TUGA

 TUGA SE NADOVEZUJE NA ZALJENJE. TUGA JE VRLO TESKO OSECANJE KOJE BAS UME DA NAS ONESPOSOBI ZA NORMALNO FUNKCIONISANJE.

Tuga predstavlja jednu od osnovnih emocija u koje spadaju još i sreća, bes, strah i gađenje. Iako je tuga negativna emocija koju uglavnom nastojimo da izbegnemo, to i dalje jeste emocija koja se javlja kao normalna reakcija na različite događaje i pomaže u prevazilaženju onoga što se dogodilo.

Jedna od najtežih stvari u životu je prihvatiti život kakav jeste. To je čudno, jer izgleda kao vrlo jednostavna stvar. Nešto jeste i treba računati sa tim, kako bi se efikasno kretali kroz život. Ako je na našem putu slon ili ogroman krater, mi ne možemo biti efikasni ako ga ignorišemo i uporno pokušavamo da preko njega pređemo. Ljudi koji se stalno žale u životu: „Zašto se to uvek meni dešava, zašto ja nemam sreće…“ ignorišu slona na svom putu. To što nešto ne vidimo, ne znači da ono nije tu i da ne deluje na nas.

Naučili smo da poričemo činjenice života i da se pravimo da ih nema. Kada neko nama blizak ima problem najčešće kažemo: “Ne brini, biće sve ok“ ili „Nije to tako strašno“, „Moraš sad da budeš jak“ itd. Ove prazne reči nemaju moć da uteše. Ono što je mnogo teže uraditi, ali bi mnogo više značilo osobi koja se suočava sa stvarima koje su za nju strašne je samo biti tu i ostati u zagrljaju tuge. Ljudi se plaše tuge i trude se da pobegnu od nje. Na taj način lišavaju sebe unutrašnje zrelosti i duboke radosti življenja.

Možemo da zamrznemo jedan kadar iz svakodnevnog života roditelja, kada dete trči i padne, nekoliko milisekundi nastaje muk, a čim roditelji savladaju šok, brže bolje upućuju bujicu reči „Ništa! Ništa strašno! Skočilo dete! Super! Prošlo…“. Ovakva reakcija roditelja je sasvim prirodna u našem društvu, ali uči dete da je strašno osećati bol i da se on po svu cenu mora izbeći. Tako imamo čitave generacije mladih ljudi koji su potpuno nespremni da se nose sa životnim nedaćama, netolerantni na frustracije svakodnevnog života i duboko nesrećni što osećaju i najmanju nelagodnost.

Istraživanja su pokazala da veština našeg uma da neke emocije otkloni iz svesti je neselektivna, tako da potiskivanje tuge dovodi do potiskivanja i svih drugih emocija, naručito radosti života i uživanja te na taj način dolazi do bezvoljnosti, manjka energije i razvoja depresije. Iako tuga može biti za nekog neprijatna, tuga je zdrava emocija koja se javlja u situacijama gubitka. Gubitak može biti stvaran ili fantaziran. Rad tuge je dragocen za zdrav psihički život i bez njega nema razvoja, ni zrelosti. Kroz rad tuge mi prihvatamo realnost kakva jeste, priznajemo gubitak i dozvoljavamo sebi da taj gubitak otplačemo. Tek kada je gubitak otplakan, postiže se nova zrelost i ličnost postaje snažnija, otpornija i više integrisana. Zato sledeći put kada se vaše dete bude susrelo sa situacijom gubitka, umesto da kažete „Ništa strašno“, recite „Da, to je tako tužno, razumem“ i pustite dete da se isplače u vašem zagrljaju.

Muškarci mogu misliti da je plač „samo za devojčice“, da je tuga znak slabosti, a neki ljudi mogu izbegavati tugu iz straha da će ona onda večno trajati i da nikada neće iz nje izaći ako joj se prepuste. Ovo naravno nije tačno, tuga je proces koji ima svoj vrlo jasan početak, razvoj i na kraju čak i srećan završetak. Nasuprot tome, potiskivanje tuge traje beskrajno, jer se sprečava psihološko razrešenje. Postoji poremećaj koji se zove produženo tugovanje, u čijem slučaju treba uključiti i stručnjake, ali se rad opet usmerava na prolazak kroz tugu, a ne njeno negiranje.

Kada se sprečava tugovanje stvaraju se veliki problemi u psihičkom funkcionisanju. Potisnuta i neprepoznata tuga pretvara se u simptome anksioznosti, depresije, napetosti, strahova i ponašanja kao što su različite destruktivne i agresivne impulsivne reakcije, a zatim rizična ponašanja i bolesti zavisnosti. Odbrambena ponašanja koja služe da se osećaj tuge zamaskira su nešto što često imamo prilike da vidimo kod ljudi, na primer euforičnost, neautentična veselost, preglasan smeh, preterana akcija, izlaženje, promiskuitetno ponašanje, različita rizična ponašanja, kao i korišćenje alkohola i psihoaktivnih supstanci. Kada sprečavamo sebe i svoju decu da budu tužna mi se udaljavamo od realnosti, odcepljujemo naša osećanja, a sa umrtvljavanjem tuge uspavljujemo i sve druge emocije, te ostajemo prazni, beživotni, ravnodušni, iscrpljeni i bez sposobnosti za ljubav, rad i radost svakodnevnog življenja. Bez tuge nema ni ličnog sazrevanja i napretka, što je razlog zašto su mnogi odrasli ljudi emotivno nezreli i ne mogu ostvariti kvalitetne odnose sa drugim ljudima.

ZNATE FAZE TUGE? Na pocetku neverica, pa onda bes  i ljutnja, faza preispitivanja odluka i izbora cesto i osecaj krivice, pad u depresiju,prihvatanje cinjenica.  Iz cetvrte u petu fazu tugovanja nije lako preci. Ljudi se tu najlakse "zaglave" i ne mogu da krenu dalje. 

Posvećivanje vremena tuzi i boli koju ste već davno trebali ostaviti za sobom, retko donosi neku korist. U današnjem potrošačkom društvu, tuga se čini luksuzom koji ne možemo priuštiti sebi u našoj neprestanoj trci za više stvari, više sreće, više trošenja, uzrokujući tako samo veći stres. Ne znajući da je to pogrešno, svi učimo da zadržavamo osećanje istinske tuge u sebi.Ipak, istina je da je tuga filter za dubinu i složenost života koja se ne može spoznati jasnije nego za vreme tugovanja. Ako upitate najpoznatije komičare kako su otkrili korene svog humora, gotovo jednoglasno, njihov odgovor je- u žalosti.uga je jedinstvena u tome da izvuče naš unutrašnji svet na svetlo spoljašnjosti. Čak i ako naši prijatelji i porodica nemaju sposobnost da se naviknu kada smo duboko ožalošćeni, često nalazimo razumevanje u prirodi i životinjama, koje se često u periodima tugovanja znaju priviti uz nas, saosećajući sa nama i želeći da nam pruže utehu. Za razliku od većine ljudi, priroda dobro odgovara na potpuno izraženu žalost.

Često naše male patnje odražavaju veće probleme – nepravde, brutalne gubitke i bolne činjenice koje ograničavaju čitav život. Često usled toga delujemo bespomoćno, čekajući bilo koga da sasluša i razume našu duboku emociju.

Kada smo tužni, kao da vapimo za nečijom pomoći, ali kada ona dođe prerano, prekida naše duboko razotkrivanje tuge. Uteha koja dođe prekasno, izgubi svu vrednost. Tada već možemo biti u dubokoj depresiji. Nekada smo previše usmereni da tugu sakrijemo ili iskontrolišemo da na taj način ne uviđamo istinu koja, uz pomoć tuge, pokušava da dopre do nas.

Svaka naša emocija nas povezuje sa osećajima na podsvesnom nivou. Tuga je emocija koja obično dopire dublje od ostalih. Kada uronite u dubine svoje tuge, učestvujete u dubokoj razmeni osećanja  na višim nivoima. Naša tuga započinje tugom drugih ljudi koje nismo nikad sreli. Tugu koju osećamo kao svoju, pripada mnogo većoj celini- celokupnom čovečanstvu.

judi se često iznenade kada čuju da je zdravo osjećati i iskazivati tugu. Najčešći razlog za ovakvo ponašanje je što mnoge osobe imaju nerealno uvjerenje da je osjećanje i pokazivanje tuge znak slabosti.

Tako možemo vjerovati da će nas osjećanje tuge dovesti do depresije ili smrti. Sjetite se poruka koje često možemo čuti u našoj kulturi i od roditeljskih figura: „Što plačeš tu, nisi slabić“, „Ubila ga tuga“, „Tuga ga je uhvatila i ne pušta“, „Potonuo je od tuge“.

Kada ovako složimo stvari u svojoj glavi, razumljivo je zašto ljudi zabranjuju sebi da osjećaju neugodno osjećanje tuge i zašto zaziru od nje.

Niko od nas ne želi biti „slabić“ koji je potonuo, kojeg tuga ubija i ne pušta.

„Bježeći“ od doživljavanja i iskazivanja neugodnih osjećanja, kakvo je tuga, ljudi vjeruju da štite sebe, svoj život i svoje mentalno zdravlje. Paradoksalno, ali upravo otvorenim iskazivanjem i dopuštanjem sebi da osjetimo emociju, kao reakciju na nama važnu situaciju, stvaramo mogućnosti da živimo zdrav život.

Potiskivanje i negiranje neugodnih osjećanja može u značajnoj mjeri otežati svakodnevno funkcionisanje čovjeka i ugroziti mentalno zdravlje.

Tuga je emocija koja se javlja kao reakcija na gubitak nama važnog objekta. Gubitak može da se odnosi na osobu, odnos ili neki važan predmet. Važan objekat, pored toga što postoji u realnom, stvarnom svijetu,  postoji i kao predstava u našem unutrašnjem svijetu. Budući da tugu osjećamo samo kada je u pitanju važan objekat, znači da smo se za taj objekat morali „vezati“.

„Vezivanje“ se odnosi na spajanje ugodnih osjećanja ljubavi, sigurnosti i sreće sa predstavom objekta u našem unutrašnjem svijetu.

Nestankom (gubitkom) objekta u realnom svijetu, dolazi do disbalansa između unutrašnjeg i stvarnog svijeta. Uviđanjem ovog disbalansa, osoba ujedno uviđa da sada svoj unutrašnji svijet mora uskladiti sa realnim svijetom i na taj način odvojiti se od svih ugodnih osjećanja koja su vezana za objekat koji je izgubljen. Upravo ovo odvajanje od objekta vezivanja kod nas izaziva bolno osjećanje tuge i žalosti.

Tugovanjem stvaramo uslove da se „odvežemo“ od izgubljanog objekta i tako uskladimo unutrašnji i realni svijet.

Tugovanjem tj. „odvezivanjem“ od važnog objekta i povlačenjem osjećanja koja su za njega vezana, mi stvaramo uslove da ta ista osjećanja usmjerimo ka drugom objektu koji postoji u realnom svijetu. Praktično, to znači da osoba, na primjer, nakon raskida partnerskog odnosa, prvo treba da povuče svoju ljubav i odveže se od osobe sa kojom više nije u odnosu, kako bi tu ljubav mogla usmjeriti prema nekom drugome, ukoliko to želi.

Takođe, otvorenim pokazivanjem da tugujemo ostvarujemo priliku za socijalnom podrškom od osoba koje su nam bliske. Na ovaj način imamo priliku da uvidimo da postoji još odnosa za koje smo se vezali i koji mogu da prime i uzvrate prijatna osjećanja ljubavi, podrške, sigurnosti i sreće.

Tačan univerzalni recept za tugovanje, koji funkcioniše kod svih ljudi, ne postoji. Svaka osoba može da izgradi svoj način tugovanja. Ovo je naročito važno za osobe koje su dugo vremena sebi branile da osjećaju tugu.

Ukoliko vam je prihvatljivo da svoja osjećanja podjelite sa drugima, to će svakako biti olakšavajuće. Dopustite sebi da tražite ono što vam je potrebno. To može biti samo saslušanje, „rame za plakanje“ ili razgovor u kojem ćete željeti čuti i iskustva drugih ljudi.

Imate pravo da tražite ono što vam je potrebno.

Ako ne osjećate sigurnost da svoja osjećanja podjelite sa drugim bliskim osobama i generalno ne pokazujete tugu, imate mogućnost da tugujete sami, ako vam to odgovara. Možete napraviti plan i dogovoriti sa sobom u kojem periodu dana i koliko dugo ćete tugovati. U redu je da odredite i 5 minuta dnevno kada ćete sebi dopustiti da razmišljate o svom gubitku i osjetite neprijatnost i tugu zbog toga.

Za osobu koja je blokirala tugu i tako ostavila mnogo „neodvezanih“ odnosa, 5 minuta dnevno (150 minuta mjesečno) je značajno vrijeme koje će iskoristiti za svoju dobrobit.

Iako je tugovanje normalan i prirodan proces, ponekad moze da bude ometan raznim faktorima koji ga mogu zakomplikovati.

Osobe koje prolaze kroz komplikovano tugovanje često govore da se osjećaju „zaglavljenim“. To zapravo znači da se osoba ne uspijeva „odvezati“ od izgubljanog objekta, te dugo osjeća intezivna neugodna osjećanja, bijesa, straha, krivice i beznađa. Ovakvo stanje često prate problemi spavanja i ishrane i osoba ima velikih poteškoća da se vrati u neometano funkcionisanje. Ukoliko potraje, komplikovana tuga ima potencijal da pređe u depresiju.

Da bi se prevazišla komplikovana tuga, neophodna je stručna pomoć i psihoterapija. Psihoterapijom dobijate priliku da osvjestite faktore koji utiču na sprječavanje „odvezivanja“, pronađete svoj način tugovanja i podršku da pomognete sebi da se na zdrav način odvojite od izgubljenog objekta. Psihoterapija je veoma značajna jer vam pomaže da uočite štetne obrasce ponašanja i naučite funkcionalne sa kojim ćete povećati kvalitet svog života.

TUGA JE ODRAZ ZDRAVLJA, A DEPRESIJA BOLESTI. ZATO JE VAZNO DA DETE OD NAJRANIJEG UZRASTA UPOZNAMO SA TUGOM I ZALJENJEM. PREVISE ZASTITNICKI STAV JE KONTRAPRODUKTIVAN. STO SE TICE NAS ODRASLIH TUGA SVAKAKO OSTAVLJA TRAG U NAMA. I OPET PONAVLJAM KAO I JUCE VREME NE LECI SVE. NA ZALOST. TUGA OSLABI VREMENOM ALI OSTAJE U NAMA ZAUVEK. I TO MORAMO DA PRIHVATIMO!