SVE VISE LJUDI SE VRACA PRIRODI. BEG IZ URBANE SREDINE ZAVRSI SE OD SEOSKIH NASELJA BLIZU GRADA, DO SUMA, PLANINA, PA CAK I PECINA. SVIMA JE ODAVNO JASNO DA URBAN SREDINA MELJE COVEKA, A I SVE CESCE PANDEMIJE NECEGA VRATILE SU COVEKA PRIRODI. TO JE SJAJNA VEST!
Prvenstveno se radi o radno sposobnom stanovništvu uzrasta između 20 i 40 godina.
U Americi, Velikoj Britaniji i Australiji zahtevi za preseljenje u manje gradove probijaju sve rekorde.
Najmanje zbog toga kako bi pandemiju korona virusa, koja i dalje traje, mogli da preguraju sa što manje rizika, a najviše, kako bi promenili život i izašli iz začaranog kruga: kuća-prevoz-posao.
Rankin Gi priča priče ljudi koji su rođeni u periodu od sredine 1980-tih i sredine 1990-tih.
Ova generacija, kako ona kaže, ima jednu zajedničku crtu, a to je, da je odrastala u uslovima globalnih kriza koje su usledile jedna za drugom, sa manje mogućnosti za razvoj karijere, nego što su to imali njihovi roditelji.
„Milenijalcima su dali iskorišćenu municiju za pucanje na finansijske ciljeve, a nama džokera - brzi internet", konstatuje književnica.
I milenijalci su odlučili da napuste velike gradove.
Ovaj proces, naravno, nije počeo 2020. godine. Mladi su i pre toga uzeli svoje laptopove i otišli da rade onlajn.
Pre svega iz finansijskih razloga: mesečna kirija za dvosoban stan u San Francisku iznosi oko 3,5 hiljada američkih dolara.
Mali stan tipa studio, u poslovnom centru Londona Kanari Varf može se kupiti za nešto manje od pola miliona funti, a u Sidneju isti takav košta pola miliona australijskih dolara.
Naselivši se u malim gradovima, milenijalci su shvatili da nastavljaju da rade ono što vole, a njihovi nagomilani dugovi u megalopolisima, hiljade dolara, evra ili funti, počinju da se smanjuju.
Godine 2020. došao je korona virus, a preseljenje iz velikih gradova, njihovih krcatih tržnih centara i prepunog javnog prevoza postao je sve masovnija pojava. Ono što je na početku godine počelo kao želja da provedete neko vreme u prirodi, postao je trend koji ide u pravcu preseljenja za stalno", kaže za BBC predstavnik Rightmove, Tim Banister.
Potražnja za nekretninama u grofovijama Kent, Dorset, Berkšir, Devon, Kembridž i Safok (sve se one nalaze u okolini Londona ili na jugo-istočnoj obali Velike Britanije), porasla je za 130 - 180 odsto u odnosu na jesen prošle godine.
Ni jedan analitičar još nije spreman da oceni obim i trajanje ovog odliva ljudi iz velikih gradova.
Ovaj fenomen još uvek nije u punom jeku, a njegova dinamika će zavisiti kako od situacije sa korona virusom, tako i od spremnosti poslodavaca da svoje zaposlene viđaju ređe ili samo preko video konferencija.Vrednost je bila toliko visoka da je počela da ugrožava postojanje velikih gradova u njihovom sadašnjem obliku. Naročito ogromni kancelarijski prostori koji su u jednom trenutku postali pusti.
Peter Klark kaže da su do druge polovine dvadesetog veka gradovi su bili centri za privlačenje ljudi zbog fabrika koje su se ovde nalazile i nudile više plate.
Osamdesetih godina prošlog veka započela je deindustrijalizacija i kao rezultat toga gradovi su postali centri uslužnih delatnosti.
Sivilo beogradskih solitera, otuđenost i zagađenost gradskog vazduha naveli su desetoro prijatelja da jednog dana sednu u kola i zapute se u istočnu Srbiju u potrazi za novom oazom u prirodi gde će živeti i raditi.
U podnožju planine Rtanj, nedaleko od Sokobanje, naišli su na Vrmdžu - selo interesantnog imena i čistog vazduha, koje leži na četrdeset izvora, okruženo brojnim stenama i živopisnim proplancima.
„Zdrava i čista sredina, gde kad dođeš isključiš se od bilo kakvih informacija iz grada i budeš ovde u miru", kaže za BBC na srpskom Silvana Hadžić, rođena Novosađanka, koja sada živi u Vrmdži.
Prirodne raznolikosti i bogatsva sela su opredelila Beograđane na preseljenje tokom 2008. i 2009. godine, dok Vrmdža desetak godina kasnije i dalje u sopstveni atar privlači ljude iz različitih delova Srbije, pa i sveta.
Novi stanovnici su seosku svakodnevicu oplemenili novim idejama i zanimanjima, od kojih su koristi imali i starosedeoci.
U selu se danas, pored poljoprivrede i ruralnog turizma, meštani bave radom u sektoru informacionih tehnologija (IT), vežbanjem, drže Rural hab, pišu rok opere i ubiru plodove prirode i tako zarađuju.
Slaviša Krstić, doskorašnji predsednik mesne zajednice, kaže da je Vrmdža pre petnaestak godina bila nalik „drugim srpskim selima u propadanju", dok je danas više od 50 imanja prodato.
U Vrmdžu se doselilo i nekoliko radnika iz IT sektora, među kojima je i Silvana Hadžić.
„Meni su se po dolasku odmah dopale stene, jer sam tada počela da se bavim sportskim penjanjem i onda sam videla baš veliki potencijal i tako je krenulo, prvo traženje placa, kupovina, gradnja kuće", objašnjava Silvana.Meni je ovde super jer kad me nešto muči, izađem napolje iz kuće da razmislim kako da dođem do nekog rešenja.
„Takođe nisi okružen gomilom informacija, priroda i okolina je čista, pa su ti nekako i misli čistije, a i meni lično je bolji fokus ovde", napominje ona.Mir, tišina, priroda. U gradu si opkoljen. Čim izađeš iz kuće moraš nešto da kupiš, da platiš, a ovde ne moraš i imaš tu neku svoju slobodu".
Rad od kuće zahteva dobar signal, čega ne nedostaje jer je selo pokriveno bežičnim internetom.
Za svaki slučaj su se ipak obezbedili mobilnom internet mrežom, neprekidnim napajanjem i dodatnim arhiviranjem.
„To moraš da planiraš definitivno. Plan B uvek moraš da imaš na selu", odgovara osmehujući se.
Život na selu ne ostavlja mnogo slobodnog vremena, ali ga Silvana, inače operativni trener sportsko penjanje, provodi na penjanju po obližnim stenama.
U podnožju Stare planine na jugu Srbije, nalazi se neobičan dom jednog Piroćanca. Panta Petrović pre gotovo 20 godina odlučio je da napusti život u gradu i živi u pećini. Iako izolovan od sveta, i dalje je informisan. Uzgred, na Staru planinu zadnjih godina doselilo se cak 15 porodica.
Život na selu poboljšava zdravlje i doprinosi dužem veku – uprošćeno rečeno, to su rezultati istraživanja koje je sproveo Evropski institut za ekološku politiku.
Istraživači su revidirali preko 200 akademskih proučavanja i utvrdili da život na selu – gde su zelene, otvorene površine lako dostupne – može da smanji rizik od preuranjene smrti i određenih bolesti. Nasuprot ovome, život u veoma zagađenim gradovima može da poveća taj rizik.
Prema ovoj analizi, ljudi koji žive u oblastima sa bujnim rastinjem i otvorenim prostorima manje su skloni depresiji od onih koji žive u gradovima. Činjenice takođe pokazuju da oni koji imaju slobodan pristup poljima i drveću imaju 16% nižu stopu smrtnosti od onih koji žive u urbanim džunglama.“Sve je više dokaza, i oni su veoma čvrsti, da ljudu koji žive u zajednicama mogu da napreduju samo kad imaju pristup prirodi. Svima nam je u životu potrebna priroda, ona nam daje slobodu i pomaže da živimo zdravije; pa ipak se zajednice u gradovima rutinski odvajaju od prirode u svom okruženju, a to guši njihovo blagostanje”, prokomentarisao je Robi Blejk iz organizacije Prijatelji zemlje Evrope, jedan od inicijatora ovog istraživanja.
Evo nekoliko konkretnih činjenica koje nalazimo u istraživanjima.
Članak objavljen u časopisu Science pokazuje da se osobe koje su
operisale bešiku, a koje su mogle da kroz prozor gledaju lišće i
drveće, oporavljaju brže od onih koji mogu da vide samo zid.
Takođe, osobe koje su mogle da gledaju kroz prozor imale su manje
postoperativnih kmoplikacija i trebalo im je manje lekova protiv bolova.
Istraživanja Univerziteta Harvard je takođe utvrdilo da ljudi koji žive u velikim gradovima imaju 12% veću stopu smrtnosti nego oni koji žive u oblastima gde su im dostupne zelene površine. Proučavanja obavljeno na 110.000 žena pokazalo je da one koje žive u urbanizovanim oblastima imaju veći rizik od raka i oboljenja disahnih organa. A one koje su živele u zelenijem okruženju imale su 13% manju stopu smrtnosti od raka, a 37% manju stopu smrtnosti od oboljenja disajnih organa.
Istraživanje objavljeno u BMC Public Health pokazuje da šetnja ili trčanje prirodnim zelenim površinama smanjuje bes, umor i depresiju, a poboljšava pažnju u odnosu na one koji šetaju ili trče u veštačkom okruženju.
A istraživanje Zdravstvenog instituta Ontario pokazuje da veći broj stabala u gradskim blokovima može poboljšati zdravlje stanovnika; konkretno, samo 11 stabala više u okolini smanjuje opšti procenat metaboličkog sindroma i srčanih oboljenja ljudi koji tu žive.
ećine su dugo pružale skrovišta ljudima širom sveta. U južnoj Španiji, kamene formacije su u početku služile kao zaštita od jakih oluja i od životinja grabljivica. Kasnije su poslužile za zaštitu od religioznih i rasnih progona. Sada su ove strukture dom jedinstvenim, tihim, ponosnim zajednicama koje su zamenile savremeni život za mirnu usamljenost planine.
Za čileansku fotografkinju Tamaru Merino, koja fotografiše stanovnike pećina širom sveta, to je istorijska i surova veza između prirode i njenih žitelja. "Oduvek me je fascinirao način kojim se ljudi odnose prema zemlji i životnoj sredini i kako to utiče na njih", kaže Merinova.
U drugom delu njenog tekućeg projekta - od kojih je prvi odveo u australijski grad opala Kuber Pedi (Coober Pedy) - Merino je provela dve nedelje u španskoj Andaluziji kako bi dokumentovala priče o onima koji žive u pećinama u ovoj oblasti. "Najvažnije mi je bilo da nemam nikakve predrasude", kaže ona. "Volim da sedim sa ljudima i slušam njihove priče".U gradiću Gvadiks, u istočnom delu provincije Granada, domu oko 2000 podzemnih kuća, pronašla je stanovnike koje nastavljaju poljoprivredni život kakav postoji već 500 godina.
"Oni i dalje žive sa životinjama u pećinama", kaže Merinova.
Dalje duž doline Sakromonte, pećine su ušuškane iznad grada Granada, koji je tačka mešanja kultura i etničkih zajednica. Na izolovanijoj teritoriji, u gornjoj regiji planine, uglavnom se nalaze nezakoniti stanari, a mnogi od njih su doseljenici bez dokumenata. U međuvremenu, donji deo je uglavnom dom legalnih stanovnika koji su prihvatili pećinski život zbog ekoloških i kulturoloških razloga, kaže Merinova.
Sakromonte je rodno mesto španskog flamenka, plesa koji je nastao u španskim gitano ili romskim zajednicama. Mnogi članovi zajednice, poput Enrika Amaja, i dalje žive u pećinama zbog poštovanja svoje kulture.
"Rođen sam u pećini sa životinjama i zverima", kaže Amaja, čija porodica živi u pećinama Sakromontea već šest generacija. Njegovi preci su bili tvorci zambra flamenka, prvi put izvedenog u tim pećinama pre više od 500 godina.
Amaja je počeo da pleše sa samo tri godine. Za njega, izvođenje flamenka i recitovanje gitano poezije, na ovom mestu punom lične istorije, stvara moćnu konekciju sa svojim precima. "Osećaj je čist i svež", kaže on. "To je kao da odete ispod vodopada u četiri ujutru i stavite glavu unutar vode".
Tokato Lopez je takođe stanovnik pećine - njegova porodica živi u pećinama Gvadiksa četiri generacije. Pećine pružaju sklonište od nepodnošljive letnje vrućine, ali što je važnije, pružaju osećaj duboko ukorenjene zajednice. Uprkos odrastanju u siromaštvu - on bi sa svojom sestrom hodao do grada udaljenog oko četiri kilometra kako bi prosili za hranu - ima čvrstu privrženost prema svojoj kući.
"Veoma sam ponosan što sam iz pećine i što još uvek živim u pećini", kaže otac četvoro dece i dodaje:"Umreću u pećini".
Više od 30 miliona Kineza živi u pećinama, većinom u provinciji Šansi, koja ima prozirnožuto tlo, pogodno za kopanje i pravljenje takvih naseobina. Jedan od njih je i Ma Ljengšuej (76), koji je cijeli život proveo u pećini i ne namjerava da ode iz nje.
On živi u jednosobnoj pećini na magistralnom putu južno od grada Jenan. Iako su ga sin i snaja napustili i otišli u grad zbog posla, on ne planira da se seli.
"Rodio sam se u pećini, u njoj ću i umrijeti. Cijeli život u njoj živim i ne mogu da zamislim ništa drugo. Život je ovde lak i udoban", kaže Ljengšuej, koji živi u tipičnoj kineskoj pećini, zvanoj Jeodung, u kojusu uveli cak i struju. I TAKO COVEK SE BORIO DA IZADJE IZ PECINE, PA DA PRAVI MEGAPOLISE, A SAD BEZI IZ TIH MEGAPOLISA U PECINE! MENI SAMO JEDAN ZAKLJUCAK PADA NA PAMET. ISTORIJA SE UVEK PONAVLJA.