петак, 16. јун 2023.

RODITELJSTVO

 PRICA O RODITELJSTVU U SRBIJI SE POSEBNO ZAKUVALA POSLE DVA MASAKRA KOJA SU SE DESILA U MAJU. NIKAD NIJE BILO LAKO BITI RODITELJ ( IMAM CETVORO DECE) ALI MI SE CINI DA JE SAD TEZE NEGO IKAD,KAKO VASPITAVATI DECU O VA ZLA VREMENA POTPUNA JE ENIGMA. NI OVI TEKSTOVI NECE MNOGO TOGAOBJASNITI ALI EVO IH UZ MOJ KOMENTAR DA UZ BESKRAJNU I BEZUSLOVNU LJUBAV PREMA DECI  IPAK IM TREBA ODREDITI GRANICE I BITI STROG I ISTRAJAN U ZABRANAMA.

Roditelji koji batinama kažnjavaju svoju decu, po nalogu centra za socijalni rad ići će na obuku o pravima deteta i roditeljstvu, stoji u radnoj verziji izmena i dopuna Porodičnog zakona, kojima se uvodi zabrana fizičkog kažnjavanja dece.- Izmenama i dopunama uvodi se eksplicitna zabrana fizičkog (telesnog) kažnjavanja dece kao vaspitnog sredstva ili prilikom čuvanja i podizanja dece. Propisuje se da u čuvanju, podizanju i vaspitavanju deteta roditelji ne smeju podvrgavati dete ponižavajućim postupcima, telesnom kažnjavanju i drugim kaznama koje vređaju ljudsko dostojanstvo i integritet deteta - rečeno je Kuriru u ministarstvu i dodato da se to odnosi i na hranitelje, staratelje i sva druga lica koja se staraju o detetu ili s detetom dolaze u kontakt u porodici ili drugoj sredini.

Roditelji koji i dalje misle da je "batina iz raja izašla" i ne odustaju od te vaspitne metode moraće da snose sankcije. Naravno, uslov je da budu prijavljeni za fizičko kažnjavanje deteta. A kazna je korektivni nadzor nad vršenjem roditeljskog prava, u čemu je nadležan organ starateljstva, tj. centar za socijalni rad, koji po Porodičnom zakonu obavlja poslove zaštite porodice, pomoći porodici i starateljstva.

- Sankcija za navedeno ponašanje po pravilu je sprovođenje korektivnog nadzora nad vršenjem roditeljskog prava, gde se roditelji ispravljaju u svojim postupanjima prema detetu koje fizički kažnjavaju. Prema izmeni i dopuni člana 80, organ starateljstva će imati ovlašćenja da nalaže roditeljima da se uključe u posebne obuke o ostvarivanju prava deteta i odgovornom roditeljstvu - navode u ministarstvu i dodaju da ukoliko hranitelji ili staratelji fizički kažnjavaju dete, sankcija može biti prestanak hraniteljstva, odnosno starateljstva, a u skladu sa zakonom. Radna verzija izmena i dopuna Porodičnog zakona predlaže i ukidanje mogućnosti da sud daje dozvolu za sklapanje dečjih brakova. Ministarstvo je tako sada usvojila ono što traže i Strategija za prevenciju i zaštitu dece od nasilja i Opšti protokol za zaštitu dece od nasilja, jer se dečji brak smatra oblikom nasilja nad decom. U Strategiji se, inače, navodi da je dečji brak brak u kojem je bar jedan od partnera dete, odnosno mlađi od 18 godina, kao i da su "dečji, rani i prinudni brak oblici nasilja koji predstavljaju grubo kršenje prava deteta, posebno devojčica, prema Konvenciji o pravima deteta i Konvenciji o eliminisanju svih oblika diskriminacije nad ženama", te da "ugrožavaju psihofizičko zdravlje devojčica i izlažu ih riziku od apatridije, nasilja u porodici, trgovine ljudima".

Gordana Plemić, direktorka udruženja "Roditelj", ističe za Kurir da od prvog dana podržavaju ove izmene zakona.

- Mi smo za zabranu bilo kakvog fizičkog, ekonomskog, psihičkog, mentalnog nasilja nad decom i to nije uopšte upitno. Kad dođete dotle da udarite dete ili na bilo koji način ga povredite, došli ste do trenutka kad i sebi i detetu dokazujete da nemate nikakav mehanizam osim da uvedete trenutno strahopoštovanje. A to nije autoritet, već strah koji daje trenutne učinke, a dugoročno velike loše posledice na rast i razvoj deteta - kaže Plemićeva i dodaje:

- Obuke za roditelje koji fizički kažnjavaju svoje dete su dobra podrška roditeljstvu i dobar put da usvajamo načine da decu vaspitavamo nenasilnim metodama. I važno je da promovišemo načine drugačijeg roditeljstva i vaspitavanja, kojih je mnogo, koji se ne zasnivaju ni na kakvom obliku kažnjavanja ili nasilja. A njih je jako puno, od toga da razgovarate s decom do doslednosti roditelja, tj. toga da ono što govori i sam radi - navodi za Kurir Plemićeva i dodaje da se kod nas roditeljstvo uglavnom doživljava kao nešto za šta ne treba pomoć, a to je pogrešan pristup - ne treba se ustručavati od traženja pomoći stručnjaka.

SVE E TO U REDU DECU TREBA ZASTITI U SVAKOM SMISLU MEDJUTIM NI DECA VISE NISU KAO NEKAD PA CE VRLO LAKO ZLOUPOTREBITI SVOJA 'PRAVA' A KO CE ONDA STITI RODITELJE?

Po rečima psihologa Džordana Pitersona iz knjige "12 pravila za život", promišljeniji roditelji ne bi dozvolili da neko do koga im je iskreno stalo bude predmet prezira gomile, prenosi sajt "detinjarije.com".

Nedavno sam posmatrao trogodišnjeg dečaka kako polako prati svoju majku i svog oca po krcatom aerodromu. Na svakih pet sekundi besno bi zavrištao – i što je još važnije, namerno je to radio. Nije bio na ivici živaca. Kao roditelj, znao sam po tonu. Samo je nervirao svoje roditelje i stotine drugih ljudi kako bi privukao pažnju. Možda mu je nešto bilo potrebno. Ali ovo nije bio način da to dobije, i njegovi roditelji je to trebalo da mu stave do znanja. Možda ćete reći “pa verovatno su bili premoreni ili neispavani posle dugog puta.” Ali, trideset sekundi pažljivo usmerenog rešavanja problema okončalo bi ovu sramnu epizodu. Promišljeniji roditelji ne bi dozvolili da neko do koga im je iskreno stalo bude predmet prezira gomile.

Takođe sam posmatrao jedan par koji nije bio u stanju da kaže “ne” svom dvogodišnjaku, zbog čega su morali da ga u stopu prate gde god bi mu dunulo da ide, tokom čitavog trajanja posete koja je trebalo da bude prijatna. Toliko se loše ponašao, čim nije bio pod striktnim nadzorom, da nisu mogli da se opuste i ostave ga ni sekundu bez rizikovanja. Želja njegovih roditelja da dozvole svom detetu da se ponaša nesputano i sledi svoje impulse, proizvela je potpuno suprotan efekat: oduzeli su mu nezavisnost. Budući da ga nisu naučili šta znači “ne”, rastao je bez svesti o granicama razumnog ponašanja, a samim tim i bez šanse za autonomiju. Klasičan primer kako previše haosa dovodi do previše reda (kao što je slučaj i kad je obrnuto). Viđao sam i roditelje koji nisu mogli da vode ozbiljan razgovor odraslih za trpezarijskim stolom jer su njihova deca od četiri i pet godina dominirala društvom, jela sredinu iz svih kriški hleba tiranišući prisutne, dok su oni osramoćeno i nemoćno gledali.

Kada je moja, sada odrasla ćerka, bila dete, drugo dete ju je jednom udarilo u glavu metalnim kamiončićem. Gledao sam kako je to dete godinu dana kasnije perfidno gurnulo svoju mlađu sestru unazad preko staklenog stočića. Majka ga je odmah zgrabila i oštrim tonom mu rekla da ne radi takve stvari, istovremeno ga pomazivši na odobravajući način. Podizala je malog boga i gospodara univezuma. To je nepisani cilj mnogih majki, računajući i one koje sebe smatraju borcima za rodnu ravnopravnost. Takve žene će se oštro suprostaviti svakoj naredbi odraslog muškarca, ali će poleteti da svom potomku zauzetom igranjem video igrica ispune naređenje i naprave sendvič. Buduće partnerke takvih dečaka imaće mnogo razloga da mrze svoje svekrve. Poštovanje žena? To je za druge dečake, druge muškarce – ne i za njihove mile sinčiće.

Zanemarivanje i zlostavljanje dece lošim vaspitavanjem ili potpunim izostankom nametanja discipline – može biti namerno i svesno. Ali mnogo češće, moderni roditelji su paralizovani strahom da ih njihova deca više neće voleti ako im odrede i najmanju kaznu. Toliko im je stalo do prijateljstva sa svojom decom, da su spremni da žrtvuju poštovanje. To nije dobro. Dete može imati mnogo prijatelja, ali ima samo dva roditelja, a oni su više od prijatelja. Zbog toga svaki roditelj mora naučiti da istrpi trenutnu ljutnju, pa čak i mržnju svog deteta koja se može pojaviti kao posledica disciplinovanja, pošto je detetova sposobnost da uvidi dugoročne dobrobiti kazne vrlo ograničena. Roditelji su društvene sudije. Oni treba da uče decu da se ponašaju na način koji omogućava smislene i produktivne odnose sa drugim ljudima.

Srećam se jedog odlaska sa svojom ćerkom na igralište kada je imala oko dve godine. Visila je na penjalici kada je bezobraznik sličnog uzrasta krenuo da stane na prečku o kojoj je visila. Pratio sam ga pogledom i oči su nam se srele. Polako i promišljeno počeo je da gazi njene ruke, sve većom snagom, iznova i izova, ne spuštajući pogled sa mene. Tačno je znao šta radi. Eto ti, ćale – to je bila njegova filozofija. Već je utvrdio da su odrasli jadni i da može lako da ih pobedi (šteta, onda, što će i sam postati isto). Bedna je budućnost koju su mu njegovi roditelji namenili. Na njegovo ogromno iznenađenje, zgrabio sam ga i bacio sa penjalice.

Zapravo ne, nisam. Samo sam svoju ćerku odveo negde drugde. Ali bi za njega bilo bolje da jesam.

Odlomak iz knjige “12 pravila za život”, izvor: "Detinjarije.com"

 

Iako imam sedamnaest godina, bajke su još uvek sastavni deo mog života. Opisala bih sebe kao “bajkovitu” osobu. U prevodu, verujem u čuda. Prvo su mi bajke čitali baka i roditelji. Zatim sam ih u formi crtanih filmova gledala od ujutro do uveče, a pred spavanje je opet neko morao da mi  čita. Dostigla sam nivo da svaki sekund filma znam napamet, tekst, muziku, pokrete, svako drvo, svaki prozor, stepenik, loknu… To je onaj nivo kada roditelji, već smoreni, počnu da izgovaraju “Nemoj opet isto, molim te”. Bila sam neumoljiva. Svanulo im je kada sam se osposobila da sama čitam. Naravno, po prirodi stvari, počela sam da gledam bajke ozbiljnijih formata. Još uvek sam na muzici iz filmova A Cinderella story, Beauty and the Beast, Sleeping beauty, The snow queen, Titanic, Pretty woman….

PRICA JEDNE TINEJDZERKE OSTAVLJA NAS POTPUNO BEZ DAHA. A U PRAVU JE SASVIM

E sad takvu mene, zamislite u ovom modernom vremenu. To već više liči na film Posetioci. Kada bih mojoj trenutnoj životnoj bajci morala da dam naslov, bio bi “Niđe veze”. Dok sam odrastala, maštala sam o trenutku kada će se u mom životu pojaviti princ. Znate ono kao ja idem ulicom, lep sunčan dan, bla, bla, bla… Znate šta me je snašlo? Sve sem princa. Počela sam da se pitam ko je kriv. Pa, da krenem redom…

Prvu ozbiljnu simpatiju sam imala u šestom razredu osnovne škole. Poučena primerima iz bajki, čekala sam da se kao slučajno sretnemo na putu do škole, da u džepu jakne pronađem čokoladicu, da mi pošalje neku lepu poruku… Kako da ne? Stalno je bio u grupi dečaka koja je dobacivala devojčicama, jaknu mi je isprskao mastilom, a od poruka sam dobijala prozivke tipa: „Šta si umislila? Što se praviš važna? Kakve su ti to čarape? (volim one šarene) Šta glumiš?“ i tako pune tri godine. A tek na kraju osmog sam saznala da mu se oduvek sviđam. Tada je bilo kasno. Više nismo imali priliku da se razvlačimo do škole, da me prati do kuće, da se krišom gledamo na odmoru… Više ni istim autobusom ne putujemo. Šteta…

Pre tri godine sam upoznala nekoga ko mi je delovao kao moguća bajka. Novogodišnja noć već sama po sebi posebna, ja jedva iskamčila da ostanem do ponoći, prva haljina, štikle, šminka…. vauuu. Dešava mi se Pepeljuga. Drugarice su razgrabile šta se dalo nahvatati a ja sam onako sva fina čekala da ON priđe meni. I prišao je. Ali ta moja finoća me je skupo koštala. Što sam ja bila bolja, on je bio gori. Što sam ja više verovala u nas, on je verovao da ću ja sve oprostiti. Kada baš mnogo zezne onda me restartuje nekim ukradenim, slatkorečivim i tugaljivim citatima. I tako skoro tri godine. Kada saberem utiske i uspomene, bio je više maćeha nego princ. Jedino zajedničko sa Pepeljugom mi je količina prolivenih suza. Meni su ostali miševi a njega je ugrabila jedna od ovih savremenih koja nije odrastala uz bajke. Ona za razliku od mene, zna da izda komandu, pa čik ne poslušaj. Šteta…

Kada bih ovog trenutka popunjavala na Fejsbuku status veze, od svih ponuđenih jedino što bi bilo istinito je opcija „Komplikovano je.“ Kako? Zašto? Nije da nemam pojma ali nije ni da razumem. Ovi današnji momci su pobrkali lončiće. Vise na tik-toku, gledaju lepotice i počeli su da veruju da je to stvarnost. Pravo da vam kažem, mogla bih i ja da se samosnimim kako se lomim ispred nekog ogledala, ali nešto mi je bljakasto. Savi kičmu na onom delu gde leđa prestaju da budu leđa, napući usta, izbaci grudi, uvuci stomak, ono kao neki pogled… i šta? Drugačija sam?  Izlazim u trenerci, nenašminkana, saplićem se na ravnom, zalivam se kafom… pa naravno da će „obožavalac“ biti razočaran kada me sretne. Šteta…

O emocijama da ne pričam. Očekuju da se ponašam kao da sam na pragu „Laze“ da bih pokazala nivo zainteresovanosti. Trebalo bi ranom zorom da pošaljem bar deset poruka, ako ne dobijem odgovor u roku od dva minuta da glavom razbijem vrata, da na ignorisanje plačem bar tri dana, da pravim ljubomorne scene, da u santimetrima merim razmak dok hodamo jedno pored drugog… E pa to ludilo se plaća. Proverite koliki honorar dobijaju učesnici rijalitija. Šteta…

Da se vratim na početak teksta i pitanje „Ko je kriv?“

Da li me je zeznula Pepeljuga koja blagotelećim pogledom gleda u princa dok joj on na kolenima obuva cipelicu. Ili me je upropastila uspavana lepotica koja ne bi preživela bes, ljubomoru i otrov da princ nije uzeo stvar u svoje ruke. One, onako smotane, ne mogu ni stepenik da pređu ako ih princ ne drži za ruku.

Da li je trebalo da odrastam uz Hogara Strašnog? Da kao Helga zveknem kriglom o sto i da se zabavljamo tako što obaramo ruke. A kada ne sluša, da mu zalepim šamarčinu. Vaspitnu…

Da li je kriv retroGADNI Merkur koji nikako da izađe iz mog horoskopa? To mi već dođe kao hronična bolest. Ma duže traje od Korone.

Da li su krivi momci koji nisu čitali bajke dok su odrastali? Dajte, dovedite se u red. Zasucite rukave, prekopajte kutije sa starim slikovnicama, pa krenite redom. To vam je bitnije gradivo nego bilo koja fizika, matematika… Današnji momci se upoređuju sa devojkama.  Odmeravaju ko je koga prvi zvao. Ako je devojka na poruku odgovorila posle pet minuta oni čekaju da odgovore za šest. Misle da su sve devojke iste. Uništavaju emocije zbog straha. Dure se… Šteta.

Vidim da sam neprilagođena ovom modernom vremenu i da u mojoj glavi još postoje prinčevi i princeze. U muškom i ženskom rodu. Nežniji i jači pol. ONA i ON. I to bez kompromisa. Šteta…

Ipak, u mom ljubavnom životu zanimljiva je jedna sitnica. Čini mi se da me mame vole više nego njihovi sinovi. Valjda vide i ono „bajkovito“ u meni. Pa, ako mi je za utehu, lakše ću stići do snajke nego do bajke. Šteta

MOMO KAPOR JE REKAO  NESTO NAJBOLJE O PUBERTETU : U MOJE VREME PUBERTET NIJE BIO  JOS PRONADJEN! 

TAKO DA STVARNO NE ZNAM STA RECI  O  RODITELJSTVU? SVOJU DECU SAM ODGAJILA DOBRO, VSC SU SVOJI LJUDI I IMAJU DECU. UNUCICE NECU NI DA PROBAM DA VASPITAVAM. SLEDICU METODE NJIHOVIH RODITELJA SLAGALA SE S TIM ILI NE!



Нема коментара :

Постави коментар