понедељак, 15. септембар 2014.

KLINICKA SMRT

KLINICKA SMRT. TO JE PERIOD OD KAD NASTANE SRCANI ZASTOJ DO PROGLASENJA VREMENA SMRTI KADA SU POTREBNA SVA TRI PARAMETRA KOJI ODREDJUJU ZIVOT TO JEST SMRT. SRCE NE KUCA,,COVEK NE DISE, MOZAK NEMA NIKAKVU AKTIVNOST.Eto,samo to odredjuje nas zivot ili smrt. I lekari na osnovu ta tri parametra znaju kad je "izgubljena bitka'.Naucnici su sve to pretvorili u dva aspekta. Jedan potpuno naucni - da doktori mere koliko posle prestanka rada srca kiseonik snadbeva organizam. Drugi je potpuno alternativan po mom misljenju jer je jos u fazi eksperimenta. A to je da se na svetlo iznad operacionog stola postavi fotografija ( nekog predmeta ili licnosti) i da se po "ozivljavanju" pacijenta utvrdi da li zna sta je bilo na fotografiji,Tako sve u svemu smrt nije trenutak, nego proces koji traje. Koliko - to se jos ispituje.Mnogi ljudi su imali iskustvo sa klinickom smrcu i mnogo njih je opisalo sta su "videli' u tim trenucima Razni ljudi,razna iskustva, a ipak jedan zakljucak. Svi pominju neki tunel i svetlost. Sad da li je to uticaj filmova ili istina? Ili da li je moguce da mozak radi odvojeno od srca?Veoma teska pitanja, a odgovor niko pouzdano ne zna. Mada je cela ta prica sa onima koji su bili u tom tunelu i koje su lekari vrtili u zivot ponekad totalno realisticna. Te ljude ne mozes da ubedis da to nije bilo!
Buducnost. Kako se bude razvija tehnologija, narocito ovom brzinom uopste ne sumnjam da cemo imati 3D snimak tunela i svetlosti. Sve ce se znati i ljudi se vise nece toliko plasiti smrti. Danas je strah od smrti najveci strah koji covek moze da ima. I svejedno da li je ta smrt nastala od bolesti,starosti,rata ili prirodnih katastrofa ljudi su "smrtno" uplaseni'.Zato jedva cekam taj snimak koji ce umanjiti najveci strah covecanstva -strah od smrti.
Proslost. Kad ne bih imala i neku svoju pricu ne bi ni zapocinjala temu. Kao sto sam imala iskustvo sa pokusajem kradje bebe,tako sam imala iskustvo u svojoj 21-oj godini zivota sa onim sto nazivaju klinicka smrt ili zastoj srca. Rekli su mi da je trajalo svega nekoliko minuta. Medjutim, meni se iz te prekrasne suncane,cvetne baste nikako nije izlazilo jer tamo nisam osecala bol. Nisam videla ni tunel ni svetlost, ali jesam predivnu bastu i nisam osecala bol koji me je pre i posle toga razdirao!
NA KRAJU STA RECI? DA LI SAM ZAISTA UMRLA PA OZIVELA? DA LI JE MOJ MOZAK IMAO DOVOLJNO KISEONIKA DA ZAMISLI TU BASTU?  I KAKO JE MOGUCE DA SECANJE BUDE TAKO JAKO DA NIJE NESTALO NAKON TOLIKO GODINA AKO NIJE BILO ISTINITO?

Нема коментара :

Постави коментар