada se zapucalo, otac je uzeo pušku u ruke i otišao u rat. Zajedno sa stotinama sremskih partizana, prešao je preko Save u Bosnu, jer su tamo postojali bolji uslovi za borbu protiv okupatora - priča Lazar.

Sa ovom brigadom borio se na Sutjesci. Prilikom oslobođenja Bijeljine, avgusta 1943. godine teško je ranjen u stomak. U sastavu 12. vojvođanskog korpusa učestvovao je u borbama za oslobođenje Beograda i Zemuna, oktobra 1944. godine.


Posle rata počinje političku karijeru. Obavljao je niz značajnih funkcija. Preminuo je 4. februara 1986, u godini kada je trebalo da ode u penziju. Bolovao je od srca i šećerne bolesti. Ima dve kćerke Branislavu (67) i Sofiju (52), a od sina Lazara (54) ima unučad Tesu i Dimitrija.


Književnik Brana Crnčević bio je odličan prijatelj sa Brankom Pešićem. Često se dešavalo da ga ovaj vadi iz zatvora zbog verbalnog delikta. Prema Pešićevim rečima, Crnčević je po kafanama znao da razveže jezik i žestoko kritikuje pojedine drugove na visokim državnim funkcijama. Posle jedne pijanke i izlaska iz pritvora uz pomoć gradonačelnika, Crnčević je otišao do jednih novina i javno u intervjuu obećao da više neće piti.

- Kada je pročitao članak, tata je pozvao književnika i počeo da viče na njega. Kako sada da te vadim iz zatvora. Ovako sam te pravdao bezbednjacima, da si se napio i da nisi imao pojma šta pričaš - priseća se Lazar Pešić.


Pokojni gradonačelnik Beograda voleo je boks. Čak je i očevu kafanu dao na korišćenje jedom klubu. Nije mu bilo strano ni da se potuče. Jednom je izudarao dvojicu siledžija koji su na ulici davili milicionera.

- Sećam se da je u Zemunu, dok je bio predsednik opštine, zaštitio devojku koju su maltretirala četvorica nasilnika. Trojicu je nokautirao, dok je četvrti uspeo da pobegne. Sutradan, posle batina, pretučeni nasilnici su došli u njegov kabinet da se izvinjavaju - priseća se Lazar Pešić.

Ovih dan je premijera filma "Gradonacalnik" koji govori o ovom gospodinu ,ali pravom gospodinu -gradonacelniku Beograda Branku Pesicu.

Vizijom jednog čoveka Beograd je dobio najprometniji most u bivšoj Juoslaviji. Put od ideje do realizacije izgradnje "Gazele" bio je trnovit. Gradonačelnik Branko Pešić imao je mali gradski budžet za tako ambiciozan projekat.

Savezna i republička vlada nisu htele da finasiraju most sa šest traka, JNA nije htela da ustupi zemljište na Autokomandi. Očekivalo se konačno raseljavanje nelegalno podignutog naselja Jatagan-mala. Ipak, od 1965. do 1974. godine dok je stolovao u Starom dvoru, pored "Gazele", izgrađeno je deset kilometara auto-puta, prokopan je Terazijski tunel, urađeni su podzemni prolazi na ovom trgu.

Ada Ciganlija je postala uređeno kupalište, a podignuti su Hala "Pionir", SRC "25. maj", "Pinki", "Olimp", Muzej savremene umetnosti… Na kraju njegovog drugog mandata završena je izgradnja Palate "Beograđanka", a započeta izgradnja Zapadne i Istočne kapije Beograda.

Kako je Branko Pešić obezbedio pare za sve ove projekte?!

U tri reči – bio je mangup! I to pravi, gradski.

Pored prirodnog šarma i finih manira, glavno "oružije" su mu bili sok od jabuke i maline.


Kada bi za svoje ideje bio odbijen od saveznih i republičkih institucija, novac za projekte je tražio u beogradskim fabrikama. Prestonica je 60-tih godina imala četrdeset ozbiljnih industrijskih giganata. Svakodnevno je obilazio fabrike, razgovarao sa tadašnjim rukovodstvima, ali obećani novac je bio mali.

Promenio je taktiku, odlučio se da primeni "kafansku diplomatiju".

Sa konobarima je uvek bio u "dilu". Kelneri su znali, ako se te večeri pije crveno vino, njemu bi sipali sok od maline, a ako bi pili belo vino, on bi u časi imao sok od jabuke. I tako je on napijao "glavonje", a onda ih sveže pameti ubeđivao da višak novca ulažu u izgradnju "Gazele", "Pionir", tunel, podzemne prolaze… Maligani su odradili svoje. Pešić je kao šahista, hladne glave matirao sve redom.


Prema rečima njegovog sina Lazara, Branko je bio najponosniji što je za vreme njegove vlasti izgrađeno čak 86.000 stanova! Za tih devet godina, Beograd je sa 680.000 porastao na 920.000 žitelja. .

Pored kafana sa kockastim stolnjacima, Branko je voleo sport. Kada je ušao u godine igrao je stoni tenis. Ali samo u paru. Pešić je bio navijač Crvene zvezde. Ipak, boks je bio najveća ljubav. Čak je i očevu kafanu dao na korišćenje jedom klubu. Kažu, imao je "olovne pesnice". Jednom je izudarao dvojicu siledžija koji su na ulici davili milicionera.

"Sećam se da je u Zemunu, dok je bio predsednik opštine, zaštitio devojku koju su maltretirala četvorica nasilnika. Trojicu je nokautirao, dok je četvrti uspeo da pobegne. Sutradan, posle batina, pretučeni nasilnici su došli u njegov kabinet da se izvinjavaju", priseća se Lazar Pešić

Poznati srpski književnik Brana Crnčević bio je odličan prijatelj sa Pešićem. Često se dešavalo da ga ovaj vadi iz zatvora zbog verbalnog delikta. Crnčević je po kafanama znao da žestoko kritikuje pojedine drugove na visokim državnim funkcijama. Posle jedne pijanke i izlaska iz pritvora uz pomoć gradonačelnika, Crnčević je otišao do jednih novina i javno u intervjuu obećao da više neće piti.

"Kada je pročitao članak, tata je pozvao književnika i počeo da viče na njega. Kako sada da te vadim iz zatvora. Ovako sam te pravdao bezbednjacima, da si se napio i da nisi imao pojma šta pričaš", priseća se Lazar Pešić.

Pešić je zbog svog šarma bio omiljen u društvu. Znao je da se šali na tuđ, ali i na svoj račun. Cenile su ga mnoge ličnosti iz javnog života. Studio B, Bitef, Fest i Bemus su osnovani u njegovo vreme i s njegovim blagoslovom.

Obijao je banke, provaljivao u radne organizacije, silovao gospođice iz aparata, tapkao pred SIV-om, džepario po GSP-u, lažno se predstavljao, falsifikovao dokumenta, poturao lažne novčanice, prodavao rog za sveću, varao na kartama, podmićivao - samo da bi naš Beograd bio veći i lepši.

„Hvala mu".

Ovako je jednog od najpoznatijih i najuspešnijih gradonačelnika Beograda Branka Pešića opisao pisac i savremenik Dušan Radović.

Kompozitor Voki Kostić je ispisao note, a Duško Radović napravio je humorističku vest iz crne hronike s početka teksta o nepočinstvima „maloletnog B. P.".

  • Bio jednom jedan Tmuša, mali čovek sa radija
  • Pamtim taj Beograd pre njega koji je u nekim delovima ličio na palanku.

    „I onda u vreme Branka Pešića odjednom je počeo da se menja i postaje moderan grad", kaže za BBC na srpskom karikaturista Dušan Petričić.

    „Mi smo se čak pitali i `šta će nam Beograđanka, kad imamo Albaniju`, ali je on svakako promenio vizuru grada"meo je, kažu, posle mečeva na ramenima da iznese šampiona kao pravi pravcati obožavaoci", priča Petričić.

    Za vreme Pešićevog mandata izgrađeni su bazeni širom grada - Olimp na Zvezdari, Vračarski sportski centar sa bazenom, Šumice, 25. maj, Banjica, Košutnjak, Tašmajdan, Hala Pionir, Hala Pinki u Zemunu.

    Zato je iz njega ostao veliki broj nagrada i zahvalnica za razvoj sporta.

    Arhitektica Ljubica Slavković iz Beograda ocenjuje kao najvažniji doprinos Pešić novijem i drugačijem Beogradu, ne samo urbanistička postignuća, već i to što je poštovao i uvažavao struku.

    Kao primer Pešićeve spremnosti da preuzme ličnu i političku odgovornost da odbrani neke projekte, navodi polemike oko izgradnje Mostarske petlje.

    Postojala su dva projekta i odabran je arhitekte Brane Jovina i inženjera Jovana Katanića.

    „Pešić je rekao: `Ako grešim, stavite tu tri bandere, jednu za mene i dve za njih dvojicu i obesite nas`".

    „Lično je stao iza te odluke", napominje Slavković.

    Vreme dok je on bio na čelu Beograda spada, kaže, u zlatno doba jugoslovenskog modernizma.

    Tada su se širom zemlje gradili veliki projekti - u Splitu, obnova Skoplja posle zemljotresa i na mnogim drugim mestima.

    Trudio se da ima „čist obraz" i želeo je da se i njegova deca ponašaju tako da može „mirno da spava".

    „Indirektno nam je nabacivao da pazimo šta radimo i mi smo shvatali tu odgovornost", kaže Pešić mlađi.Branko Pešić je bio gradonačelnik dva mandata, koliko je bilo moguće po zakonu. Posle toga je imao funkcije u saveznoj vladi, ali je više bio čovek od „akcije i terena".ao mladi komunista, Milošević je bio Pešićev šef kabineta u Skupštini grada.

    „Negde 1985. rekao mi je da ako mu Stambolić da neku slobodu nagrabusiće svi".

    Toga se setio posle Osme sednice.

    Osma sednica Centralnog komiteta (CK) Saveza komunista Srbije održana je 1987. godine i smatra se definitivnim razlazom Slobodana Miloševića i Ivana Stambolića, koji mu je dotad bio poput političkog oca.

    Stambolić se privremeno povukao iz politike, a Milošević je devedesetih poveo zemlju u ratove.

    „Znao je da je Milošević bio veoma sposoban, daš mu zadatak on će 110 odsto da ga završi, ali ako on mora nešto da smisli i odlučuje teško nama", zaključuje Lazar Pešić.ko bismo pitali građanke i građane Beograda ko je bio najuspešniji gradonačelnik, mislim da bi najveći broj izabrao Branka Pešića. On je legendarni gradonačelnik Beograda i ukoliko je neko zaslužio da dobije film, onda bi to prvi svakako bio Pešić. Ovim rečima je zamenik gradonačelnika Beograda Goran Vesić na konferenciji za novinare u Starom dvoru najavio novi film "Gradonačelnik."

    Dokumentarac je delo scenariste Duške Jovanić i reditelja Vuka Dapčevića, snimljen je prema Vesićevoj ideji, a od narednog ponedeljka biće u četiri beogradska bioskopa. Film je večeras premijerno prikazan u Kombank dvorani, a crvenim tepihom su prošetali Milka Forcan, Toma Fila, Ljubiša Ristić, Lena Bogdanović, Bule Goncić u pratnji supruge i drugi.

    On je dodao da će Beograđanke i Beograđani koji budu gledali film razumeti koje osobine treba da ima dobar gradonačelnik Beograda, a to su Brankove osobine.

    - Dobar gradonačelnik Beograda treba da bude mangup, da bude hrabar, da ima političko iskustvo, da je spreman da se posvađa ako je interes Beograda u pitanju, da boravi među ljudima i rešava njihove probleme, da živi od ujutru do uveče za svoj grad, da voli svoj grad i da bude obrazovan, jer u obrazovanju nema prečica. Oni koji budu gledali film videće da je sve to bio Branko. Ako su se te osobine tražile nekada, tako je i sada - zapazio je Vesić. Steta sto se nije na njega ugledao - Vesic! Imao je savrsen primer!

    Branko Pešić je bio gradonačelnik mog detinjstva i mnogo puta sam posle njegovog mandata čula da ljudi prizivaju vreme u kom je on vodio Beograd. On je bio vanserijski čovek koji je spajao osobine zemunskog mangupa i čoveka koji je plivao uz Dunav, i u to vreme smeo, primera radi, Titu da kaže nešto što drugi ne bi smeli, ali naravno, na sebi svojstven način - rekla je Duška Jovanić.On je bio strašno kompleksna ličnost, a obavljao je funkciju gradonačelnika devet godina i 14 dana. Njegov mandat je bio veoma turbulentan, od studentskih protesta do osnivanja Festa, i sigurno mu nije bilo lako - istakao je reditelj.


DUG TEKST KOJI NIJE POKRIO NI DELIC PRICE O TOME KAKV JE BIO BRANKO PESIC. IMALA SAM SRECE DA RASTEM U NJEGOVO VREME, DA UZIVAM U NASEM LEPOM I BEZBEDNOM GRADU. BEOGRAD NIKAD NIJE BIO LEPSI  I SRECNIJI NEGO KADA JE GRADONACELNIK BIO BRANKO PESIC, A SA BEOGRADJANKE SE CUO DUSKO RADOVIC KOJI JE SLAVIO BEOGRAD!


уторак, 2. новембар 2021.

LETECI TAKSI

 PA SKORO DA I TO DOCEKAMO.  I DALJE GLEDAMO BRUSA VILISA I MILU JOVOVIC ( PETI ELEMNT)  SA NEVERICOM DOK SE VOZE LETECIM TAKSIJEM. ZA DVE -TRI GODINE KAZU TO CE BITI STVARNOST.  OD 1997-ME DO  2024-TE IMA MANJE OD 30 GODINA KAD CE BAJKA POSTATI STVARNOST. TEHNOLOGIJA SVE VISE UBRZAVA TEMPO. NEKADA JE ZA PRONALAZAK NECEGA TREBALO  1000 GODINA (TOCAK) PA 100 PA 50 A SADA NI 30. NEVEROATNO. MORAM DA POMENEM ILONA MASKA I NJEGOVU KORPORACIJU ' TESLA' KOJA JE 26.10. OVE GODINE ZARADILA 26 MILIJARDI. ZA JEDAN DAN TOLIKA ZARADA?! REALNO? NE BAS? BEZOS 'OD STRAHA' DA VISE NE BUDE NAJBOLJI PRAVI 'ORBITALNI GREBEN"! PA DOBRO DOSLI U BUDUCNOST!

Zurite na avion ili ubolnicu ili bas bas bitan sastanak ,a ono saobracajni kolaps. Cak i u Beogradu. Evo resenja.

Aerodromi u Rimu, Veneciji i Bolonji, kao i na francuskoj rivijeri, objavili su da su osnovali kompaniju za izgradnju infrastrukture za leteća taksi vozila koja bi trebalo da omogući bolju transportnu povezanost gradova i ublaži problem saobraćajnih gužvi.

Nova kompanija Urban Blu udružila je italijanske aerodrome Aeroporti di Roma iz infrastrukturne grupe Atlantia, Aeroporto di Venecija, Aeroporto Guljelmo Markoni di Bolonja i francuski aerodrom Aeroport de la Kot d'Azur.

Prema njihovim rečima, plan im je da do 2024. godine počnu da posluju sa letećim taksijima u Rimu, Veneciji i Nici. U saopštenju nisu navedeni finansijski detalji u vezi sa projektom.

Rim je treći najpogodniji grad u Evropi za razvoj vazdušne mobilnosti

Infrastruktura je namenjena veriportima, specijalnim tipovima letelica koje poleću vertikalno, a zatim preusmeravaju motore i propelere u horizontalni položaj i lete kao avioni.

Vertiporti će funkcionisati kao električni vazdušni taksiji koji će klijentima ponuditi novi način putovanja, zaobilazeći saobraćajne gužve i lakši međugradski prevoz, napominje Rojters.

Urban Blu planira "izazovan, ali izvodljiv vremenski okvir, i to će omogućiti Rimu da bude među prvim gradovima u Evropi koji će omogućiti ovakvu vrstu transportne povezanosti", naglasio je izvršni direktor Aeroporti di Roma Marko Tronkone.

Italijanska prestonica je treći najpogodniji grad u Evropi za razvoj urbane vazdušne mobilnosti, prema studiji Evropske agencije za bezbednost vazduhoplovstva (EASA).

Otvoren za saradnju sa drugim zemljama

Kako se navodi u saopštenju, Urban Blu će biti otvoren za saradnju sa drugim industrijskim, tehnološkim i finansijskim partnerima sa kojima bi postepeno proširio projekat u Italiji, Francuskoj i drugim zemljama.

Dodaju da će se udružiti sa nemačkim startapom za leteće taksije Volokopter, uz podršku investicionog fonda EDF Invest, akcionara Aeroport de la Kot d'Azur.

Ulagači su opet dali stotine miliona evra za projekat „Volokopter”. To su male električne letelice koje bi, prema optimističnim prognozama, za koju godinu mogle da jezde gradovima. I zarađuju milijarde.

Sve podseća na film Peti element sa Brusom Vilisom i Milom Jovović. Sniman krajem devedesetih, ovaj film je radnju smestio u 2263. godinu, kad gradom jezde leteći automobili. Tada niko nije mogao ni da sanja ono što danas tvrde entuzijasti koji su namirisali dobar posao – da bi gradska vozila mogla da lete već u trećoj deceniji ovog milenijuma.

Tako se bar nadaju u firmi „Volokopter“ iz gradića Bruhzala nedaleko od Štutgarta. Sada su prikupili još 200 miliona evra investicija, uz 122 miliona sa kojima su ranije krenuli. U igri su krupni igrači: logistika Nemačke železnice, „Intel“, „Dajmler“ i kineski proizvođač automobila „Džili“. Sada su se pridružili dobavljač automobilske branše „Kontinental“ i divovski fond „Blekrok“.

„Kroz ta partnerstva možemo da posegnemo za neophodnom ekspertizom kako bismo narednih godina pokrenuli prve linije“, rekao je ove sedmice Florijan Rojter, šef „Volokoptera“.

Planiraju da u naredne dve godine ponude prve komercijalne leteće taksi linije. Firma razvija male autonomne letelice nalik na helikoptere kojima bi putnici mogli da izbegnu gužve na putevima i sigurno dođu do cilja. Radi se i na logističkoj bespilotnoj letelici namenjenoj isporukama.

O konceptu urbanog saobraćaja raspravlja se već decenijama. Letelice se vide kao zgodan način da se zaobiđu gužve, a postaju moguće napretkom senzora i brzog interneta koji sprečavaju koliziju. Glavni izazovi su i dalje relativno mala nosivost i baterija koja ne može da izdrži duže letove.

Pioniri u velikom biznisu

„Volokopter“ je osnovan pre deset godina i, zajedno sa nemačkim konkurentom „Lilijumom“, spada u pionire ove mlade branše. „Lilijum“ iz Minhena, koji radi na malenom autonomnom avionu sa 36 motora, sada već vredi više od milijardu dolara. Na koliko se procenjuje vrednost „Volokoptera“? O tome šef „Rojtera” nije želeo da govori.

No jasno je da je širom sveta počela trka u tome ko će imati prvi leteći taksi. Osim američkog startapa „Džobi“, i velikani tradicionalnog saobraćaja poput „Erbasa“ i „Folksvagena“ razvijaju svoje letelice.

Analitičari investicione banke „Morgan Stenli“ računaju da bi tržište letećih taksija već 2040. godine moglo da bude teško 1,5 biliona dolara godišnje.

Evropska agencija leta EASA takođe računa da će firme poput „Volokoptera“ i „Lilijuma“ kroz najdalje četiri, pet godina dobiti potrebne dozvole. „Volokopter“ je već u decembru tražio dozvolu u Sjedinjenim Državama.

Prema pisanju lista Velt, prošle godine je preko milijardu dolara uloženo u branšu. Širom sveta na tome radi preko dvesta firmi, od njih tri četvrtine dolaze iz Kine. List piše da je „počela finalna runda u borbi za vođstvo na tržištu letećih taksija“.

Ilon Mask je svojoj kompaniji dao ime Tesla! Super zar ne?

Tesline akcije su porasle u ponedeljak nakon što je Herc najavio planove za kupovinu 100.000 električnih vozila (uglavnom limuzina modela 3) za svoju flotu automobila za iznajmljivanje, što je povećalo bogatstvo Ilona Maska za 25,6 milijardi dolara od zatvaranja tržišta u petak.

Njegova neto vrednost, od zatvaranja tržišta u ponedeljak, popela se na neverovatnih 255,2 milijarde dolara, procenjuje Forbs - što ga čini najbogatijim što je ikada bio, a verovatno i najbogatijom osobom koja je ikada hodala planetom. On je bogatiji od bilo kog milijardera kojeg je Forbs ikada pratio: Mask vredi više od suosnivača Gugla Larija Pejdža (6. najbogatiji) i generalnog direktora Fejsbuka Marka Zakerberga (7. najbogatijih) zajedno.

Za veliki deo svog bogatstva, Musk može da zahvali svojim 21% udela (s diskontom za kreditne obaveze) u Tesli, koju je pomogao da se pokrene, prvo kao investitor, pre skoro dve decenije. Akcije su zatvorene u petak na oko 910 dolara. Do ponedeljka u podne, akcije su skočile na otprilike 978 dolara po komadu – što je porast od 33% od početka godine, što je dovoljno da Tesli da tržišnu kapitalizaciju od 968 milijardi dolara. Do 16 časova kada je trgovanje stalo u ponedeljak, Teslina tržišna kapitalizacija je po prvi put premašila 1 bilion dolara; akcije su zatvorene na 1.024,86 dolara po komadu, što je porast od 12,6% u jednom danu.

Musk takođe ima udeo u privatnoj kompaniji za istraživanje svemira Spejs-Eks, koja bi sledećeg meseca mogla da pokuša da izvrši prvo orbitalno lansiranje svoje nove rakete zvezdanog broda. Investitori su posao nedavno procenili na 74 milijarde dolara, nakon februarskog kruga finansiranja. Na sekundarnom tržištu se navodno nedavno trgovalo akcijama na 100 milijardi dolara.

Musk je pretekao Džefa Bezosa da postane najbogatija osoba na svetu u septembru i od tada se više nije osvrnuo. U to vreme, šalio se Forbsu o tome da je poslao srebrnu medalju osnivaču Amazona i rivalskom svemirskom milijarderu (a onda je poslao Bezosu emodži za srebrnu medalju na Tviteru). Bezosovo bogatstvo je u ponedeljak palo za milijardu dolara pošto su akcije Amazona oslabile uoči izveštaja o zaradi u trećem kvartalu; jaz između dvojice muškaraca se proširio na više od 62 milijarde dolara; Bezos je završio dan vredan 193 milijarde dolara. Kada su akcije Amazona dostigle vrhunac ranije ove godine u julu, tehnološki mogul iz Sijetla vredeo je procenjenih 222 milijarde dolara.

Pandemija je pogoršala razlike u prihodima u SAD, a najbogatiji sloj društva postaje bogatiji nego ikada ranije. Između januara 2020. i aprila 2021., američki milijarderi su postali bogatiji za oko 1,2 biliona dolara. U dolarima, Mask je bio najveći dobitnik od svih njih. Pre dve godine, Forbs je procenio njegovu neto vrednost na 19,9 milijardi dolara – manje od jedne desetine onoga što vredi danas.

Hercov ugovor predstavlja najveću narudžbu električnih vozila ikada i doneće Tesli oko 4,2 milijarde dolara prihoda, navodi Blumberg. Ova vest stiže samo četiri meseca nakon što je vekovima stara agencija za iznajmljivanje, koja je počela da iznajmljuje automobile Ford Model T 1918. godine, otkupljena iz stečaja. Herc kaže da će Teslin model 3 biti dostupan za iznajmljivanje u velikim američkim i evropskim gradovima do početka novembra, navodi se u saopštenju za javnost. Hercove akcije su takođe skočile na vesti u ponedeljak, na zatvanju zabeleživši rast od 9% na 27 dolara po akciji.

Države bez svemirskog programa, medijske i turističke kompanije, preduzetnici i investitori, svi će imati mesto na "Orbitalnom grebenu".

Džef Bezos (57), drugi najbogatiji čovek na svetu, najavio je da će do kraja ove decenije izgraditi prvu privatnu svemirsku stanicu! Vlasnik kompanije "Blu oridžin" i osnivač "Amazona" izjavio je da će svemirska stanica "Orbitalni greben" biti biznis-park i otvorena za turiste.

Nove mogućnosti

Stanica će biti lansirana u svemir pomoću rakete "Nju Glen" i imaće kapacitet da primi deset osoba, baš kao i Međunarodna svemirska stanica, koja kruži u Zemljinoj orbiti od 1998. Partneri Bezosu u ovom ambicioznom projektu biće "Boing" i startap "Sijera spejs".

- Više od 60 godina NASA i druge svemirske agencije razvijale su orbitalne svemirske letove i okruženje omogućivši nam komercijalne letove u svemir u ovoj deceniji - rekao je Brent Šervud, jedan od direktora u kompaniji "Blu oridžin".

Astronautkinja Džanet Kavandi, koja je u uniformi NASA tri puta letela u svemir i koja je predsednica kompanije "Sijera spejs", poručila je da će ovaj projekat pomoći da se kosmos otvori za komercijalna istraživanja, proizvodnju i turizam. Stanica "Orbitalni greben" trebalo bi da bude "park za mešovite poslovne potrebe". Trebalo bi da obezbedi infrastrukturu potrebnu za privredne aktivnosti i otvaranja novih tržišta u svemiru. - Svemirske agencije, visokotehnološki konzorcijumi, suverene države bez svemirskog programa, medijske i turističke kompanije, preduzetnici, investitori i oni koji su okrenuti budućnosti, svi imaju svoje mesto na "Orbitalnom grebenu" - saopštila je kompanija "Blu oridžin".

Uspešni letovi

Bezosova kompanija je već privukla veliku pažnju organizujući dva turistička leta u svemir. U prvom letu do ivice kosmosa u ekipi je bila Voli Fank (82), avijatičarka, i time je postala najstarija žena koja je boravila u svemiru. U drugom uspešnom letu nekoliko meseci kasnije oboren je novi rekord - put zvezda je leteo Vilijam Šatner (90), poznatiji kao Kapetan Kirk iz "Zvezdanih staza", koji je postao najstarija osoba koja je letela u svemir.

Spejs-Eks ima neke probleme sa toaletom u svojim kapsulama koje mora da reši pre nego što lansira još četiri astronauta.

Kompanija i NASA žele da se uvere da curenje toaleta neće ugroziti kapsulu koja se lansira u nedelju rano iz svemirskog centra Kenedi ili neku drugu koja je parkirana na Međunarodnoj svemirskoj stanici od aprila.

Tokom prvog privatnog leta kompanije Spejs-Eks prošlog meseca, cev se odlepila, prosuvši urin po ventilatorima i ispod poda, rekao je Vilijam Gerstenmajer, potpredsednik Spejs-Eksa koji je nekada radio za NASA. Isti problem je nedavno otkriven unutar kapsule Dragon na svemirskoj stanici, rekao je on novinarima u ponedeljak uveče.

Kao trajno rešenje, Space-Eks je zavario cev za ispiranje urina koja se nalazi unutar najnovije kapsule kompanije, koju je američko-nemačka posada nazvala Endurance. NASA još nije završila sa pregledom popravke u poslednjem trenutku.

Što se tiče Zmajeve kapsule u orbiti, ispod podnih ploča nakupilo se manje urina od one koja je nosila milijardera i još trojicu na trodnevnom letu, rekao je Gerstenmajer. To je zato što je posada predvođena NASA provela samo jedan dan živeći u njoj pre nego što je stigla na svemirsku stanicu.

Spejs-Eks sprovodi testove kako bi se uverio da prosuta tečnost nije oslabila kapsulu u orbiti tokom proteklih šest meseci, rekao je Gerstenmajer. Svako strukturno oštećenje moglo bi da ugrozi astronaute tokom njihovog povratka na Zemlju sledećeg meseca. Konačni testovi bi trebalo da budu završeni kasnije ove nedelje, napomenuo je on.

Ovo će biti četvrto lansiranje NASA astronauta Spejs-Eks i ukupno peti putnički let. NASA se obratila Space-Eks i Boingu za transport posade do i sa svemirske stanice, nakon penzionisanja flote šatlova 2011. Američki astronauti su se vozili na ruskim raketama sve dok Spejs-Eks nije preuzeo posao prošle godine. 

TRKA ZA TAKSIJE KOJI LETE IZNAD GLAVA JE UVELIKO POCELA. TRKA ZA OSVAJANJE SVEMIRA TRAJE VEC DECENIJAMA. I JEDNO I DRUGO  POLAKO POSTAJU REALNOST. A MISLILI SMO DA JE SVE TO FIKCIJA. ZNAM, NE VERUJETE DOK NE VIDITE. PA IPAK OTVORITE MALO UM. NISMO VEROVALI MNOGO TOGA ,A TEHNOLOGIJA NAS UVEK UVERI DA MOZE SVE DA POSTANE REALNOST I OBRNUTO!

KO SAM JA

 NAJTEZE PITANJE NA SVETU. ODGOVOR MOZDA I POSTOJI, MEDJUTIM MI GA NE VIDIMO.ZAHVALJUJUCI PERCEPCIJI NEKIH LJUDI I KVANTNOJ FIZICI MOZDA I P...