IMAM JA TAJ OSECAJ VEC GODINAMA. DA SE VREME UBRZALO. ONDA SAM TO PRIPISALA GODINAMA. KAO STARIM PA MI VREME BRZE PROTICE JER MI REALNO ISTICE. A ONDA SAM NASLA BEZBROJ TEKSTOVA KOJI POTVRDJUJU MOJ OSECAJ. VREME SE IPAK UBRZALO. I TO DOKAZANO.
У последње време, међутим, постоји све више тврдњи да осећај убрзања
времена није само субјективан, већ стваран. Јерусалимски монаси, рецимо,
сведоче да су раније морали да доливају уље у кандила изнад Христовог
гроба сваке године уочи Васкрса, а да већ одређени низ година то не
морају да чине јер уља остане довољно и после највећег хришћанског
празника. Када сам прочитао и да светогорски монаси више не успевају да
прочитају све ноћне молитве до јутрења, док су раније после молитвеног
правила имали још довољно времена за одмор, сетио сам се да сам се у
последње време питао зашто ми је некада за изговарање јутарњих молитава
било потребно само седам минута, а сада читавих десет. Ако мењам брзину
њиховог изговарања, молитвено правило могу продужити или скратити само
за минут, али никако три.
Недавно несрећно настрадали руски свештеник и публициста Александар
Шумски пише да се чак и код деце изменио осећај за време, и да она тврде
да се протицање времена убрзава. По његовом мишљењу, разлог за то може
бити стварна промена његове густине, али и проста преоптерећеност
информацијама. Од појаве Интернета, човек свакога дана у својој глави
обрађује све више података, због чега се током дана често појављује
осећај недостатка времена.
Неки истраживачи доказују да је видљиво убрзање времена резултат
промена Земљиног „пулса“. Тај пулс је, по научницима, хиљадама година
био сталан, и износио је 7,8 удара у секунди, али је негде 1980. године почео да расте. Земљин пулс тренутно износи 12 тактова у
секунди, што утиче на човеков осећај убрзања времена. Тако се утисак
дужине временског периода од 24 сата сада скратио на само 16. То
скраћење управо одговара разлици између дужине која ми је раније била
потребна за изговарање јутарњих молитава и ове сада, што би значило да
смо током последње две деценије изгубили трећину дана и ноћи.
Убрзање тока историје, о коме све чешће говоре из научне и световне
перспективе, православни хришћани повезују са пророчанствима о крају
света. Брат Евсевије П. је један од оних који скраћење времена, које,
како каже, „свако од нас осећа“, повезује са виђењем Светог апостола и
јеванђелисте Јована описаног у новозаветном „Откривењу“. “И четврти
анђео затруби, и ударена би трећина сунца и трећина мјесеца и трећина
звезда, тако да се помрачи трећина њихова, и да трећина дана не светли,
такође и ноћи“, записује Христов омиљени ученик (Отк 8:12). „Сунце,
месец и звезде су мера људског времена: сунце је мера дана (дана и
ноћи), луна је мера месеца (лунарни месец), звезде су мера године
(Никејски календар је сидерални, оријентисан према звезданој години, и
њиме се мере све астрономске хронологије)“, пише Евсевије, и даље
објашњава: „Наши дани, наши месеци и наше године су краћи за трећину
(генерације нас рођених пре треће трубе то знају, ‘миленијалци’ вероватватно не, па им ово звучи као безумље). Сунце, месец и звезде се
једнако крећу како их је Бог створио, и дан је дан, месец је месец, а
година година, али за нашу перцепцију једна трећина њихове мере је
помрачена, потамњена, и ми је не видимо, не осећамо”.
По свему судећи, велике невоље пред крај света описане у „Откривењу“
већ су отпочеле, јер је и Спаситељ убрзање времена најавио пред Судњи
дан. Видимо да Господ о овим догађајима говори у прошлом времену, што
показује да за Њега време не постоји на начин на који га ми схватамо,
хронолошки, по реду, већ се све догађа и постепено и одједном. За Бога
границе између прошлости, садашњости и будућности једноставно нема.
Пошто види да људи постају све гори и да нема више таквих који би својим
усрдним молитвама одложили страдање, Он вероватно жури да нас поштеди
најгорих мука и постојање каквог га знамо што пре доведе до свог
завршетка.
Ако верујемо у позната пророчанства православних светитеља, садашње
убрзање само је почетак још већег убрзања које ће уследити када и
страдање постане свеопште. Свети Нил Мироточиви, који је почетком 19.
века у посмртном јављању догађаје из будућности описао атонском
подвижнику Теофану, дочарава страхоте на Земљи у последњим временима, и
каже: „Време ће убрзати свој ход: дан ће пролетати као сат, недеља – као
дан, месец – као недеља, и година – као месец. Јер је зло људско
учинило то, да су се стихије промениле и почеле да журе, да би се што
пре завршио Богом проречени број свршетка седме хиљаде и почетка осме
хиљаде година по створењу света“. Један од разлога зашто тако пуно људи
још увек не верује у „заверу“ је зато што не могу да схвате да постоје
готово неограничено богати људи чији су срце и ум под потпуном влашћу
Нечастивог.
Олуја, урагана, земљотреса, пожара, разних катаклизми, немира,
политичке и друштвене напетости, успостављања тоталитарне власти и
побуна против ње било је и раније, али оно што се пред нашим очима
тренутно одиграва у целом свету, чак и у очима многих који избегавају да
се суоче са стварношћу, својом свеприсутношћу већ превазилази све
раније слутње о надолазећој пропасти. Нажалост, због галопирајућег
разврата у свету и отпадништва у цркви, јењава и нада да се било шта на
јавном плану може променити.
Osamdesetih godina je pocelo i letnje i zimsko racunanje vremena. Verovatno zbog tog ubrzanja koje je pocelo tada.
Da li ste vi od onih koji imaju osećaj da se vreme ubrzava? Ako je tako, onda je moguće da ste oni koji će preći u sledeću dimenziju.
Mnogi ljudi u svetu osećaju da se vreme ubrzava. Dok je dan i dalje 24
sata, vreme mnogim ljudima izgleda kao da ide brže nego ikada. Postoji
nekoliko objašnjenja za ovaj fenomen.
Najpopularnije objašnjenje je da se vreme ne ubrzava, ali se naša svest ubrzava. Ono što mnogi ne uzimaju u obzir je vibracija.
Sve postoji i vrti se oko vibracije, jer atomi vibriraju da
bi kreirali 3-D realnost. Dok atomi vibriraju brže, iluzija ubrzavanja
vremena se kreira, psihološki, naša tela osećaju ubrzavanje nečega, ali
bez mogućnosti da se to ubrzavanje dodeli bilo čemu drugom osim vremenu.
Razlog zbog čega ne možemo da vidimo više dimenzije je zato što
vibriraju na višim nivoima. Kako naša tela počinju da vibriraju na višim
nivoima, dobijamo osećaj kao da se i vreme ubrzava. Pogledajte samo
drastične promene u solarnom sistemu. U dalekoj prošlosti sunce je bilo
svetlo žute boje, ali je prešlo u svetlo beličasto žutu, jer reflektuje
promene u vibraciji u okviru našeg solarnog sistema.
U alhemiji izraz - Kako gore, tako dole, važi upravo i
za ovu činjenicu. Dok naš solarni sistem prolazi kroz dramatične
klimatske promene, to takođe prolazi i naša planeta.
Dok naša planeta prolazi kroz ove dramatične promene, naseljenici
planete takođe osećaju drastične promene, a jedna od njih je i promena u
vibracionom nivou pomeranja, okretanja atoma u telu.Dani, nedelje, godine izgledaju kao da lete brže nego ikad. Ovo nije
samo psihološki simptom onih koji napreduju u godinama, jer svako od nas
oseća ove promene.
Najlakši način podizanja
vibracije je kroz meditaciju. Ostali načini uključuju pokazivanje pažnje
svim formama života, pružanje bezuslovne ljubavi i darivanje dobrote
drugima. Najjednostavniji način podizanja vibracije je
pomaganje ostalima da podignu svoj nivo vibracije, kao i da mentalno
iskažemo ljubav i zahvalnost bilo kome, kroz pozitivno razmišljanje i
nameru. Na primer, dok se šetate zamislite da su svi koje sretnete deo
vaše porodice. Dok ljudi prolaze pored vas, pomislite - Volim te, ti se
predivan i perfektan, upravo takav kakav si.
Izgleda da se, na kraju krajeva, naše 3-D telo priprema za 5 dimenziju, tako što naši atomi vibriraju na sve višem nivou.
Doba žurbe, otuđenosti, hronične
nestašice vremena za sebe i druge - slika je koja možda najbolje
odslikava trenutak u kom živimo. Dok uzdišemo da više ne možemo tako,
jer smo se umorili od svakodnevne trke, dan se završava, a kao da je tek
počeo. Postalo je već simptomatično to što stalno negde jurimo, a čini
se da nikako ne stižemo na cilj. Starije generacije kažu da tako ranije
nije bilo, a srednje da pamte i mirnije dane.
Naizgled
naivno pitanje - da li se to vreme ubrzalo - možda i nije toliko
naivno, ako ga više nemamo onoliko koliko nam je potrebno. Ni
kvantitativno ni kvalitativno. Za sebe, za drage ljude. Za hobi, za ono
“danas ću dva sata da uživam, ne radeći ništa”. Koliko je to smislena
priča, kako možemo da “kupimo” vreme, pokušamo da ga “stignemo” ili, još
bolje, “zaustavimo”, razgovaramo sa Jovanom Jestrović, psihologom i
psihoterapeutom.
Sekund ubrzanja se (ne) oseti
* Da li smo zaista izgubili pojam o vremenu, o njegovom trajanju i raspoloživosti za sve što želimo?
-
Za percepciju određenih sadržaja, čovek ima razvijena čula - boje
percipiramo očima, muziku čujemo ušima, nos koristimo kada biramo
parfem... Ipak, kada se radi o vremenu, tu ne postoji jedno konkretno
čulo za opažanje njegovog protoka. Ako malo bolje razmislimo, shvatamo
da percepcija vremena zapravo zavisi od onoga što se tokom tog perioda
dešava. I dok vam dva sata ispijanja kafe sa prijateljima proleti kao
dlanom o dlan, samo dva minuta čekanja u redu u pošti izgleda kao čitava
večnost. Upravo su događaji ti koji čine da imamo utisak protoka
vremena. U skladu sa tim, nisam sigurna da se radi o ubrzanju vremena,
više mi se čini da je reč o tome da se sada nekako mnogo više “zadataka”
stavlja ispred nas na dnevnom nivou, što čini da se osećamo kao da
vreme brže prolazi i da ga nemamo dovoljno.
*
Neki naučnici tvrde da se vreme, ipak, ubrzalo za sekund, što ljudi
realno ne osete, ali to često koriste kao izgovor? Na jednom forumu je, s
druge strane, pisalo da vreme ne prolazi brže nego ranije, “već sada
ima milion novih načina za gubljenje tog vremena, a jedan od njih je
očigledno internet”. Slažete li se sa tim?
-
Pored toga što imamo mnogo više zadataka, ima i mnogo više i
“distraktora”, ili načina za gubljenje vremena. U tom smislu, pred
savremenog čoveka se stavlja izazov ne samo dobre organizacije vremena,
već i posvećenosti zadatku na kom trenutno radi. Kod ljudi kojima je
lakše skrenuti pažnju često se javlja osećaj bržeg prolaženja vremena,
upravo zbog toga što ne postižu sve što su planirali, jer previše
vremena izgube na “distraktore”, a internet je svakako jedan od njih.
Ono što se danas neretko dešava jeste da ljudi samo uđu na profile na
društvenim mrežama gde ih razne objave “odvuku” i učine da se zadrže
mnogo duže nego što su planirali. Nakon toga, za planirane aktivnosti
ostaje daleko manje trenutaka, pa ljudi tako imaju utisak da vreme
“leti”.
*
Naučnici su otkrili da subjektivni pojam ubrzavanja vremena doseže
vrhunac oko 50. rođendana. Mark Vitman i Sandra Lenhof su potvrdili
pretpostavku da stariji ljudi imaju predstavu da vreme brže teče. Zašto
je to tako?
- To se može
objasniti vremenskim pritiskom. Što su stariji, ljudi imaju utisak da im
je “ostalo” manje vremena, pa samim tim i da ga je manje za sve ono što
bi želeli da ostvare i pod tim pritiskom doživljavaju protok vremena
mnogo bržim nego što je to, recimo, slučaj kod srednjoškolaca, koji
imaju utisak da je ceo život pred njime.
* Da li zaista subjektivni osećaj vremena zavisi od naše organizacije dana, nedelje, meseca, pa ako dobro sve organizujemo i uskladimo, nećemo se žaliti da smo uskraćeni za minute, sate? -
Jedan od razloga zašto se ljudi često žale na nedostatak vremena jeste
upravo njegova loša organizacija. Ako samo malo razmislite, sigurna sam
da možete da se setite neke osobe koja ima jako mnogo obaveza, a koja i
dalje sve stiže. S druge strane, postoje oni ljudi koji objektivno imaju
mnogo manje onoga što moraju da urade, ali koji se stalno žale na
izostanak vremena i ne mogu da postignu sve što žele. Dobra organizacija
je jedan od načina kako možemo da izbegnemo osećaj da nam ne ostaje
vremena ni za šta, a dobra stvar je to što se radi o veštini koja se
uči. Dakle, ko god želi da unapredi svoje veštine organizovanja i
planiranja, ima priliku za to. Sa boljom organizacijom vremena bićete
zadovoljniji, a samim tim nećete imati utisak da vreme upravlja vama,
već vi njim.
* Zašto često kažemo da bismo voleli da zaustavimo vreme ili da ga vratimo?
-
Ova rečenica se najčešće koristi u kontekstu “žala” za nekim, po našem
mišljenju, boljim vremenom ili pak želje da se ostane u aktuelnom
momentu, koje percipiramo kao prijatno. Razmišljajući o proteklom dobu,
sa vremenske distance, ponekad nam deluje kao da je ono bilo mnogo bolje
nego ovo sada, ili nego što nam se tada činilo da jeste. Događaji koji
su usledili posle toga smeštaju ga na određeno mesto. Dakle, nije samo
percepcija trajanja vremena povezana sa događajima, već i doživljavanje
njegovog kvaliteta i želja da u njemu ostanemo. Ili, s druge strane, da
što pre prođe.
* Kako figurativno, ipak, možemo da vratimo vreme, ako mislimo da bi nam tako bilo lakše i lepše?
-
To možemo da postignemo na razne načine - organizovanjem događaja koji
nas podsećaju na željeni period, prizivanjem slika, sećanja, emocija
koje su se tada javljale, razgovorom o tome, mirisima, muzikom,
fotografijama... Iako ne postoji čulo za opažanje vremena, upravo
aktiviranje različitih čula nam može pomoći da se prisetimo momenata u
koje želimo da se vratimo.
Postoji
teorija da ćemo uspeti da “prevarimo” vreme, odnosno da ga usporimo,
tako što ćemo se dobro zabavljati. Kako u starosti imamo manje
uzbudljivih momenata, fali nam ta mogućnost “obmane”.
-
Dani uvek teku istom brzinom, ali nam se s godinama čini da nam
rođendani mnogo brže stižu nego u mladosti. Jedno od objašnjenja je to
što u određenom životnom dobu zapadnemo u rutinu, nemamo više toliko
šašavih doživljaja, pa nam deluje kao da se vreme ubrzalo - ističe
naučnica Klaudija Hamond, koja se bavila ovom temom.
Mnogi
naučnici tvrde da iako se vreme zapravo ne ubrzava, to se dešava sa
našom svešću. Sve se vrti oko vibracije, pošto atomi vibriraju da bi
kreirali 3D realnost. Jedno od naučnih objašnjenja je da dok atomi
vibriraju brže, iluzija ubrzavanja vremena se kreira. Zapravo, naša tela
osećaju da se nešto dešava, ali ne mogu da objasne šta, pa sve
“svaljuju” na vreme.
Savremene tehnologije promenile su naš
način komunikacije, a samim tim i shvatanje vremena. Imamo utisak kako
vreme brzo prolazi, sve manje razgovaramo, a nesvesno provodimo sate na
društvenim mrežama. Šta se to suštinski promenilo u našem odnosu prema
vremenu i kako je moderan način života uticao na to?
"Ono što mi na individualnom, na
pojedinačnom nivou imamo i gde vidimo te posledice to je dakle mi danas
imamo priliku zahvaljujući pomenutim trendovima da održavamo veliki broj
veza istovremeno što nam nameće sa jedne strane da uvek budemo on line,
budemo na vezi, a sa druge strane stvara izvesne poteškoće", Naučnici su čak počeli da mere ubrzanje vremena. Iako nije lako izmeriti
ono što služi kao mera svega postojećeg. Jer nema takvog stanja ili
pokreta u kojem vreme ne bi postojalo kao osećaj prolaznosti koji tišti.
I došli su do zaključka, ne zna se kojim proračunima, da danas 24 časa
prolazi isto tako brzo kao što je ranije prolazilo svega 16. Odnosno,
već smo izgubili trećinu vremena svog života ili polovinu onog vremena u
toku kojeg se nalazimo u aktivnom stanju. Ali, ne ukazuju samo naučnici
na to – oci, koji se podvizavaju u pustinjama Svete Gore, otšelnici
naših dana, kažu isto: danas vreme teče mnogo brže nego ranije, a njih
je vrlo teško optužiti za psihološku subjektivnost izazvanu socijalnim
okolnostima...
Povećala se brzina svih procesa, ali se vreme ipak skratilo – dešava se
suprotno od onoga što bi trebalo očekivati! Tako se uprkos svoj naučnoj
logici, ispostavilo da su ideolozi teorije napretka veliki lažljivci.
Zar nam nisu u prošlom veku sugerisali da će naučni i tehnološki
napredak dovesti do toga da će mašine zameniti ljudski rad i da će zbog
toga vremena biti više? Da, mašina za pranje veša danas olakšava rad
žene, koja sad ipak mnogo više pati zbog stresa usled nedostatka vremena
nego kad je ispirala veš u reci...
Nekad su se ljudi kretali sporo, lagano su radili sve što je trebalo da
učine u toku dana, u toku svih dana svog života.
A sad se sve radi u trku, tako da skoro sve vreme osećamo kako smo
lišeni radosti trenutka, nesavršeni u onome što radimo i osećamo.
I tako čovek ostaje sam. Ne samo zbog toga što s njim više nema Boga, -
on ni ostale ljude, prijatelje, braću, supruga ili suprugu, ne
doživljava blisko. To je zato što u trku svako ima svoj ritam, - drugim
rečima, u trci sve vreme gleda napred, u ono što će biti kasnije, u nadi
da će doći vreme da se umiri. Međutim, život brzo prolazi i nastupa
bolest, dolazi i smrt, brže nego što čovek očekuje, dolazi pre ovog
toliko željenog predaha, ne dozvolivši mu da se umiri i da se vrati
sebi, svojoj kući.
Ali, ova usamljenost se može shvatiti i na sledeći način: žurba,
sumanuti ritam i nezaobilazna buka sveta u kojem živimo, ne dozvoljavaju
nam da čujemo bojažljive korake drugog na stazama naše duše. Trčanje
nas nekako potiskuje van granica sopstvene duše. Jer, duši je, isto kao
detetu i ljubavi, potrebno da joj čovek posveti vreme. Ona ima svoj
ritam – ritam dubokog i spokojnog opštenja s Bogom i s drugim dušama.
Ovo žene bolje shvataju, zato što dublje osećaju.
I pošto nas ritam smene dana i godina društva u kojem živimo za dugo
vremena otuđuje od života sopstvene duše, dolazimo do toga da se
navikavamo na ovo stanje i sve više se osećamo kao da nas uopšte nema.
Zbog toga se kod nas i mogu nakalemiti evolucionističke teorije. Drugim
rečima, zaboravljamo odakle smo krenuli, zaboravljamo maternji jezik
prostodušne ljubavi, jezik onog pejzaža duše, u koji se moglo smestiti
toliko lepote i tajni. I često umiremo među tuđincima, potpuno
nepoznati, kao što se to dešava s ogromnim mnoštvom hrišćana,
izgubljenih među ljudima lišenim prave vere, poput jevrejskog naroda,
koji je za parče mesa robovao kod Egipćana. Tako je dopustio Bog – možda
će čovek, pogledavši materijalno kao simbol, shvatiti šta se dešava na
nivou duha.
Arhitekte uobičajenog pejzaža savremenog društva, biotehnolozi
čovečanstva potčinjenog mašini, umislili su da čovek poput nekog dela,
može biti obrađen do te mere da dođe do stanja robota, programiranog
kompjutera koji će operativno odgovarati na komande sistema. I
prihvatili su se ovog projekta, te su skoro doveli zapadnu individuu do
zadatih zahteva. Ipak, nisu uspeli da u potpunosti promene čovekovu
prirodu. Otuđeni od sopstvene duše u svetu mašina i informacija, ljudi
pate, ne shvatajući zbog čega. Većina njih uopšte ni ne zna da ima dušu.
Kako će onda moći da je prepoznaju i da shvate njenu patnju? Oni su
nalik na bolesnika kojeg nešto boli, koji oseća veliku slabost,
vrtoglavicu i potpunu razbijenost, ali ne može da kaže lekaru odakle
potiče njegova bolest.
Patnja koju oseća većina ljudi, i koja mnoge primorava da se bacaju u
vir svih mogućih grehova, tesno je povezana s ovim bolesnim proticanjem
vremena, za koje više nemamo strpljenja. To je mučno vreme, koje
nam daje merilo otuđenosti, iznemoglosti usled praznog trčanja. I što
više trčimo, tim usamljenije se osećamo. Ovde počinje začarani krug.
Jer, što se usamljenije osećamo, tim nam je teže da podnosimo mučni tok
vremena, koji više na nalazi svoj smisao i radost. Tako da počinjemo da
jurimo u sve većoj žurbi; kao u pesak se krijemo u posao, u raznorazne
obaveze i brige, a u malobrojnim trenucima odmora, kad ostajemo nasamo
sa samima sobom, postaje nam još teže, i sve počinjemo iz početka.
Upravo zbog toga je bio smišljen televizor Televizor, novine, internet,
senzacija, erotika i nasilje, snažna osećanja, emocije koje se
prelivaju preko svake mere – sve je to dato kako bi nas nateralo da
zaboravimo na to da je naš život postao prekratak i mučan. Živimo tako
kao da ne živimo sopstveni život.
Molim vas, zaustavite se ne trenutak u ovoj trci praznine. Treba da
pronađemo svoje izgubljeno vreme, da ga ponovo vratimo.
Kupujte vreme izbacivši televizor, ne plašeći se toga „šta će reći
komšije, prijatelji i rodbina“! Televizor je najveći hronofag (gutač
vremena: od starogrčkog χρόνος — vreme i φᾰγω — proždirem, prim. red.) u
celoj istoriji sveta. On u proseku čoveku pojede po 3,7 sati vremena
dnevno. Kod staraca i dece – više, kod pubertetlija manje. Čini vam se
da je nemoguće izbaciti ga? Ali, zar nije lakše odreći se televizora
nego patiti zbog gubitka tako dragocenog vremena našeg života, trenutaka
koji odlaze i ne vrećaju se, vremena u kojem si još uvek zdrav, dok si
živ? Da li ste nekad videli srećnog čoveka koji gleda televizor? Ili smo
zaboravili i uopšte ne želimo da znamo šta znači sreća? Onda smo
zaslužili svoju sudbinu...
Treba ponovo da pronađemo vreme, da kao pre postanemo osetljivi za
nesreću i bol prijatelja, rođaka, komšija u ljudi na ulici – a najviše
osetljivi za glas sopstvenog srca, tako tužnog, tako sirotog, kao da smo
umrli u tuđem kraju, sahranjeni u brigama i prokletim zadovoljstvima
životarenja
Osjećate li da se vrijeme ubrzava? Primjećujete li da vam dan završi
prije nego što i "primijetite"? Neki smatraju da je doba tehnologije
"ubilo vrijeme". U današnje vrijeme ljudi primaju svakodnevno ogromnu
količinu informacija što ne dovodi do razvlačenja vremena već do
osjećaja da vrijeme brže prolazi. Ovaj fenomen mnogi proširuju i na
ubrzavanje događanja u svijetu. U kojem god smjeru da se pogleda, bilo
da se radi o politici, financijama, okruženju ili kulturi, trenutno se
može percipirati samo kaos. Događaji se odvijaju prebrzo da bi bilo tko
mogao uvidjeti neki smisao svega toga ili dugoročne planove za rješenje
tih situacija. Na trenutak se čini da je cijeli svijet trenutno izvan
kontrole, a svaki mjesec prođe brže nego što se može zamisliti. Svaka
godina prođe brže od prethodne, a o tom fenomenu svjedoče ljudi diljem
svijeta. Faza kroz koju svijet trenutno prolazi ima i svoj naziv -
"ubrzavanje". Ovu fazu mnogi smatraju periodom kad Zemlja prolazi
velike promjene. Neke od promjena su posljedica ponašanja ljudi prema
Zemlji, ali ne i sve. Neki vjeruju da se Zemljino okretanje usporava i
da će doći do zamjene magnetskih polova, što se već dogodilo nekoliko
puta tijekom protekle 4 milijarde godina. Vjeruje se čak i da se cijeli
solarni sustav usporava. Upravo to se smatra razlogom koji uzrokuje
percepciju ubrzavanja vremena. Te promjene su djelomično uvjetovane s
promjenom Zemljine frekvencije, koja bi mogla dovesti do buđenja
univerzalne frekvencije koja će ubrzati proces evolucije. Postoje
određena predviđanja da bi ta promjena frekvencije mogla dovesti do
fizičkih promjena u tijelu, pa čak i do nadogradnje DNK strukture.
Međutim, u cijeloj priči oko akceleracije evolucije bi najviše trebao
profitirati naš um. Smatra se da bi navedene promjene mogle dovesti do
dubljeg razumijevanja svemira, svijeta koji nas okružuje i našeg
cjelokupnog postojanja.
GLEDALI NA UBRZAVANJE VREMENA KROZ SOPSTVENU PERCEPCIJU ILI GLEDALI KROZ CELOKUPNO DRUSTVO I SVET OKO SEBE JASNO NAM JE DA SU PROMENE U PROTOKU VREMENA SVAKAKO NASTALE. SIGURNA SAM DA NAM SE NE CINI DA SE VREME UBRZALO. JESTE. JER LJUDI SU SAMI STVORILI GRANICE ZA VREME I PROSTOR A ONE NE POSTOJE. I SADA KADA SMO IZASLI IZ TIH OKVIRA ZAHVALJUJUCI TEHNOLOGIJI PROMENE SU EVIDENTNE.
DO TOGA JE MORALO DOCI. JER AKO SU SE OTKRICA U TEHNOLOGIJI KRETALA PO PRINCIPU JEDAN VELIKI IZUM NA 1000 GODINA PA NA 500 PA NA 100 ONDA NA 50 DA BI SE SAD OTKRICA MOGLA POMERITI NE NA GODINU ILI MESEC NEGO NA DAN I SAT DA NE PRETERUJEMO SA MINUTOM - MADA....
NE DAJTE DA VAM PROJURI VREME KOJE PROVODITE NA ZEMLJI!